Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3703/18 (T.Ć.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 146
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3703/18
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3703/18, rješavajući apelaciju T. Ć., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. rujna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija T. Ć. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 K 003106 18 Kž 10 od 7. svibnja 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 K 003106 18 Kvl 8 od 13. ožujka 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. T. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnio je 9. srpnja 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 K 003106 18 Kž 10 od 7. svibnja 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 K 003106 18 Kvl 8 od 13. ožujka 2018. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere „o njegovom puštanju na slobodu do pravomoćnosti presude Kantonalnog suda“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te Kantonalnog tužiteljstva u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 13. srpnja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 17. srpnja 2018. godine, Kantonalni sud 20. srpnja 2018. godine, a Kantonalno tužiteljstvo 19. srpnja 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- Uvodne napomene
5. Kantonalni sud je rješenjem od 7. studenog 2017. godine apelantu odredio mjeru pritvora u trajanju od jednog mjeseca.
6. Rješenjem od 4. prosinca 2018. godine Kantonalni sud je apelantu produljio pritvor za dva mjeseca koji je po ovom rješenju mogao trajati do 6. veljače 2018. godine. Vrhovni sud je rješenjem od 18. prosinca 2017. godine djelomično uvažio apelantovu žalbu i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Apelantovom branitelju ovo rješenje je uručeno 3. siječnja 2018. godine.
7. U ponovnom postupku Kantonalni sud je rješenjem od 27. prosinca 2017. godine apelantu produljio pritvor za još dva mjeseca koji je po ovom rješenju mogao trajati do 6. veljače 2018. godine. Vrhovni sud je rješenjem od 12. siječnja 2018. godine djelomično uvažio apelantovu žalbu i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Apelantovom branitelju ovo rješenje je uručeno 26. siječnja 2018. godine.
8. U ponovnom postupku, Kantonalni sud je rješenjem od 19. siječnja 2018. godine apelantu produljio pritvor za još dva mjeseca tako da može trajati do 6. veljače 2018. godine. Vrhovni sud je apelantovu žalbu na ovo rješenje odbio kao neutemeljenu.
9. Kantonalni sud je rješenjem od 5. veljače 2018. godine apelantu produljio pritvor za još tri mjeseca tako da je pritvor mogao trajati do 6. svibnja 2018. godine. Apelantovom branitelju ovo rješenje je uručeno 16. veljače 2018. godine. Vrhovni sud je rješenjem od 19. veljače 2018. godine djelomično uvažio apelantovu žalbu i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Apelantovom branitelju je ovo rješenje uručeno 16. ožujka 2018. godine.
-Osporena rješenja
10. Kantonalni sud je Rješenjem broj 08 0 K 003106 18 Kvl 8 od 13. ožujka 2018. godine apelantu produljio pritvor za još tri mjeseca, tj. do 6. svibnja 2018. godine ili do nove odluke suda zbog postojanja utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo razbojništvo iz članka 289. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u svezi sa člankom 31. istog zakona. Apelantu je pritvor produljen na temelju članka 149. stavak 3., a iz razloga propisanog člankom 146. stavak 1. točka c) Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
11. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju utemeljene sumnje utemeljen na predmetima koji su pronađeni u kući koju koristi apelant, i to majici dugih rukava, crne boje sa kapuljačom, a što je cijenjeno u svezi s iskazom svjedoka K. B. koji je rekao da je u vozilu vidio dvije osobe sa crnim kapuljačama, te s iskazom svjedoka M. H., jedinog očevica spornog događaja, koja je potvrdila da su počinitelji nosili odjeću tamne boje, a što je utvrđeno i pregledom odnosno zapisom nadzornih kamera automat kluba u kojem se sporni događaj odigrao. Nadalje, Kantonalni sud je cijenio i da su otuđene novčanice bile u apoenima od 100, 50, 20, 10 KM, a u svezi s iskazom osumnjičenog S. koji je rekao da mu je 24. rujna 2017. godine oko 12.30 sati apelant donio novac u iznosu od 400,00 KM u apoenima od 2x100 i 4x50 KM, a da je dan prije izvršenja kaznenog djela apelant osumnjičenom S. dao 7,5 KM za gorivo. Nadalje, Kantonalni sud je cijenio i da su na crnoj potkapi koja je pronađena kod osumnjičenog S., a kakvu su, prema iskazima svjedoka K. B. i M. H. i videozapisu i koristili počinitelji kaznenih djela, pronađeni biološki tragovi apelanta i osumnjičenog S., kao i na crno-zelenim rukavicama koje su pronađene prilikom pretresa kod apelanta.
12. Prema stajalištu Kantonalnog suda, na zaključak o postojanju utemeljene sumnje na temelju pobrojanih dokaza ne utječe činjenica da su svjedoci, koji su bili prisutni u kladionici u B., kao i snimka nadzornih kamera, potvrdili da je u vrijeme kada se sporni događaj odigrao apelant bio u označenom kafiću. U svezi s tim je ukazano da je na temelju pregleda snimke videonadzora iz navedenog objekta utvrđeno da samo ponašanje apelanta prilikom ulaska u kladionicu i stalno gledanje prema kameri upućuje na zaključak da je dolaskom u kladionicu i boravkom u njoj od 19.28 do 19.57 sati sebi kupio alibi jer je u tom vremena izvršena i razbojnička krađa u označenom automat klubu u Lj., a što ne isključuje njegovu posrednu umiješanost u počinjenje predmetnog kaznenog djela.
13. Kantonalni sud je zaključio i da su se stekli uvjeti za produljenje pritvora apelantu iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH. U svezi s tim je ukazano da se apelant utemeljeno sumnjiči za kazneno djelo razbojništvo iz članka 289. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZFBiH, a u svezi sa člankom 31. KZFBiH, za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina. Nadalje, ukazano je i da je riječ o kaznenom djelu koje je izvršeno uporabom automatske puške iz koje je i pucano, a što je potvrđeno iskazima svjedoka M. H. i K. B., nalazom i mišljenjem vještaka, te pregledom videozapisa s nadzornih kamera, kao i da se radi o kaznenom djelu koje je počinjeno u saizvršilaštvu. Nadalje, Kantonalni sud je istaknuo i da je motiv izvršenja kaznenog djela stjecanje imovinske koristi. U svezi s tim je istaknuto da apelant vozi automobil koji nije registriran iako mu je to prijevozno sredstvo koje koristi svakodnevno kako bi došao na posao i vratio se kući, pa proizlazi da nema novca jer da ima sigurno se ne bi dovodio u situaciju da ga eventualno zaustavi policija. Nadalje, ukazano je da je dva mjeseca prije spornog događaja apelant od M. V., vlasnika označenog automat kluba, tražio pozajmicu jer je imao dugove, pa kada je M. V. odbio da mu da novac, da se počeo čudno ponašati i provocirati. Također je ukazano i na iskaz svjedokinje L., uposlene u kladionici, koja je potvrdila da apelant često dolazi u nju, pa je Kantonalni sud zaključio da apelant dolazi u kladionicu radi klađenja i radi dobiti. U prilog navedenom ukazano je i na navedeni iskaz M. V., te da je na dan kada se odigrao sporni događaj, apelant, zajedno s ostalim osumnjičenim, skupljao novac za gorivo točeći 10,50 KM, iz čega proizlazi da je bez novca. Prema ocjeni Kantonalnog suda, sve navedene okolnosti upućuju na opravdanu bojazan da bi apelant mogao ponovno sudjelovati u počinjenju kaznenog djela u slučaju da bude pušten na slobodu. Na drugačiji zaključak, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne upućuje ni činjenica da je apelant uposlen, a što mu, očigledno, nije dovoljno jer je tražio da mu se pozajmi novac kako bi vratio dugove koje ima, a kako je rekao M. V. kojem se obratio za pozajmicu.
14. Nadalje, Kantonalni sud je istaknuo da je člankom 149. ZKPFBiH regulirano trajanje pritvora u istrazi, te da je stavkom 3. citiranog članka određeno da ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, sud može, po obrazloženom prijedlogu tužiteljstva, produljiti pritvor za još najviše tri mjeseca. Cijeneći okolnost da postoji utemeljena sumnja da je apelant sudjelovao u izvršenju kaznenog djela razbojništvo iz članka 289. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZFBiH u svezi sa člankom 31. KZFBiH za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, da se radi o složenom predmetu jer se istraga vodi protiv tri osobe za koje postoji utemeljena sumnja da su kazneno djelo počinile kao suučesnici, da se provodi vještačenje mobilnih telefona i SIM kartica koji su privremeno oduzeti od svih osumnjičenih, da postoji utemeljena sumnja da je navedeno kazneno djelo počinjeno u kvalificiranom obliku, Kantonalni sud je zaključio da navedene okolnosti u svojoj sveukupnosti ukazuju na naročite okolnosti koje upućuju na opasnost od ponavljanja kaznenog djela u slučaju da apelant bude pušten na slobodu.
15. Najzad, imajući u vidu sve pobrojane okolnosti u njihovoj ukupnosti, te da se apelant utemeljeno sumnjiči za izvršenje teškog kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora do 20 godina, da je kazneno djelo izvršeno uz uporabu oružja iz kojeg je i pucano u neposrednoj blizini radnice navedenog automat kluba, da se apelant družio s drugom dvojicom osumnjičenih, Kantonalni sud je zaključio da se svrha zbog koje je pritvor određen ne bi mogla ostvariti određivanjem blažih mjera. Pri tome je ukazano i da svrhu pritvora ne bi bilo moguće ostvariti primjenom mjera koje je predložio apelantov odvjetnik (javljanje jednom nedjeljno nadležnoj policijskoj upravi, oduzimanje osobnih isprava ili zabrana prelaska preko državne granice) jer je pritvor produljen na temelju članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, a ne na temelju članka 146. stavak 1. točka a) ZKPFBiH (opasnost od bjekstva).
16. Vrhovni sud je Rješenjem broj 08 0 K 003106 18 Kž 10 od 7. svibnja 2018. godine apelantovu žalbu protiv rješenja Kantonalnog suda odbio kao neutemeljenu.
17. Vrhovni sud je neutemeljenom ocijenio apelantovu tvrdnju da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda o postojanju utemeljene sumnje da je počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. U svezi s apelantovim ukazivanjem da je na temelju pregleda videozapisa s nadzorne kamere i iskaza šest pobrojanih svjedoka utvrđeno da se u vrijeme spornog događaja nalazio u označenom kafiću koji je 30 km udaljen od automat kluba u kojem se odigrao sporni događaj, Vrhovni sud je najprije istaknuo da se apelantu i ne stavlja na teret da je u vrijeme kritičnog događaja s drugom dvojicom osumnjičenih bio u automat klubu, već druge kaznenopravne radnje koje je on, prema stajalištu tužitelja, po prethodnom dogovoru s ostalom dvojicom osumnjičenih, počinio prije i poslije predmetnog događaja u automat klubu. Vrhovni sud se iscrpno pozvao na dokaze koje je cijenio Kantonalni sud u prilog zaključku o postojanju utemeljene sumnje (DNK tragovi pronađeni na potkapi kakve su, prema iskazu dva svjedoka, koristili počinitelji kaznenog djela, kao i na zeleno-crnim rukavicama, a koji pripadaju apelantu i osumnjičenom S.; da je u apelantovoj kući pronađena crna majica sa kapuljačom kakvu su, također prema iskazu dva svjedoka, koristile osobe koje su počinile kazneno djelo; da je nakon spornog događaja apelant raspolagao većom količinom novca koji prije toga nije imao). Vrhovni sud je u ovom dijelu istaknuo i da su identični žalbeni navodi već razmotreni u rješenjima od 2. i 19. veljače 2018. godine i da su ocijenjeni neutemeljenim.
18. Neutemeljenom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da se nisu stekli uvjeti za produljenje pritvora iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH. Vrhovni sud se pozvao na naročite okolnosti koje je cijenio prvostupanjski sud u njihovoj ukupnosti u prilog zaključku o ispunjenosti uvjeta iz citirane odredbe, s kojim se u cjelini suglasio.
19. Najzad, s obzirom na to da je prvostupanjski sud razmotrio i mogućnost bi li se svrha koja se želi postići produljenjem pritvora mogla ostvariti primjenom blažih mjera, te da je za svoj zaključak da se to u konkretnom slučaju ne može očekivati naveo razloge, Vrhovni sud je zaključio da ovaj zaključak nije doveden u pitanje uopćenom apelantovom tvrdnjom da je bilo mjesta izricanju i blažih mjera od pritvora.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. i članka 6. stavak 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
21. Obrazlažući ove svoje navode, apelant najprije tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju utemeljene sumnje da je počinio kazneno djelo za koje se tereti. U svezi s tim ističe da je pregledom videozapisa nadzornih kamera, kao i iskazima pobrojanih svjedoka utvrđeno da je u vrijeme kada se odigrao sporni događaj bio udaljen 30 km od automat kluba u kojem se razbojništvo dogodilo. On smatra da redovni sudovi uopće nisu cijenili iskaze pobrojanih svjedoka u svezi s tim, da je pogrešan zaključak na temelju pregleda videozapisa da se trudio da gleda u videokameru kako bi sebi osigurao alibi. Pri tome, ukazuje da je Vrhovni sud tri puta ukidao rješenja Kantonalnog suda i vraćao predmet na ponovno odlučivanje kako bi Kantonalni sud izvršio uvid u ovaj, prema njegovom mišljenju, ključni dokaz. Apelant je također detaljno interpretirao dokaze na temelju kojih su redovni sudovi zaključili da postoji utemeljena sumnja da je počinio kazneno djelo za koje se tereti, a koji, prema njegovoj ocjeni, ne upućuju na takav zaključak. Prema njegovom mišljenju, ne postoji niti jedan dokaz koji bi potkrijepio zaključak o utemeljenoj sumnji da je sudjelovao u izvršenju navedenog kaznenog djela.
22. Apelant tvrdi da nije predočen niti jedan dokaz koji bi uputio na postojanje naročitih okolnosti koje bi opravdale produljenje mjere pritvora iz razloga propisanih člankom 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, odnosno da su u osporenim rješenjima u potpunosti izostali razlozi o odlučnim činjenicama glede ovog pritvorskog razloga. Zbog takvog postupanja redovnih sudova apelant tvrdi da je diskriminiran u odnosu na Tužiteljstvo, odnosno da je podvrgnut ponižavajućem tretmanu. Prema njegovom mišljenju, na temelju okolnosti na koje su se pozvali redovni sudovi, nije moguće zaključiti da će ponoviti kazneno djelo. Apelant tvrdi da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama na temelju kojih redovni sudovi zaključuju da izvršenjem kaznenog djela stječe imovinsku korist - pribavlja novčana sredstva jer je neosuđivana osoba koja je zaposlena i izdržava se od svojih prihoda. Također tvrdi da je izostalo obrazloženje od kakvog su značaja činjenice da često odlazi u kladionicu, da vozi vozilo koje nije registrirano, da je dva mjeseca prije inkriminiranog događaja otišao kod M. V. da bi od njega posudio novac jer je imao dugove, pa kada je ovaj odbio pozajmiti mu novac da je bio nervozan. Prema njegovom mišljenju, bez značaja je i činjenica da se radi o teškom kaznenom djelu počinjenom uz uporabu vatrenog oružja s obzirom na to da nikada ranije nije procesuiran, da ne postoji niti jedan dokaz da je bio na mjestu na kojem se odigrao sporni događaj, da pretresom njegove kuće nije pronađen niti jedan dokaz koji bi bio u svezi s izvršenim kaznenim djelom.
23. Nadalje, apelant tvrdi da je zbog činjenice da je Vrhovni sud tri puta ukidao rješenja Kantonalnog suda zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka (iz članka 312. toč. d) i k) ZKPFBiH) njegov pritvor trajao duplo više nego što je to bilo potrebno, a što se vidi i iz činjenice da su mu rješenja Vrhovnog suda uručivana poslije značajnog proteka vremena, kao i da se Kantonalni sud na ovaj način stavio na stranu Tužiteljstva, a što proizlazi i iz činjenice da se kao naročita okolnost navodi i vještačenje mobilnih telefona i SIM kartica koje su oduzete od njega i ostalih osumnjičenih, odnosno da je redovni sud „kupovao vrijeme“ za Tužiteljstvo u provođenju, prema njegovom mišljenju, istrage koja traje neutemeljeno dugo. Također ističe da se u svim rješenjima ponavljaju jedni te isti razlozi i obrazloženja, odnosno da su osporena rješenja „osvježena“ jedino opisom njegovog ponašanja na temelju pregleda videozapisa iz kladionice i zaključkom redovnog suda da je na ovaj način sebi „kupovao“ alibi. Prema njegovom mišljenju, redovni sudovi nisu ponudili ni relevantne razloge zbog čega se svrha mjere pritvora ne bi mogla ostvariti određivanjem mjera zabrane.
24. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo naloženo njegovo puštanje na slobodu do donošenja pravomoćne presude Kantonalnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da iz osporenih rješenja proizlazi da su u svezi sa općim razlogom za pritvor iz članka 146. stavak 1. ZKPFBiH, kao i u svezi s posebnim pritvorskim razlogom iteracijske opasnosti iz članka 146. stavak 1. točke c) ZKPFBiH dani jasni, uvjerljivi i argumentirani razlozi. Neutemeljenom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da redovni sudovi nisu razmotrili mogućnost određivanja blažih mjera od pritvora, te da su u svezi s tim propustili dati valjane razloge i obrazloženja.
26. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da su u rješenju ovog suda o produljenju pritvora dani jasni, uvjerljivi i argumentirani razlozi kako glede općeg razloga za pritvor iz članka 146. stavak 1. ZKPFBiH tako i glede posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, a koje je kao jasne i uvjerljive prihvatio i Vrhovni sud odlučujući svojim rješenjem o apelantovoj žalbi. Nadalje je ukazano da su u rješenju ovog suda dani konkretni razlozi zbog čega se mjerama zabrane ne bi mogla postići ista svrha koja se želi postići produljenjem pritvora, a koje je također prihvatio i Vrhovni sud.
27. Kantonalno tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju istaknulo da su u osporenim rješenjima dani valjani razlozi i obrazloženje kako glede postojanja općeg uvjeta - utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo za koje se tereti, ističući da je Kantonalni sud optužnicu ovog tužiteljstva potvrdio 4. travnja 2018. godine, tako i glede posebnog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 145.
Opće odredbe (1)Pritvor se može odrediti ili produljiti samo pod uvjetima propisanim ovim Zakonom i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(...)
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičenik, odnosno optuženik nalazi u pritvoru, dužnost je svih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku i tijela koja im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom žurnošću.
(...)
Članak 146.
Razlozi za pritvor (1)Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
(...)
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili će dovršiti pokušano kazneno djelo ili će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, (...)
Članak 149.
Trajanje pritvora u istrazi (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudac za prijašnji postupak preispitat će utemeljenost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju suca za prijašnji postupak, pritvor može trajati najdulje jedan mjesec od dana oduzimanja slobode. Poslije tog roka osumnjičenik se može zadržati u pritvoru samo na temelju rješenja o produljenju pritvora.
(2) Pritvor se odlukom vijeća (članak 25. stavak 6.), na obrazloženi prijedlog tužitelja, može produljiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.
(3) Ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće iz stavka 2. ovoga članka može, na obrazloženi prijedlog tužitelja, produljiti pritvor, za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.
(...)
Članak 312.
Bitne povrede odredaba kaznenog postupka (1)Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji:
(...)
d) ako je povrijeđeno pravo na obranu;
(...)
k) ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, (...)
VI.Dopustivost
29. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 08 0 K 003106 18 Kž 10 od 7. svibnja 2018. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nadalje, apelant je osporeno rješenje primio 15. svibnja 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. srpnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
Pravo na slobodu i sigurnost osobe
34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe;
35. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:
(…)
c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela.
3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
(…)
36. Apelant osporava rješenja redovnih sudova kojim mu je produljena mjera pritvora i prema kojim pritvor može trajati najdulje do 6. svibnja 2018. godine. Apelant osporava zaključak redovnih sudova o postojanju utemeljene sumnje, kao i ispunjenost posebnog razloga za određivanje pritvora iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH. Također tvrdi da pritvor u njegovom slučaju traje neopravdano dugo, odnosno da istraga traje neutemeljeno dugo, da se u svim rješenjima ponavljaju jedni te isti razlozi i obrazloženja, odnosno da su osporena rješenja „osvježena“ jedino opisom njegovog ponašanja na temelju pregleda videozapisa iz kladionice i zaključkom redovnog suda da je na ovaj način sebi „kupovao“ alibi. Najzad, smatra da redovni sudovi nisu ponudili ni relevantne razloge zbog čega se svrha mjere pritvora ne bi mogla ostvariti određivanjem mjera zabrane.
37. Ustavni sud podsjeća da je postojanje utemeljene sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63.). Stoga je najprije potrebno utvrditi: nastavljaju li druge osnove na kojim se temelji sudska odluka opravdavati lišavanje slobode, te kada su takve osnove „relevantne“ i „dovoljne“, jesu li javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Europski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stavak 140., 22. svibnja 2012. godine).
38. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produljenje mjere pritvora biće opravdano ako postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da usprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. srpnja 2016. godine, stavak 90.). Obveza sudske vlasti je ispitati sve razloge „za“ i „protiv“ i u svezi s tim navesti razloge i obrazloženja (vidi Europski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. lipnja 2009. godine, stavak 179.). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku glede okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stavak 84. in fine, 26. srpnja 2001.).
39. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Europski sud dosljedno smatra da drugi dio članka 5. stavak 3. Europske konvencije sudskim tijelima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženika u razumnom roku ili omogućavanja da optuženik bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Optuženik se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što duljina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi Europski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stavak 104., 12. lipnja 2008., s dodatnim referencama).
40. Ustavni sud zapaža da iz opširnog obrazloženja osporenog prvostupanjskog rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju utemeljene sumnje utemeljen na provedenim pojedinačno pobrojanim dokazima, iskazima saslušanih svjedoka, te materijalnim dokazima. Na temelju navedenih dokaza, koji su interpretirani u obrazloženju osporenog prvostupanjskog rješenja i cijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, Ustavni sud ne može prihvatiti utemeljenim apelantove tvrdnje da nije ponuđen niti jedan dokaz u prilog zaključku o postojanju utemeljene sumnje. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi imali u vidu, kako apelant navodi, ključni dokaz - pregled videozapisa s nadzorne kamere iz označenog kafića, iz kojeg proizlazi da apelant nije bio na mjestu na kojem se odigrao sporni događaj, te ponudili relevantne razloge i obrazloženja zbog čega ovaj dokaz nema značaja za zaključak o postojanju utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, kako je to istaknuo i Vrhovni sud u svezi s navedenim dokazom, te iskazima šest saslušanih svjedoka, apelantu se i ne stavlja na teret da je u vrijeme kritičnog događaja s drugom dvojicom osumnjičenih bio u automat klubu, već druge kaznenopravne radnje koje je on, prema stajalištu tužitelja, po prethodnom dogovoru s ostalom dvojicom osumnjičenih, počinio prije i poslije predmetnog događaja u automat klubu.
41. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog promatrača da je apelant mogao počiniti kazneno djelo za koje se tereti (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, točka 64., dostupna na www.ustavisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u svezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju utemeljene sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.
42. Nadalje, apelant tvrdi da su izostali razlozi i obrazloženja, odnosno da nije predočen niti jedan dokaz u prilog zaključku o ispunjenosti uvjeta za produljenje pritvora iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH. Prema citiranoj odredbi, mjera pritvora može biti određena odnosno produljena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će osoba u pitanju ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
43. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja kaznena djela. Međutim potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebice prošlosti i ličnosti dotične osobe (vidi Europski sud, Clooth protiv Belgije, 12. prosinca 1991., stavak 40., serija A, broj 225. i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stavak 71., 29. listopada 2009.).
44. Nadalje, određivanje odnosno produljenje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, neovisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Europski sud, I. A. protiv Francuske, 23. rujna 1998., stavak 102., Izvješća 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stavak 102., 31. svibnja 2011. godine).
45. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da se apelant utemeljeno sumnjiči da je počinio kaznenog djelo razbojništvo iz članka 289. KZFBiH koje se svrstava u skupinu kaznenih djela koja za zaštitni objekt imaju imovinu, a što nesporno predstavlja javni interes koji, neovisno o pretpostavci nevinosti, preteže nad slobodom pojedinaca. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je prilikom izvršenja navedenog kaznenog djela korišteno i vatreno oružje iz kojeg je pucano u neposrednoj blizini uposlenice automat kluba. Navedene okolnosti, kao i visinu zaprijećene kazne za navedeno kazneno djelo, redovni sudovi su dalje cijenili u svezi s motivom izvršenja kaznenog djela - pribavljanje imovinske koristi. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi cijenili konkretno pobrojane iskaze svjedoka (da se dva mjeseca prije spornog događaja obraćao M. V. vlasniku automat kluba na čiju štetu je počinjeno kazneno djelo s molbom da mu pozajmi novac da bi vratio dugove; da je apelant dan prije spornog događaja dao 7,50 KM za benzin, a da je dan nakon spornog događaja vratio dug u iznosu od 400 KM), potom da apelant vozi neregistrirano vozilo koje mu, prema vlastitim navodima, služi za odlazak na posao, pa da nije logično da se zbog toga, ako ima novca, izlaže riziku da ga zaustavi policija i sankcionira zbog tog propusta; da često posjećuje kladionicu, a što, s obzirom na naprijed pobrojane okolnosti, upućuje na zaključak da tako nastoji osigurati novac koji mu je potreban. Stoga, a suprotno apelantovim tvrdnjama, naprijed pobrojane okolnosti koje su cijenjene u osporenim rješenjima kako glede težine kaznenog djela tako i njegovih osobnih prilika, u svojoj ukupnosti ne dovode u pitanje zaključak redovnih sudova da postoji opravdana bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao ponoviti kazneno djelo.
46. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da redovni sudovi nisu ponudili valjane razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta izricanju blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora. Također tvrdi i da je zbog propusta Kantonalnog suda, zbog kojih je Vrhovni sud u više navrata predmet vraćao na ponovno odlučivanje, u pritvoru proveo duplo više vremena od potrebnog, kao i da istraga u ovom predmetu traje neopravdano dugo. Apelant, također, tvrdi i da se u svim rješenjima ponavljaju jedni te isti razlozi i obrazloženja, odnosno da su osporena rješenja „osvježena“ jedino opisom njegovog ponašanja na temelju pregleda videozapisa iz kladionice.
47. Ustavni sud podsjeća da članak 5. stavak 3. Europske konvencije obvezuje sudove kada odlučuju treba li osoba biti puštena na slobodu ili zadržana u pritvoru da razmotre izricanje blažih mjera od mjere pritvora, a koje bi osigurale pojavljivanje na sudu. Naime, kako je već ukazano u ovoj odluci, navedena odredba ne garantira samo „pravo na suđenje u razumnom vremenu ili puštanje na slobodu do suđenja“ već i da „puštanje na slobodu može biti uvjetovano garancijama za pojavljivanje na suđenju“, odnosno da se optuženi do presude mora smatrati nevinim. Pri tome, tvrdnje za i protiv puštanja na slobodu ne smiju biti „uopćene i apstraktne” (vidi Europski sud, Smirnova protiv Rusije, aplikacija br. 46133/99 i 48183/99, stavak 63., ECHR 2003-IX).
48. Ustavni sud zapaža da iz apelantovih navoda, kao i dokumenta predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da, s obzirom na činjenicu da se apelant nalazi u pritvoru od 7. studenog 2017. godine, sudovi odnosno tužitelj nisu ispoljili potrebnu marljivost u postupanju. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da se u konkretnom slučaju istraga vodila protiv više osoba, da je tijekom postupka saslušan veći broj svjedoka, da je bilo potrebno provesti složenija vještačenja, kao i da još uvijek nije okončano vještačenje telefona i SIM kartica oduzetih od apelanta i ostalih osumnjičenih. Stoga, a suprotno apelantovim tvrdnjama, nije moguće zaključiti da je diskriminiran u odnosu na Tužiteljstvo i da je doveden u nepovoljniji položaj, odnosno da je podvrgnut ponižavajućem tretmanu. Pri tome, Ustavni sud zapaža i da iz odgovora Kantonalnog tužiteljstva na apelantove navode proizlazi da je protiv apelanta i ostalih osumnjičenih podignuta i 4. travnja 2018. godine potvrđena optužnica. Iz apelantovih navoda, također, nije moguće zaključiti na koji način je činjenica da su rješenja Vrhovnog suda, kojim su njegove žalbe djelomično uvažavane, nakon proteka određenog vremena uručena njegovom odvjetniku utjecala na trajanje njegovog pritvora. Nadalje, u ovoj odluci je već ukazano da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, cijeneći konkretne okolnosti u njihovoj ukupnosti (težina kaznenog djela za koje se tereti, apelantove osobne prilike), zaključili da se blažom mjerom od pritvora ne bi mogla otkloniti utemeljena bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, nastavio vršiti kaznena djela. U tom smislu, ne može se dovesti u pitanje zaključak redovnih sudova da nema mjesta izricanju mjera zabrane.
49. Najzad, u svezi s apelantovom tvrdnjom da su u osporenim rješenjima ponavljaju jedni te isti razlozi i obrazloženja, „osvježeni“ jedino ocjenom pregledanog videozapisa i tumačenjem njegovog ponašanja sa snimke, Ustavni sud zapaža da apelant nije predočio prethodna rješenja o određivanju odnosno produljenju pritvora, kao i da ne tvrdi da su okolnosti koje su redovni sudovi cijenili u prilog zaključku o produljenju mjere pritvora prestale postojati ili da su izgubile na značaju.
50. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi propustili dati valjane razloge i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju utemeljene sumnje da je apelant počinio kaznena djela za koja se tereti, te da su zaključak o postojanju opravdane bojazni da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, nastavio vršiti kaznena djela utemeljili na konkretnim i relevantnim okolnostima koje nisu uopćene i apstraktne, a zbog čega se ne dovodi u pitanje ni zaključak da nema mjesta određivanju blažih mjera od pritvora.
51. Ustavni sud zaključuje da su neutemeljene apelantove tvrdnje da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.
Ostali navodi
52. Apelant tvrdi i da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Međutim, ove tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio, niti ukazuje na bilo šta što bi upućivalo na navedenu povredu, osim nezadovoljstva odlukama o produljenju pritvora. Stoga, Ustavni sud bez daljnje konkretizacije ovog navoda, a imajući u vidu sadržaj pobijanih rješenja, koji sam po sebi ni na koji način ne upućuje na navedenu povredu, nalazi da nema potrebe dalje se upuštati u razmatranje ovog navoda.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije kada su redovni sudovi dali valjane razloge i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo za koje se tereti, te kada su zaključak o postojanju opravdane bojazni da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, nastavio vršiti kaznena djela utemeljili na konkretnim i relevantnim okolnostima koje nisu uopćene i apstraktne, a zbog čega se ne dovodi u pitanje ni zaključak da nema mjesta određivanju blažih mjera od pritvora.
54. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
55. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević