Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1437/18 (M. R. i D. O.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1437/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1437/18, rješavajući apelacije Marine Rajner i Damira Omeragića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Marina Rajner protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 041039 17 Gž od 11. januara 2018. godine i Damir Omeragić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 040979 17 Gž od 16. marta 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1437/18
1. Marina Rajner (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijela je 6. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 041039 17 Gž od 11. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezani su tuženi, a među njima i apelantica, da tužitelju Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime mjeničnog duga po osnovu mjenice serijskog broja AF040829 solidarno isplate određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud je, pored ostalog, istakao da su tužitelj kao davalac kredita i apelantica, kao korisnik kredita, 21. septembra 2002. godine zaključili ugovor o kreditu, da su predmetni kredit potpisale ostale tužene, kao jemci-platci, te da je osiguranje otplate kredita obezbjeđeno bjanko mjenicom sa sadržanom klauzulom „bez protesta" broj AF0409829 od 21. septembra 2002. godine, a koja sadržava potpise svih tuženih. Također, navedeno je da je tužitelj apelantici prenio na račun odobrena kreditna sredstva, kako to proizilazi iz sadržine potvrde o izvršenom internom prenosu sredstava od 21. septembra 2002.godine, potpisane od strane apelantice. Nadalje, ukazano je da je zbog neredovnog plaćanja dospjelih anuiteta otkazan predmetni ugovor o kreditu otkaznim pismom 10. septembra 2007. godine kada je i dospjelo na naplatu cjelokupno potraživanje tužitelja prema tuženima, a tužitelj je popunio predmetnu mjenicu na određeni novčani iznos. Isto tako, prvostepeni sud je istakao da je nakon neuspjelog pokušaja naplate mjenice, tužitelj podnio prijedlog za izvršenje na osnovu iste mjenice 4. oktobra 2007. godine, te da je izvršni postupak, po prigovoru tuženih, nastavljen po pravilima parničnog postupka. Najzad, prvostepeni sud je konstatovao da se u konkretnom slučaju radi o mjenično-pravnom sporu, te je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja primjenom relevantnih odredaba Zakona o mjenici.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su tačni žalbeni navodi tuženih da predmetna mjenica, sa sadržanom klauzulom „bez protesta" ne predstavlja vjerodostojnu ispravu u smislu odredbe člana 29. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Međutim, istaknuto je da je neprihvatljivo istrajavanje tuženih na navodima da je prvostepeni-izvršni sud trebao obustaviti izvršni postupak, koji je pokrenut na osnovu mjenice koja nema karakter vjerodostojne isprave, jer po ocjeni Kantonalnog suda u konkretnom slučaju izvršni sud, ako je smatrao da predmetna mjenica bez protesta nije vjerodostojna isprava, mogao je eventualno samo odbiti prijedlog za izvršenje, a ne odbaciti ga, kako to žalbe smatraju. Pri tome, ukazano je da se Kantonalni sud ne može upuštati u ispitivanje pravilnosti odluka donesenih u izvršnom postupku, ali se ne može ni zanemariti sadržina odredbe člana 50. stav 4. ZIP-a, kojom je propisano da se rješenje o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave može pobijati, kako u odnosu na izvršni naslov, tako i u odnosu na dug, tj. u cijelosti. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da u situaciji kada je prvostepeni sud u izvršnom postupku, povodom prigovora tuženih-izvršenika, donio zaključak od 16. decembra 2016. godine da se prijedlog za izvršenje od 4. oktobra 2007. godine smatra tužbom i postupak se ima nastaviti po odredbama parničnog postupka, te se u konačnom od tada ima smatrati da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o tužbi. Nadalje, ukazano je da se istaknuti prigovor zastare potraživanja imao cijeniti sa aspekta primjene odredbe člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, pa kako je tužitelj, kao imalac trasirane mjenice istu popunio sa 10. septembra 2007. godine, koji dan predstavlja dan dospijeća mjenične obaveze, a prijedlog za izvršenje podnio 4. oktobra 2007. godine, koji dan se smatra kao dan podnošenja tužbe, to nije ni nastupila zastara mjenično pravnog zahtjeva tužitelja u smislu naprijed navedene odredbe člana 80. stav 1. u vezi sa članom 33. stav 1. Zakona o mjenici, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. U vezi s tim, Kantonalni sud je konstatovao da se izneseni zaključak prvostepenog suda ne može dovesti u sumnju navodima tuženih da je tužitelj propustio podići protest zbog neisplate mjenice u roku propisanim odredbom člana 45. stav 3. Zakona o mjenici, odnosno da je tužitelj propustio podnijeti mjenicu na naplatu u roku predviđenom odredbom člana 39. Zakona o mjenici, te da je stoga izgubio pravo na podnošenje mjenične tužbe. Naime, istaknuto je da je to zbog toga što tužene zanemaruju da predmetna mjenica sa sadržanom klauzulom „bez protesta“ oslobađa imaoca mjenice od podnošenja protesta zbog neisplate mjenice, pa je tužitelj i bez podizanja protesta mogao ostvariti svoje mjenično pravo, kao što zanemaruju sadržinu odredbe člana 54. stav 1. tačka 3. Zakona o mjenici kojom je decidno propisano da sa protekom rokova za podnošenje na isplatu mjenice koja sadrži odredbu bez troškova, imalac mjenice gubi svoja prava protiv indosanta, protiv trasanta i protiv ostalih obveznika, izuzev akceptanta. U konkretnom slučaju, navedeno je da je apelantica kao akceptant trasirane mjenice odgovorna za isplatu predmetne mjenice i ostaje u mjeničnoj obavezi bez obzira što joj mjenica o dospijeću nije prezentirana na isplatu u roku propisanom odredbom člana 39. stav 1. Zakona o mjenici, a kako ostale tužene, kao avalisti, odgovaraju isto kao i apelantica, to se istrajavanje tuženih na ponovljenim prigovorima o zastari mjeničnopravnog zahtjeva tužitelja ukazuje neosnovanim.
AP-3109/18
4. Damir Omeragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 31. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 I 040979 17 Gž od 16. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezan je apelant da tužitelju Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati dug u određenom novčanom iznosu.
5. U obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud je, pored ostalog, istakao da je predmetna mjenica serijskog broja AF0409108 izdata u Tuzli 2. oktobra 2002. godine od strane drugotužene, kao trasanta (potpisana na desnoj strani lica mjenice), kao i u donjem lijevom uglu ispod naznake „bez protesta", da je kao trasat na mjenici naveden apelant - prvotuženi, dok je sa lijeve strane lica mjenice iznad serijskog broja iste gdje je naznačeno prihvaćamo, kao potpisnik (akceptant) naveden apelant, a na poleđini mjenice nalaze se imena i potpisi ostalih tuženih. Također, navedeno je da je ta mjenica data radi osiguranja kredita koji je po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu, zaključen između tužitelja kao davaoca kredita i apelanta kao korisnika kredita, da se radilo o tzv. bjanko mjenici za koju su tuženi potpisali i ovlaštenje za popunu mjenice (apelant kao glavni dužnik, a ostali tuženi kao jemci). Naime, ukazano je da su tuženi tim ovlaštenjem ovlastili tužitelja da može popuniti tu potpisanu bjanko mjenicu u visini dugovanog iznosa uključujući i ugovorene kamate, te unijeti dopune koje smatra svrsishodnim za naplatu mjenice, kao i da se podnošenjem mjenice na naplatu nekom obračunskom zavodu ili sudu, smatra da je mjenica podnesena na naplatu. Isto tako, istaknuto je da je zbog prestanka otplate predmetnog kredita tužitelj popunio predmetnu mjenicu na iznos mjeničnog duga sa naznakom da je isti dospio za naplatu 10. septembra 2007. godine, te je prvostepenom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu predmetne mjenice 11. oktobra 2007. godine. Nadalje, navedeno je da je prigovor tuženih da mjenica bez protesta nije vjerodostojna isprava, pa da je u konkretnom slučaju prijedlog za izvršenje koji je zasnovan na takvoj mjenici trebalo odbiti, prvostepeni sud cijenio irelevantnim, s obzirom na zaključak tog suda kojim je određeno da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i postupak nastavlja po pravilima parničnog postupka. Isto tako, ukazano je da je prigovor zastarjelosti potraživanja cijenjen neosnovanim shodno odredbi člana 80. Zakona o mjenici, s obzirom da je mjenično potraživanje dospjelo na naplatu 10. septembra 2007. godine, a da je prijedlog za izvršenje koji se smatra tužbom podnesen 11. oktobra 2007. godine.
6. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da shodno navedenom činjeničnom utvrđenju, ne stoje navodi žalbe apelanta, kao glavnog dužnika, da prvostepeni sud nije utvrdio da li je došlo do akceptiranja predmetne mjenice. Naime, istaknuto je da suprotno slijedi iz sadržine iste, te ostalih izvedenih dokaza kao i razloga ožalbene odluke, pa je bez osnova i pozivanje njegove žalbe na odredbu člana 45. stav 3. Zakona o mjenici, odnosno da je tužitelj (da bi ostvario mjenično potraživanje u odnosu na apelanta) morao podići protest zbog neakceptiranja, odnosno da je radi ostvarenja mjeničnih prava, naplate mjeničnog duga od apelanta kao akceptanta, morao i protiv njega podići protest. U vezi s tim, ukazano je da je svrha protesta da se obezbijedi dokaz da je pokušana naplata mjenice od glavnog mjeničnog dužnika i da je to ostalo bez uspjeha, čime imalac mjenice, stiče regresno pravo da isplatu mjenice zahtijeva od ostalih dužnika po mjenici (trasant, indosant, avalisti), ali ne i protiv glavnog dužnika-akceptanta trasirane mjenice, kakav je konkretan slučaj, prema kome imatelj mjenice ima pravo na neposrednu tužbu radi naplate mjenice. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je zaključkom prvostepenog suda od 26. novembra 2015. godine određeno da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom po kojoj je postupak nastavljen po pravilima parničnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prigovor apelanta da mjenica sa klauzulom „bez protesta" nije vjerodostojna isprava, pa da je u konkretnom slučaju prijedlog za izvršenje koji je zasnovan na takvoj mjenici trebalo odbiti, prvostepeni sud pravilno cijenio irelevantnim.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1437/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize predmetnih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, navode da su sudovi odbili cijeniti njihov prigovor da mjenica koja nije protestirana ne predstavlja vjerodostojnu ispravu, odnosno da su sudovi proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant u predmetu AP-3109/18 se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanata odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već ranije u odlukama br. AP-5078/16 i AP- 337/17 razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-5078/16 od 15. februara 2017. godine i AP-337/17 od 22. marta 2017. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević