Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3609/18 (Y. S.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
  • Sloboda kretanja
  • Miješanje
  • Javni interes
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Proporcionalnost
  • Mjera obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3609/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3609/18, rješavajući apelaciju Yang Shaoqin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Yang Shaoqin podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 023784 16 U od 4. maja 2018. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-144/16 od 14. septembra 2016.

godine i Rješenja Ministarstva – Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3-57/16 od 29. jula 2016. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Yang Shaoqin podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 023784 16 U od 4. maja 2018. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-144/16 od 14.

septembra 2016. godine i Rješenja Ministarstva – Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3-57/16 od 29. jula 2016. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Yang Shaoqin (u daljnjem tekstu: apelantica), državljanka Narodne Republike Kine, koju zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 023784 16 U od 4. maja 2018. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2- 06-07-2-144/16 od 14. septembra 2016. godine i Rješenja Ministarstva – Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/18.5.1-07.3-57/16 od 29. jula 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe zatraženo je 11. jula 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH, Ministarstvo i Služba su u periodu od 20. do 24. jula 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Služba je Rješenjem broj UP-1/18.5.1-07.3-57/16 od 29. jula 2016. godine apelantici odredila blažu mjeru nadzora nad strancem s danom 2. augustom 2016. godine ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe do trenutka dobrovoljnog otpuštanja ili prisilnog udaljenja iz BiH, odnosno dok se razlozi koji su postojali za stavljanje apelantice kao stranca pod nadzor bitno ne izmijene, i to na način da joj je ograničeno kretanje na područje teritorije Distrikta Brčko i teritorija općina u sastavu Tuzlanskog kantona, te je obavezana na obavezno javljanje četvrtkom, uz obavezno pristupanje u službene prostorije Službe –Terenski centar Brčko u preciziranom vremenu, te srijedom i petkom obavezno telefonsko javljanje Službi za strance – Terenski centar Brčko, također u preciziranom vremenu.

6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica, koja je kineska državljanka, imala odobren stalni boravak u BiH. Dalje, proizlazi da je Služba aktom Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (u daljnjem tekstu: Osa), precizirani broj od 9. marta 2016. godine, obaviještena da apelanticino prisustvo predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. Zatim, proizlazi da je aktom Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), precizirani broj od 23. marta 2016. godine, i aktom Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), precizirani broj od 1. aprila 2016. godine, Služba obaviještena da se pred Sudom BiH vodi krivični postupak (istraga) protiv apelantice i drugih lica. Također, proizlazi da je navedenim aktom Suda BiH Služba obaviještena da je postupajući u tom postupku Sud BiH utvrdio postojanje osnovane sumnje da su apelantica i druga lica počinili krivična djela udruživanje radi vršenja krivičnih dijela iz člana 249. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), pranje novca iz člana 209. KZBiH i porezna utaja iz člana 210. KZBiH, zbog čega je, s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka, rješenjem precizirani broj od 23. decembra 2015. godine apelantici oduzeo važeće putne isprave, te joj odredio mjere zabrane, i to: zabranu napuštanja boravišta i zabranu putovanja, zabranu izdavanja nove putne isprave, zabranu sastajanja s određenim licima i obavezno javljanje policijskim organima. Pored toga, konstatirano je da je rješenjem Službe, precizirani broj od 29. jula 2016. godine, apelantici otkazan stalni boravak, izrečena mjera protjerivanja s teritorije BiH, te zabrana ulaska i boravka u BiH u trajanju od četiri godine od dana napuštanja teritorije BiH i određeno je da je dužna napustiti BiH u roku od tri dana po stjecanju uvjeta iz člana 113. st. 1. i 2. Zakona o strancima. Ukazano je da su navedene mjere apelantici izrečene na osnovu čl. 105. i 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima i člana 96. stav 1. tačka n) i stav 2. navedenog zakona, i to zato što je na osnovu navedenog akta Ose od 9. marta 2016. godine utvrđeno da apelanticino prisustvo predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. Osim toga, ukazano je da je 26. jula 2016. godine, u smislu člana 10. Zakona o upravnom postupku, od apelantice uzeta izjava na zapisnik s ciljem utvrđivanja uvjeta za određivanje blaže mjere nadzora. Imajući u vidu navedeno, Služba je zaključila da se i blažom mjerom može postići svrha nadzora, pa je u skladu s odredbama člana 118. stav 1. tačka a), stav 2. tač. a), c) i e) i člana 119. stav 2. i člana 120. Zakona o strancima donijela odluku kao u izreci.

7. Odlučujući o žalbi koju je apelantica podnijela protiv rješenja Službe, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-2-06-07-2-144/16 od 14. septembra 2016. godine kojom je žalbu odbilo kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje.

8. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja, ispitujući apelanticine žalbene navode, utvrdilo da je Služba u provedenom postupku pravilno utvrdila činjenično stanje i pravilno primijenila važeće zakonske propise. Pri tome je ukazalo da je na osnovu dokaza u spisu nesporno utvrđeno da je riječ o licu kojem je izrečena mjera otkaza stalnog boravka s protjerivanjem sa teritorije BiH rješenjem Službe, precizirani broj od 29. jula 2016. godine, sa zabranom ulaska i boravka na teritoriji BiH na period od četiri godine zbog povrede odredbi iz člana 96. stav 1. tačka n) i stav 2. Zakona o strancima, shodno čemu je primjena člana 118. stav 1. tačka a) i stav 2. tač. a), c) i e) i člana 119. stav 2. Zakona o strancima osnovana u konkretnom slučaju. U odnosu na žalbene navode da je određivanje mjere nadzora od strane Službe potpuno nepotrebno s obzirom na to da prema apelantici više od deset mjeseci egzistiraju sudske mjere zabrane, Ministarstvo je zaključilo da su oni neosnovani jer je Zakon o strancima propis kojim se regulira ulazak, kretanje i boravak stranaca u BiH, a čijim članom 118. stav 2. su propisani uvjeti određivanja blaže mjere nadzora strancu. U odnosu na apelanticinu tvrdnju da joj je rješenjem Suda BiH, precizirani broj od 22. augusta 2016. godine, dozvoljeno kretanje na širem području, i to području Distrikta Brčko, Tuzlanskog kantona, Zeničko-dobojskog kantona i Kantona Sarajevo, a kojim se postojeća mjera zabrane ublažava, Ministarstvo je ocijenilo da ona nema utjecaja na drugačiju odluku budući da je rješenje prvostepenog organa doneseno ranije, odnosno 29. jula 2016. godine, zbog čega to prvostepeni organ u vrijeme donošenja rješenja, odnosno 29. jula 2016. godine to nije mogao imati u vidu. Pri tome je Ministarstvo ukazalo da će navedeno rješenje Suda BiH proslijediti prvostepenom organu na nadležnost. U odnosu na apelanticine navode da u prvostepenom rješenju nisu dati razlozi za neophodnost donošenja takvog rješenja, Ministarstvo je, između ostalog, ukazalo da ograničenja u pogledu prezentiranja sadržaja akta Ose od 9. marta 2016. godine, na osnovu kojeg je utvrđeno da apelanticino prisustvo predstavlja prijetnju sigurnosti BiH i koji sadrži oznaku „povjerljivosti“, proizlaze iz odredbi čl. 8. i 10. Zakona o zaštiti tajnih podataka i člana 72. stav 4. Zakona o upravnom postupku.

9. Apelantica je podnijela tužbu protiv rješenja Ministarstva koju je Sud BiH odbio Presudom broj S1 3 U 023784 16 U od 4. maja 2018. godine.

10. Sud BiH je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da su Zakonom o strancima propisani uvjeti i postupak ulaska stranaca u BiH, uključujući i vizni i bezvizni režim; putne isprave za strance; boravak stranaca u BiH; udaljenje stranca iz zemlje; prihvat stranaca i stavljanje stranca pod nadzor; kao i nadležnosti organa vlasti u primjeni ovog zakona, te druga pitanja u vezi s boravkom stranaca u BiH. Sud BiH je dalje naveo da je radi ocjene pravilnosti pobijanog rješenja Ministarstva pribavio izvještaj Ose koja, u smislu zakona, po službenoj dužnosti vrši sigurnosnu provjeru za strance s ciljem utvrđivanja sigurnosti BiH. U provedenom postupku Sud BiH je utvrdio da je tuženi upravni organ pri donošenju konačnog upravnog akta pravilno utvrdio sve činjenice koje su od utjecaja na donošenje odluke. Shodno utvrđenim činjenicama, Sud BiH je zaključio da apelantica kao stranac kojem je otkazan boravak u BiH i izrečena mjera protjerivanja, a prema informaciji nadležne agencije, predstavlja prijetnju po sigurnost BiH, te ne može nesmetano boraviti i kretati se po teritoriji BiH bez kontrole organa nadležnih za kretanje i boravak stranaca. Stoga je, kako je utvrdio Sud BiH, prvostepeni organ pravilno ocijenio da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti za određivanje blaže mjere nadzora nad apelanticom. Istaknuto je da pravo stranca da ostane u određenoj zemlji ulazi u djelokrug javno-pravnih ovlaštenja određene države, na osnovu jasno utvrđenog međunarodnog prava i saglasno ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

11. U odnosu na apelanticin prigovor da u pobijanom rješenju nisu date odlučne činjenice, iz kojih proizlazi da apelantica preduzima aktivnosti i radnje koje štete javnom interesu BiH, odnosno aktivnosti koje predstavljaju prijetnju javnom poretku i sigurnosti, Sud BiH je utvrdio da je istaknuti prigovor u suprotnosti s podacima u spisu jer iz dijela spisa tuženog, koji nosi oznaku „povjerljivo“, proizlazi osnovanost zaključka tuženog Ministarstva da je Služba za strance prilikom donošenja odluke pravilno cijenila relevantne informacije koje je dostavila Osa. Kako tuženi i prvostepeni organ nemaju zakonsku mogućnost da vrše ocjenu činjenica koje je utvrdila Osa, Sud BiH je smatrao da su Ministarstvo i Služba za strance, na osnovu dostavljenih informacija i činjenice da je apelantica stranac kojem je otkazan stalni boravak u BiH i izrečena mjera protjerivanja, pravilno utvrdili da su se ispunili uvjeti za primjenu člana 119. Zakona o strancima.

12. Nadalje je istaknuto da prema članu 1. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH, ova agencija je odgovorna za prikupljanje, analiziranje i distribuciju obavještajnih podataka s ciljem zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak BiH. Agencija obavlja svoj rad u skladu s odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, uključujući i odredbe Evropske konvencije i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im pristupila. Ukazano je da je prema članu 5. ovog zakona Agencija odgovorna za prikupljanje obavještajnih podataka u vezi s prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine kako unutar tako i van BiH, njihovo analiziranje i prenošenje ovlaštenim zvaničnicima i tijelima navedenim u članu 6. stav 5. ovog zakona, kao i za prikupljanje, analiziranje i prenošenje obavještajnih podataka s ciljem pružanja pomoći ovlaštenim službenim licima kako je definirano Zakonom o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te ostalim nadležnim tijelima u Bosni i Hercegovini kada je to potrebno radi suzbijanja prijetnji po sigurnost BiH. Također je ukazano da u skladu sa članom 8. Zakona o strancima sigurnosnu provjeru stranaca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH provodi Obavještajno-sigurnosna agencija BiH, te je na osnovu te procjene i doneseno prvostepeno, kao i drugostepeno rješenje o otkazu prava na privremeni boravak.

13. Odlučujući o apelanticinom prigovoru da joj je prvostepeni organ uskratio da se izjasni o okolnostima slučaja, Sud BiH je utvrdio da iz spisa predmeta proizlazi da je apelantica saslušana prije donošenje rješenja, prilikom čega je upoznata da postoje informacije nadležne službe, što potvrđuje apelanticina izjava koju je apelantica lično potpisala. Apelanticin prigovor da u rješenju nisu date odlučne činjenice iz kojih proizlazi da je apelantica prijetnja nacionalnoj sigurnosti, prema ocjeni Suda BiH, u suprotnosti je s podacima u spisu jer iz dijela spisa tuženog Ministarstva, koji nosi oznaku „povjerljivo“, proizlazi osnovanost zaključka tuženog o apelanticinom preduzimanju aktivnosti koje narušavaju sigurnost BiH. Sud BiH je istakao da se predmetno rješenje o otkazu boravka treba posmatrati i u kontekstu Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer u duhu ovog protokola stranac može biti ograničen u kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Državni organi za provođenje zakona, kako je dalje navedeno, nisu obavezni da stranca obavještavaju o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak i takva obaveza izvještavanja nije nijednim zakonom propisana. Prava stranca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena, u skladu s navedenim zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, pa sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi Osa (član 8. citiranog Zakona o strancima).

14. Ispitujući eventualne povrede Evropske konvencije, Sud BiH je ispitao da li je predmetno miješanje javne vlasti u pobijanim odlukama proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da li predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu radi poštovanja vladavine prava. Sud BiH je smatrao da obrazloženje koje je dao tuženi u odnosu na pitanje nacionalne sigurnosti ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Sud BiH je istakao da su odluke upravnih organa predmet sudske kontrole u smislu Evropske konvencije, te je shodno tome Sud BiH, donoseći odluku u okolnostima navedenog slučaja, ispitao opasnost apelantice po nacionalnu sigurnost, a da je pri tome, s druge strane, osigurao da tajne informacije ne budu javno otkrivene. Nadalje, ukazao je da pravo stranca da ostane u određenoj zemlji ulazi u djelokrug javno-pravnih ovlaštenja određene države, pri čemu je isključivo pravo svake pojedinačne države da cijeni i propisuje uvjete pod kojim se strancu može odobriti da boravi u njenoj zemlji, te se skup ovih prava ne podvodi pod koncept „građanskih prava i obaveza“ zaštićenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Sud BiH je također ocijenio da je neosnovan apelanticin prigovor da blaža mjera nadzora nije bila potrebna jer su joj u krivičnom postupku izrečene mjere zabrane. Sud BiH je istakao da izricanje mjera zabrane u krivičnom postupku nije od utjecaja na mjere nadzora nad kretanjem i boravkom stranaca na teritoriji BiH, koje vrši nadležna Služba za strance po Zakonu o strancima. Kontrola ulaska, boravka i kretanja stranaca je predmet Zakona o strancima kojim se to pitanje, također, regulira bez obzira da li se protiv stranca vodi ili ne vodi krivični postupak, niti Zakon o krivičnom postupku ima prioritet nad drugim zakonima. Polazeći od toga da su u pobijanom rješenju sadržani valjani razlozi o činjenicama, a koje je uvažio i taj sud, te s obzirom na to da je zaključeno da se pobijano rješenje zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, pravilnoj primjeni pravila postupka koji je prethodio donošenju pobijanog konačnog akta i pravilnoj primjeni Zakona, Sud BiH je zaključio da je apelanticina tužba neosnovana, pozivajući se pri tome na odredbe člana 37. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima BiH.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica tvrdi da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana 12. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelantica smatra da su osporene odluke donesene na osnovu proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ukazuje da su u momentu kada je Služba za strance izrekla mjere nadzora protiv apelantice već egzistirale mjere zabrane iz Zakona o krivičnom postupku BiH koje su bile određene rješenjem Suda BiH od 23. decembra 2015. godine, i to mjera zabrane napuštanja boravišta na području Distrikta Brčko i Tuzlanskog kantona, zabrana putovanja, da su joj oduzete putne isprave uz zabranu izdavanja novih, zabrana sastajanja s određenim licima i obavezno javljanje policijskim organima. Apelantica smatra da je organ uprave proizvoljno primijenio zakon kada joj je osporenim odlukama odredio „strože“ mjere nadzora iako su protiv apelantice već egzistirale mjere zabrane iz ZKPBiH. Apelantica, također, tvrdi da nije imala uvid u informacije nadležnih službi da njene aktivnosti predstavljaju opasnost za javni poredak, niti je imala mogućnost da se o njima izjasni.

b) Odgovor na apelaciju

17. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da se upravni spor rješava na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku u smislu člana 34. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH, te da sud u upravnom sporu utvrđuje zakonitost konačnog upravnog akta u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tome nije vezan razlozima tužbe. U konkretnom slučaju, Sud je utvrdio da je pobijano rješenje pravilno jer su se stekli uvjeti iz čl. 96. stav 1. tačka n) i 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima. Shodno navedenom, stavljanje apelantice pod nadzor nije posljedica proizvoljnog postupanja organa, nego se radi o postupku provedenom u skladu s odredbama Zakona o strancima.

18. U odgovoru Ministarstva je, pored ostalog, navedeno da je apelanticin prigovor da je u konkretnom slučaju povrijeđen član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju neosnovan jer se pravo stranca da ostane u određenoj zemlji, i prema stavovima Evropskog suda, ubraja u domen javnog prava svake zemlje, pa ako je određena zemlja uskratila takvo pravo stranom licu zbog razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu. Stranac u tom slučaju ne uživa zaštitu prava koja su zagarantirana Evropskom konvencijom koja se direktno primjenjuju u BiH kao građanska prava i obaveze, pa je u praksi Evropskog suda zauzet stav da pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjeran iz određene zemlje nije pravo koje je zagarantirano odredbama navedene konvencije. Ministarstvo, u svakom slučaju, smatra da u konkretnom činjenično stanje nije proizvoljno utvrđeno i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Služba navodi da je, preduzimajući radnje u okviru svoje nadležnosti, rješenjem od 29. jula 2016. godine apelantici, državljanki Kine, otkazala pravo na stalni boravak u BiH, te izrekla mjeru protjerivanja sa zabranom ulaska i boravka na teritoriji BiH u trajanju od četiri godine. Ističe da je istog dana, s obzirom na to da su ispunjeni zakonski uvjeti, osporenim rješenjem apelantici ograničila kretanje na područje teritorije Distrikta Brčko, te teritorija općina u sastavu Tuzlanskog kantona, te odredila obavezno javljanje - lično pristupanje stranog državljanina u službene prostorije Službe za strance – Terenski centar Brčko, kao i telefonsko javljanje navedenom terenskom centru. Ukazuje da je donošenju ovakve odluke prethodila pribavljena informacije Ose, označena određenim stepenom tajnosti, u kojoj je navedeno da apelantica predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Također ukazuje da je, pored informacije Ose, utvrđeno da je protiv apelantice u toku krivični postupak za krivično djelo udruživanje radi vršenja krivičnih djela iz člana 249. KZBiH u vezi s krivičnim djelom porezna utaja iz člana 210. KZBiH. U vezi s tim, uzimajući u obzir odredbe Zakona o strancima, Zakona o upravnom postupku BiH, gdje je u svemu ispoštovano načelo saslušanja apelantice koja je tom prilikom upoznata s činjenicom da Služba raspolaže saznanjima i informacijama nadležne agencije, što proizlazi iz izjave imenovane koja je lično potpisana, i uzimajući u obzir odredbe Evropske konvencije, navedeno je da je Služba provela postupak utvrđivanja svih činjenica i okolnosti koje su od značaja za donošenje odluke. Služba predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o strancima („Službeni glasnik BiH“ broj 88/15) u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

(Sloboda kretanja) (1) Stranac može ulaziti u BiH i boraviti na njenoj teritoriji s važećom putnom ispravom u koju je unesena viza ili dozvola boravka, ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom čija je BiH ugovorna strana nije drugačije propisano.

Ulazak, boravak, kretanje i izlazak stranaca mogu biti ograničeni pod uslovima propisanim ovim ili drugim zakonom.

(…) (4) Sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Obavještajno-sigurnosna agencija).

(5) U postupku donošenja odluke koja se zasniva na informacijama sadržanim u dokumentu sa oznakom tajnosti, koju je odredio organ iz stava (4) ovog člana ili drugi nadležni organ, primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje zaštita tajnih podataka u BiH.

(…) Član 96. stav 1. tačka n) i stav 2.

(1) Boravak stranca u BiH se otkazuje ako:

n) prisustvo stranca u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;

(2) Ako stranac ima odobren stalni boravak, on se može otkazati iz razloga propisanih u stavu (1) tač. a), b), c), d), f), i) ili n) ovoga člana. Ako se strancu otkazuje stalni boravak iz razloga propisanih stavom (1) tačkom n) ovoga člana, se uz otkaz boravka može mu izreći i mjera protjerivanja sa zabranom ulaska u BiH.

Član 106. stav 1. tačka j) (Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) (1) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:

(…)

j) prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;

Član 113. st. 1. i 2.

(1) Ako je protiv stranca pokrenut sudski postupak, rješenje o protjerivanju ne može se izvršiti prije nego što se predmet pravosnažno okonča.

(2) Ako je stranac pravosnažno osuđen na kaznu zatvora, rješenje o protjerivanju ne može se izvršiti prije nego što stranac izdrži kaznu zatvora, osim ako mu je izrečena uslovna osuda ili je kazna zastarjela, ili je na uslovnom otpustu.

Član 118.

(Određivanje nadzora) (1) Nadzor nad strancem, do njegovog napuštanja BiH, provodi se:

a) ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto, uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji, odnosno blažom mjerom nadzora; ili (…) (2) Strancu se može odrediti stavljanje pod nadzor ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji:

a) radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, u slučaju da mu je otkazan boravak u BiH ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja;

(…)

c) radi osiguranja udaljenja stranca iz zemlje;

(…)

e) ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH;

(…) Član 119.

(Period određivanja i produženje nadzora) (…) (2) Strancu se rješenjem određuje nadzor ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji do trenutka dobrovoljnog napuštanja ili prisilnog udaljenja iz BiH, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene. (…) Član 120.

(1)Nadzor iz člana 118. (Određivanje nadzora) stava (1) ovoga Zakona određuje se rješenjem o stavljanju stranca pod nadzor, koje donosi Služba i uručuje ga strancu istodobno s izvršenjem rješenja.

(…) VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek

22. Apelantica tvrdi da su joj mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.

23. Prilikom ispitivanja ovih apelacionih navoda, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

24. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(…)

26. Apelantica, dakle, osporava odluku Suda BiH kojom je odlučivano o njenoj tužbi podnesenoj protiv rješenja upravnih organa kojim joj je kao strancu određena blaža mjera nadzora ograničenjem kretanja i obaveznim javljanjem Službi za strance. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju osporenom presudom nije odlučivalo o apelanticinim građanskim pravima i obavezama, niti se odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelantice, dakle o pravima koja su garantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud, u vezi s tim, podsjeća da određivanje blažih mjera nadzora nad apelanticom zbog razloga nacionalne sigurnosti spada u domen javnog prava svake zemlje, pa proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije i u vezi s njim član 13. Evropske konvencije nisu primjenjivi u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi s povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, predstavka broj 3325/67, X, Y, Z, V i W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968); Al- Hamdani protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. februara 2012. godine, stav 72; te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3307/08 od 28. marta 2009. godine, stav 33. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2541/18 od 6. juna 2018. godine, st. 25-27, dostupne na www.ustavnisud.ba).

28. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na ostala prava

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 023784 16 U od 4. maja 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 14. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 4. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantica tvrdi da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 12. Međunarodnog pakta.

Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

33. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

34. Član 2. Protokola broj 4 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

35. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja odluke Suda BiH i upravnih organa kojim je apelantici određena blaža mjera nadzora ograničenjem kretanja na određeno područje i obaveznog javljanja Službi za strance, dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje apelantice pod nadzor bitno ne izmijene. Apelantica smatra da je tim odlukama povrijeđeno njeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

36. Ustavni sud ukazuje da član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 Evropske konvencije daju pravo na slobodu kretanja i izbora prebivališta svakome ko zakonito boravi na teritoriji određene države, te, pored toga, daju pravo svakome da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu. Međutim, stav 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju propisuje da se sloboda kretanja može ograničiti ako je navedeno u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Evropskog suda ograničenja koja su proistekla iz mjera osiguranja prisustva okrivljenog u postupku kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, te predaja odnosno oduzimanje putne isprave razmatraju u okviru člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te da ove mjere kojima se ograničava sloboda kretanja mogu biti nužne u demokratskom društvu radi „održavanja javnog poretka“ ili sprečavanja „zločina“ u smislu stava 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud, Manfred Shmid protiv Austrije, odluka o dopustivosti od 9. jula 1985. godine i Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine). Takav stav u vezi s mjerom zabrane kojom su od apelanta kao osumnjičenog privremeno oduzete lične i putne isprave zauzeo je i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 206/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 206/08 od 14. septembra 2010. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je apelant ukazivao na navodnu povredu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

37. Ustavni sud dalje ukazuje da je, odlučujući o apelacijama kojima su apelanti osporavali odluke redovnog suda kojima su im određene mjere zabrane (tj. zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. ZKP-a, te zabrana posjećivanja određenih mjesta i područja, zabrana sastajanja s određenim licima, kao i obavezno javljanje nadležnom državnom organu iz člana 126.a ZKPBiH), pri tome navodeći povredu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, donio odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4850/14 i AP 5432/14 od 15. aprila 2015. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je citiranim odlukama, s ciljem da proširi standarde i efikasnije zaštiti prava apelanata čiji je minimum propisan Evropskom konvencijom, odlučio da osporene odluke ispita u okviru garancija zaštite prava prema članu 5. Evropske konvencije. Dakle, na navedeni način je omogućeno da se odluke redovnih sudova kojima je odlučivano o mjerama zabrane ispituju u postupku pred Ustavnim sudom i u okviru garancija člana 5. Evropske konvencije.

38. Shodno navedenom, Ustavni sud konstatira da iz citirane prakse proizlazi da se isto činjenično i pravno pitanje, tj. mjera zabrane u konkretnom slučaju može razmatrati u okviru standarda dva posebna prava: prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, a sve s ciljem efikasnije i afirmativnije zaštite ljudskih prava i sloboda iz Ustava BiH i Evropske konvencije.

39. Imajući u vidu da se apelantica pozvala na navodnu povredu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom predmetu došlo do miješanja u apelanticino pravo na slobodu kretanja. U slučaju da zaključi da je došlo do miješanja, Ustavni sud bi dalje morao utvrditi je li miješanje opravdano, tj. je li (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.

40. U konkretnom slučaju osporenim odlukama apelantici je određena mjera nadzora ograničenjem kretanja na područje teritorije Distrikta Brčko i teritorija općina u sastavu Tuzlanskog kantona, te je apelantica obavezana na obavezno javljanje četvrtkom, uz obavezno pristupanje Službi – Terenski centar Brčko, te srijedom i petkom telefonsko javljanje Službi – Terenski centar Brčko. Iz navedenog nesumnjivo proizlazi da je osporenim odlukama ograničena apelanticina sloboda kretanja, čime je svakako došlo do miješanja u ovo apelanticino pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

41. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i redovni sud osporene odluke zasnovali na odredbama člana 96. stav 1. tačka n) i stav 2, člana 106. stav 1. tačka j), člana 118. stav 1. tačka

a) i stav 2. tač. a), c) i e), te člana 119. stav 2. i člana 120. Zakona o strancima. Imajući u vidu sadržaj citiranih zakonskih odredbi, te uzimajući u obzir da su citiranim odredbama propisani uvjeti, način i period određivanja mjere nadzora, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa Zakonom o strancima. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na to da je citirani zakon objavljen u službenom glasilu, dakle dostupan građanima, te da na jasan način regulira pitanja izricanja i produžavanja mjera nadzora, iz čega proizlazi da je miješanje u apelanticino pravo na slobodu kretanja izvršeno na osnovu zakona koji ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno zakonitosti.

42. Zatim, Ustavni sud zapaža da su apelantici određene mjere nadzora nakon što je Služba utvrdila da apelantica predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. Prethodno je utvrđeno da se protiv apelantice vodi krivični postupak zbog osnovane sumnje da je počinila krivična djela udruživanja radi vršenja krivičnih djela, pranja novca, porezne utaje, nakon čega je Služba donijela rješenje o otkazu prava na stalni boravak u BiH i protjerivanju apelantice s teritorije BiH. Imajući u vidu da kriminal, pogotovo organizirani, predstavlja opasnost za svako demokratsko društvo, Ustavni sud smatra da su navedene mjere bile nužne radi zaštite nacionalne sigurnosti i javnog poretka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama trajanje mjera nadzora određeno privremeno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje apelantice pod nadzor bitno ne izmijene. Pored toga, Ustavni sud zapaža da predmetne blaže mjere nadzora traju od 2. augusta 2016. godine. Imajući u vidu vremenski period u kojem su mjere nadzora na snazi, zatim razloge zbog kojih je utvrđeno da apelantica predstavlja opasnost po sigurnost i javni poredak, kao i težinu krivičnih djela zbog kojih se protiv apelantice vodi krivični postupak, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama uspostavljena ravnoteža, tj. da je postojala proporcionalnost između ograničenja apelanticinog prava na slobodu kretanja i legitimnog interesa koji se ogleda u dosljednoj primjeni Zakona o strancima, odnosno primjeni mjera kojima se osigurava izvršenje rješenja o protjerivanju stranca (vidi Odluka Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 2541/18 od 6. juna 2018. godine, st. 34-41, dostupna na www.ustavnisud.ba).

43. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanticini navodi da je došlo do kršenja njenog prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju nisu osnovani.

Ostali navodi

44. U odnosu na apelanticine navode kojim ukazuje na to da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i slobodan izbor mjesta boravka iz člana 12. Međunarodnog pakta, Ustavni sud zapaža da se, u suštini, radi o identičnoj odredbi kao u članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke ispitao navode o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta, shodno tome smatra da nije neophodno da posebno ispituje apelanticine navode o kršenju prava iz člana 12. Međunarodnog pakta. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je ovo njeno pravo ograničeno u zakonitom postupku, na osnovu relevantnih odredaba Zakona o strancima, izricanjem mjera koje su bile nužne u demokratskom društvu radi zaštite nacionalne sigurnosti i javnog poretka i kojima nije narušeno načelo proporcionalnosti na apelanticinu štetu.

46. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3609/18 (Y. S.) | Sudska praksa | Aktio