Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1707/18 (Kanton Sarajevo, Općinski sud u Sarajevu)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1707/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1707/18, rješavajući apelaciju Kantona Sarajevo, Općinski sud u Sarajevu, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kanton Sarajevo, Općinski sud u Sarajevu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kanton Sarajevo, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 19. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda usvojena je revizija tužilaca (A. H., S. Š. i B. Z.), Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 400133 15 Rsž od 1. februara 2017. godine preinačena tako što je žalba apelanta odbijena i potvrđena Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 400133 13 Rs od 30. oktobra 2014. godine. Navedenom prvostepenom presudom obavezan je apelant da tužiocima na ime razlike naknade za ishranu u toku rada (topli obrok), na ime razlike manje isplaćenog regresa i na ime razlike manje isplaćene plate po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5 % u nominalnom iznosu za sve plate, u iznosima pobliže navedenim u izreci presude, te da na utvrđenu razliku plate uplati doprinose kod nadležnog organa.
2. U obrzloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u fazi revizionog postupka ostalo sporno pitanje odbijanja tužbenog zahtjeva tužilaca (zaposlenici Općinskog suda u Sarajevu) za naknadu razlike plata i doprinosa. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio da je tužbeni zahtjev tužilaca za isplatu razlike na ime plata i doprinosa za period od 1. septembra 2012. do 31. decembra 2013. godine osnovan. Naime, prvostepeni sud je ukazao da je članom 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) izmijenjen član 9. OKU tako da glasi da usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije BiH vrši najmanje jedanput godišnje u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Takođe, prvostepeni sud je ukazao da u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5% Vlada Federacije BiH je obavezna da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca, a povećanje najniže bruto satnice odnosi se na sve plate ispod nominalnog iznosa. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da tužioci ne treba da trpe štetne posljedice koje su uzrokovane činjenicom da Vlada Federacije BiH ne postupa u skladu sa odredbama OKU, odnosno da nije povećavala najmanju bruto satnicu, niti je donijela novu odluku nakon izmjena člana 9. OKU, slijedom čega je prihvatio primjenu Odluke Vlade Federacije BiH od aprila 2008. godine, kojom je potvrđena činjenica povećanja troškova života. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je ukazao "da institut zaštite minimalne plate (kao instrument zaštite radnika od izrabljivanja, kao instrument pomoći radnicima sa niskim platama) i s tim u vezi Odluke Vlade Federacije BiH o utvrđivanju najniže satnice, se odnose na sve plate i satnice, pa i one koje su veće od najniže satnice. Sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbom člana 9. OKU vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu sa povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom, jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada FBiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku" (pravno shvatanje Vrhovnog suda broj 65 0 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine). Vrhovni sud je naveo da bi se naprijed navedeno shvatanje tog suda odnosilo na situaciju u kojoj bi sud, na osnovu nalaza vještaka, sačinjenog primjenom kriterija propisanih odredbom iz člana 9. OKU za teritoriju Federacije BiH vršio usklađivanje najniže bruto satnice, što prema navedenom pravnom shvatanju Vrhovnog suda nije moguće, jer se usklađivanje bruto satnice vrši Odlukom Vlade Federacije BiH, kako je propisano članom 9. OKU. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud, obračun razlike plate i doprinosa tužiocima za traženi period izvršen vještačenjem upravo usklađivanjem najniže bruto satnice na osnovu Odluke Vlade FBiH iz aprila 2008. godine (pošto u međuvremenu i za vrijeme perioda na koje se odnosi predmetno potraživanje Vlada Federacije BiH nije donijela novu odluku), a ne primjenom kriterija propisanih odredbom iz člana 9. OKU, što ne bi bilo u skladu sa naprijed navedenim pravnim shvatanjem tog suda.
Apelacioni navodi
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, između ostalog, naveo da je u konkretnom slučaju pogrešno primjenjen član 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH kojim je izmijenjen član 9. OKU. Apelant je takođe naveo da Federalni zavod za statistiku nije objavio zvanične podatke o povećanju indeksa rasta troškova života i ukupnog privrednog napretka na osnovu kojih bi Vlada Federacije BiH izvršila usklađivanje najniže bruto satnice, te da sud nema ovlaštenje da u redovnom postupku vrši usklađivanje najniže bruto satnice.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević