Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2420/16 („Dnevne nezavisne novine“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Kleveta
- Sloboda izražavanja
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2420/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2420/16, rješavajući apelaciju NIGD „Dnevne nezavisne novine“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija NIGD “Dnevne nezavisne novine” d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 156647 14 Gž od 11. marta 2016. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. NIGD „Dnevne nezavisne novine“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijelo je 9. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 156647 14 Gž od 11. marta 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i tužitelja „HIT - export import“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 30. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. aprila 2018. godine. Tužitelj u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Tužitelj je 16. juna 2008. godine tužbom pokrenuo parnični postupak protiv apelanta, kao prvotuženog, zatim, glavnog i odgovornog urednika, apelanta Dragana Jerinića, kao drugotuženog (u daljnjem tekstu: drugotuženi), te „Endži kompani“ d.o.o. iz Tuzle, kao trećetuženog (u daljnjem tekstu: trećetuženi, svi u daljnjem tekstu: tuženi), radi zaštite prava na ugled. Tužbom je traženo da se utvrdi da su apelant i drugotuženi prouzrokovali štetu ugledu tužitelja prenošenjem neistinitih navoda dobijenih od vlasnika trećetuženog koji su objavljeni 23. aprila 2008. godine u apelantovom novinskom članku pod naslovom „Tuzlake otrovala majoneza 'Remia'“ tražeći da apelant i drugotuženi o svom trošku u apelantovim novinama objave presudu, te je istovremeno traženo da tuženi tužitelju solidarno isplate materijalnu štetu u iznosu od 249,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom i naknade troškove postupka.
6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 156647 12 P od 16. januara 2014. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji je tom presudom obavezan da naknadi troškove postupka. Osnovni sud je do takvog zaključka došao, kako se u obrazloženju navodi, nakon savjesne i brižljive ocjene svih provedenih dokaza, u smislu člana
8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te primjenom člana 5. Zakona o zaštiti od klevete, uzimajući u obzir i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Osnovni sud je u obrazloženju, prije svega, prezentirao sadržaj spornog članka koji je apelant objavio 23. aprila 2008. godine pod naslovom „Tuzlake otrovala majoneza 'Remia'“ iz koga je proizašlo da je uzrok trovanja hranom iz fast-fuda „Bosburger“ u centru Tuzle majoneza zaražena salmonelom i da su to pokazali prvi rezultati uzoraka hrane tog fast-fuda, te da je, prema izjavi Higijensko-epidemiološke službe DZ Tuzla, majoneza kupljena u Centru „Mercator“ u Tuzli i da se pokazalo da su zaraženi konzumirali majonezu, da se UKC Tuzla javilo 180 pacijenata od kojih je 19 zadržano u bolnici, zatim, da su braća Enver i Dževad Rufati, vlasnici „Bosburgera“, koji je tek u nedjelju poslijepodne zatvoren, kupovali majonezu „Remia“ u pakovanju od pet litara u „Mercatoru“, te da je sanitarna inspekcija uzela uzorke majoneze „Remia“ koju u BiH iz Holandije uvozi tužitelj. Potom se Osnovni sud osvrnuo i na apelantov članak koji je objavljen dan ranije, odnosno 22. aprila 2008. godine, pod naslovom „Za sada 160 otrovanih“ u kojem je navedeno da je na Infektivnoj klinici opsadno stanje, da za sada ima 160 otrovanih, da je fast-fud „Bosburger“ zatvoren, te da se rezultati mikrobiološke analize kojom će biti utvrđeno šta je uzročnik masovnog trovanja očekuju u naredna tri dana. Osnovni sud je naglasio da se u navedenom članku nisu spomenuli tužitelj, niti majoneza „Remia“ kao mogući uzročnik trovanja.
8. Osnovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i nalaze mikrobiološke analize Zavoda za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona od 28. aprila 2008. godine iz kojih je proizašlo da je taj zavod izvršio kontrolu uzoraka majoneze „Remia“ od 2,5 i pet litara, da su uzorci uzeti 23. aprila 2008. godine, te da navedenim analizama nisu izolirane bilo kakve bakterije i da ispitani uzorci majoneze odgovaraju odredbama Pravilnika o uvjetima u pogledu mikrobiološke ispravnosti. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu da se tužitelj 28. aprila 2008. godine obratio apelantu zahtjevom za objavljivanje ispravke članka po kojem apelant nije postupio, što je bio razlog da Savjet za štampu, nakon provedenog postupka, donese odluku kojom je utvrdio da je apelant prekršio član 7. Kodeksa za štampu, jer tužitelju nije pružio priliku da iznese demanti.
9. Osnovni sud je, imajući u vidu sve relevantne okolnosti, naveo da Zakon o zaštiti od klevete, kao lex specialis, priznaje pravo pravnim licima na naknadu štete zbog povrede ugleda, a prema ocjeni tog suda, povreda ugleda pravnog lica može biti samo imovinska šteta, u smislu poljuljanog ugleda koji treba povratiti odgovarajućim sredstvima građanskopravne prirode, pri čemu je teret dokazivanja uzročno-posljedične veze između štete i radnje tuženih na tužitelju. Pošto tužitelj nije izveo dokaze na osnovu kojih bi sud mogao utvrditi da je dobit od prodaje majoneze u maju 2008. godine u uzročno-posljedičnoj vezi sa objavljenim člankom, pri čemu sud nema saznanje kolika je inače dobit u maju od prodaje majoneze, prema ocjeni Osnovnog suda, tužitelj nije dokazao da je u godinama koje su prethodile objavljivanju članka dobit od prodaje majoneze u maju bila veća od dobiti koja je ostvarena u maju 2008. godine. Shodno tome, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.
10. Odlučujući o žalbi tužitelja Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 156647 14 Gž od 11. marta 2016. godine uvažio žalbu tužitelja, prvostepenu presudu preinačio tako što je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja (sve preciznije navedeno u izreci presude). Ispitujući osnovanost žalbenih navoda, Okružni sud je naveo da se žalbom pravilno ukazuje na to da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, uzevši u obzir odredbe Zakona o zaštiti od klevete, i to član 5. stav 1, i član 10. Evropske konvencije, Okružni sud je naveo da informacije u sredstvima javnog informiranja moraju biti istinite, jer ako nisu, takve informacije su podložne sankcioniranju koje je predviđeno Zakonom o zaštiti od klevete. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je tokom postupka tužitelj dokazao da su navodi iz spornog članka bili neistiniti, da je trećetuženi dao neistinitu informaciju koju su apelant i drugotuženi prenijeli u javnost. Međutim, kako je naveo Okružni sud, prvostepeni sud je izveo pogrešan zaključak da se ne radi o kleveti, jer kleveta postoji kada sadržaj javno iznesenog nije istinit, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, uz pogrešan zaključak prvostepenog suda da tužitelj finansijskim vještačenjem nije dokazao nastalu materijalnu štetu. Potom je Okružni sud naveo da Zakon o zaštiti od klevete priznaje pravo i pravnim licima na naknadu štete zbog povrede ugleda, jer iz povrede ugleda pravnog lica može proisteći imovinska šteta u smislu poljuljanog ugleda koji treba vratiti odgovarajućim sredstvima građanskopravne zaštite kao što je objavljivanje presude na trošak štetnika ili druge mjere publiciteta, jer se takva imovinska šteta može ogledati u smanjenju broja kupaca, izostanku pridobivanja klijenata, smanjenju broja poslovnih partnera i sl.
11. U vezi s tim, Okružni sud je pojasnio da je tužitelj uvoznik majoneze „Remia“, proizvoda koji je poznat u svijetu, pa je nesumnjivo, prema ocjeni tog suda, neistinita informacija takvog sadržaja koja se tiče njihovog proizvoda za koji tuženi tvrde da je izazvao trovanje 160 lica, koja je objavljena u novinama koje se distribuiraju na širem području, prouzrokovala smanjenje broja kupaca. Samim tim što je proizvod oklevetan, nanesena je šteta ugledu tužitelja kao generalnog zastupnika i uvoznika tog proizvoda poznatog u svijetu, koji je u novinama imenovan kao uvoznik navedene majoneze iz Holandije. Okružni sud je prilikom odlučenja uzeo u obzir da je tužitelj, nakon što je analizom utvrđeno da su uzorci majoneze ispravni, zatražio od apelanta da objavi demanti, čemu apelant i drugotuženi nisu udovoljili, što upućuje na zaključak da apelant i drugotuženi nisu postupali s dobrom namjerom.
12. Shodno navedenom, te uzevši u obzir odredbe člana 199. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Okružni sud je naveo da je osnovan zahtjev tužitelja da se presuda objavi u novinama o trošku apelanta i drugotuženog.
13. Osnovanost zahtjeva za naknadu materijalne štete Okružni sud je utemeljio na odredbama člana 198. stav 1. ZOO i nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, koje je sud prihvatio, a parnične stranke im nisu prigovorile, iz kojih je proizašlo koliko je iznosila prosječna dobit u prva tri mjeseca 2008. godine (prije objavljivanja članka), a koliko je iznosila ta dobit u narednom periodu (poslije objavljivanja članka) na osnovu čega je i utvrđeno da je smanjena dobit do kraja godine u ukupnom iznosu od 249,88 KM.
14. U vezi sa dosuđenim troškovima postupka, Okružni sud je naveo da je prilikom odlučenja imao u vidu da kako je prvostepena presuda o glavnoj stvari preinačena, tako je preinačena i odluka o troškovima postupka, primjenom člana 235. stav 1. tačka 3, člana 397. stav 2. a sve u vezi sa članom 387. i članom 386. stav 1. ZPP, tako da su tužitelju dosuđeni troškovi cijelog postupka (prvostepenog i žalbenog). U vezi s tim je navedeno da je tužitelj potraživao troškove prvostepenog postupka koji se odnose na sastavljanje tužbe, zastupanje na ročištima koja su održana i koja nisu, sve uvećano za iznos PDV, kao i troškove vještačenja i sudske takse. Okružni sud je pojasnio da je troškove zastupanja odmjerio prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, tarifni broj 2, prema konačno postavljenom zahtjevu u visini do 5.000,00 KM, za svaku preduzetu radnju 80 bodova: sastavljanje tužbe i zastupanje na dva ročišta ukupno 240 bodova, pristup na dva ročišta 80 bodova, ukupno 320 bodova, sa paušalnom nagradom od 25% (tarifni broj 12, 80 bodova) ukupno 400 bodova, pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 KM, što iznosi 800,00 KM, sa 17% PDV (47 KM), odnosno 847,00 KM, a na taj iznos su dodati troškovi vještačenja (300,00 KM), taksa na tužbu prema označenoj vrijednosti spora (500,00 KM), taksa na presudu u istom iznosu (500,00 KM), te taksa na žalbu u iznosu od 1.000,00 KM, što ukupno iznosi 3.147,00 KM. Pošto je tužitelj uspio sa žalbom, Okružni sud je tužitelju dosudio i troškove za sastavljanje žalbe u iznosu od 351,00 KM, što sa troškovima prvostepenog postupka iznosi 3.498,00 KM.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na pravilno suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je drugostepeni sud proizvoljno ocijenio dokaze u pogledu merituma spora, jer tužitelj nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između objavljivanja spornog članka i umanjenja prometa tužitelja za relevantni period, niti je u tom pravcu proveden bilo kakav dokaz, jer se ne radi o neimovinskoj šteti kao što je šteta u vidu duševnih bolova, već materijalnoj šteti, pa se visina štete nije mogla odrediti po slobodnoj ocjeni. Apelant, dalje, tvrdi da je odluka o troškovima postupka proizvoljna, te u tom pravcu tvrdi da su odredbe čl. 387. i 386. stav 1. ZPP protumačene i primijenjene na apelantovu štetu pri čemu je sud zanemario činjenicu da je vrijednost spora 20.000,00 KM, što znači da je apelant makar simbolično uspio u zahtjevu, što je dovelo do proizvoljnog miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Shodno svemu navedenom, apelant smatra da je osporena presuda neustavna, jer je Okružni sud proizvoljno primijenio propise o teretu dokazivanja štete i troškovima postupka.
b) Odgovor na apelaciju
16. Okružni sud je naveo da ostaje pri navodima datim u osporenoj presudi, te da ocjenjuje da su apelacioni navodi neutemeljeni, jer taj sud nije prekršio apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koja se neosnovano pozvao, niti je taj sud proizvoljno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen, i ne primjenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrijede, šokiraju ili uznemire;
v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.
Član 5. st. (1), (2) i (3) Odgovornost za klevetu (1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. (2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Član 7.
Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade, u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10.(2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.
Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preuzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.
Član 11. stav (1) (1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika. Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 198.
(1) Ko drugome povrijedi čast kao i ko iznosi ili prenosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica, ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time mu prouzrokuje materijalnu štetu dužan je naknaditi je.
(2) Ali, ne odgovora za prouzrokovanu štetu onaj ko učini neistinito saopštenje o drugome ne znajući da je ono neistinito, ako je on ili onaj kome je saopštenje učinio imao u tome ozbiljnog interesa.
Član 199.
U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 386. stav (1) (1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
Član 397. stav (2) (2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 156647 14 Gž od 11. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. aprila 2014. godine a apelacija je podnesena 9. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na slobodu izražavanja
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
26. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
27. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite apelantovog prava na slobodu izražavanja u smislu člana 10. Evropske konvencije u vezi sa zaštitom prava tužitelja, kao pravnog lica, na zaštitu njegovog komercijalnog ugleda (član 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete) u smislu člana 8. Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su sudovi osporenim odlukama postigli pravičan balans između ta dva prava iste važnosti, odnosno apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i prava tužitelja na zaštitu svog komercijalnog ugleda u smislu člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012. god.). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Pri tome treba uzeti u obzir da, kada je zahtjev podnesen na temelju člana 10. Evropske konvencije (kao u konkretnom slučaju), nameće se potreba da se ispita i način prikupljanja informacija i njihova vjerodostojnost, kao i težina nametnute sankcije (vidi, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv BiH, aplikacija broj 17224/11, § 88 i 118, ECHR 2017. s daljnjim referencama, i Ärztekammer für Wien i Dorner protiv Austrije, aplikacija broj 8895/10, stav 64, 16. februar 2016. god.).
28. Dovodeći navedene kriterije u vezu sa konkretnim slučajem Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da je apelant iznio neistinite tvrdnje koje su prouzrokovale štetu ugledu tužitelja naloživši apelantu da, u smislu člana 199. ZOO, objavi presudu o svom trošku, te da mu, u smislu člana 198. stav (1) ZOO, svi tuženi solidarno isplate materijalnu štetu u iznosu od 249,88 KM. Ustavni sud zapaža da je apelant objavio sporni članak u apelantovim novinama u kojem je iznesena neistinita informacija da je uzrok trovanja većeg broja građana Tuzle majoneza „Remia“ čiji je uvoznik za bh. tržište tužitelj, a što je demantirano zvaničnim nalazima organa nadležnih za provjeru zdravstvene ispravnosti hrane. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, pri čemu ni apelant u apelaciji ne tvrdi suprotno. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant u kontekstu kršenja člana 10. Evropske konvencije problematizira težinu nametnute sankcije obavezivanjem na naknadu materijalne štete, tvrdeći u tom pravcu da tužitelj ničim nije dokazao da je pretrpio taj vid štete i da se takav vid štete nije mogao utvrditi slobodnom ocjenom, odnosno da je tužitelj morao dokazati da je materijalnu štetu zaista i pretrpio. Stoga će Ustavni sud, u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, ispitati ovaj prigovor.
29. U vezi s tim prigovorom koji pokreće pitanje ocjene dokaza, Ustavni sud podsjeća da se Evropski sud u predmetu Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske bavio pitanjem ocjene dokaza i standardom dokazivanja u kontekstu člana 10. Evropske konvencije, ispitujući prigovore podnositelja predstavke da osporene odluke nisu zasnovane na prihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica (vidi, Evropski sud, Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, stav 62, predstavka broj 25333/06, presuda od 22. oktobra 2009. godine). U citiranoj odluci Evropski sud je, između ostalog, naglasio da je svjestan supsidijarne prirode svoje uloge i da mora biti oprezan kada je riječ o preuzimanju uloge prvostepenog suda poput razmatranja činjenica, kada je neizbježno zbog okolnosti konkretnog slučaja. Zadatak suda nije da činjeničnu ocjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom i opće pravilo je da je na tim sudovima da ocijene dokaze. Iako sud nije vezan saznanjima domaćih sudova, u normalnim okolnostima bili bi potrebni uvjerljivi elementi da sud odstupi od činjenica koje su utvrdili domaći sudovi. Sud smatra da ovakav zaključak vrijedi i u kontekstu člana 10. i u okolnostima koje prevladavaju u ovom predmetu, pozvavši se u vezi s tim na vlastitu praksu (vidi, npr. Harlanova v. Latvija (dec.), br. 57313/00, 3. aprila 2003, i Hellum v. Norveška (dec.), br. 36437/97, 5. septembra 2000. godine).
30. Shodno iznesenom, Ustavni sud zapaža da odredba člana 198. stav (1) ZOO, koju je Okružni sud imao u vidu prilikom dosuđivanja materijalne štete, propisuje da ko drugome povrijedi čast, kao i ko iznosi i prenosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time mu prouzrokuje materijalnu štetu dužan je da je nadoknadi. Potom, Ustavni sud podsjeća da odredba člana 13. Zakona o zaštiti od klevete propisuje da je navedeni zakon lex specialis u odnosu na sve druge zakone, a odredba člana 11. stav (1) Zakona o zaštiti od klevete propisuje relevantne kriterije koje treba uzeti u obzir prilikom odmjeravanja naknade štete koja mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti (vidi relevantne propise). U okolnostima konkretnog slučaja nije sporno, a ni apelant u apelaciji ne tvrdi suprotno, da je apelant prenio u javnost neistinitu informaciju o uzroku trovanja velikog broja građana Tuzle i da je na taj način nanesena šteta tužitelju u kontekstu njegovog komercijalnog ugleda. Potom, Ustavni sud zapaža da je tužitelj s ciljem dokazivanja materijalne štete proveo dokaz vještačenja vještaka ekonomske struke, kojem parnične stranke nisu prigovorile, na osnovu koga je i utvrđena visina ovog vida štete, pa s obzirom na to i činjenicu da je Okružni sud dao razloge za svoju odluku u tom dijelu, koji se ne čine proizvoljnim, Ustavnom sudu ostaje malo prostora da izvede suprotan zaključak i prihvati kao opravdane apelantove iznesene prigovore. Stoga, Ustavni sud smatra, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, posebno činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, što ni apelant ne negira, da apelant nije postupio u skladu sa članom 8. Zakona o zaštiti od klevete, odnosno da nije objavio demanti tužitelja, da je nametnuta sankcija apelantu i ostalim tuženim da solidarno naknade materijalnu štetu u iznosu od 249,88 KM proporcionalna nastaloj šteti, u smislu člana 11. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete. Stoga, Ustavni sud smatra da je Okružni sud prilikom odlučenja postigao pravičan balans između apelantovog prava na slobodu izražavanja i prava tužitelja na zaštitu svog ugleda. Činjenica da je tuženim (apelantu, drugotuženom i trećetuženom) nametnuta i obaveza da plate cjelokupne troškove postupka, prema ocjeni Ustavnog suda, nije nerazmjerna konkretnim okolnostima.
31. Stoga, imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
34. U konkretnom slučaju radi se o postupku građanskopravne prirode, odnosno o postupku u kojem je tužitelj tražio sudsku zaštitu zbog klevete iznesene u apelantovim novinama, pa stoga Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
37. Ispitujući predmetni postupak, Ustavni sud u obrazloženju Okružnog suda, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud je za svoj stav o osnovanosti žalbe, što je bio razlog za preinačavanje prvostepene presude i usvajanje tužbenog zahtjeva, dao jasno obrazloženje, pri čemu je primijenio relevantne zakonske odredbe Zakona o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP u čijoj primjeni Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na apelantovu štetu. U vezi s apelantovim prigovorima kojima osporava odluku o troškovima postupka smatrajući da je njegov djelimični uspjeh u parnici, s obzirom na određenu visinu spora, nalagao sudu da dosudi troškove postupka razmjerno tom uspjehu, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoju odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbama čl. 386. stav 1, 387. i 397. stav (2), sve iz ZPP, a imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba ZPP (vidi relevantne propise) i činjenicu da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o djelimičnom uspjehu u sporu (konačno opredijeljeni zahtjev tužitelja iznosi 5.000,00 KM), Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava proizvoljnost u njihovoj primjeni.
38. Na osnovu svega prethodno iznesenog Ustavni sud zaključuje da su i apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Ostali prigovori
39. U vezi s apelantovim prigovorima da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu procesnog prava u kontekstu dosuđenih troškova postupka. Budući da je taj prigovor već razmotren u okviru apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj presudi dao prihvatljive razloge za postizanje balansa između apelantovog prava na slobodu izražavanja i prava tužitelja na zaštitu svog prava na ugled, dajući prednost pravu tužitelja kojeg je apelant oklevetao iznošenjem neistinitih tvrdnji koje su nanijele štetu njegovom komercijalnom ugledu, a što je prouzrokovalo i materijalnu štetu tužitelju koju je, suprotno apelantovim tvrdnjama, tužitelj tokom postupka dokazao.
41. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju konačne odluke u ovom predmetu ne postoji ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine