Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2913/16 (R. M.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2913/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2913/16, rješavajući apelaciju Ratka Marinovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ratka Marinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 017909 16 Kž od 14. juna 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 017909 16 K od 24.

marta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ratko Marinović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rade K. Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. jula 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem testu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 017909 16 Kž od 14. juna 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 017909 16 K od 24. marta 2016. godine.

2. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje izrečene kazne zatvora po pravosnažnoj Presudi Okružnog suda broj 11 0 K 017909 16 K od 24. marta 2016. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji.

3. Apelant je 24. oktobra 2016. godine podnio novi zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje, odnosno odložilo izdržavanje kazne zatvora po pravosnažnoj Presudi Vrhovnog suda broj 11 0 K 017909 16 Kž od 14. juna 2016. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Ustavni sud je odlukama br. AP 2913/16 od 19. jula 2016. godine i 10. novembra 2016. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovane apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere.

5. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 4. juna 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. juna 2018. godine, Okružno tužilaštvo 12. juna 2018. godine, a Vrhovni sud 14. juna 2018. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 017909 16 K od 24. marta 2016. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela - ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona Socijalističke Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), te ga je sud na osnovu iste zakonske odredbe i čl. 38, 42 st. 1 i 2 i 43 stav 1 KZSFRJ osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom, na osnovu člana 99 stav 1 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) u vezi sa članom 96 stav 2 tač. a), e) i ž) ZKPRS, apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka i sudski paušal, kako je precizirano u izreci presude uz obavezu naknade nagrade i nužnih izdataka branioca po službenoj dužnosti čiju će visinu sud utvrditi posebnim rješenjem u skladu sa članom 97 stav 2 ZKPRS. Navedenom presudom na osnovu člana 108 ZKPRS oštećeni M. A. je upućen da imovinski pravni zahtjev ostvaruje u parnici.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na glavnom pretresu sproveo dokaze optužbe, kao i dokaze apelantove odbrane koji su precizno navedeni na str. od 3 do 5 odluke, te je, kako je dalje navedeno, nakon detaljne analize i ocjene svih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti utvrdio da je apelant na način i u vrijeme bliže opisano u izreci presude izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Dalje je navedeno da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant u inkriminisanom periodu bio pripadnik Vojske Republike Srpske, i to kao komandant voda, da je kritičnog dana bio u vojničkoj uniformi i naoružan automatskom puškom. Takođe, nespornim je utvrđeno da je oštećeni M. A. imao status civilnog lica, a što nije osporavala ni apelantova odbrana, jer je u kritičnom periodu, zajedno sa ostalim stanovništvom hrvatske nacionalnosti, živio sa svojom porodicom u mjestu Ovanjska, tadašnja opština Sanski Most, te da se, nakon što je pobjegao u šumu kada su mu roditelji poginuli od granate ispaljene na njihovu kuću, sâm predao apelantu prilikom čega je bio u civilnoj odjeći, nije pružao otpor, niti su kod njega pronađeni oružje, municija ili neka druga oprema koja bi ukazivala na vojnu organizovanost ili pripadnost nekim formacijama. Oštećeni je kao pripadnik druge nacionalnosti u inkriminisano vrijeme, po mišljenju suda, imao i status zaštićenog lica u smislu člana 4 IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine. Okružni sud je utvrdio da je apelant, kršeći pravila međunarodnog prava sadržana u članu 3 stav 1 tačka 1 pod a) IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine i člana 13 stav 2 u vezi sa članom 4 stav 2 tačka a) Dopunskog protokola uz Konvenciju o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. juna 1977. godine - Protokol II, za vrijeme oružanog sukoba koji se u vremenu od prve polovine aprila 1992. godine pa najkasnije do kraja novembra 1995. godine odvijao na prostoru BiH između organizovanih oružanih snaga Vojske RS, s jedne strane, i Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane, s druge strane, povrijedio tjelesni integritet jednog civilnog lica hrvatske nacionalnosti iako to lice nije pripadalo nijednoj vojnoj formaciji, niti je neposredno učestvovalo u neprijateljstvima. Nadalje, navedeno je da je apelant neutvrđenog dana tokom juna 1992. godine u mjestu Ovanjska, opština Sanski Most, sada opština Oštra Luka, kao pripadnik Vojske RS (Vojna pošta broj 7362 Prijedor), obučen u vojničku uniformu i naoružan automatskom puškom sa oštećenim M. A. došao pred njegovu porodičnu kuću da bi u jednom trenutku, narušavajući njegov tjelesni integritet, svjesno i voljno sa udaljenosti od tridesetak metara iz automatske puške (neutvrđene marke i broja) pojedinačnim pucanjem ispalio više projektila u pravcu oštećenog dok se on udaljavao, pogodivši ga u predjelu grudnog koša i desne nadlaktice, čime je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.

10. Utvrđujući pitanje apelantove vinosti, kao i njegovog subjektivnog odnosa prema izvršenom krivičnom djelu, Okružni sud je naveo da je apelant ovo krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem. Istaknuto je da je apelant bio svjestan da kao uniformisano i naoružano lice preduzima zabranjene radnje za vrijeme oružanog sukoba prema licu koje ne učestvuje u neprijateljstvima, ne pruža otpor, pa je imao i svijest o djelu i o svim okolnostima događaja koje mu omogućavaju dominaciju nad oštećenim i htio je nastupanje zabranjene posljedice, narušavanja tjelesnog integriteta oštećenog. Nadalje je istaknuto da je apelant bio svjestan da je oštećeni M.A. kao civilno lice imao status zaštićenog lica, bez obzira na njegovu pripadnost suprotstavljenoj strani, te da oštećeni nije pokušao, niti mogao da se suprotstavi. Stoga je, kako je Okružni sud naveo, apelant bio siguran u ostvarenju svog djela i nastupanju posljedica, pa je donio odluku da to učini. Dakle, apelant je postupao u takvim okolnostima koje mu omogućavaju dominaciju nad žrtvom koja je nemoćna da pruži otpor ili da se zaštiti, te je siguran u ostvarenju svog djela i nastupanju posljedica iz čega proizilazi pouzdan zaključak o htijenju djela, odnosno da su apelantove preduzete radnje rezultat njegove svijesti i volje.

11. Odlučujući o krivičnoj sankciji, Okružni sud je naveo da je imao u vidu i ocijenio sve okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne propisane u članu 41 stav 1 KZSFRJ, te okolnosti pod kojima je krivično djelo počinjeno, pa je od olakšavajućih okolnosti na apelantovoj strani ocijenio da je otac dvoje djece, nezaposlen, lošeg imovnog stanja, ratni vojni invalid VI kategorije, neosuđivan, da se ne vodi drugi krivični postupak protiv njega, dok od otežavajućih nije utvrdio nijednu.

12. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude Okružnog suda, donio Presudu broj 11 0 K 017909 16 Kž od 14. juna 2016. godine kojom je djelimično uvažio žalbu i preinačio presudu Okružnog suda u dijelu odluke o kazni tako što je apelantu za počinjeno krivično djelo smanjio izrečenu kaznu zatvora sa dvije na jednu godinu zatvora, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant žalbu podnio zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, „povrede odredaba ZKPRS“ i odluke o krivičnoj sankciji. Međutim, Vrhovni sud je istakao da, iako apelant prvostepenu presudu pobija iz svih navedenih osnova, sadržaj razloga koji su u žalbi izneseni upućuje da se presuda pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud na osnovu iskaza oštećenog, kao i dokaza optužbe - iskaza saslušanih svjedoka izveo konačan i pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. S tim u vezi je istaknuto da, bez obzira na to što oštećeni o svim činjenicama o kojima se izjašnjavao u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude nije iskazivao potpuno identično o događaju koji je predmet suđenja, bio je dosljedan tokom cijelog postupka o odlučnoj činjenici da mu je povrede opisane u izreci presude nanio apelant, te je u obrazloženju prvostepene presude (str. pet i šest) detaljno iznesen sadržaj iskaza oštećenog, koji je na pitanje tužioca na glavnom pretresu da li je siguran da mu je povrede nanio apelant, iskazao da je „sto posto siguran“. Osim toga, istaknuto je da je u obrazloženju prvostepene presude iznesen i sadržaj iskaza svjedoka S.P. (strana 15), koji je iskazao da je sreo oštećenog poslije rata i pitao ga ko ga je ranio, te da mu je oštećeni rekao da ga je ranio apelant. Takođe je ukazano i na iskaz svjedoka M.J. (strana 16 prvostepene presude) koji je, takođe, iskazao da je oštećenog vidio i poslije događaja 1995. godine u Hrvatskoj, da je sa njim razgovarao tek 1996. godine i da mu je oštećeni tada rekao da njega nije ranio R.I., kako je prvobitno mislio, nego da ga je ranio apelant, a ovu činjenicu je u svom iskazu potvrdio pred prvostepenim sudom i svjedok R.I. navodeći da je oštećeni i njemu rekao da mu je povrede u predjelu grudnog koša i desne nadlaktice nanio apelant. Pored toga, navedeno je da i iz iskaza svjedoka M.M., koji je kazao da je nakon pet do šest dana poslije ranjavanja vidio oštećenog da drži ruku i da ranjen sjedi pored puta i da mu je oštećeni tada rekao da ga je ranio apelant, proizilazi da je apelant nanio povrede oštećenom. Pored toga, Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelantove radnje opisane u izreci pobijane presude sadrže sva bitna obilježja predmetnog krivičnog djela, pa ni krivični zakon nije povrijeđen na apelantovu štetu. U pogledu odluke o izrečenoj kazni Vrhovni sud je odluku u tom dijelu ispitao u skladu sa odredbom člana 322 ZKPRS (prošireno dejstvo žalbe) budući da apelant u žalbi nije naveo nikakve razloge, te je ocijenio da je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine prestroga, zbog čega je djelimično uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni na način naveden u izreci odluke.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa tim, apelant tvrdi da su sudovi očigledno proizvoljno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze, te proizvoljno primijenili materijalno pravo. U veoma iscrpnoj apelaciji apelant je naveo da su sudovi zasnovali svoje odluke na iskazu oštećenog koji je neuvjerljiv budući da je oštećeni različito svjedočio o okolnostima pod kojima je povrijeđen. Takođe je navedeno da su sudovi arbitrarno ocijenili iskaze drugih svjedoka. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđen i princip in dubio pro reo.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni i Okružni sud, te Okružno tužilaštvo su u odgovoru na apelaciju istakli da su apelantovi navodi neosnovani pozivajući se na obrazloženja osporenih presuda, te su predložili da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

16. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90), koji se u Republici Srpskoj primjenjivao na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 21/92), u relevantnom dijelu glasi:

Član 142. stav 1.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1)Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, naredi [...] da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, [...] ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Jednakost u postupanju Član 14.

(2)Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(3)Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 017909 16 Kž od 14. juna 2016. godine. Apelacija je podnesena 11. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

23. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

25. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te mu je izrečena kazna zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 115, str. 21, stav 54).

27. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje prava na pravično suđenje vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjenično stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Takođe, navodi da je u postupku protiv njega prekršen princip in dubio pro reo budući da, kako smatra, nije dokazano da je počinio djela za koja je proglašen krivim i osuđen.

28. Razmatrajući apelacione navode Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

30. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred vijećem Okružnog suda sproveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza sprovedenih dokaza o čemu se Okružni sud detaljno izjasnio u obrazloženju presude, te je nesumnjivo utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, dajući za svoj stav jasno i argumentovano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja, tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava.

31. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prekršena odredba člana 295 ZKPRS koja propisuje na kojim dokazima se presuda zasniva. Naime, u konkretnom slučaju u obrazloženju osporene presude Okružnog suda iscrpno su pobrojani dokazi koje je sud sproveo na glavnom pretresu, ukazano je na kojim od sprovedenih dokaza je presuda zasnovana, u pogledu ovih dokaza nije izostala brižljiva i savjesna ocjena kako pojedinačno, tako i u vezi s drugim dokazima, te su data obrazloženja i razlozi zbog kojih je svaki od ovih dokaza prihvaćen, odnosno zbog čega mu je poklonjena vjera, pri čemu je Vrhovni sud u svojoj odluci, kao konačnoj odluci u konkretnom slučaju, ocijenio i okolnost da se oštećeni u svom iskazu nije potpuno identično izjašnjavao o događaju koji je predmet suđenja, te su dati detaljni razlozi zašto apelantovi navodi izneseni u tom pravcu ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnoj krivičnopravnoj stvari. Ovakva obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je vijeće Okružnog suda prekoračilo princip slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak i princip „jednakosti oružja“ koji je važan elemenat pravičnog suđenja i koji podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, str. 19). Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da procjena dokaza Okružnog suda, koju je potvrdio i Vrhovni sud, nije bila proizvoljna, te da niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude utvrdio da krivičnopravna odgovornost apelanta za krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, a iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i na osnovu kojih niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2913/16 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio