Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3211/18 (M. S., N. S. i R. Đ.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Disciplinska mjera
  • Otkaz
  • Disciplinski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3211/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3211/18, rješavajući apelacije Mladena Stojanovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mladen Stojanović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 226787 16 Rsž od 27. marta 2018. godine, Nihada Spahić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 Rs 049452 17 Rev od 13. marta 2018.

godine i Rasim Đulić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 299206 15 Rev od 5. aprila 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3211/18

1. Mladen Stojanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 226787 16 Rsž od 27. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište Rješenje komisije tuženog M-tel a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) od 18. augusta 2015. godine za utvrđivanje odgovornosti radnika i Odluka generalnog direktora tuženog od 23. oktobra 2015. godine o otkazivanju Ugovora o radu apelantu. Shodno tome, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da ga vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima i da mu na ime izgubljene zarade isplati naknadu plata, sve pobliže navedeno u izreci presude.

2. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je, pored ostalog, naveo da u rješavanju predmetnog zahtjeva kojim se traži poništenje odluka o prestanku radnog odnosa zbog teže povrede radne dužnosti, treba imati u vidu da je spor o disciplinskoj odgovornosti, spor o zakonitosti i ispravnosti disciplinskog postupka i izricanju disciplinske mjere. Naime, istaknuto je da činjenice od značaja za postojanje povrede radne obaveze i disciplinsku odgovornost utvrđuje disciplinski organ, a sud, ocjenjujući zakonitost odluke o utvrđivanju odgovornosti i izrečenoj mjeri, ispituje tačnost činjenica na kojima je odluka zasnovana i zakonitost provedenog disciplinskog postupka. Dakle, Okružni sud je konstatovao da iz utvrđenih činjenica proizilazi da je osporeno rješenje o otkazu ugovora o radu doneseno od strane nadležnog organa u disciplinskom postupku koji je proveden saglasno relevantnim odredbama Pravilnika tuženog. Isto tako, navedeno je da iz utvrđenih činjenica proizilazi da je apelant 13. marta 2015. godine, u toku radnog vremena sa multifunkcionalnog uređaja uputio na službenu e-mail adresu kolegici s kojom radi u istoj kancelariji, skeniranu tekstualnu poruku, sadržaja navedenog u presudi, čime je učinio težu povredu radne obaveze, te je tuženi, u smislu člana 128. stav 3. Zakona o radu, dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu apelantu. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da poruka takve sadržine, iako je poslana samo jedanput jeste seksualno uznemiravanje, a ne jedna izolovana radnja neprimjerenog sadržaja. Shodno navedenom, Okružni sud je istakao da bi se neko ponašanje smatralo seksualnim uznemiravanjem postupci moraju biti neželjeni iz ugla pasivne strane (u ovom slučaju radne kolegice kojoj je upućena poruka) a problematično ponašanje mora da prelazi granice uobičajenog ponašanja ili odnosa između lica i vezano je za sferu spolnog života. Kako je apelantova poruka kod radne kolegice kojoj je upućena izazvala uznemirenost, šok i strah i istu nije doživjela kao šalu, dakle poruka je bila neželjena, a kako je ovakvo ponašanje apelanta prešlo granicu uobičajenog, Okružni sud je naveo da za utvrđenje činjenice postojanja seksualnog uznemiravanja nije relevantan broj radnji, odnosno kontinuitet uznemiravanja seksualne prirode, već je odlučno da je postupak neželjen iz ugla osobe koja se uznemirava. Dakle, ukazano je da kako sud u sporovima o disciplinskoj odgovornosti radnika nije ovlašten cijeniti cjelishodnost izrečene mjere, tj. je li poslodavac istu povredu radnih obaveza mogao primjereno sankcionisati blažom mjerom umjesto otkaza, a budući da je tačna činjenica da je apelant poslao spornu poruku, što je i sam priznao, to proizilazi da je tuženi u smislu člana 128. stav 3. Zakona o radu dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu apelantu.

AP-3549/18

3. Nihada Spahić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupa Sulejman Kadić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 2. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 Rs 049452 17 Rev od 13. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonita Odluka o otkazu ugovora o radu od 15. maja 2014. godine i naloži tuženom „Prevent Sarajevo“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici uspostavi radno-pravni status na poslovima koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili drugim odgovarajućim poslovima, te da se obaveže tuženi da joj na ime naknade plaće za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos, sve pobliže navedeno u izreci presude.

4. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao da iz činjeničnog stanja koje su utvrdili redovni sudovi proizilazi da je Odlukom tuženog o otkazu ugovora o radu od 15. maja 2014. godine, apelantici, koja je bila raspoređena na radno mjesto „kontrolor gotovih proizvoda“ otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. februara 2014. godine, zbog ekonomskih i organizacijskih razloga. Nadalje, istaknuto je da je pobijana odluka donesena nakon što je izvršenom analizom od strane uprave tuženog utvrđeno da na radnom mjestu na kojem je apelantica radila ima viška zaposlenika, te da ne postoje upražnjene pozicije koje bi odgovarale stručnoj spremi i preostaloj radnoj sposobnosti apelantice, zbog čega tuženi nije u mogućnosti da joj ponudi izmijenjeni ugovor o radu. Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da na osnovu utvrđenih činjenica, koje se odnose na postupak donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, redovni sudovi su utvrdili da je tuženi, kao poslodavac, postupao u skladu sa odredbama člana 87. Zakona o radu, pa su ocijenili kao nedokazane navode apelantice da tuženi, kao poslodavac, prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu apelantice iz ekonomskih i organizacijskih razloga, nije ispunio sve zakonom propisane obaveze, i tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Također, Vrhovni sud je naveo da je pobijana presuda zasnovana na uvjerenju suda da je tuženi u ovom postupku dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu apelantice, jer je usljed smanjenja obima posla, viška zaposlenih i gubitaka u poslovanju kod tuženog moralo doći do reorganizacije proizvodnje i nove sistematizacije, zbog čega se ne može osnovano očekivati od tuženog da apelanticu zaposli na drugim poslovima, ili da je obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Naime, istaknuto je da je tuženi dokazao postojanje viška zaposlenika na radnom mjestu na kojem je bila raspoređena apelantica, kao i na nekim drugim radnim mjestima (šivač, operater na ručnom radu i operater u skladištu), uzrokovanog smanjenjem obima posla i negativnim bilansom poslovanja, zbog čega je tuženi i sačinio Elaborat o smanjenju broja zaposlenih zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga, u kojem je predviđena optimizacija broja zaposlenika. Isto tako, utvrđeno je da je tuženi donio i Odluku o kriterijima za utvrđivanje viška zaposlenika, uz konsultaciju sa Vijećem zaposlenika, te upućivao molbe povezanim privrednim društvima za zapošljavanje zaposlenika koji su proglašeni viškom. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da su pravilno redovni sudovi zaključili da se u ovom slučaju radi o opravdanom otkazu iz tehničkih i organizacijskih razloga. Nadalje, navedeno je da je imajući u vidu i činjenicu da je prije donošenja pobijane odluke o otkazu, Vijeće zaposlenika tuženog, u svrhu optimizacije broja zaposlenika, dalo svoju saglasnost za predložene otkaze, uključujući i otkaz apelantici, sudovi su zaključili da je tuženi postupio u skladu sa odredbama čl. 98. i 99. Zakona o radu i odredbama člana

26. Zakona o vijeću zaposlenika. Najzad, Vrhovni sud je naveo da su redovni sudovi utvrdili da je tuženi preduzimao potrebne aktivnosti na smanjenju negativnih posljedica ekonomske krize u kojoj se našao, a zbog koje je prestala potreba za radom određenog broja zaposlenika, imajući pri tome u vidu i svoje obaveze iz člana 99. Zakona o radu. S druge strane, Vrhovni sud je istakao da kako apelantica u ovom postupku nije dokazala svoje navode o tome da tuženi upošljava nove zaposlenike ili da ju je tuženi lako mogao osposobiti za rad na drugim poslovima, to ni sudovi nisu mogli te činjenice sa sigurnošću utvrditi. Shodno navedenom, Vrhovni sud je konstatovao da je drugostepeni sud pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, kada je žalbu apelantice odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

AP-3821/18

5. Rasim Đulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 299206 15 Rev od 5. aprila 2018. godine. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom poništena je kao nezakonita Odluka tuženog „Energopetrol“ d.d. Sarajevo o otkazu ugovora o radu od 7. juna 2012. godine. Također, odbijen je zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže da ga vrati na radno mjesto u skladu s Ugovorom o radu od 1. decembra 2011. godine ili druge odgovarajuće poslove i uspostavi mu radno-pravni status od dana otkaza Ugovora o radu, te da mu isplati naknadu plata za period od 8. juna 2012. godine do 30. septembra 2013. godine u određenom novčanom iznosu, kao i da mu obračuna i uplati pripadajuće doprinose za PIO za navedeni vremenski period, sve pobliže navedeno u izreci prvostepene presude.

6. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je, pored ostalog, istakao da iz činjeničnih utvrđenja redovnih sudova proizilazi da je apelant bio zaposlen kod tuženog po osnovu zaključenog ugovora o radu od 1. decembra 2011. godine na neodređeno vrijeme na poslovima poslovođe BS Pofalići, Sektor upravljanja maloprodajom i kartičnim upravljanjem, te da mu je odlukom o otkazu ugovora o radu od 7. juna 2012. godine otkazan ugovor o radu zbog neizvršavanja radnih zadataka i obaveza iz zaključenog ugovora. Nadalje, ukazano je da su se zaključenim Sporazumom o prestanku ugovora o radu i regulisanju međusobnih prava i obaveza parničnih stranaka od 8. juna 2012. godine stranke dogovorile da ugovor o radu apelanta prestaje sa danom zaključenja sporazuma i da će mu sa navedenim danom biti zaključena i uručena radna knjižica, uz obavezu poslodavca da zaposleniku isplati iznos od 22.000,00 KM na ime otpremnine. Vrhovni sud je ukazao da je članom 8. zaključenog sporazuma regulisano da su ugovorne strane saglasne da ovaj sporazum predstavlja cjelokupan dogovor ugovornih strana koji u potpunosti regulišu sve svoje odnose u vezi sa pravima i obavezama koje proizilaze iz radnog odnosa, te da su svi prethodni sporazumi i dogovori između ugovornih strana, bilo usmeni ili pismeni, stavljeni van snage, osim onih prava i obaveza koji se utvrđuju u sudskom postupku broj 65 0 Rs 203227 11 Rs. Ovaj sporazum je stupio na snagu danom zaključivanja 8. juna 2012. godine. Shodno tome, Vrhovni sud je konstatovao da su redovni sudovi pravilno poništili kao nezakonitu odluku o otkazu ugovora o radu, a odbili tužbeni zahtjev apelanta za vraćanje na posao i za isplatu naknada plata za period od prestanka radnog odnosa, tj. od 8. juna 2012. godine pa do 30. septembra 2013. godine, te za obračun i uplatu pripadajućih doprinosa za PIO, jer je odluka o otkazu ugovora o radu stavljena van snage kasnijim aktom-sporazumom parničnih stranaka od 8. juna 2012. godine kojim su se parnične stranke saglasile da apelantu prestaje radni odnos i regulisale sva prava koja proizilaze iz radnog odnosa. Naime, istaknuto je da su redovni sudovi pravilno odlučili donoseći osporene odluke jer je apelant zaključenjem sporazuma pristao na sporazumni prestanak radnog odnosa a time su mu sva druga prava iz radnog odnosa prestala, osim prava na isplatu otpremnine. Najzad, ukazano je da su bez osnova svi prigovori da apelantu slijedom poništenja odluke o radu pripadaju prava iz člana 96. stav 2. Zakona o radu jer su sva prava po ovom osnovu regulisana sporazumom i prestala, a apelant pri tome nije tražio poništenje sporazuma.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3211/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanata u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su odbili tužbene zahtjeve apelanata, a koji tužbeni zahtjevi se odnose na prava iz radnog odnosa, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud u ovakvom postupanju sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3211/18 (M. S., N. S. i R. Đ.) | Sudska praksa | Aktio