Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3344/18 (Općina Orašje)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3344/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3344/18, rješavajući apelaciju Općine Orašje, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Orašje protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 038765 16 Rsž 2 od 22. augusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Orašje (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo u Orašju, podnijela je 15. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Rs 038765 16 Rev od 5. aprila 2018. godine, kojim je odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 038765 16 Rsž 2 od 22. augusta 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2890/16 od 22. decembra 2016. godine u odnosu na predmet AP-4197/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda od 22. augusta 2016. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 Rs 038765 16 Rs 2 od 14. juna 2016. godine, koja je donesena po tužbi šest tužitelja radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, a kojom je naloženo apelantici da svim tužiteljima, na ime neisplaćenog dijela toplog obroka i na ime neisplaćenog dijela regresa, isplati novčane iznose koji su bliže navedeni u izreci presude.

2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da su tužitelji zaposlenici apelantice, te da im je apelantica u spornom periodu isplaćivala naknadu za topli obrok i regres za 2011. i 2012. godinu prema svojim propisima i odlukama, dok regres za 2013. godinu uopće nije isplaćen. Također je naveo da je tadašnji načelnik općine 2004. godine potpisao ugovor o pristupanju Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti („Službene novine F BiH“ br. 23/00 i 50/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), te da zbog toga taj ugovor obavezuje apelanticu. Razmatrajući žalbene navode apelantice, Kantonalni sud je, najprije, naveo da apelantica pogrešno u žalbi ističe da prvostepeni sud nije stvarno nadležan da odlučuje o tužbenom zahtjevu tužitelja, te da se radi o sporu koji se rješava pred arbitražnim vijećem, jer se, prema stavu Kantonalnog suda, u konkretnom predmetu radi o sporu iz radnog odnosa radi isplate novčanih potraživanja, te je zbog toga shodno odredbi člana 27. Zakona o parničnom postupku, te člana 27. Zakona o sudovima FBiH prvostepeni sud nadležan da postupa u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani navodi u žalbi da su tužitelji bili dužni da prije pokretanja parničnog postupka pokrenu arbitražu, jer su tužitelji u skladu sa članom 106. Zakona o radu imali pravo da svoja novčana potraživanja ostvare direktnim podnošenjem tužbe prvostepenom sudu, što je pravilno zaključio i prvostepeni sud. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da apelant nije u pravu ni kada tvrdi da je prvostepeni sud trebao odbaciti tužbu tužitelja zbog zastare primjenom člana 103. Zakona o radu, jer su tužitelji u roku propisanom članom 106. Zakona o radu imali pravo da tužbu podnesu u roku od 3 godine od dana nastanka potraživanja, i u tom roku su podnijeli tužbu, zbog čega nije nastupila apsolutna zastara njihovih potraživanja. Također, Kantonalni sud je istakao i da su neosnovani žalbeni navodi po pitanju primjene Granskog kolektivnog ugovora, jer je prema Zakonu o lokalnoj samoupravi, općinski načelnik nosilac izvršne i upravne vlasti, a koji prema Statutu općine predstavlja i zastupa Općinu i odgovoran je općinskom vijeću za svoj rad, iz čega proističe da Statutom nije propisana obaveza načelnika općine da traži posebno odobrenje za zaključivanje ugovora, pa proizilazi da sporni Granski kolektivni ugovor obavezuje apelanticu, zbog čega je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelanticu obavezao da tužiteljima isplati njihova potraživanja, na koja, dakle, imaju pravo po Granskom kolektivnom ugovoru. Nadalje, u pogledu navoda da tužiteljima nije trebalo priznati trošak vještačenja, Kantonalni sud je istakao da tužitelji ne posjeduju stručno, znanje potrebno za utvrđivanje visine njihovog potraživanja, pa su ti troškovi bili potrebni za vođenje parnice, shodno odredbi člana 387. ZPP. Što se tiče stava žalbe da nisu bili nužni odvojeni postupci i da je prvostepeni sud, na prijedloga apelantice, trebao spojiti 12 postupaka, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 18. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (,,Službene novine F BiH“ broj 98/15) kojim je propisano da ako pred istim sudom teče više parnica između istih osoba ili u kojima je ista osoba protivnik raznih tužilaca ili raznih tuženih, sud može, na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti, rješenjem spojiti sve te parnice radi zajedničkog raspravljanja, ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantica, između ostalog, ističe da je Kantonalni sud neutemeljeno odbio njenu žalbu u pogledu pitanja zastare potraživanja, troškova postupka, spajanja predmeta, te primjene Granskog kolektivnog ugovora, te da je u tom pogledu dao paušalno obrazloženje.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, suprotno apelantičinim tvrdnjama, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelantica uglavnom ponavlja navode koje je isticala ranije u postupku po žalbi pred Kantonalnim sudom, a koje navode je Kantonalni sud razmotrio u svojoj odluci, te jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević