Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3684/18 (B. P.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3684/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3684/18, rješavajući apelaciju Brace Plavšića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Braco Plavšić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 018214 16 Uvp od 4. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Braco Plavšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 6. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 018214 16 Uvp od 4. aprila 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci od 26. septembra 2016. godine kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja tuženog (Fond PIO RS) od 14. decembra 2015. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja filijale tuženog u Banjaluci od 7. augusta 2015. godine. Tim prvostepenim rješenjem odbijen je zahtjev „Željeznica RS“ a.d. Doboj za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za apelanta.

2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz podataka spisa predmeta proizilazi da je poslodavac apelanta „Željeznice RS“ a.d. Doboj, u ime apelanta 10. juna 2015. godine podnio zahtjev za uplatu doprinosa za period od 10. maja do 30. novembra 2013. godine, od 1. januara do 31. maja 2014. godine, od 1. novembra do 31. novembra 2014. godine i od 1. marta do 10. juna 2015. godine. Zatim, navedeno je da je rješenjem od 7. augusta 2015. godine zahtjev za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje „Željeznica RS“ a.d. Doboj za apelanta odbijen, uz obrazloženje da nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredbe člana 156. stav 2. Zakona o PIO. Naime, istaknuto je da je to iz razloga što apelant ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema odredbama čl. 41. do 43., a u vezi s odredbama čl. 177. i 178. Zakona o PIO, obzirom da ima punih 40 godina penzijskog staža, te više od 56 godina i osam mjeseci života, dok mu u ukupan penzijski staž nije uračunato vrijeme provedeno u osiguranju od 1. maja 2013. do 10. juna 2015. godine sa prekidima, jer za to vrijeme nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. Nadalje, Vrhovni sud je citirao relevantne odredbe Zakona o PIO i ukazao da na dan podnošenja zahtjeva za uplatu doprinosa 10. juna 2015. godine, apelant (rođen 28. juna 1958. godine), ima navršenih 56 godina, 11 mjeseci i 13 dana života, a da ukupan penzijski staž za koji su uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje iznosi 40 godina, četiri mjeseca i 16 dana. Shodno tome, Vrhovni sud je konstatovao da apelant ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju propisanu odredbama čl. 41. do 43. Zakona o PIO, a u vezi sa odredbom člana 178. stav 1. tačka g), istog zakona (ima punih 40 godina penzijskog staža i preko 56 godina i osam mjeseci života), zbog čega ne ispunjava uslove iz odredbe člana 156. stav 2. Zakona o PIO. Dakle, navedeno je da su tuženi i nižestepeni sud pravilno zaključili da je odredbom člana 156. stav 2. Zakona o PIO propisana izuzetna mogućnost uplate doprinosa, ukoliko time radnik, ovdje apelant sa tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjenje uslova za ostvarivanje prava na penziju. Međutim, navedeno je da u tu kategoriju ne spada apelant, jer on sa 10. junom 2015. godine ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju, zbog čega retroaktivna uplata doprinosa za PIO u označenom vremenskom periodu nije ni potrebna, jer već ima 40 godina penzijskog staža za koju su uplaćeni doprinosi za PIO.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su tuženi i redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, povrijedili odredbe upravnog postupka, te proizvoljno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne odredbe Zakona o PIO.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o PIO na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3684/18 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio