Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3465/18 (K.M.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3465/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3465/18, rješavajući apelaciju K. M., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio K. M.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 014241 16 Rev od 13. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. K. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenice, kojeg zastupa Dragan Gotovac, advokat iz Zvornika, podnio je 22. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 014241 16 Rev od 13. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na dvosobnom stanu, u zgradi tuženog (MH „Elektroprivreda RS“ a.d. Trebinje, ZEDP „Elektro-Bijeljina“ a.d. Bijeljina) u Skelanima, čiji je posjednik D.S. „Poljoprivredna zadruga“ Skelani, te da se tuženi obaveže da to prizna i izda apelantu valjanu ispravu podobnu za provođenje postupka otkupa tog državnog stana po Zakonu o privatizaciji državnih stanova, za šta će u protivnom, poslužiti ta presuda. Isto tako, odbijen je i zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je održajem stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, te da se tuženi obaveže da to prizna i izda apelantu valjanu ispravu za upis vlasništva na tom stanu u javnim knjigama, za šta će u protivnom poslužiti ta presuda.

2. U obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud je, pored ostalog, naveo da je apelant bio radnik tuženog na poslovima električara, da je odlukom tuženog od 12. jula 1979. godine apelantu dodijeljen dvosoban stan u Skelanima, da među parničnim strankama nije sporno, da se radi o stanu u poslovnom objektu tuženog u Skelanima i da apelant nikada nije plaćao stanarinu za taj stan, jer nikada nije zaključio ugovor o korištenju tog stana. Nadalje, istaknuto je da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Srebrenici od 3. aprila 2003. godine odbijen zahtjev apelanta da se utvrdi da je zaključio ugovor o korištenju stana sa SIZ-om stanovanja, za dvosoban stan, pri čemu, među parničnim strankama nije sporno da se radi o predmetnom stanu. Isto tako, ukazano je da je odlukom tuženog od 3. juna 2010. godine, između ostalog, odlučeno da se neće dati u otkup stanovi koji se nalaze u sklopu poslovnih objekata preduzeća, a koriste ih radnici preduzeća kao službene stanove, među kojima je i stan u Skelanima na spratu poslovnog objekta, kojeg koristi apelant. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je konstatovao da zahtjev apelanta nije osnovan, pa je stoga sudio tako što je donio odluku kao u izreci prvostepene presude. Naime, prvostepeni sud je u obrazloženju odluke naveo da apelant nije mogao steći stanarsko pravo na predmetnom stanu, jer u njega nije uselio na osnovu ugovora o korištenju stanja u smislu odredaba člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Također, nalazeći da je apelant u predmetni stan uselio na osnovu akta tuženog, prvostepeni sud je istakao da apelant nema kvalitet savjesnosti koji je neophodan za sticanje vlasništva na predmetnom stanu putem održaja, u smislu odredaba člana 58. Zakona o stvarnim pravima, zbog čega se i njegov zahtjev, da je stekao vlasništvo na predmetnom stanu putem održaja, ukazuje neosnovanim.

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da kada se ima u vidu utvrđeno činjenično stanje, to je pravilan zaključak drugostepenog suda da se predmetni stan valja smatrati službenim stanom, u smislu odredbe člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim, istaknuto je da kako je odredbama člana 4. stav 1. tačka 3. i stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisano, da se stanovi za vršenje službene dužnosti ne smatraju stanovima u smislu ovog zakona, te da korisnici takvih stanova stiču u njihovom korištenju samo prava utvrđena samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korištenje i prava utvrđena ugovorom, nema sumnje, da se na službenim stanovima ne može steći stanarsko pravo. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da je pravilna odluka nižestepenih sudova, kojom je odbijen zahtjev apelanta da se utvrdi da je na predmetnom stanu stekao stanarsko pravo, te da se tuženi obaveže da mu izda valjanu ispravu podobnu za otkup tog stana. Nadalje, istaknuto je da na takav zaključak ne utiču revizioni prigovori, da samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom tuženog, kao davaoca stana na korištenje, predmetni stan nije proglašen službenim stanom, shodno odredbama člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima. Naime, konstatovano je da ovo stoga, što iz svih provedenih dokaza proizilazi da je predmetni stan dat apelantu kao radniku tuženog radi vršenja službene dužnosti, jer se stan nalazi u poslovnoj zgradi tuženog, za koji apelant ne posjeduje ugovor o korištenju tog stana, niti je za isti plaćao stanarinu. Također, ukazano je da pri tome valja istaći da iz odluke tuženog od 3. juna 2010. godine jasno proizilazi da se predmetni stan neće dati u otkup jer predstavlja službeni stan. Najzad, Vrhovni sud je naveo da kako apelant predmetni stan koristi na osnovu odluke tuženog od 12. jula 1979. godine, također je pravilan zaključak nižestepenih sudova, da nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu putem održaja, jer je očito, da apelant nije bio savjestan u smislu odredaba člana 58. Zakona o stvarnim pravima, a što je uslov za sticanje vlasništva putem održaja.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o stvarnim pravima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanta odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima i Zakona o stambenim odnosima, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili drugostepeni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3465/18 (K.M.) | Sudska praksa | Aktio