Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3503/18 (Z. A.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3503/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3503/18, rješavajući apelaciju Zorke Aničić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zorka Aničić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 177782 17 Rev od 10. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zorka Aničić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Laktaša, koju zastupa Simo Tošić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 27. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 177782 17 Rev od 10. maja 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla pravo vlasništva i posjeda na osnovu održaja i to na dijelu od 355 m2 parcele označene kao k.č. broj 1333 koja ima ukupnu površinu od 1009 m2 upisane u Pl 103 KO Jakupovci, a što odgovara starom premjeru kao k.č. broj 467/29 iz ZK 850 KO Jakupovci, te da se obaveže tužena R.L. da trpi da se izvrši prenos prava vlasništva sa imena tužene na ime apelantice u dijelu od 7/20.
2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je prije svega naveo da se nižestepeni sudovi pogrešno u svojim odlukama pozivaju na odredbe Zakona o stvarnim pravima, jer je relevantno pravo koje se ima primijeniti u konkretnoj situaciji Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Naime, istaknuto je da je odredbom člana 344. stav 3. Zakona o stvarnim pravima propisano da na sticanje, promjenu, pravno dejstvo i prestanak stvarnih prava stupanjem na snagu ovog zakona primjenjuju se odredbe ovog zakona ako posebnim zakonom nije drugačije određeno (stav 1.), a odredbom stava 3. istog člana da se na rokove za sticanje i prestanak stvarnog prava koji su počeli teći prije stupanja na snagu ovog zakona primjenjuju odredbe do tada važećih propisa. Kako je u konkretnoj situaciji predmet odlučivanja zahtjev za sticanje prava svojine na nekretnini održajem, čiji rokovi su počeli teći prije stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima, ukazano je da se ima primijeniti odredba člana 28. st. 2. i 4. ZOSPO. Međutim, obzirom na isti sadržaj normi Zakona o stvarnim pravima i ZOSPO, koje se odnose na rokove za sticanje prava svojine održajem, Vrhovni sud je konstatovao da ovakav propust nižestepenih sudova ne može imati uticaja na pravilnost pobijane presude. Nadalje, navedeno je da je odredbom člana 28. stav 2. ZOSPO propisano da savjestan i zakonit posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina, a odredbom stava 4. istog člana da savjestan posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom dvadeset godina. Nakon toga, Vrhovni sud je istakao da u konkretnoj situaciji, prednik apelantice M.G., s kojim je apelantica očigledno živjela u vanbračnoj zajednici (u toku postupka nije tvrdila, a ni dokazivala zaključenje braka s njim), držao je u posjedu sporni dio parcele k.č. 1333 upisane u pl. 103/02 (k.č.467/29) i to površinu od 355 m2 uz prethodnu saglasnost vlasnika te parcele S.L. (pokojnog supruga tužene) radi boljeg korištenja i stvaranja uslova za držanje peradi na susjednoj parceli k.č. 1332/1 čiji je bio vlasnik. Zatim, navedeno je da je prednik apelantice znao da taj dio parcele k.č. 1333 nije njegova svojina, a što potvrđuju iskazi tužene i svjedoka B.V. i M.R. (susjeda parničnih stranaka), dok apelantica tokom postupka, osim potpuno paušalne tvrdnje da je M.G. sporni dio zemljišta držao smatrajući ga svojim, nije ponudila niti jedan dokaz kojim bi se moglo utvrditi suprotno. Kako tokom postupka nije bilo sporno među strankama da je apelantica neutvrđenog datuma napustila zajedničko domaćinstvo sa M.G. i vratila se na imanje nakon njegove smrti 1993. godine, Vrhovni sud je ukazao da se ima smatrati da je ona posjednik predmetnog zemljišta od te godine. Dakle, konstatovano je da je za uspjeh u ovoj parnici apelantica morala dokazati savjesnost posjeda od 1993. godine do 2013. godine. Međutim, istaknuto je da, prema stanju spisa, tužena u ovoj parnici R.L. je kod Osnovnog suda u Banjaluci pokrenula parnični postupak i izdejstvovala presudu 71 0 P 045149 06 P od 10. januara 2011. godine kojom je udovoljeno njenom tužbenom zahtjevu i naloženo apelantici da joj preda sporno zemljište (355 m2 od parcele k.č. 1333 - istu parcelu na kojoj se u ovoj parnici traži utvrđenje prava svojine). Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da je primjenom odredbe člana 30. stav 3. ZOSPO, rok održaja pod uslovom da je posjed bio savjestan, apelantici prekinut podnošenjem tužbe 1. decembra 2006. godine u parnici 71 0 P 045149 06 P, što znači da do tog datuma nije protekao rok od 20 godina za sticanje svojine apelantice na spornoj parceli iz odredbe člana 28. stav 4. ZOSPO, kako su to pravilno zaključila oba nižestepena suda kad su odbili njen tužbeni zahtjev.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelantice odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOSPO-a na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević