Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3700/16 (M. Ć.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzije
- Šta se smatra imovinom
- Legitimno očekivanje
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3700/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3700/16, rješavajući apelaciju Mustafe Ćatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Mustafe Ćatovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka u kojem je donesena Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 006873 13 Uvp od 9. juna 2016. godine.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Mustafi Ćatoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 5.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku i povrede prava na imovinu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku koje je rezultiralo gubitkom samog apelantovog prava, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mustafa Ćatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Enver Smajkan, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 006873 13 Uvp od 9. juna 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 006873 12 U od 5. decembra 2012. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj FZ3/2-1082446175 od 28. marta 2012. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Mostar (u daljnjem tekstu: Služba) broj FZ10/2-1082446175 od 26. januara 2012. godine. Na traženje Ustavnog suda, apelantov zastupnik je 26. septembra 2016. godine dostavio dodatnu dokumentaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 515/13 od 7. juna 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 5. februara 2013. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 006873 12 U od 5. decembra 2012. godine, Rješenja Federalnog zavoda broj FZ3/2-1082446175 od 28. marta 2012. godine i Rješenja Službe broj FZ10/2-1082446175 od 26. januara 2012. godine jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda podnio zahtjev za preispitivanje presude Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog zavoda i Službe zatraženo je u periodu od 19. januara 2017. do 30. augusta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud i Federalni zavod su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 24. januara 2017. godine do 21. septembra 2018. godine, dok Kantonalni sud i Služba nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 6. marta 2007. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju po Uredbi o stjecanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba).
7. Rješenjem Službe broj FZ10/2-1082446175 od 26. januara 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju.
8. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je u vrijeme podnošenja zahtjeva važila Uredba, međutim, Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) Presudom broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine je utvrdio da Uredba nije u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH). Dalje je navela da je odredbom člana IV.C.3.12(b) Ustava FBiH propisano da su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće, posebno kad sud utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona ili općine nije u skladu s Ustavom FBiH, a taj ili drugi propis neće se primjenjivati, odnosno stupiti na snagu osim ukoliko se izmijeni na način koji propiše sud ili ukoliko sud utvrdi prijelazna rješenja, koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci. Istaknuto je i da Ustavom FBiH nije regulirano pitanje od kada se propis koji je proglašen neustavnim neće primjenjivati, ali je to pitanje regulirano članom 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH. U vezi s tim, Služba je citirala član 40. stav 1. navedenog zakona, kojim je propisano da usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu s Ustavom se neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama FBiH“, odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu. Imajući u vidu da je Ustavni sud FBiH proglasio materijalni propis povodom kojeg je pokrenut postupak za priznavanje prava na starosnu penziju nesaglasnim s Ustavom FBiH i da je navedena presuda objavljena u „Službenim novinama FBiH“ 6. juna 2011. godine, odnosno prije nego što je odlučeno po apelantovom zahtjevu, Služba je zaključila da se odredbe Uredbe nisu mogle primijeniti čak i pod pretpostavkom da je apelant ispunjavao uvjete propisane Uredbom. Služba je istaknula da predmetna presuda Ustavnog suda FBiH ima deklaratorni karakter u pogledu utvrđivanja suprotnosti Uredbe s Ustavom FBiH, što je po ocjeni navedenog organa značilo da je Uredba od samog početka neustavna.
9. Rješenjem Federalnog zavoda broj FZ3/2-1082446175 od 28. marta 2012. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Službe.
10. U obrazloženju rješenja Federalni zavod je naveo da je u postupku po apelantovom zahtjevu sačinjen nacrt rješenja od 14. maja 2008. godine, koji je izradio stručni saradnik, koji nije potpisao kontrolor niti organ koji donosi rješenje, te da takav nacrt rješenja nije mogao predstavljati upravni akt koji bi proizvodio određene pravne posljedice. Imajući u vidu da je Uredba proglašena neustavnom, kao i činjenicu da o apelantovom pravu na starosnu penziju po Uredbi nije odlučeno do 6. juna 2011. godine, tj. do kada je ona objavljena u „Službenim novinama FBiH“, Federalni zavod je ocijenio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju po Uredbi.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 006873 12 U od 5. decembra 2012. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Federalnog zavoda, te određeno da se apelant oslobađa plaćanja sudske takse.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo kako je predmetna presuda Ustavnog suda FBiH objavljena u „Službenim novinama FBiH“ 6. juna 2011. godine, upravni organi u svojim rješenjima nisu mogli povodom apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju primijeniti propis (Uredbu) koji nije u skladu s Ustavom FBiH, i taj propis (Uredba) smatra se nepostojećim. Dalje je naveo da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbu člana 40. stav 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH jer navedena zakonska odredba nije u bilo kakvoj relevantnoj pravnoj vezi u odnosu na konkretnu upravnu stvar. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantov navod da je u datom slučaju trebalo primijeniti Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima, i to pravo mu priznati. Obrazloženo je da su članom 2. navedenog zakona potvrđena prava korisnicima koji su ta prava ostvarili pravosnažnim rješenjima na osnovu propisa navedenih u tom članu Zakona, a među tim propisima je Uredba (Uredba III) na osnovu koje je apelant tražio ostvarivanje prava na starosnu penziju. Dalje je obrazložio da je članom 5. spomenutog zakona propisano da stupanjem na snagu Zakona prestaju važiti Uredba I, Uredba II i Uredba III. Kako je navedeni zakon stupio na snagu 14. jula 2011. godine, Kantonalni sud je zaključio da očigledno nije mogao biti primijenjen pri donošenju nižestepenih rješenja s obzirom na to da se taj zakon primjenjuje na lica koja su prije stupanja na snagu tog zakona ostvarila pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima po nekoj od uredbi.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 006873 13 Uvp od 9. juna 2016. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u konkretnoj stvari nesporno da je u vrijeme donošenja nižestepenih odluka Ustavni sud FBiH svojom presudom broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine utvrdio da Uredba nije u skladu s Ustavom FBiH. Stoga, i prema mišljenju Vrhovnog suda, više nije ni postojao pravni osnov, odnosno propis po kojem bi se rješavalo o apelantovom zahtjevu za priznavanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima. Vrhovni sud je istaknuo da, prema odredbi člana IV.C.12.b) Ustava FBiH, odluke Ustavnog suda FBiH su konačne i obavezujuće, što podrazumijeva da onemogućavaju primjenjivanje propisa za koji je utvrđeno da nije u skladu s Ustavom FBiH. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da presuda Kantonalnog suda sadrži pravilne razloge i u odnosu na stav suda da Rješenje broj 1803-0067/07-1 od 14. maja 2008. godine (na kome nedostaje potpis ovlaštenog lica i pečat organa) predstavlja samo nacrt rješenja koje kao takvo (u suprotnosti sa članom 204. stav Zakona o upravnom postupku) ne proizvodi nikakve pravne posljedice. Istaknuo je da je Kantonalni sud uz navedeno dao diferentne i sadržajne razloge koji ukazuju da apelant kod tog suda nikada nije vodio upravni spor u odnosu na navedeni nacrt rješenja, već da je riječ o drugom predmetu upravnog postupka i spora. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da su bez osnova apelantovi navodi (isticani u tužbi protiv osporenog rješenja) u odnosu na primjenu odredbi člana 40. stav 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, kao i odredbi Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima, o čemu je prvostepeni sud dao valjane razloge, koje u je svemu prihvatio i Vrhovni sud.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu prava na suđenje u razumnom roku, apelant navodi da je po njegovom zahtjevu za ostvarivanje prava na penziju postupak trajao devet godina i tri mjeseca, te traži naknadu nematerijalne štete. U pogledu prava na imovinu, apelant navodi da je ispunjavao sve uvjete za ostvarivanje prava na penziju u skladu s Uredbom, a u prilog tome ističe da od njega nisu traženi dodatni dokazi i/ili da bude saslušan u postupku, te da je nadležni organ pripremio rješenje od 14. maja 2008. godine kojim mu je priznato pravo na penziju. U vezi s tim, smatra da penzija utvrđena u određenom novčanom iznosu po tom rješenju predstavlja njegovu imovinu, koje je lišen nezakonitim propuštanjem Službe da mu to rješenje dostavi. Osim toga, ističe da su se u upravnom postupku koji je vodio za ostvarivanje prava na penziju po drugom osnovu, nadležni organi pozvali na navedeno rješenje tvrdeći da je apelant ostvario pravo na penziju u skladu s Uredbom i odbili mu zahtjev (Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 001585 08 U od 13. novembra 2008. godine, koju je apelant priložio uz apelaciju). U pogledu zabrane diskriminacije, apelant navodi da je različito tretiran u odnosu na druge podnosioce zahtjeva u skladu s Uredbom jer su svim ostalim podnosiocima donesena i dostavljena rješenja po zahtjevima u razumnom roku. Ističe da se nalazi u stanju socijalne potrebe, pa njegov socijalni ili bilo koji drugi status nije trebala biti prepreka da apelant i sudskim putem ostvaruje prava koja su mu po tada važećim propisima pripadala. Apelant, također, smatra da je diskriminiran i po osnovu samog zakona, odnosno odredbe člana 2. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima jer je navedenim odredbama trebalo biti omogućeno ostvarivanje prava na penziju podnosiocima zahtjeva koji su ispunjavali uvjete za ostvarivanje prava na penziju po Uredbi, a o čijem meritumu nije odlučeno do dana proglašavanje neustavnom Uredbe. Istaknuo je da je odredbom člana 5. navedenog zakona propisano da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti, između ostalog, Uredba, što pokazuje da je i nakon proglašavanja neustavnom Uredba primjenjivana. Apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava i poništi osporene odluke, odredi isplatu naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, kao i da se utvrdi naknada štete u iznosu i visini penzija koje bi apelant ostvarivao po rješenju Službe od 14. maja 2008. godine. II.Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud smatra da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava i predlaže da se apelacija odbije.
17. Federalni zavod smatra da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon, niti apelantova ustavna prava, te predlaže da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 204. stav 3.
Pismeno rješenje sadrži: naziv organa, broj i datum, uvod, dispozitiv (izreku), obrazloženje, uputstvo o pravnom lijeku, potpis ovlaštene službene osobe i pečat organa. U slučajevima predviđenim zakonom ili propisom donesenim na osnovu zakona rješenje ne mora sadržavati pojedine od ovih dijelova. Ako se rješenje obrađuje mehanografski, umjesto potpisa može da sadrži faksimil ovlaštene službene osobe.
19. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 6/95 i 37/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 40. stav 1.
Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 006873 13 Uvp od 9. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 14. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 9. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na ostvarivanje prava na penziju, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
28. Ustavni sud dalje ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
29. Ustavni sud zapaža da je apelant zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju, kojim je pokrenuo predmetni postupak, podnio 6. marta 2007. godine i da je postupak pravosnažno okončan 9. juna 2016. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao oko devet godina i tri mjeseca. Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenom predmetu imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na priznavanje prava na starosnu penziju u skladu s Uredbom. Nadalje, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Ocjenjujući ponašanje upravnih organa i nadležnih sudova, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom organu trebalo skoro pet godina da donese prvostepeno rješenje. Nadalje, postupak po žalbi i upravni spor su relativno kratko trajali (oko dva mjeseca, odnosno oko osam mjeseci), te da je postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje pred Vrhovnim sudom trajao oko tri i po godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu postupka koji je trajao oko devet godina i tri mjeseca u konkretnom slučaju snosi prvostepeni upravni organ koji nije vodio postupak na način kako je propisano Zakonom o upravnom postupku (član 14), kao i Vrhovni sud koji u odgovoru na apelaciju nije naveo razloge tako dugog trajanja postupka.
30. Uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog dužine trajanja postupka po apelantovom zahtjevu za ostvarivanja prava na penziju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
32. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
33. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu „različita“ u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg načela iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29-30, stav 37).
34. Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava. Apelant je podnio zahtjev za ostvarivanje prava na penziju oko četiri godine prije nego je Ustavni sud FBiH utvrdio da Uredba nije u skladu s Ustavom FBiH (za koju je općepoznato da je u relevantno vrijeme od podnošenja apelantovog zahtjeva do odluke Ustavnog suda FBiH primjenjivana u smislu da su druga lica s istim ili sličnim uvjetima kao apelant ostvarila svoje pravo). Apelant tvrdi, a tuženi nije osporavao, da je u vrijeme podnošenja zahtjeva i sve dok je Uredba bila na snazi ispunjavao sve uvjete za prijevremenu starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima i u prilog tome ističe da od njega nisu traženi dodatni dokazi i/ili da bude saslušan u postupku, dok iz spisa predmeta proizlazi da je i u apelantovom slučaju nadležni organ bio pripremio nacrt rješenja od 14. maja 2008. godine kojim je apelantu priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, na koje se kao argumentum a contrario pozivao sam tuženi, tvrdeći da je apelant već ostvario pravo na prijevremenu starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima po Uredbi III, odbijajući apelantov zahtjev po Uredbi II. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelant imao „legitimno očekivanje“ da će u predmetnom postupku ostvariti pravo na penziju po spornoj Uredbi, te da navedeno predstavlja „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
35. Ustavni sud, nadalje, smatra nespornim da je nedonošenjem odluke o apelantovom zahtjevu u razumnom roku, što je rezultiralo apelantovim gubitkom samog prava jer je materijalni propis po kojem je apelant imao pravo na prijevremenu starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima četiri godine i tri mjeseca od podnošenja zahtjeva izgubio pravnu snagu, došlo do miješanja u pravo na apelantovu imovinu, štaviše, ne na način koji predstavlja kontrolu korištenja imovine, već na način da je apelantu oduzeta imovina tako što je izgubio samo pravo na prijevremenu starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima po Uredbi III po kojoj je ispunjavao sve uvjete.
36. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u odluci Kunić protiv Hrvatske, razmatrajući da li je dužina trajanja postupka bila protivna članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio: „Samo se po sebi podrazumijeva da za pravilno vršenje sudbene vlasti treba vremena. Međutim, Sud je već utvrdio da je postupak za povrat imovine podnositelja zahtjeva trajao nerazumno dugo (vidi stavak 58. ove presude). Prema mišljenju Suda, zbog svog je pretjeranog trajanja taj postupak izravno utjecao i na pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje svoga vlasništva u razdoblju duljem od šest godina. Uzimajući u obzir okolnosti ovoga predmeta, Sud smatra da je to odugovlačenje podnositelju zahtjeva nametnulo prekomjerni pojedinačni teret i time poremetilo pravičnu ravnotežu koju je potrebno uspostaviti između prava podnositelja zahtjeva na mirno uživanje svoga vlasništva i općeg interesa o kojemu je u dotičnom predmetu riječ (vidi, mutatis mutandis, Immobiliare Saffi v. Italy [GC], br. 22774/93, § 59, ECHR 1999-V). Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1.“ (vidi Evropski sud, Kunić protiv Hrvatske, odluka od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 22344/02, stav 67).
37. Dovodeći navedenu odluku u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud podsjeća da je apelant naveo da je ispunjavao sve uvjete za ostvarivanje prava na penziju u skladu s Uredbom i da je nadležni organ pripremio rješenje od 14. maja 2008. godine kojim mu je priznato pravo na penziju. Također je naveo da penzija utvrđena u određenom novčanom iznosu po tom rješenju predstavlja njegovu imovinu, koje je lišen nezakonitim propuštanjem Službe da mu to rješenje dostavi. Štaviše, kao što je već rečeno, iz spisa predmeta – konkretno Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 001585 08 U od 13. novembra 2008. godine (na koju se apelant pozvao u apelaciji) proizlazi da je i u apelantovom slučaju nadležni organ bio pripremio nacrt rješenja od 14. maja 2008. godine kojim je apelantu priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, na koje se kao argumentum a contrario pozivao sam tuženi, tvrdeći da je apelant već ostvario pravo na prijevremenu starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima po Uredbi III, jer je navedeno: „(U toku trajanja ovog postupka tužitelj je rješenjem nadležnog prvostepenog organa od 14. 5. 2008. godine ostvario pravo na starosnu penziju po Uredbi o stjecanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima (...) navedeno rješenje nalazi se u spisima predmeta)“, čime je, između ostalog, obrazloženo odbijanje apelantovog zahtjev po Uredbi II. S druge strane, Vrhovni sud je, u pogledu spornog nacrta rješenja, ukazao da rješenje od 14. maja 2008. godine (na kome nedostaje potpis ovlaštenog lica i pečat organa) predstavlja samo nacrt rješenja koje kao takvo (u suprotnosti sa članom 204. Zakona o upravnom postupku) ne proizvodi nikakve pravne posljedice. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća da je u prethodnim stavovima ove odluke utvrdio da je dužina trajanja predmetnog postupka za ostvarivanja prava na penziju pretjerano duga. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnio 6. marta 2007. godine dok je bila na snazi Uredba III i koja se primjenjivala naredne četiri godine i tri mjeseca, sve do presude Ustavnog suda FBiH kojom je utvrđeno da Uredba nije u skladu s Ustavom FBiH (presuda objavljena u službenom glasilu 6. juna 2011. godine). Dovodeći navedeno u vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je zbog pretjeranog trajanja predmetnog postupka koji je bio od izuzetno velikog značaja za apelanta došlo do uskraćivanja apelantu legitimno očekivane imovine – prijevremene starosne penzije pod povoljnijim uvjetima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je na apelanta stavljen prekomjerni pojedinačni teret i time poremećena pravična ravnoteža koju je potrebno uspostaviti između apelantovog prava na mirno uživanje svoje imovine i općeg interesa jer je nedonošenjem odluke o apelantovom zahtjevu u razumnom roku apelant izgubio i samo pravo na prijevremenu starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima koje je imao u vrijeme podnošenja zahtjeva i naredne četiri godine i tri mjeseca. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju zbog nedošenja odluke po apelantovom zahtjevu u razumnom roku došlo i do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pitanje naknade nematerijalne štete
38. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
39. Budući da je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku i prava na imovinu, Ustavni sud smatra da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpio zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku i prava na imovinu zbog dužine trajanja postupka uslijed čega je apelant izgubio i samo pravo na prijevremenu penziju pod povoljnijim uvjetima. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu, u ovom specifičnom slučaju u kojem je zbog dužine trajanja postupka došlo do gubitka samog apelantovog prava, treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 5.000,00 KM.
40. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, s obzirom na način organizacije organa koji provode poslove iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2181/17 od 20. decembra 2017. godine, tačka 35, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Vlada Federacije Bosne i Hercegovine dužna je apelantu platiti navedenu naknadu u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Zabrana diskriminacije
41. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant navodi da je različito tretiran u odnosu na druge podnosioce zahtjeva u skladu s Uredbom jer su svim ostalim podnosiocima donesena i dostavljena rješenja po zahtjevima u razumnom roku. Također smatra da je diskriminiran i po osnovu samog zakona, odnosno odredbe člana 2. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima jer je navedenim odredbama trebalo biti omogućeno ostvarivanje prava na penziju podnosiocima zahtjeva koji su ispunjavali uvjete za ostvarivanje prava na penziju po Uredbi, a o čijem meritumu nije odlučeno do dana proglašavanje neustavnom Uredbe. Kako apelant navodno kršenje zabrane diskriminacije dovodi u kontekst navoda koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim stavovima ove odluke, te s obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u pogledu kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja „u razumnom roku“ kada je predmetni postupak o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima ukupno trajao oko devet godina i tri mjeseca, imajući u vidu da se radilo o jednostavnijem upravnom postupku koji je bio od izuzetno velikog značaja za apelanta, za što u najvećem dijelu odgovornost snosi nadležni prvostepeni organ uprave pred kojim je postupak po zahtjevu trajao skoro pet godin, i Vrhovni sud pred kojim je postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje trajao oko tri i po godine.
43. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je zbog pretjerano dugog trajanja predmetnog postupka došlo do uskraćivanja apelantu legitimno očekivane imovine, odnosno gubitka samog prava koje je imao u vrijeme podnošenja zahtjeva i naredne više od četiri godine.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević