Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2464/16 (Agencija za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 34
- Zakon o privatizaciji preduzeća · čl. 1
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Pravilnik o dopunama pravilnika o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Pravilnik o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela poduzeća
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjenama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća
Predmeti (1)
AP-2464/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2464/16, rješavajući apelaciju Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 201119 14 Rev od 8.
marta 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Agencija za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Plamenko Čustović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 v0 P 201119 14 Rev od 8. marta 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužitelja „Metaling“ d.o.o. Jajce i Zdravka Dujića (u daljnjem tekstu: prvotužitelj i drugotužitelj ili tužitelji), zatraženo je 26. januara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 31. januara do 14. februara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. U parničnom postupku koji su tužitelji pokrenuli protiv apelantice radi duga Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 201119 11 P od 22. marta 2012. godine kojom je apelantica obavezana da tužiteljima isplati iznos od po 26.300,00 KM koji je uplaćen na ime depozita, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. decembra 2010. godine do isplate, uz troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude istaknuti su činjenični navodi iz tužbe i odgovora na tužbu, a zatim dokazi izvedeni na okolnosti i tvrdnje iz tužbe i odgovora na tužbu. S tog aspekta je u obrazloženju presude veoma iscrpno naveden sadržaj svakog izvedenog dokaza, a nakon njihove analize i ocjene, pojedinačne, međusobne i ukupne, Općinski sud je zauzeo stav da je tužbeni zahtjev osnovan pa ga je kao takvog i usvojio u cjelini, primjenom odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U tom kontekstu su prije svega istaknute nesporne činjenice, i to da je u „Dnevnom avazu“ 6. decembra 2010. godine apelantica objavila javni poziv za učešće na aukcijskoj prodaji broj 95 prodavca JP „Elektroprivreda HZHB“ d.d. Mostar za više predmeta prodaje u vlasništvu prodavca; da je u tom pozivu za svaki predmet objavljen iznos početne cijene; da je objavljen iznos depozita, kao i iznos naknade za učešće; da su se tužitelji prijavili na taj poziv kao ponuđači; da su uplatili depozit u iznosu od po 26.300,00 KM i uplatili iznos naknade za učešće od po 100,00 KM. Zatim je navedeno da je apelantica provela aukciju za svaki predmet prodaje 20. decembra 2010. godine (tri posebne aukcije) na kojoj su tužitelji učestvovali kao (jedini) ponuđači za sva tri predmeta prodaje; da je prva aukcija, tj. prodaja za početnu cijenu predmeta aukcije (i povećanjem te cijene) proglašena neuspjelom i završenom (tužitelji nisu istakli ponude niti odustali); da je otvorena druga (tzv. dutch) aukcija, tj. prodaja predmeta aukcije snižavanjem početne cijene za iznos depozita; da je druga aukcija proglašena uspjelom i završenom, a prvotužitelj pobjednikom za sva tri predmeta prodaje; da je sačinjen zapisnik za svaki predmet koji su tužitelji potpisali bez primjedaba; da je prvotužitelj sa „JP Elektroprivreda HZHB“ d.d. Mostar zaključio tri ugovora o kupoprodaji 20. decembra 2010. godine; da je prvotužitelj izvršio obaveze iz kupoprodajnog ugovora o uplati kupoprodajne cijene u ugovorenom roku i da u kupoprodajnu cijenu nije ušao iznos uplaćen na ime depozita od 26.300,00 KM. Imajući u vidu da je među parničnim strankama bilo sporno apelanticino ovlaštenje da zadrži uplaćeni novčani iznos na ime depozita, pozivajući se pri tom na odredbu iz člana 32. Pravilnika o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća (u daljnjem tekstu: Pravilnik), Općinski sud je nakon analize sadržaja navedene odredbe zaključio da Pravilnik kao podzakonski akt pa stoga i pomenuta odredba nisu u skladu sa zakonskim odredbama Zakona o agenciji za privatizaciju, te da stoga apelantici ne pripada pravo na zadržavanje depozita koji je uplaćen radi sticanja prava na učešće na aukciji. Osim navedenog, imajući pri tom u vidu da su svi učesnici aukcijske prodaje pored uplaćenog depozita uplatili naknadu za učešće u postupku javne prodaje u iznosu od po 100,00 KM po jednom predmetu prodaje u skladu s uslovima javnog poziva, Općinski sud je zaključio da nakon završene aukcije apelantici ne pripada pravo da na svom računu zadrži depozit koji su tužitelji uplatili radi sticanja prava učešća na aukciji, pa je temeljem člana 210. ZOO-a tužbeni zahtjev tužitelja usvojen i apelantica obavezana na isplatu duga.
7. Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) Presudom broj 65 0 P 201119 12 Gž od 5. juna 2014. godine uvažio je apelanticinu žalbu, prvostepenu presudu preinačio i odbio tužbeni zahtjev u cjelini kao neosnovan. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u granicama propisanim u odredbi člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je ocijenio da je žalba osnovana, te je u vezi s tim ponovio činjenična utvrđenja iz prvostepene presude uz zaključak da materijalno pravo nije pravilno primijenjeno. U vezi s tim je u obrazloženju presude navedeno da se prvostepeni sud bavio ocjenom zakonitosti Pravilnika, što ne predstavlja njegovu stvarnu nadležnost. U tom kontekstu je Kantonalni sud iznoseći svoj pravni zaključak pojasnio da se privatizacija preduzeća u državnoj imovini provodi po zakonima i podzakonskim propisima iz konkretne pravne oblasti među kojim su najvažniji Zakon o privatizaciji preduzeća i banaka, Zakon o agenciji za privatizaciju, Zakon o privatizaciji preduzeća te podzakonskih akata među kojima je Uredba o reviziji prethodno izvršene vlasničke transformacije i Pravilnik o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća. Kantonalni sud je na osnovu činjeničnog stanja koje je nesporno utvrđeno ocijenio da iz pravilnog tumačenja odredbe člana 32. stav 2. Pravilnika proizlazi da su tužitelji izgubili pravo na povrat depozita i da je primjena navedene odredbe kod predmetne dutch (druge) aukcije obavezujuća. Osim toga, o primjeni navedene odredbe tužitelji su bili obaviješteni u oglasu o prodaji prije početka aukcije, što je takođe u prvostepenom postupku utvrđeno. Kantonalni sud je, osim toga, ukazao na praksu Ustavnog suda u Odluci broj AP 3346/09 iz koje proizlazi da je „Agencija za privatizaciju ovlašteni organ koji odobrava i provodi privatizaciju te da propisuje pravila prodaje“, zbog čega je ocijenjeno da je tužbeni zahtjev neosnovan te je stoga prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen.
8. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tužitelja donio Presudu broj 65 0 P 201119 14 Rev od 8. marta 2016. godine kojom je revizija usvojena i drugostepena presuda preinačena tako da je apelanticina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukratko naveo sadržaj i odlučenje prvostepene a zatim i drugostepene presude, te pravni stav Kantonalnog suda iz kog proizlazi da se prvostepeni sud neovlašteno bavio ocjenom zakonitosti Pravilnika i da to ne predstavlja njegovu stvarnu nadležnost. Vrhovni sud je dalje naveo da su tužitelji u reviziji osporili pravni stav drugostepenog suda navodeći da je član 32. Pravilnika suprotan apelanticinim zakonskim ovlaštenjima jer je „sebi propisala izvor finansiranja koji joj ni po kom zakonskom osnovu ne pripada“; da je, prema odredbi člana 2. Zakona o privatizaciji preduzeća, apelantica imala ovlaštenje da za uslugu naplati odgovarajuću taksu (tužitelji su ju platili u iznosu od po 100,00 KM), te da je depozit pojmovno određen u članu 1035. ZOO-a kao sredstvo „za obezbjeđenje ili učvršćenje određenih poslovnih aktivnosti“. Vrhovni sud, suprotno stanovištu revizije tužitelja, smatra da je pravilan pravni stav drugostepenog suda iz kog proizlazi da se prvostepeni sud neovlašteno bavio ocjenom zakonitosti apelanticinog Pravilnika kao podzakonskog propisa koji je objavljen u službenom glasilu Federacije BiH i istakao da ocjenu zakonitosti podzakonskih akata koji su objavljeni u službenom glasilu Federacije BiH vrši nadležni ustavni sud, pri čemu je pravilno ukazano na stanovište Ustavnog suda u Odluci broj AP 3346/09.
9. Međutim, za razliku od navedenog, tužitelji, prema ocjeni Vrhovnog suda, osnovano ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 32. Pravilnika, koja se odnosi na prvu aukciju, ali ne i na drugu (dutch) koja je propisana odredbom člana 34. Pravilnika. Naime, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, Pravilnik sadrži jasnu regulativu o depozitu u odnosu na prvu aukciju, i to kad je neuspješno završena (član 32) da niko od učesnika aukcije nema pravo na povrat uplaćenog depozita koji zadržava agencija; kad je uspješno završena (član 36) da učesnici mogu izvršiti povrat uplaćenog depozita, osim kupca predmeta aukcije. Međutim, u odnosu na drugu aukciju Pravilnik ne sadrži odredbe o depozitu, pa Vrhovni sud smatra da tu pravnu prazninu treba tumačiti u korist „druge strane“, odnosno učesnika aukcije. Stoga, kod nespornih činjenica da su tužitelji kao ponuđači bili učesnici druge aukcije, apelantica, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije imala osnov da zadrži sredstva novčanog depozita koji su uplatili tužitelji (po 26.300,00 KM) pa se, kako je zaključeno, neosnovano obogatila, zbog čega je u smislu odredbe iz člana 210. ZOO-a tužiteljima dužna vratiti stečenu korist. Iako je prvostepeni sud, kako je dalje obrazloženo, osnovanost tužbenog zahtjeva zasnovao na drugim razlozima, Vrhovni sud je pravilnom primjenom materijalnog prava donio istu odluku pozivajući se na stanovište sudske prakse iz kog proizlazi da kad je sud utemeljio svoju odluku na odredbi materijalnog prava koju nije trebao primijeniti, pogrešna primjena materijalnog prava ne postoji ako bi i uz primjenu materijalnopravne odredbe koju treba primijeniti valjalo donijeti jednaku odluku. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP reviziju tužitelja uvažio i drugostepenu presudu preinačio na način da je apelanticina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
10. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelantica je prije svega hronološki opisala tok postupka pred redovnim sudovima a zatim neslaganje u pogledu zaključaka iz osporene presude, za koje smatra da su proizvoljni i pogrešni. U vezi s tim je ukazala da se osporena presuda ne zasniva niti na jednom zakonu niti podzakonskom propisu i da je Vrhovni sud, ocjenjujući da u okolnostima konkretnog slučaja postoji pravna praznina, iako ne postoji, primijenio institut sticanja bez osnova za čiju primjenu nije postojao pravni osnov. Smatra da je Pravilnik primijenjen u konkretnoj situaciji potpuno jasan i precizan i da uređuje situaciju neuspjele prve aukcije, pri čemu niko od učesnika aukcije, pa stoga ni tužitelji, nemaju pravo na povrat uplaćenog depozita nakon proglašenja aukcije neuspjelom. Budući da se na drugoj aukciji cijena predmeta prodaje snižava za iznos depozita, proizlazi da apelantica nije u obavezi vraćati iznos (depozit) koji prilikom druge aukcije nije ni primila, pa je nejasno na temelju čega je zaključeno da se apelantica neosnovano obogatila. Apelantica smatra da su joj navedena prava povrijeđena usljed proizvoljne primjene prava pa je predloženo da se apelacija usvoji i potvrdi presuda Kantonalnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud smatra da u postupku donošenja osporene presude nisu povrijeđena prava na koja je apelantica ukazala, niti je primjena prava u revizionoj odluci bila proizvoljna, te da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude.
12. Općinski sud smatra da je apelacija neosnovana jer je postupak proveden u skladu s odredbama ZPP i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Tužitelji su u odgovoru istakli da je apelacija neosnovana prije svega jer apelantica nije bila prodavac niti vlasnik predmeta prodaje te stoga nije mogla ostvariti korist iz uplaćenih depozita koji imaju karakter sredstava uplaćenih za osiguranje interesa prodavca u postupku kupoprodaje. Tužitelji smatraju da je odlukom Vrhovnog suda pravilno odlučeno da je apelantica obavezna vratiti učesnicima postupka iznose od po 26.300,00 KM, naplaćene po osnovu depozita za učešće na aukciji, jer naplaćeni depozit ne pripada apelantici. Smatraju da je tekst javnog poziva odredio karakter uplaćenih sredstava kao novčani depozit, pri čemu je depozit pojmovno određen u članu 1035. ZOO-a, a njegova prava i obaveze u članovima od 1035. do 1044. ZOO-a iz kojih proizlazi da „deponent“ predaje drugoj osobi „depozitaru“ izvjesnu stvar na besplatno ili naplativo čuvanje uz obavezu vraćanja te stvari u primljenom stanju. Stoga deponovana sredstva nisu apelanticina imovina niti postoji pravni osnov po kom ona mogu ući u apelanticinu imovinu zbog čega se ne može govoriti ni o povredi prava na imovinu. Predloženo je da se apelacija odbaci kao nedopuštena ili odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju su pravni odnosi između dvije određene strane na osnovu kojih je jedna strana (povjerilac) ovlaštena da zahtijeva od druge strane (dužnik) određeno davanje, činjenje ili uzdržavanje od nečega što bi inače imala pravo da čini, a druga strana je dužna da to ispuni.
Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi. (2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Član 1035.
(1)Ugovor o novčanom depozitu je zaključen kada se banka obavezala da primi, a deponent da položi kod banke određeni novčani iznos.
(2)Ovim ugovorom banka stiče pravo da raspolaže deponovanim novcem i dužna je da ga vrati prema uslovima predviđenim u ugovoru.
15. U Pravilniku o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 28/05, 53/07 i 76/09) relevantne odredbe glase: Član 1.
Ovim pravilnikom utvrđuju se pravila prodaje preduzeća, odnosno imovine i dionica preduzeća, iz člana 1. Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04 i 44/04; u daljnjem tekstu: Zakon), putem javne aukcije, javnog prikupljanja ponuda, javne ponude dionica i neposredne pogodbe.
Pod prodajom dionica, u smislu ovog pravilnika, podrazumijeva se i prodaja udjela u preduzeću.
Član 32.
Ukoliko na prvoj aukciji za pojedini predmet aukcije, poslije trećeg poziva aukcionara ni jedan učesnik aukcije nije istakao ponudu za početnu cijenu predmeta aukcije, aukcionar proglašava prvu aukciju za taj predmet neuspjelom i završenom.
U slučaju iz stava 1. ovog člana, niko od učesnika aukcije nema pravo na povrat uplaćenog depozita koji zadržava nadležna agencija.
Član 33.
Nakon proglašenja neuspjelom prve aukcije iz člana 32. ovog pravilnika, aukcionar oglašava početak druge aukcije za isti predmet, u kojoj mogu učestvovati samo lica sa liste učesnika prve aukcije.
Član 34.
Na drugoj aukciji za isti predmet aukcije, aukcionar snižava početnu cijenu za iznos depozita zaokruženo na stotine KM, i poziva učesnike da istaknu ponudu.
Prvog učesnika koji istakne ponudu na sniženu cijenu aukcionar proglašava kupcem predmeta aukcije.
Ukoliko ni poslije trećeg poziva za isticanje ponuda na prvu sniženu cijenu ni jedan od učesnika aukcije ne istakne ponudu, aukcionar nastavlja snižavanje cijene za iznos depozita.
Snižavanje cijene za više od trostruke vrijednosti depozita aukcionar vrši na osnovu saglasnosti komisije koja se konstatuje u zapisnik, s tim da se početna cijena može sniziti najviše za peterostruke vrijednosti uplaćenog depozita.
Ukoliko na drugoj aukciji za isti predmet aukcije nakon trećeg poziva aukcionara ni jedan učesnik aukcije nije istakao ponudu za posljednju cijenu sniženu u skladu sa odredbama stava 1. do 4. ovog člana, aukcionar proglašava drugu aukciju za taj predmet neuspjelom i završenom.
Član 35.
Poslije završetka aukcije za svaki predmet aukcije, aukcionar daje pauzu u kojoj se sačinjava zapisnik o obavljenoj aukciji, koji obavezno potpisuju zapisničar, aukcionar i predsjednik komisije, kao i kupac predmeta aukcije u slučaju iz člana 30. stav 6. i člana 34. stav 2. ovog pravilnika.
Po jedan primjerak zapisnika pripada nadležnoj agenciji, prodavcu i kupcu u slučaju iz člana 30. stav 6. i člana 34. stav 2. ovog pravilnika.
16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 250.
(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
[...] VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 201119 14 Rev od 8. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 14. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 10. juna 2016. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda ukazujući da joj je navedenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. Ustavni sud podsjeća na stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Navodi apelacije se u suštini odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, što je u konačnici, prema apelanticinoj ocjeni, rezultiralo donošenjem osporene odluke.
25. U vezi s prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava, i praksi Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
27. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu tužbenog zahtjeva, u toku postupka (na glavnoj raspravi) proveo veliki broj dokaza koje su predložili i izveli kako tužitelji tako i apelantica. U vezi s tim, u obrazloženju prvostepene presude kojom je tužbeni zahtjev usvojen jasno je navedeno koje činjenice su nesporno utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza pri čemu je naglašeno da se u okolnostima konkretnog slučaja spornim postavilo pitanje apelanticinog ovlaštenja da zadrži uplaćeni depozit tužitelja kao učesnika aukcije. Usvajajući tužbeni zahtjev, Općinski sud je zauzeo stanovište da se apelantica neosnovano obogatila za novčani iznos uplaćen na ime depozita, pa je primjenom odredbe iz člana 210. ZOO-a tužbeni zahtjev usvojen u cjelini i apelantica obavezana na isplatu duga. Za razliku od navedenog, Kantonalni sud je zauzeo potpuno drugačije stanovište ocjenjujući da su tužitelji izgubili pravo na povrat depozita budući da je u pitanju druga aukcija i da apelantica u skladu sa svojim ovlaštenjima propisuje pravila prodaje, o čemu su tužitelji bili obaviješteni prilikom objavljivanja oglasa o prodaji, u smislu člana 32. stav 2. Pravila. Odlučujući o reviziji tužitelja, Vrhovni sud je drugostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu zasnivajući svoj stav na razlozima drugačijim od onih koje je naveo prvostepeni sud. Pri tom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude podsjetio da se prvostepeni sud neovlašteno bavio ocjenom zakonitosti apelanticinog Pravilnika i da ocjenu ustavnosti i zakonitosti podzakonskih akata, dakle i Pravilnika koji je u pitanju, može vršiti samo nadležni ustavni sud. Međutim, ocjenjujući osnovanost revizionih prigovora u pogledu primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je detaljno obrazložio na osnovu čega i zašto je tužbeni zahtjev osnovan, odnosno razloge zbog kojih apelantica nije imala osnov da zadrži sredstva novčanog depozita uplaćenog od tužitelja, za koji iznos se neosnovano obogatila, pa je u smislu odredbe iz člana 210. ZOO-a obavezana da stečenu korist vrati. Pri tome je Vrhovni sud imao u vidu nesporne činjenice iz kojih proizlazi da su tužitelji kao ponuđači bili učesnici druge aukcije.
28. Ustavni sud ponavlja da se prilikom ispitivanja ustavnih prava Ustavni sud samo izuzetno upušta u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise, i to kada je očigledno da je u određenom postupku u tim aspektima došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda. Međutim, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno navodima apelacije, u datom obrazloženju Vrhovnog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost koja bi mogla biti osnov da tumačenje Vrhovnog suda zamijeni svojim tumačenjem. Imajući u vidu da apelantica, osim što osporava primjenu materijalnog prava, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su navodi u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
Pravo na imovinu
29. Apelantica je u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava ukazala i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne primjene prava.
31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer je apelantica kršenje tog prava dovela u vezu s primjenom relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević