Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3668/16 (I. V.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građevinsko zemljište
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Aktivna legitimacija
  • Upravni spor
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3668/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3668/16, rješavajući apelaciju Ilije Vranjkovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ilije Vranjkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011877 14 Uvp od 2. juna 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 011877 13 U od 23. jula 2014. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 21.03/952.1-785/10 od 18. aprila 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ilija Vranjković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luka, podnio je 7. septembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 011877 14 Uvp od 2. juna 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 011877 13 U od 23. jula 2014. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Republičke uprave) broj 21.03/952.1-785/10 od 18. aprila 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Republičke uprave, Okružnog suda i Vrhovnog sudu zatraženo je 19. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

2. Republička uprava je 27. februara 2018. godine je dostavila odgovor na apelaciju, Okružni sud 12. marta 2018. godine, Vrhovni sud 5. februara 2018. godine.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Rješenjem Republičke uprave - Područna jedinica Gradiška broj 21.18/952.1-9558/10 od 18. marta 2011. godine odbijen je zahtjev apelanta za brisanje ranijeg upisa prava korišćenja i stvarnog pravnog oblika i odnosa svojine (državne svojine) u posjedovnom listu broj 297 k.o Nova Topola za k.č. br. 521 i k.č. br. 521/2 (u korisnik upisano „Ratarstvo“ a.d. Nova Topola) i uspostavljanje pravnog jedinstva u zemljišno-katastarskoj evidenciji na izgrađenom građevinskom zemljištu u korist vlasnika posebnog dijela zgrade, kao neosnovano.

5. Apelant je protiv prvostepenog rješenja izjavio žalbu.

6. Postupajući po žalbi, Republička Uprava je rješenjem broj 21.03/952.1-785/10 od 16. juna 2011. godine poništila pobijano prvostepeno rješenje i predmet vratila na ponovni postupak.

7. Protiv rješenja Republičke Uprave od 16. juna 2011. godine, apelant je pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom.

8. Odlučujući u upravnom sporu, po tužbi apelanta, protiv navedenog rješenja Republičke uprave, Okružni sud je presudom broj 11 0 U 007535 11 U od 8. aprila 2013. godine, tužbu uvažio i poništio rješenje Republičke uprave.

9. Izvršavajući presudu Okružnog suda, Rješenjem Republičke uprave broj 21.03/952.1-785/10 od 18. aprila 2013. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv Rješenja Republičke uprave - Područna jedinica Gradiška broj 21.18/952.1-9558/10 od 18. marta 2011. godine. Kako se navodi u rješenju, apelant je podnio zahtjev da mu se kao vlasniku stana (posebnog dijela zgrade) utvrdi i pravo vlasništva na zemljištu ispod zgrade i onog dijela koje služi za redovnu upotrebu zgrade, shodno odredbi člana 42. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“, broj 112/06).

10. Naime, iz spisa proizilazi da apelant svoje pravo na nepokretnosti odnosno dvosobnom stanu, na osnovu koga traži i pripadajuće zemljište (zemljište za redovnu upotrebu posebnog dijela zgrade) derivira na osnovu rješenja o nasleđivanju Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 O 000592 od 11. maja 2009. godine koje rješenje u formi kopije nije ovjereno niti snabdjeveno klauzulom pravosnažnosti se nalazi u spisu predmeta. Po ocjeni Republičke uprave, samo utvrđivanje prava svojine na zemljištu ispod „zgrade“ i zemljišta za redovnu upotrebu zgrade, kad je u pitanju postavljanje zahtjeva od strane nosioca prava svojine na posebnom dijelu zgrade, je i tehnički nemoguće obzirom da se zemljište ispod zgrade i zemljište za redovnu upotrebu zgrade utvrđuje za objekt kao cjelinu. Kako je dalje navedeno, tačno je da upisom u knjigu uloženih ugovora o otkupu stanova, lice koje je otkupilo stan time stiče pravo vlasništva na posebnom dijelu zgrade. Međutim, samim sticanjem prava svojine na posebnom dijelu zgrade, vlasnik tog posebnog dijela zgrade ne stiče pravo svojine i na zgradi kao cijelini u dijelu srazmjerno površini koju zauzima njegov posebni dio u toj zgradi. Tim slijedom, da bi se utvrdilo zemljište ispod zgrade i zemljište za redovnu upotrebu zgrade, mora biti označen titular zgrade odnosno zgrada kao takva treba da je uplanjena i da ima titulara prava svojine. U konkretnom slučaju, a iz razloga nepostojanja evidencije o vlasništvu na predmetnim nekretninama i nema dokaza, kako o postojanju legalno izgrađene zgrade tako ni o titularu prava svojine na toj zgradi, osim ukoliko apelant posjeduje upotrebnu dozvolu za zgradu u kojoj je otkupljen predmetni stan, ali isti nije dostavio u spis.

11. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 007535 11 U od 8. aprila 2013. godine tužba apelanta u predmetu upisa prava vlasništva na izgrađenom građevinskom zemljištu protiv Rješenja Republičke uprave broj 21.03/952.1-785/10 od 18. aprila 2013. godine je odbijena kao neosnovana.

12. Kako navodi Okružni sud, osporena odluka Republičke uprave je pravilna.

13. Naime, u spisu se zatiče Izvod iz knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova od 7. augusta 2002. godine, u kome se kao kupac i vlasnica dvosobnog stana u površini 54,82m2, navodi Vranjković Zorka, te se zatiče riješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda broj 72 0 O 000592 08 O od 11. maja 2009. godine, iza Vranjković Zorke, u kome se za nasljednika na pomenutoj nekretnini, proglašava apelant sa 1/1 dijela. Na osnovu ove dokumentacije apelant je službeno mogao da se upiše kao vlasnik stana na predmetnoj nekretnini, ali iz podataka spisa koji su dostavljeni ovom sudu, on nije učinio. Takođe, apelant niti u jednom dokumentu koji je sastavljao i koji se nalazi u spisu upravnog predmeta, ne navodi da je stan upisao kao svoje vlasništvo. Zbog toga, po stavu Okružnog suda, apelant nije ni mogao da traži brisanje ranijeg upisa prava korištenja, na zemljištu označenom kao k.č. broj 521/1 i 521/2 i uspostavljanje pravnog jedinstva u zemljišno katastarskoj evidenciji na izgradenom građevinskom zemljištu, u korist vlasnika posebnog dijela zgrade, jer je vlasnica umrla, a apelant nije upisan kao vlasnik. Stoga, apelant po mišljenju Okružnog suda i ne ispunjava uslov iz člana 42. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske da mu se na izgrađenom građevinskom zemljištu na površini zemljišta za redovnu upotrebu zgrade upiše vlasništvo u njegovu korist, a što je i djelimično u svom riješenju utvrdio tuženi.

14. Kod takvog stanja stvari bilo je bespredmetno utvrđivati i ostale činjenice u ovom postupku, jer osnovni uslov za odlučivanje o zahtjevu tužioca za vođenje postupka nije bio ostvaren. Ovo posebno jer je apelant i na raspravi održanoj 8. februara 2011. godine, izjasnio da je zahtjev i podnio upravo radi ostvarivanja prava iz člana iz člana 42. Zakona o građevinskom zemljištu, pa kako ničim nije dokazao da je vlasnik, po stavu ovog suda na isto nema pravo. Na stav Okružnog suda ne mogu da utiču navodi iz obrazloženja osporenog akta, jer je članom 196. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 13/02, 87/07 i 50/10), propisano da se o predmetu postupka rješava dispozitivom, a dispozitivom je žalba apelanta odbijena kao neosnovana, koju odluku ovaj sud smatra pravilnom. S obzirom na navedeno, budući da sud u smislu člana 29. stav 1. ZUS-a zakonitost osporenog akta ispituje na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, pa kako ni ostali navodi tužioca nisu mogli uticati na drugačije riješavanje predmetnog upravnog spora, proizlazi da u postupku donošenja osporenog akta nije ostvaren ni jedan od razloga iz člana 10. ZUS-a za poništavanje osporenog akta, zbog čega se tužba apelanta u tom dijelu i ukazuje bez osnova, usljed čega je i valjalo odbiti, a na osnovu ovlašćenja iz člana 31. stav 1. i 2. istog zakona.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 011877 14 Uvp od 2. juna 2016. godine zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude je odbijen.

16. U obrazloženju Vrhovnog suda se navodi da iz podataka spisa nesumnjivo proizlazi da apelant nije upisan u Knjizi položenih ugovora kao vlasnik predmetnog stana, već je upisana njegova majka Zorka Vranjković, a što proizlazi iz izvoda Knjige uzloženih ugovora List broj 19 k.o. Nova Topola. Stoji činjenica da lice polaganjem ugovora o otkupu stana u Knjizi uloženih ugovora postaje vlasnik tog stana shodno odredbi člana 19. Zakona privatizaciji državnih stanova. Međutim, da bi apelant bio legitimisan za podnošenje zahtjeva za uspostavljanje pravnog jedinstva zemljišta i objekta izgrađenog na zemljištu u skladu sa relevantnim odredbama ZSP potrebno je prethodno da bude upisan u Knjigu uloženih ugovora. Apelant, iako je ostavinskim rješenjem Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 O 000592 08 O od 11. maja 2009. godine oglašen za nasljednika iza pokojne Zorke Vranjković na navedenoj nekretnini, nije upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u Knjizi uloženih ugovora, pa su upravni organi, a i nižestepeni sud, pravilno zaključili da tužilac nije legitimisan za podnošenje predmetnog zahtjeva u smislu člana 330. ZSP.

17. Kako navodi Vrhovni sud, za sticanje prava svojine na zemljištu ispod zgrade i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade od suštinskog značaja je činjenica vlasništva zgrade pri čemu se vlasnikom zgrade smatra lice sa upisanim pravom svojine u zemljišnoj knjizi ili, u ovom slučaju, Knjizi uloženih ugovora, Dakle, prethodni uslov da bi određeno lice moglo ostvariti pravo na uspostavljanje jedinstvenosti nepokretnosti (objekta i zemljišta), naravno i pod drugim zakonskim uslovima odnosno da je to lice upisano kao vlasnik objekta u javne evidencije u kojima se vode registri o pravima na nekretninama. Kako navodi Vrhovni sud, apelant nije upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u knjizi uloženih ugovora, već je upisana njegova majka, pa ne ispunjava ovaj prvi uslov da bi uopšte bio legitimisan za podnošenje zahtjeva za uspostavljanje jedinstvenosti nepokretnosti, zbog čega je njegov zahtjev pravilno odbijen. Tačno je zapažanje apelanta da ovlaštenik, kojem je priznato određeno pravo, nije obavezan da izvrši upis tog prava u odgovarajuće javne evidencije, ali u tom slučaju stranka kojoj je priznato određeno pravo izlaže se riziku da izgubi to pravo ili pak da ne može ostvariti neka druga prava koja mu pripadaju. Upravo u ovoj situaciji, da bi mogao ostvarivati druga prava koja mu pripadaju po zakonu, tužilac mora prethodno upisati svoje pravo koje mu je priznato gore navedenim ostavinskim rješenjem.

18. Kako je dalje navedeno u obrazloženju, nižestepeni sud se nije izjasnio o prijedlogu tužioca za održavanje usmene i javne rasprave, već je naveo da sud na osnovu člana 29. stav 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUS) ispituje zakonitost osporenog akta na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, a iz provedenog postupka proizlazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa proizlazi da nižestepeni sud nije smatrao nužnim održavanje usmene rasprave u i cilju boljeg razjašnjenja same upravne stvari.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

20. Apelant navodi da je ovom predmetu sud imao obavezu da dostavi u Zemljišne knjige i Katastar nepokretnosti pravosnažno rješenje o nasljeđivanju a apelant obavezu da podnese zahtjev za sjedinjenje nekretnine. Katastar i ZK su imali obavezu da po službenoj dužnosti u odgovarajućim evidencijama uspostave vlasništvo stana na apelatovo ime i da na osnovu tog vlasništva sprovedu postupak po zahtjevu za sjedinjenje nekretnina, pa su propuštanjem da to učine povređena ustavna prava apelanta. Povreda prava na pravično suđenje u odnosu na vladavinu prava, pravnu sigurnost i donošenje odluke u skladu sa zakonom apelant vidi u propustima upravnih organa i suda koji su postupak vodili na način suprotan zakonu. Nadalje, apelant navodi da Osnovni sud nije dostavio rješenje o nasljeđivanju ZKK. ZKK nije postupala po aplikantovim podnescima i obaveznoj saradnji sa Katastrom iako je Pravilnikom o postupanju u zemljišno knjižnim stvarima propisano da se zemljišnoknjižni uložak uspostavlja po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanog lica (čl. 13), da se zahtjevom smatraju i pravosnažne odluke sudova (čl. 33.), te da u cilju utvrđivanja prava vlasništva na nekretnini, zemljišnoknjižna kancelarija po službenoj dužnosti vrši potrebne provjere i istraživanja i pribavlja odgovarajuće dokaze. Katastar nije postupao po rješenju o nasljeđivanju koje mu je dostavio Osnovni sud. Katastar je održao usmenu raspravu bez prisustva predstavnika preduzeća „Ratarstvo“, a naknadno je izgleda pribavio izjašnjenje tog preduzeća koje izjašnjenje nije predočio aplikantu da se o njemu može izjasniti, niti je objasnio na osnovu čega je "diobni bilans" prihvatio kao pravni osnov preduzeću „Ratarstvo“ za sticanje stvamih prava na istim zemljišnim česticama, na kojim su upisana stvama prava aplikantove prednice sa koje su nasljeđivanjem prešla na apelanta. Stoga se apelant nije mogao pouzdati niti u utvrđenja činjenica u prvostpenom postupku niti u kasnijim drugostepnim i sudskim utvrđenjima koja su nalazila njegovo vlasništvo na objektu koji je izgrađen na spomom zemljištu.

21. Povredu prava na pravično suđenje u odnosu na razuman rok apelant vidi u tome što je postupak trajao nerazumno dugo iako je apelant preduzimao radnje u cilju ubrzanja.

22. Povreda prava na imovinu vidi u okolnosti što su upravno-sudski organi svojim odlukama uskratili apelantu pravo da uživa u imovini koju je stekao nasljeđivanjem i na osnovu zakona, a koje uživanje se sastoji u dobijanju dozvole da imovinu može urediti na način da postane podobna za ekonomsko iskorištavanje (da se u njoj može stanovati i u tom cilju izdati u zakup) zbog čega trpi i materijalnu štetu od najmanje 100€ svakog mjeseca. Povreda prava na djelotvoran pravni lijek je, po mišljenju apelanta, nastupila jer on nije imao mogućnost korištenja pravnih lijekova, jer apelant nije mogao izdejstvovati efikasno ostvarivanje svojih prava u odnosu na pravičan postupak i razuman rok. Povreda prava na zabranu nehumanog, neljudskog ili ponižavajućeg tretmana apelant vidi u tome što su upravni organi i sudovi izložili gruboj nehumanosti i neljudskom i ponižavajućem tretmanu od strane organa koji su dužni da se staraju o zakonitom i primjerenom omogućavanju stranci da ostvari svoja prava koja su joj ustanovljena zakonom.

b) Odgovor na apelaciju

23. Republička uprava smatra da su navodi apelanta neosnovani, obzirom da su osporene odluke donesene u skladu sa zakonom i pravilima postupka, te da nije došlo do povrede apelantovin ustavnih prava, pa se predlaže da se apelacija odbije.

24. Okružni sud navodi da ostaje kod navoda datih u svojoj presudi.

25. Vrhovni sud predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.

V. Relevantni propisi

26. Zakon o građevinskom zemljištu (“Službeni glasnik RS“, broj 112/06), u relevantnom dijelu glasi:

Člana 42.

(1) Na izgrađenom građevinskom zemljištu za koje je regulacionim planom utvrđena površina zemljišta za redovnu upotrebu zgrade a na kojem je vlasnik zgrade stekao pravo vlasništva na osnovu člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 86/03), na osnovu prijedloga vlasnika zgrade upisaće se u zemljišnim knjigama pravo vlasništva u njegovu korist.

(2) Ako regulacionim planom nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade koja je izgrađena u skladu sa zakonom, tu površinu utvrđuje rješenjem organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje nadležnog organa uprave za poslove urbanizma, nakon čega će se upisati pravo vlasništva na tom zemljištu u korist vlasnika zgrade.

(3) Nakon utvrđivanja zemljišta potrebnog za redovnu upotrebu zgrade, vlasnik zgrade može podnijeti prijedlog sudu za uknjiženje svog prava vlasništva na tom zemljištu. (4) U postupku iz st. 1., 2. i 3. ovog člana, vlasnici zgrada prilikom utvrđivanja i upisa zemljišta za redovnu upotrebu zgrade ne plaćaju naknadu za uređenje građevinskog zemljišta i naknadu za prirodne pogodnosti i pogodnosti izgrađene infrastrukture.

27. Zakon o privatizaciji državnih stanova RS (“Službeni glasnik“ broj 72/07), u relevantnom dijelu glasi:

Član 19.

(1) Ugovor o otkupu stana je pravni osnov za sticanje prava svojine na stanu kao posebnom dijelu zgrade, prava zajedničke svojine na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i prava korišćenja na pripadajućem zemljištu, pod uslovima i na način određen zakonom. (2) Prava iz stava 1. ovog člana stiču se upisom u javnu evidenciju, odnosno polaganjem ugovora kod organa uprave nadležnog za poslove katastra i upisom u knjigu o položenim ugovorima.

28. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik“ br.124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15), u relevantnom dijelu glasi:

Sticanje svojine Član 23.

(1) Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

(......)

Jedinstvenost nepokretnosti Član 330 (1)Ovim zakonom uspostavlja se pravno jedinstvo zemljišta i zgrade ako na osnovu posebnog zakona nije uspostavljeno.

(2)Vlasnik zgrade stiče pravo svojine na građevinskom zemljištu u društvenoj odnosno državnoj svojini koje pripada zgradi.

VI. Dopustivost

1. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

2. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

3. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 011877 14 Uvp od 2. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu je apelant je primio 6. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 5. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

4. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant smatra da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

5. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

6. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

7. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

8. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

9. Ustavni sud zapaža da su organi uprave odbili zahtjev apelanta za brisanje ranijeg upisa prava korišćenja i stvarnog pravnog oblika i odnosa svojine (državne svojine) u posjedovnom listu i uspostavljanje pravnog jedinstva u zemljišno-katastarskoj evidenciji na izgrađenom građevinskom zemljištu u korist vlasnika posebnog dijela zgrade kao neosnovan. Upravni organi su naglasili da za podnošenje zahtjeva za uspostavljanje pravnog jedinstva zemljišta i objekta izgrađenog na zemljištu u skladu sa relevantnim odredbama zakona potrebno je prethodno da bude upisan u Knjigu uloženih ugovora kao vlasnik. Apelant, iako je ostavinskim rješenjem Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 O 000592 08 O od 11. maja 2009. godine oglašen za nasljednika iza pokojne Zorke Vranjković na navedenoj nekretnini, nije upisan kao kao vlasnik predmetne nekretnine u Knjizi uloženih ugovora, pa su upravni organi, a i nižestepeni sud, pravilno zaključili da tužilac nije legitimisan za podnošenje predmetnog zahtjeva u smislu člana 330. ZSP.

30. Ustavni sud nadalje ukazuje da je redovni sud obrazložio da je za sticanje prava svojine na zemljištu ispod zgrade i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade od suštinskog značaja činjenica vlasništva zgrade pri čemu se vlasnikom zgrade smatra lice sa upisanim pravom svojine u zemljišnoj knjizi ili, u ovom slučaju, Knjizi uloženih ugovora. Dakle, prethodni uslov da bi određeno lice moglo ostvariti pravo na uspostavljanje jedinstvenosti nepokretnosti (objekta i zemljišta), naravno i pod drugim zakonskim uslovima odnosno da je to lice upisano kao vlasnik objekta u javne evidencije u kojima se vode registri o pravima na nekretninama. Kako je utvrdio sud, pozivajući se na činjenice koje su utvrdili upravni organi, apelant nije upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u knjizi uloženih ugovora kao vlasnik predmetnog stana, već je upisana njegova majka, pa ne ispunjava ovaj prvi uslov da bi uopšte bio legitimisan za podnošenje zahtjeva za uspostavljanje jedinstvenosti nepokretnosti, zbog čega je njegov zahtjev pravilno odbijen. Upravo u konkretnoj situaciji, da bi mogao ostvarivati druga prava koja mu pripadaju po zakonu, mora prethodno upisati svoje pravo koje mu je priznato gore navedenim ostavinskim rješenjem.

31. U vezi razumnog roka odlučivanja, Ustavni sud zapaža da apelant osporava period od donošenja prvostepenog rješenja 18. marta 2011. godine do donošenja Presude Vrhovnog suda 2. juna 2016. godine, te da je taj period trajao pet godine. Polazeći od ovog perioda koji je vođen na dvije upravne i dvije sudske instance, Ustavni sud zaključuje da taj period nije predug i da se može izvesti zaključak da je trajao prema standardima prava na pravično suđenje, tim prije što apelant nije ukazao ni na šta konkretno iz čega bi se moglo zaključiti da je usljed ponašanja redovnih sudova i njihovih grešaka došlo do nepotrebnog odugovlačenja postupka.

32. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, Zakonu o stvarnim pravima na kojima su zasnovane osporene presude Okružnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u primjeni materijalnog prava ili utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga su navodi apelanta da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava i, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Djelotvoran pravni lijek

11. Apelant navodi i da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova. Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja rješenja prvostepene presude, apelant koristio zakonom predviđeni pravni lijek odnosno da je podnio tužbu u upravnom sporu protiv navedenog rješenja kao i zahtjev za vanredno preispitavanje sudske odluke, a da činjenica da ti pravni lijek nisu rezultirali donošenjem odluka u korist apelanta sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

12. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, vežu za nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Ostali navodi

13. Ustavni sud zaključuje da se tužbeni zahtjev kojim je traženo uspostavljanje jedinstva zemljišta sa posebnim dijelom zgrade u korist apelanta, ne može nikako dovesti u vezi sa pravom osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

14. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka suda nema ničega što ukazuje nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, te kada je sud za svoju odluku dao jasne razloge.

15. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje.

16. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant u konkretnim postupcima koristio pravni lijek koji joj je bio na raspolaganju u skladu sa zakonskim odredbama, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantovu korist ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek.

17. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-3668/16 (I. V.) | Sudska praksa | Aktio