Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2680/16 (Energoinženjering p.o. Banjaluka)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Zakup
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2680/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2680/16, rješavajući apelaciju Energoinženjering p.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Energoinženjering p.o.
Banjaluka podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 005991 15 Pž od 13. aprila 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 005991 12 Ps 2 od 28. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Energoinženjering p.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke podnio je 23. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 005991 15 Pž od 13. aprila 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 005991 12 Ps 2 od 28. oktobra 2015. godine.
2. Apelant je putem punomoćnika podnescima u više navrata dopunjavao apelaciju.
3. Tako je, između ostalog, podneskom od 10. marta 2017. godine apelant zatražio izuzeće sudija koji su iz Republike Srpske, uz obrazloženje „da je očigledno da će izvršna vlast u Republici Srpskoj direktno uticati na njih da odbiju apelaciju.“
4. Ustavni sud je razmatrao zahtjev za izuzeće, te odbio prijedlog apelanta za izuzeće predsjednika Zlatka M. Kneževića i sudije Miodraga Simovića, od rada i odlučivanja o predmetnoj apelaciji, jer je zaključio da za izuzeće ne postoji niti jedan razlog, u smislu člana 90. Pravila Ustavnog suda.
5. Okružni privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 005991 12 Ps 2 od 28. oktobra 2015. godine odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi Tehnička škola Banjaluka (u daljnjem tekstu: I-tužena) i Grad Banjaluka (u daljnjem tekstu: II-tužena) obavežu da apelantu solidarno isplate štetu u iznosu do 35.337,00 KM, zajedno sa kamatama, uz obavezivanje apelanta da tuženim naknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Na temelju provedenih dokaza, shodno članu 8. Zakona o parničnim postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepeni sud je utvrdio da je 15. juna 1990. godine između pravnog prednika I-tužene (Metalska škola Banja Luka), kao zakupodavca i apelanta, kao zakupoprimca, zaključen ugovor o zakupu poslovnih prostorija - fiskulturna dvorane sa pripadajućim zemljištem i infrastrukturom na period od 10 godina, uz mjesečnu zakupninu od 12.000,00 DM u dinarskoj protuvrijednosti; da je pravni prednik I-tužene 13. oktobra 1992. godine uputio pismeno obavještenje apelantu da uslijed neplaćanja zakupnine odustaje od ugovora i da zahtjeva predaju u posjed predmeta zakupa, te da je predmetni objekat vraćen u posjed pravnom predniku I-tužene 21. augusta 1995. godine; potom da je djelimičnom presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-584/93 od 27. septembra 1996. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-88/97 od 27. aprila 1998. godine, usvojen otkaz ugovora o zakupu poslovnih prostorija, te apelantu naloženo da u roku od osam dana od pravosnažnosti presude pravnom predniku I-tužene preda u posjed predmet zakupa; da je presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-31/99 od 27. decembra 1999. godine utvrđeno da su nižestepeni sudovi u postupku utvrdili da apelant nije platio zakupninu u ugovornom roku koja je od momenta podizanja tužbe 29. juna 1993. godine iznosila 149.523,73 DM; da tužba za predaju u posjed ima značaj odustanka od ugovora o zakupu poslovnih prostorija; da je odlukom Ustavnog suda broj U-27/00 od 5. aprila 2002. godine odbijena apelacija apelanta koja je podnesena protiv navedene presude Vrhovnog suda.
7. Polazeći od navedenih utvrđenja Okružni privredni sud je konstatovao da je nesporno da je predmetni ugovor o zakupu prestao da važi odustankom zakupodavca zbog neplaćanja zakupnine od strane apelanta, da je pravni prednik I-tužene 13. oktobra 1992. godine apelantu poslao opomenu za plaćanje zakupnine, koju apelant nije platio u roku od 60 dana, pa shodno odredbama člana 34. stav 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija smatra se da je ugovor prestao da važi sa 13. decembrom 1992. godine, što je utvrđeno odlukom Vrhovnog suda, pa je shodno tome prema ocjeni Okružnog privrednog suda očigledno da je do odustanka od ugovora došlo isključivo krivicom apelanta koji nije izvršio svoju ugovornu obavezu plaćanja zakupnine.
8. Prvostepeni sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbu člana 590. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pojasnivši da prestankom ugovora o zakupu prestaju svi ugovori o podzakupu kao i daljnja obaveza plaćanja zakupnine od strane „Jugoslovenske krznarske industrije“ iz Inđije (u daljnjem tekstu: JKI Inđija) (sa kojom je apelant imao zaključen ugovor o podzakupu predmeta zakupa), pri čemu je još pojašnjeno da je shodno navodima apelanta uslov za zaključenje ugovora o podzakupu bilo plaćanje desetogodišnje zakupnine unaprijed i to u iznosu od 20% odnosno da je na ovaj način apelant primio novac od podzakupca unaprijed i da primljeni novac u navedenom iznosu predstavlja novac za dvije godine podzakupa koji obuhvata period od 29. juna 1990. godine do 13. decembra 1992. godine, pa su to svakako dodatni razlozi zbog kojih apelant nema pravo da potražuje štetu jer je očigledno da apelant u navedenom periodu nije pretrpio nikakvu štetu.
9. Kako apelant nije dokazao nastanak štete, niti da postoji krivica na strani tuženih za štetu koju potražuje, odnosno apelant nije dokazao uzročnu vezu između preduzetih radnji na strani I-tužene i štete koju apelant traži Okružni privredni sud je odbio tužbeni zahtjev primjenom odredaba čl. 154. i 189. ZOO., u vezi sa članom 7. i 123. ZPP-a.
10. Viši privredni sud je odlučujući o žalbi apelanta donio Presudu broj 57 0 Ps 005991 15 Pž od 13. aprila 2016. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio uz istovremeno odbijanje zahtjeva apelanta za naknadu troškova žalbe (sve preciznije navedeno u izreci presude). Nakon što je ispitao osporenu presudu u svjetlu žalbenih prigovora Viši privredni sud je zaključio da je žalba neosnovana jer je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanja pravilno primijenio materijalno pravo. Prema shvatanju Višeg privrednog suda kako apelant svoje potraživanje prema I-tuženom temelji na ugovoru o zakupu koji je prestao postojati, a samim tim prestali su da važe i svi ugovori o podzakupu, apelant nema pravni osnov za naplatu potraživanja kojeg tužbom zahtijeva. U vezi s tim se Viši privredni sud pozvao na odredbu člana 590. ZOO-a shodno kojoj podzakup prestaje kada prestane zakup, dok je odredbom člana 589. ZOO-a propisano da zakupodavac može radi naplate svojih potraživanja od zakupca nastalih iz zakupa, zahtijevati neposredno od podzakupca isplatu iznosa koji ovaj duguje zakupcu po osnovu podzakupa. Stoga je, prema ocjeni Višeg privrednog suda pravilan stav prvostepenog suda da I-tuženi nije preuzeo potraživanje za vrijeme trajanja ugovora o zakupu od 29. juna 1990. godine do 13. decembra 1992. godine koje je imao apelant od svog podzakupca „JKI“ Inđija. Kako je naveo Viši privredni sud iz stanja spisa i izvedenih dokaza proizlazi da se zakupnina, koju je „JKI“ Inđija platila I-tuženom, odnosi na period od 29. juna 1995. godine do 31. oktobra 1996. godine, a ne na period trajanja zakupa (od 29. januara 1990. godine do 31. decembra 1992. godine). Kako nema dokaza da je I-tuženi naplatio zakupninu od „JKI“ Inđija u vrijeme trajanja ugovora o zakupu zaključenog između apelanta i pravnog prednika I-tuženog, već se napaćivanje zakupnine odnosilo na period nakon prestanka ugovora o zakupu na osnovu odustanka zakupodavca, zbog neplaćanja zakupnine od strane zakupca odnosno apelanta, prema ocjeni drugostepenog suda prestaju i ugovori o podzakupu, te stoga apelant nema pravni osnov da potražuje zakupninu od I-tuženog kojem je podzakupac platio zakupninu, umjesto apelantu jer je prestao ugovor o zakupu, a po samom zakonu i ugovor o podzakupu, shodno članu 590. ZOO-a. Osim navedenog, kako je naveo Viši privredni sud, ako bi se stalo na stanovište da je ugovor o zakupu između apelanta i pravnog prednika I-tuženog ostao na pravnoj snazi nakon 13. decembra 1992. godine I-tuženi ima pravo da kao zakupodavac naplatu zakupnine od zakupca (apelanta) zahtijeva od podzakupca, shodno odredbi člana 589. ZOO-a. Još je navedeno da apelant, kao zakupac, nije izmirio svoje dospjele obaveze iz ugovora o zakupu prema pravnom predniku I-tuženog kao zakupodavcu, te je iz tog razloga ugovor o zakupu i prestao a što je utvrđeno presudom Vrhovnog suda broj Rev-31/99 od 27. decembra 1999. godine.
11. U pogledu II-tužene (Grad Banjaluka) Viši privredni sud je prihvatio stav prvostepenog suda da ona u predmetnoj parnici nije pasivno legitimisana strana u sporu, pa je stoga tužbeni zahtjev pravilno odbijen u odnosu na II-tuženu.
Apelacioni navodi
12. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U navodima apelacije apelant vrlo opširno iznosi u vezi sa tokom kako ranijih postupaka koje su iste stranke vodile pred redovnim sudovima i koji su pravosnažno okončani, tako i postupka koji je okončan osporenim odlukama, te se iznose stavovi redovnih sudova u odnosu na sve posutpke koje su stranke vodile sa kojima se apelant ne slaže. Apelant u iscrpnoj apelaciji ovaj predmet dovodi u vezu sa drugim predmetima koji proističu iz istog činjeničnog i pravnog odnosa, te u vezi s tim traži spajanje apelacija AP-4011/14 i AP-5756/15 koje u vrijeme podnošenja predmetne apelacije nisu bile riješene, tvrdeći da su sve odluke koje su redovni sudovi donosili nezakonite. Navodi da je predmet konrketnog spora dio zahtjeva apelanta koji se odnosi na troškove vođenja spora iz člana 17. spornog ugovora o zakupu, odnosno ugovora o podzakupu apelanta sa ranijim podzakupcom „JKI“ Inđija, gdje je u toku spora pravni prednik I-tuženog preuzeo dio potraživanja naplativši dug, iako nije tražena bilo kakvu saglanost od apelanta, jer je dug već bio zastario da se tužbom traži naplata.
13. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, Službeni glasnik RS“ br. 17/92, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 589.
Zakupodavac može, radi naplate svojih potraživanja od zakupca nastalih iz zakupa, zahtijevati neposredno od podzakupca ispaltu iznosa koje ovaj duguje zakupcu po osnovu podzakupa.
Član 590.
Podzakup prestaje u svakom slučaju kada prestane zakup.
14. Pri ispitivanju dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje odnosno na primjenu materijalnog prava. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. U vezi s istaknutim prigovorima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali vrlo detaljna obrazloženja za stavove koje su zauzeli i to povodom svih prigovora koje je apelant ponovio i u apelaciji. Posebno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovima u presudama vrlo detaljno obrazložili na osnovu čega i zašto je utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u bitnom obrazložili da apelant nema osnova da potražuje štetu koju tužbom zahtijeva jer je tokom postupka utvrđeno da je sporni zakup prestao 13. decembra 1992. godine, kada je prestao i podzakup, shodno članu 590. ZOO-a (podzakup koji je ostvaren između apelanta i „JKI“ Inđija), pri čemu je tokom postupka utvrđeno da I-tuženi nije preuzeo potraživanje od podzakupca za vrijeme trajanja zakupa (juni 1990. godine do decembra 1992. godine), već da se naplata odnosila za period poslije prestanka zakupa, što je u skladu sa članom 589. ZOO-a. Dakle, imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba ZOO-a u kontekstu relevantnih okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja ne čine proizvoljnim. Ustavni sud ističe da apelant, osim što osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Štaviše, Ustavni sud podsjeća da su apelacije AP-4011/14 i AP- 5756/15, čije je spajanje sa predmetom apelacijom apelant tražio, a koje veže isti činjenični i pravni osnov (sporni ugovor o zakupu koji je apelant 1990. godine zaključio sa pravnim prednikom I-tužnog), u međuvremenu riješene, tako što jedna apelacija odbijena kao neosnovana, a druga odbačena kao prima facie neosnovana (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivost i meritumu broj AP- 4011/14 od 15. juna 2017. godine i Odluka o dopustivost broj AP-5756/15 od 10. aprila 2018. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
18. Dakle, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Apelant se pozvao i na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložio svoje navode o kršenju ovog prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Stoga, imajući sve navedeno u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na koja se apelant pozvao očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević