Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2755/17 (D.Č.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Istraga
- Nenadležnost za odlučivanje
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 240
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2755/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2755/17, rješavajući apelaciju D. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) tačka a), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. Č. podnesena zbog dužine trajanja istrage koja je vođena pred Kantonalnim tužiteljstvom Posavskog kantona i koja je okončana podizanjem optužnice broj T 02 0 KTK 0005889 15 od 14. oktobra 2016. godine, a povodom koje se vodi krivični postupak pred Općinskim sudom u Orašju.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. Č. u odnosu na navode o neustavnosti člana 240. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 30. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja istrage koju je vodilo Kantonalno tužiteljstvo Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) i koja je okončana podizanjem optužnice broj T 02 0 KTK 0005889 15 od 14. oktobra 2016. godine. Također, apelant je zatražio da Ustavni sud ispita ustavnost člana 240. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Tužiteljstva je zatraženo 7. augusta 2017. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Tužiteljstvo je odgovor na apelaciju dostavilo 11. augusta 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Javno preduzeće „Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: podnositelj prijave) podnijelo je 14. septembra 2015. godine Kantonalnom tužiteljstvu Tuzlanskog kantona krivičnu prijavu protiv apelanta.
6. Rješenjem Federalnog tužiteljstva Federacije Bosne i Hercegovine broj T11 0 KTA 001883 15 od 7. augusta 2015. godine određeno je da se na Tužiteljstvo prenosi mjesna nadležnost za postupanje po krivičnoj prijavi podnositelja prijave.
7. Nalogom o provođenju istrage Tužiteljstva broj T02 0 KTK 0005889 15 od 23. oktobra 2015. godine određeno je provođenje istrage protiv apelanta zbog postojanja osnova sumnje da je radnjama opisanim u naredbi počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).
8. Tužiteljstvo je 23. oktobra 2015. godine Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova Sarajevo, Terenskom uredu Tuzla (u daljnjem tekstu: FMUP), dostavilo nalog za poduzimanje istražnih radnji.
9. Dalje, FMUP je 19. novembra 2015. godine Tužiteljstvu dostavilo izvještaj o prikupljenim dokazima te prijedlog mjera koje treba poduzeti u daljnjem toku istrage.
10. Tužiteljstvo je 26. novembra 2015. godine Općinskom sudu u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijelo prijedlog za izdavanje naredbe banci za dostavljanje dokumentacije, a Općinski sud je naredbom od 27. novembra 2015. godine izdao naredbu.
11. Apelant je 30. novembra 2015. godine Tužiteljstvu dostavio podnesak koji je naslovio kao „Ukazivanje na ekskulpatorne činjenice povodom prijavljenog događaja“ u kojemu je naveo da je došao do saznanja da je protiv njega podnesena krivična prijava.
12. Tužiteljstvo je podneskom od 9. decembra 2015. godine zahtijevalo od Općinskog suda, a podneskom od 12. januara 2016. godine od podnositelja prijave dostavljanje određenih dokaza.
13. Tužiteljstvo je 12. januara 2016. godine FMUP-u dostavilo nalog za poduzimanje istražnih radnji kojim je, između ostalog, naložilo ispitivanje apelanta u svojstvu osumnjičenog.
14. Apelanta su 22. januara 2016. godine pripadnici FMUP-a ispitali u svojstvu osumnjičenog, kojom prilikom mu je priopćeno koje krivično djelo mu se stavlja na teret.
15. Dalje, FMUP je 5. februara 2016. godine Tužiteljstvu podnio izvještaj protiv apelanta o počinjenom krivičnom djelu zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH.
16. Tužiteljstvo je 18. maja 2016. godine od Policijske uprave Tuzla zatražilo dostavljanje podataka iz krivične evidencije za apelanta, a Policijska uprava Tuzla je 24. maja 2016. godine dostavila izvod iz krivične evidencije za apelanta.
17. Tužiteljstvo je 19. maja 2016. godine podnijelo zahtjev Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine za dostavu dokaza i službenu saradnju, a Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće je 27. maja 2016. godine dostavilo tražene podatke.
18. Tužiteljstvo je 5. oktobra 2016. godine od podnositelja prijave zahtijevalo dostavljanje dokumentacije, a podnositelj prijave je 10. oktobra 2016. godine dostavio traženu dokumentaciju
19. Naredbom od 6. oktobra 2016. godine Tužiteljstvo je naložilo vještačenje po vještaku ekonomske struke, a vještak je 10. oktobra 2016. godine dostavio nalaz i mišljenje.
20. Optužnicom Tužiteljstva broj T02 0 KTK 0005889 15 od 14. oktobra 2016. godine apelant je optužen da je radnjama opisanim u dispozitivu optužnice počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH. Iz sadržaja optužnice proizlazi da je tokom istrage saslušano sedam svjedoka, provedeno vještačenje i da je pribavljena materijalna dokumentacija detaljnije navedena u optužnici. Optužnica je potvrđena 9. februara 2017. godine.
21. Prema stanju u spisu krivični postupak je u toku pred Općinskim sudom.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja istrage postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da je Tužiteljstvo istragu okončalo godinu dana nakon otvaranja istrage, te da je time postupilo protivno odredbi člana 240. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu ZKPFBiH). Naime, apelant smatra da Tužiteljstvo tokom provođenja istrage nije postupalo sa dovoljnom ažurnošću i marljivošću i nije vodilo računa o razumnom trajanju istrage, kao i da nije poduzelo bilo kakve korake kako bi se istraga efikasno i što ranije okončala, zbog čega je bio neopravdano dugo izložen strepnji, neizvjesnosti i iščekivanju odluke Tužiteljstva. Također, apelant je ukazao da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom pitanju ili u predmetu u kojemu je svojim ponašanjem doprinio ukupnoj dužini trajanja istrage. Pored toga, apelant je ukazao da je neustavna odredba člana 240. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, s obzirom na to da je Ustavni sud u Odluci broj U 5/16 odlučio da ista odredba u Zakonu o krivičnom postupku nije u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, te da iz tog razloga navedena odredba federalnog zakona ne može i ne smije ostati na pravnoj snazi jer bi to vodilo diskriminaciji građana u postupanju po federalnom zakonu o krivičnom postupku. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i odredi mu naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.
b)Odgovor na apelaciju
23. Tužiteljstvo je detaljno navelo hronologiju postupka, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je Tužiteljstvo postupalo suprotno odredbi člana 240. stav 2. ZKPFBiH jer je istraga u konkretnom predmetu trajala duže od šest mjeseci. U vezi s tim, Tužiteljstvo je istaklo da navedenom odredbom nije izričito propisano da se istraga mora okončati u roku od šest mjeseci, niti je propisan rok u kojem se istraga mora okončati, a poduzimanje mjera od Kolegija tužiteljstva je neophodno samo u slučajevima odugovlačenja istrage ili nepravilnosti u postupku istrage. Tužiteljstvo smatra da su u konkretnom slučaju u kontinuitetu poduzimane istražne radnje, o čijim rezultatima je redovno izvještavan Kolegij tužiteljstva, te nije bilo neopravdanog odugovlačenja istrage, a rezultati dobijenih dokaza su ukazivali na potrebu prikupljanja novih dokaza za čije postojanje i značajnost činjenica se nije moglo znati prilikom procjene krivične prijave. Pored toga, Tužiteljstvo je navelo da naredba o provođenju istrage predstavlja interni akt Tužiteljstva i predstavlja suštinski samo plan rada, a donošenje naredbe ne proizvodi nikakve posljedice za osumnjičenog jer posljedice nastupaju tek potvrđivanjem optužnice, odnosno donošenjem osuđujuće presude. Imajući u vidu navedeno, Tužiteljstvo je istaklo da su apelantovi navodi u cijelosti neosnovani.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 14. st. (1) i (2) Pravo na suđenje bez odlaganja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.
(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje učestvuju u postupku.
Član 231. stav (1).
Naredba o provođenju istrage (1) Tužitelj naređuje provođenje istrage ako postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo.
Član 240.
Okončanje istrage (1) Tužitelj okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.
(2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala poduzet će kolegij tužilaštva.
(3) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.
Član 241. stav (1) Podizanje optužnice (1) Kad u toku istrage tužitelj nađe da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremit će i uputiti optužnicu sudiji za prethodno saslušanje.
VI.Dopustivost a)Dopustivost u odnosu na navode o neustavnosti člana 240. stav 2. ZKPFBiH
25. Pri ispitivanju dopustivosti apelantovih navoda kojima je ukazivao da je odredba člana 240. stav 2. ZKPFBiH neustavna jer je Ustavni sud u Odluci broj U 5/16 odlučio da ista odredba u Zakonu o krivičnom postupku BiH nije u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda.
26. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. Član 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
28. U pogledu apelantovih navoda Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi razmatrao apelacije kojima su osporavane odredbe određenih zakona ili drugih općih akata, te je zaključio da Ustavni sud nema nadležnost da u apelacionom postupku razmatra da li neki zakon, odnosno opći akt sam po sebi krši neka od apelantovih ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 905/08 od 4. septembra 2008. godine i AP 2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, iz navedenog proizlazi da Ustavni sud u konkretnom slučaju, u apelacionom postupku, nije nadležan da ocjenjuje ustavnost odredbe člana 240. stav 2. ZKPFBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14).
29. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b)Dopustivost u odnosu na dužinu trajanja istrage
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. Prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
33. Imajući u vidu da je apelacija podnesena zbog dužine trajanja istrage u krivičnom postupku koji nije okončan, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
35. Apelant tvrdi da mu je zbog dužine trajanja istrage povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
38. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosio na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata u vezi s izvršenjem krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Relevantni principi
39. Prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
40. Početak relevantnog perioda pri ocjeni razumnog roka u krivičnim stvarima, prema praksi Evropskog suda, vezuje se za trenutak u kojem je osoba koja je u pitanju postala svjesna da je osumnjičena za krivično djelo, jer od tog trenutka ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Određivanje početka relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojim je uhićenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, Presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19; Dobbertin protiv Francuske, Presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138). Zatim, početak relevantnog perioda može se vezivati i za donošenje rješenja o provođenju istrage (vidi Evropski sud, Nankov protiv Makedonije, presuda od 29. novembra 2007. godine).
41. Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije osobe koja je u pitanju. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Konačno odlučivanje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18). Najzad, ukoliko je u vrijeme podnošenja aplikacije Evropskom sudu pred nacionalnim sudovima postupak još uvijek u toku, zahtjevi suđenja u razumnom roku moraju biti ispunjeni sve dok ne bude donijeta odluka pred nacionalnim sudom (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, A 8 (1968); 1 EHRR 313 i Nibbio protiv Italije, A 228-A (1992)).
42. Rukovodeći se navedenim odlukama Evropskog suda, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja, na način kako su one prezentirane u činjeničnom dijelu odluke, početak relevantnog roka treba računati od trenutka donošenja naloga o provođenju istrage, odnosno od 23. oktobra 2015. godine, s obzirom na to da je apelant od tada imao spoznaju da je protiv njega podnesena krivična prijava. Također, imajući u vidu da apelant u apelaciji osporava samo dužinu trajanja istrage do trenutka podizanja optužnice, Ustavni sud će dužinu trajanja postupka razmotriti do 14. oktobra 2016. godine kao trenutka podizanja optužnice, dakle period koji je trajao približno godinu dana.
Analiza razumnosti trajanja postupka
43. Rukovodeći se naprijed navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud, najprije u pogledu ocjene složenosti predmeta, primjećuje da se predmetna istraga vodila protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja. S obzirom na broj svjedoka koje je bilo potrebno ispitati i radnje koje je tokom postupka trebalo provesti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o naročito složenom predmetu.
44. Ustavni sud najprije ukazuje da je shodno akuzatorskom principu koji je propisan ZKPFBiH odluka o pokretanju, obustavljanju i okončanju istrage u isključivoj nadležnosti tužitelja. Također, zakonska obaveza tužitelja je da poduzme krivični progon kada postoje dokazi da je počinjeno krivično djelo, te da vodi računa o rasvjetljavanju kako činjenica koje terete osumnjičenog tako i onih koje mu idu u prilog. Nadalje, Kolegij Tužiteljstva, u skladu sa ZKP, poduzima mjere radi okončanja istrage u slučaju kada istraga nije okončana nakon šest mjeseci od donošenja naredbe o njenom provođenju. Ustavni sud dalje zapaža da odredbama ZKP nije propisano koliko istraga može trajati, odnosno do kada mora biti okončana u slučaju kada Kolegij tužiteljstva poduzme potrebne mjere i radnje u svrhu njenog okončanja, kao i koliko istraga može trajati, odnosno do kada mora biti okončana nakon poduzimanja ovih mjera. Međutim, Ustavni sud smatra da se u svakom slučaju navedene zakonske odredbe (član 240. ZKPFBiH kojim je regulirano okončanje istrage) ne mogu tumačiti kao pravo Tužiteljstva da istragu može voditi neograničeno jer bi na taj način bilo dovedeno u pitanje jedno od osnovnih prava osumnjičenog, da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja. Suprotno tumačenje iluzornim bi učinilo obavezu organa koji učestvuju u postupku da uspostave pravilan balans između principa da krivični postupak mora biti hitan i da mora osigurati pravilno administriranje pravde.
45. U odnosu na postupanje Tužiteljstva, Ustavni sud zapaža da je istraga u relevantnom dijelu trajala približno jednu godinu. U vezi s tim periodom, Ustavni sud zapaža da je Tužiteljstvo istovremeno s donošenjem naloga o provođenju istrage (23. oktobra 2015. godine), FMUP-u naložilo poduzimanje istražnih radnji, te da je nakon što je FMUP Tužiteljstvu dostavio izvještaj o prikupljenim dokazima (19. novembra 2015. godine), Tužiteljstvo od Općinskog suda zahtijevalo donošenje naredbe banci za dostavljanje dokumentacije (26. novembra 2015. godine), a zatim i dostavljanje spisa predmeta (9. decembra 2015. godine). Dalje, Tužiteljstvo je 12. januara 2016. godine FMUP-u ponovno naložilo poduzimanje istražnih radnji, kojim je, između ostalog, naložilo ispitivanje apelanta u svojstvu osumnjičenog, te je apelant 22. januara 2016. godine ispitan u svojstvu osumnjičenog. Također, iz stanja u spisu proizlazi da nakon što je FMUP 5. februara 2016. godine Tužiteljstvu dostavio izvještaj o počinjenom krivičnom djelu, Tužiteljstvo je u daljnjem toku postupka zahtijevalo dostavljanje podataka iz krivične evidencije (18. maja 2016. godine), dostavljanje podataka od Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine (19. maja 2016. godine), dostavljanje dokumentacije od podnositelja prijave (5. oktobra 2016. godine), odredilo vještačenje po vještaku ekonomske struke (6. oktobra 2016. godine), te je optužnicu podiglo 14. oktobra 2016. godine. Prema navedenom, iz stanja u spisu Tužilaštva BiH proizlazi da je tokom istrage saslušano sedam svjedoka, provedeno vještačenje i da je pribavljena brojna materijalna dokumentacija. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Tužiteljstvo tokom provođenja istrage u kontinuitetu poduzimalo istražne radnje, pri čemu Ustavni sud nije mogao uočiti da je postojao značajan period neaktivnosti u provođenju istrage. Pored toga, suprotno apelantovim navodima, iz odgovora na apelaciju proizlazi da je postupajući tužitelj obavještavao Kolegij Tužiteljstva o radnjama poduzetim u navedenom predmetu. Također, pored apelantovog nespornog interesa da se okonča neizvjesnost u kojoj se nalazio u vezi s osnovama sumnje da je počinio krivično djelo, Ustavni sud zapaža da apelant nije trpio značajne posljedice vođenja postupka (nije bio lišen slobode, nisu mu nametnuta neka od ograničenja iz mjera zabrane, niti je vođenje istrage imalo posljedicu po njegov ravnopravni status). Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je u okolnostima konkretnog slučaja Tužiteljstvo narušilo ravnotežu između principa da postupak bude brz i pravilnog administriranja pravde na apelantovu štetu.
46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da zbog trajanja istrage u periodu približno jedne godine u predmetu koji je označen kao hitan nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
47. Apelant je zbog dužine trajanja predmetnog postupka tražio naknadu nematerijalne štete. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, ali s obzirom na to da u predmetnom postupku nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje, apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je postupanjem nadležnog Tužiteljstva, koje je provelo istragu koja je trajala približno godinu dana, narušena ravnoteža između principa da postupak bude brz i pravilnog administriranja pravde.
49. Na osnovu člana 18. stav (1) tačka a), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević