Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3532/18 (A. U.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3532/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3532/18, rješavajući apelaciju Almira Ušanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Almir Ušanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 633425 18 Pžp od 17. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Almir Ušanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 2. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 633425 18 Pžp od 17. aprila 2018. godine. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda uvažena je žalba ovlaštenog organa Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: ovlašteni organ), te je Rješenje Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 633425 17 Pr od 8. juna 2017. godine preinačeno u dijelu odluke o prekršajno pravnoj sankciji tako da je apelantu za prekršaj iz člana 33. Zakona o fiskalnim sistemima, primjenom odredaba čl. 88. –
91. Zakona o prekršajima, izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM (umjesto uslovne osude kojom je apelantu utvrđena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM i istovremeno određeno da se neće izvršiti ukoliko on u roku od šest mjeseci ne počini novi prekršaj).
2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je, ispitujući prvostepeno rješenje zbog odluke o izrečenoj prekršajno pravnoj sankciji, a u vezi sa žalbenim prigovorima ovlaštenog organa, ovaj sud našao da su ti prigovori osnovani. Naime, Kantonalni sud je istakao da je prilikom izricanja sankcije prvostepeni sud cijenio olakšavajuće okolnosti, odnosno da je apelant oženjen, da je otac troje djece, da se nije radilo o većem broju gostiju kojima nisu izdati fiskalni računi, dok nije našao da postoje otežavajuće okolnosti. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da prvostepeni sud prilikom izricanja prekršajno pravne sankcije nije cijenio otežavajuće okolnosti na strani apelanta, te je propustio cijeniti štetne posljedice koje ima počinjenje predmetnog prekršaja. Shodno tome, Kantonalni sud je uzeo u obzir otežavajuće okolnosti, koje pravilno ističe ovlašteni organ, odnosno da je prema priloženom dokazu apelant ranije više puta kažnjavan iz oblasti Zakona o fiskalnim sistemima, što proizilazi iz Uvjerenja ovlaštenog organa od 16. maja 2017. godine. Također, Kantonalni sud je navedenom pridodao činjenicu da neizdavanje fiskalnih računa klijentu za pruženu uslugu bez obzira da li on to zahtjeva ili ne, predstavlja težak prekršaj iz oblasti Zakona o fiskalnim sistemima koji ima štetne posljedice po budžet i širu društvenu zajednicu, obzirom da se počinjenjem istog prekršaja izbjegava uplata javnih prihoda, pa je odlučio kao u dispozitivu rješenja. Naime, ukazano je da sankcija koju je izrekao prvostepeni sud nije adekvatna učinjenom prekršaju, niti bi se tom sankcijom, po ocjeni Kantonalnog suda, moglo uticati na apelanta da više ne čini nove slične ili iste prekršaje. Dakle, preispitujući odluku o prekršajnoj sankciji, a u vezi sa navodima istaknutim u žalbi ovlaštenog organa, Kantonalni sud je ukazao, cijeneći sve okolnosti pod kojima je počinjen prekršaj iz člana 33. Zakona o fiskalnim sistemima, da je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, adekvatna učinjenom prekršaju i njom će se uticati na apelanta da više ne čini nove slične ili iste prekršaje.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je nepravilna odluka Kantonalnog suda u pogledu izricanja prekršajno pravne sankcije, jer je sankcija izrečena od strane Općinskog suda u potpunosti ostvarila svoj cilj s obzirom na činjenicu da apelant u periodu nakon njenog izricanja u poslovanju nije imao sličnih ili drugih propusta.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud, prilikom odlučivanja o prekršajno pravnoj sankciji sankciji, primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega je preinačio prvostepeno rješenje u dijelu odluke o sankciji, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao da je prvostepeni sud, prilikom izricanja prekršajno pravne sankcije, propustio da cijeni otežavajuće okolnosti na strani apelanta, slijedom čega je preinačio prvostepeno rješenje na način kako je to navedeno u dispozitivu osporenog rješenja. Ustavni sud u ovakvom postupanju Kantonalnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević