Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3777/18 (V. M.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3777/18

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević , i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3777/18, rješavajući zahtjev Vahida Mutapčića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Vahida Mutapčića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Vahid Mutapčić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 11. jula 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 021296 18 Uvp od 24. maja 2018. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 021296 14 U od 29. novembra 2017. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Zaključka o dozvoli izvršenja broj 23-04/II-23-324/05 od 29. marta 2007. godine Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo – Uprava za stambena pitanja (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) do konačne odluke Ustavnog suda.

2. Rješenjem Prvostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu Prvostepena komisija) broj: 03/1 - 23-1353/13 od 28. februara 2014. godine utvrđeno je da apelant nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana broj 28-5/U-491/97 od 9. marta 1997. godine, za stan koji se nalazi u Sarajevu, u ulici Malta broj 13 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), (tačka 1. izreke rješenja). Navedenim rješenjem poništeno je rješenje Generalštaba Armije Bosne i Hercegovine, broj: 8/27-6-TR-567/97 od 6. marta 1997. godine, kojim je apelantu dodijeljen na korištenje predmetni stan (tačka. 2. izreke rješenja).

3. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je na osnovu preciziranih materijalnih dokaza u spisu predmeta, Prvostepena komisija nesporno utvrdila da je apelant na dan 30. aprila 1991. godine imao prebivalište u Sarajevu u ulici Tuzlanska broj 105, a od 16. januara 1997. godine i dalje u ulici Bužimska broj 32 (novi naziv ulice Tuzlanska), kao i da članovi njegovog porodičnog domaćinstva imaju prijavljena prebivališta na adresi Bužimska broj 32. Nadalje, u obrazloženju rješenja je konstatovano da je apelant u svojoj izjavi datoj preciziranog datuma pred Prvostepenom Komisijom, između ostalog, izjavio da je porodična stambena zgrada u ul. Bužimska (bivša Tuzlanska) vlasništvo njegovog oca Sulje Mutapčića (u daljnjem tekstu: apelantov otac), te da je istu koristio po usmenom ugovoru o zakupu do 5. januara 1997. godine kada mu je istekao usmeni ugovor o zakupu sa ocem i da je bukvalno deložiran, a da od tada živi u jednoj sobi u prizemnom stanu isključivo voljom svoje sestre koja je na poklon dobila prizemlje, pošto je otac za svog života „izvršio poklon na kući“. Zatim, konstatovano je da je u rješenju Općinske službe za boračka pitanja Općine Novi Grad Sarajevo precizirani broj od 15. septembra 2004. godine, kojim je apelantu priznat status Veterana-prvoborca, navedeno da je apelant iz Sarajeva, ulica Bužimska broj

32. Takođe, konstatovano je da iz dopisa Općinskog suda u Sarajevu precizirani broj od 28. januara 2014. godine proizilazi da nije okončan ostavinski postupak iza apelantovog oca, a da iz dopisa “Elektroprivreda BiH" precizirani broj od 17. decembra 2013. godine proizilazi da je apelant registrovan kao krajnji kupac električne energije u kategoriji potrošnje domaćinstva na adresi Bužimska broj 32, dok iz dopisa KJKP “Vodovod i kanalizacija" Sarajevo precizirani broj od 18.12.2013. godine proizilazi da je na adresi Bužimska broj 32. Sarajevo, kao korisnik usluga prijavljen apelantov otac. Imajući u vidu navedeno, Prvostepena komisija je donijela oduku kao u dispozitivu zaključivši da je apelant višestruki korisnik i pozvavši se na odredbe čl. 2. stav 4, čl. 11. stav 4. tač. 2, 3, i 6, i čl. 18c st. 3. i 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i odredbe člana 15. stav 1. tačka 3. Uredbe o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uredba).

4. Rješenjem Drugostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj: 03/05-34-263-46-3/2013 od 29. maja 2014. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv navedenog rješenja Prvostepene komisije.

5. U obrazloženju rješenja konstatovano je da je Prvostepena Komisija u konkretnom slučaju pravilno primjenila odredbe člana 11. stav 4. tačka 3. i člana 18c. stav 3. Zakona o prestanku primjene i da je nesporno utvrdila ključnu činjenicu da je apelant na dan 30. aprila 1991. godine živio u zajedničkom domaćinstvu sa ocem u porodičnoj kući u Sarajevu, ulica Bužimska 32 (bivša Tuzlanska 105), te da je predmetni objekat „dovoljno sačuvan ili može sa manjim popravkama biti takav da mu omogućava osnovne uslove za život", pa se apelant kao takav ima smatrati višestrukim korisnikom koji nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana u smislu člana 18c. stav 3 Zakona o prestanku primjene. Takođe, konstatovano je da dokazi koje je apelant iznio u postupku nisu mogli utjecati na donošenje drugačijeg rješenja.

6. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Drugostepene komisije, koju je Kantonalni sud je presudom broj 09 0 U 021296 14 U od 29. novembra 2017. godine odbio kao neosnovanu.

7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, prije svega, ukazao na činjenična utvrđenja Prvostepene komisije. Dalje, konstatovao je da se u predmetnom spisu organa uprave nalazi i zapisnik prvostepenog organa uprave o kontroli korištenja predmetnog stana od 19. decembra 2013. godine, potpisan od strane apelanta, u kojim je konstatovano da je u apelant zatečen predmetnom stanu i da taj stan koristi sa suprugom, kćerkom i unukom, a na osnovu rješenja i ugovora od 1997. godine. Pored toga, Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni organ u toku postupka provjerio u kakvom se stanju nalazi objekat u ulici Bužimska broj 32. te da je tom prilikom na pomenutoj adresi zatečen apelantov otac i da je tom prilikom, između ostalog, konstatovano da je objekat gradjen od čvrstog materijala, da je gradjevinsko stanje po etažama: prizemlje, hodnik, wc i kupatilo, kuhinja, soba, sprat se sastoji od 2 sobe+trpezarija i kuhinja+kupatilo i wc+hodnik, visoko potkrovlje 2 sobe+trpezarija+kuhinja-wc i kupatilo+hodnik, a tavan se koristi kao ostava, da su svi stanovi odvojeni, imaju odvojene ulaze, da u prizemlju stanuju podstanari, dok na spratu ne stanuje niko, a u visokom potkrovlju stanuje apelantov otac sa suprugom, te da je na osnovu navedenog konstatovano da je individualni stambeni objekat uslovan za stanovanje. Dalje, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 2. stav 4, člana 11. stav 4. točka 3. i člana 18c st. 3. i 5. Zakona o prestanku primjene i odredbe člana 15. stav 1. tačka 3. Uredbe. U vezi sa tim, Kantonalni sud je zaključio da je Prvostepena komisija u pravilno primijenila navedene odredbe Zakona o prestanku primjene i nesporno utvrdila da je apelant na dan 30. aprila 1991. godine živio u zajedničkom domaćinstvu sa ocem u porodičnoj kući u Sarajevu na adresi Bužimska broj 32 (bivša Tuzlanska 105) i da je objekat na navedenoj adresi uslovan za stanovanje (što ne spori ni apelant), a da činjenicu korištenja objekta od sestre i brata (koji su također bili članovi njegovog porodičnog domaćinstva na dan 30. aprila 1991. godine) ne osporava ni sam apelant. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da apelant kao višestruki korisnik nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana shodno navedenim odredbama, te da stoga njegovu tužbu valja odbiti.

8. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, koji je Vrhovni sud odbio presudom broj 09 0 U 021296 18 Uvp od 24. maja 2018. godine.

9. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je ukazano da je odredbama člana 2. Zakona o prestanku primjene propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi i da u smislu tog zakona osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema tom članu će se smatrati privremenim korisnikom (stav 3.), te da privremeni korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi smještaj na raspolaganju ima pravo na novi ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa tim zakonom ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 5. istog zakona ili ukoliko je nadležni organ u skladu sa tim zakonom odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana (stav 4.). Nadalje, ukazano je da je odredbama člana 18c. stav 3. istog zakona regulisano da privremeni korisnik nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stanu u skladu sa članom 2. stav 4. tog zakona ukoliko je (pored ostalog) i višestruki korisnik u skladu sa članom 11. stav 4. tač. 1. do 6. navedenog zakona. Zatim ukazano je da je odredbom člana 11. stav 4. predmetnog zakona propisano da je višestruki korisnik, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji (tačka 3.) ima u posjedu kuću ili stan u kojem je živio na dan 30. aprila 1991. godine ili ima člana svog porodičnog domaćinstva koji je u posjedu njegovog doma u kojem je živio 1991. godine, u slučajevima kada je taj njegov dom dovoljno sačuvan ili može sa manjim popravkama biti takav dom da mu omogućava osnovne uslove za život. Pored toga, ukazano je da je dredbom člana 15. stav 1. tačka 3. Uredbe je regulisano da se licima iz člana 13. i člana 14. ove uredbe obnavljaju ranije zaključeni ugovori o korištenju stana ili dodjeljuju stanovi na korištenje u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i ovom uredbom, uz ispunjenje uslova da on ili član njegovog porodičnog domaćinstva nisu u posjedu kuće ili stana u kojoj je živio na dan 30. aprila 1991. godine.

10. U vezi sa tim, Vrhovni sud je konstatovao da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizilazi da apelantu u skladu sa naprijed citiranim propisima nije pripadalo pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana, tako da su odluke nadležnih organa uprave i prvostepenog suda pravilne i zakonite. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je ugovor o korištenju predmetnog stana koji je apelant zaključio 9. marta 1997. godine prestao da važi, čime je (suprotno tvrdnjama zahtjeva) prestalo i stečeno stanarsko pravo apelanta na tom stanu. Ukazavši da je apelant kao privremeni korisnik predmetnog stana imao drugi smještaj na raspolaganju, jer je (kao i njegov otac) u posjedu uslovne za stanovanje porodične stambene zgrade (sa tri stana) u kojoj je živio 1991. godine, Vrhovni sud je zaključio da apelant u smislu člana 2. stav 4. citiranog Zakona nije ni imao pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana. Vrhovni sud je istakao da je to pogotovo što provedenim dokazima nije dokazano da se u skladu sa članom 11. stav 4. tačka 3. istog zakona ne smatra višestrukim korisnikom, jer nije dovedena u sumnju utvrđena činjenica da je u posjedu kuće u kojoj je živio prije rata (nije prijavio prebivalište na adresi predmetnog stana, odnosno nikada se nije odjavio sa adrese porodične kuće i istu navodio kao adresu stanovanja prilikom ostvarivanja određenih prava kod nadležnih općinskih organa, te je registrovan kao potrošač električne energije u kući), radi čega je, shodno članu 18c. stav 3. navedenog zakona i člana 15. stav 1. tačka 3. citirane uredbe, o njegovom zahtjevu za obnovu ugovora o korištenju stana pravilno negativno odlučeno. Pored toga, konstatovao je da ni navodi apelanta iz zahtjeva da je živio u očevoj kući po usmenom ugovoru o zakupu do 5. januara 1997. godine (ovjerena izjava dva svjedoka), da on i njegova supruga nemaju u svojini kuću ili stan, kao i navodi u pogledu raspolaganja predmetnom kućom od strane njegovog oca u korist brata i sestre (neovjeren ugovor o poklonu 2/3 kuće), ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, jer ne dokazuju, pogotovo u vezi sa ostalim provedenim dokazima, da mu je u bilo kojem periodu i na bilo koji način onemogućeno korištenje porodične kuće (da nije u posjedu iste) u kojoj je sa roditeljima, bratom i sestrom živio prije rata.

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije. Smatra da je do povrede naprijed navedenih prava došlo zbog toga što je uslijed pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne ocjene dokaza pogrešno utvrđeno da je višestruki korisnik.

12. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere, apelant ukazuje da ima status Veterana-prvoborca BiH i da je bolesno lice sa dijagnozom infractus myocardi i inferoposterioris subac, angina pectoris post infractum i lice sa dvije ugradnje bypassa. Takođe, ukazuje da je od Uprave za stambena pitanja primio akt broj 23-04/II-23-324/05 od 14. decembra 2017. godine kojim je određeno njegovo iseljenje iz stana 24. januara 2018. godine, koje uvijek nije provedeno, a odgoda nije tražena. (U prilog tome apelant je uz apelaciju dostavio rješenje o priznavanju statusa Veterana-prvoborca BiH , određenu medicinsku dokumentaciju i zapisnik o zakazanoj deložaciji za 24. januar 2018. godine). Pored toga, navodi da se stan ne vraća ranijem nsp-u, već se stavlja na raspolaganje vlasniku stana. Shodno tome, smatra da bi bilo neopravdano i nesvrshishodno provesti postupak iseljenja.

13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere.

15. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Zaključka o dozvoli izvršenja broj 23-04/II-23-324/05 od 29. marta 2007. godine Uprave za stambena pitanja (a koji zaključak apelant nije dostavio iz apelaciju) zapravo zasniva na tvrdnjama da njegova deložacija iz predmetnog stan kao veterana-prvoborca BiH i bolesnog lica sa dijagnozom infractus myocardi i inferoposterioris subac, angina pectoris post infractum i lica sa dvije ugradnje bypassa, zakazana 24. januar 2018. godine, prilikom čega se taj stan ne vraća ranijem nsp-u, već se stavlja na raspolaganje vlasniku stana, nije opravdana i svrsishodna. Međutim, ispitujući apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Naime, Ustavni sud zapaža konkretni apelantovi navodi i dokazi o njegovoj bolesti i priznavanju svojstva Veterana-prvoborca BiH, kao i apelantovi nedokazani navodi da se taj stan ne vraća ranijem nsp-u, već se stavlja na raspolaganje vlasniku stana, bez drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je zaista neophodno donijeti privremenu mjeru u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, sami po sebi ne mogu predstavljati dovoljan razlog za uvažavanje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kad se apelanti pozovu na ovakve razloge, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti ovakvom zahtjevu što je u suprotnosti i sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on regulisan Pravilima Ustavnog suda (vidi mutatis mutandis Odluka o privremenoj mjeri Ustavnog suda AP-69/15 od 10. februara 2015. godine, točka 15). Stoga, budući da apelant nije ponudio Ustavnom sudu dovoljne argumente i dokaze koji ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3777/18 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio