Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2901/16 (I. V.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 6
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravilnik o načinu držanja, nošenja oružja i municije
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2901/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2901/16, rješavajući apelaciju Ivana Vukšića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. rujna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ivana Vukšića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 K 025158 15 Kž od 8. lipnja 2016. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 K 025158 15 K od 29. lipnja 2015.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivan Vukšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 5. srpnja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 K 025158 15 Kž od 8. lipnja 2016. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 K 025158 15 K od 29. lipnja 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 19. i 23. travnja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužiteljstvo odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 24. travnja do 8. svibnja 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 63 0 K 025158 15 K od 29. lipnja 2015. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio kazneno djelo nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari iz članka 371. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Za počinjenje navedenog kaznenog djela Općinski sud je apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da se apelantu stavlja na teret da je „neovlašteno držao oružje i streljivo čija nabava građanima uopće nije dopuštena“. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je Tužiteljstvo temeljem materijalnih dokaza (potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Granične policije – Centralni istražni ured od 1. prosinca 2014. godine; zapisnika o pretresanju Granične policije – Centralni istražni ured od 4. prosinca 2014. godine; fotodokumentacije Granične policije – Centralni istražni ured, prikaza automatske puške s okvirom, municije raznog kalibra i sprej, predmeta pronađenih u spavaćoj sobi apelantove obiteljske kuće; zapisnika o predaji privremeno oduzetih predmeta Granične policije – Centralni istražni ured Sarajevo od 1. prosinca 2014. godine, službene zabilješke Granične policije BiH – Terenski ured Jug – Čapljina, JGP Doljani Čapljina od 1. prosinca 2014. godine, zahtjeva za izdavanje naredbe za čuvanje privremeno izuzetih predmeta Granične policije – Terenski ured Jug Čapljina, JP GP Doljani Čapljina od 3. prosinca 2014. godine i naredbe Općinskog suda od 16. prosinca 2014. godine) izvan svake razumne sumnje dokazalo da je u apelantovoj spavaćoj sobi pronađena automatska puška serijski broj kao u izreci presude s pripadajućim okvirom te streljivom (20 komada streljiva kalibra 7,62 mm i 34 komada streljiva kalibra 9,00 mm) čija nabava ni držanje građanima uopće nije dopuštena shodno odredbi članka 11. stavak 1. u svezi sa člankom 79. st. 1. i
2. Zakona o oružju. Stoga, iz izvedenih dokaza Tužiteljstva Općinski sud je zaključio da je dokazano da je optuženi radnjama opisanim u izreci presude počinio kazneno djelo nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari iz članka 371. stavak 1 KZFBiH.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 K 025158 15 Kž od 8. lipnja 2016. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđena je prvostupanjska presuda.
8. U svezi s apelantovim žalbenim navodima da u prvostupanjskoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih bi se moglo zaključiti na temelju kojih dokaza je prvostupanjski utvrdio da je od apelanta oduzeto vatreno oružje, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je po naredbi za pretres Suda BiH izvršen pretres apelantove obiteljske kuće i pomoćnih objekata, kojom prilikom su pronađeni automatska puška, okvir od automatske puške i streljivo, a ti predmeti su privremeno izuzeti uz izdanu potvrdu o privremenom izuzimanju predmeta od 1. prosinca 2014. godine. S obzirom na navedeno, žalbeni navod da optužba nije dokazala da privremeno oduzeti predmeti predstavljaju vatreno oružje i streljivo čija nabava građanima uopće nije dopuštena, bez ikakvog je utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer je prvostupanjski sud u odnosu na navedeno dao valjano obrazloženje koje je bespredmetno ponavljati. Naime, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 296. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), te odredbu članka 305. st. 6 i .7. ZKPFBiH, analizirajući dokaze kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, te pravilno utvrđujući činjenično stanje, dajući za svoju odluku valjane razloge koji nisu dovedeni u pitanje apelantovim žalbenim prigovorima.
9. Također, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni i žalbeni navodi da je prvostupanjski sud prekršio odredbu članka 84. ZKPFBiH jer pronađeni predmeti nisu pohranjeni u sudu, a niti je sud na drugi način osigurao njihovo čuvanje. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je naredbom Općinskog suda od 16. prosinca 2014. godine određeno da se privremeno oduzeti predmeti imaju čuvati u Policijskoj upravi Ljubuški do odluke Tužiteljstva ili suda o oduzetim predmetima pa se stoga žalbeni navod u odnosu na povredu članka 84. ZKPFBiH ukazuje neutemeljenim. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant smatra da su presude utemeljene na dokazima koji nisu bili pohranjeni u sudu, niti je sud osigurao njihovo čuvanje. Apelant dalje tvrdi da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama iz kojih bi bilo vidljivo na temelju čega je utvrđeno da predmeti koji su od njega oduzeti predstavljaju vatreno odnosno automatsko oružje te streljivo u smislu značenja odredbi Zakona o oružju, posebice jer na glavnom pretresu uopće nije izveden dokaz saslušanjem vještaka balističara koji je jedinio bio podoban za dokazivanje da određeni predmet predstavlja vatreno oružje odnosno streljivo, a te predmete sud nije uopće vidio na glavnom pretresu. Također, apelant tvrdi da je prvostupanjski sud umjesto pukog navođenja izvedenih dokaza bio dužan navesti sadržajne elemente i rezultate izvedenih dokaza na glavnom pretresu, uključujući i njihovu ocjenu, te na jasan način objasniti vezu između izvedenih dokaza. Dalje apelant ističe da uopće nije ocijenjena činjenica da je on granični policajac, niti je utvrđeno koje oružje i streljivo je bio ovlašten držati i nositi u skladu s Pravilnikom o načinu držanja, nošenja oružja i municije („Službeni glasnik BiH“ broj 18/05). U svezi s navedenim, apelant ukazuje da drugostupanjski sud nije uzeo u obzir navedene apelantove žalbene navode, niti je obrazložio zbog čega ih nije uzeo u obzir, čime mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Najzad, apelant smatra da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo jer su redoviti sudovi zaključak o tome da se u konkretnom slučaju radi o automatskom oružju i streljivu izveli na temelju nepodobnih dokaza kao što su isprave.
II.Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
12. Općinski sud je istaknuo da sud nije vezan formalnim dokaznim sredstvima, te da se činjenice mogu utvrđivati i na drugi način kao u konkretnom slučaju, što je sud i obrazložio u navedenoj presudi, s obzirom na to da su činjenice je li neki predmet vatreno oružje i radi li se o automatskom oružju i streljivu notorne činjenice koje su poznate svakom prosječnom građaninu. Dalje, Općinski sud je naveo da je točna apelantova tvrdnja da navedeno oružje i streljivo nije neposredno prezentirano sudu na glavnoj raspravi, ali da je praksa da jedino u slučaju ako obrana zahtijeva neposredan uvid u privremeno oduzete predmete i kada je to potrebito radi utvrđivanja odlučnih činjenica na temelju privremeno oduzetih predmeta, da se ti predmeti prezentiraju na glavnoj raspravi. Također, nisu prihvatljive apelantove tvrdnje da je povrijeđena odredba članka 84. ZKPFBiH jer je naredbom suca za prethodni postupak od 16. prosinca 2014. godine osigurano čuvanje privremeno oduzetih predmeta u PU Ljubuški. Najzad, Općinski sud je naveo da nisu prihvatljivi apelantovi navodi da sud nije ocijenio činjenice da je apelant službena osoba, tj. granični policajac, iz razloga što se pravilnik na koji je apelant ukazivao primjenjuje samo na ono oružje koje je dodijeljeno, odnosno kojim je zadužen policijski službenik i za koje ima ovlast rukovoditelja policijskog tijela za nošenje i korištenje kako oružja tako i streljiva.
13. Tužiteljstvo je navelo da presudama Kantonalnog i Općinskog suda nije učinjena povreda članka II/3.(e) Ustava BiH niti čl. 6. i 13. Europske konvencije u pogledu prava na pravično suđenje pred nepristranim i neovisnim sudom, kao i u pogledu prava na djelotvoran pravni lijek. V.Relevantni propisi
14. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 371. stavak (1) Nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari (1) Tko neovlašteno izradi, prepravi, proda, nabavi ili razmijeni vatreno oružje, streljivo ili eksplozivne tvari, ili tko neovlašteno drži vatreno oružje, streljivo ili eksplozivne tvari čija nabavka građanima uopće nije dopuštena, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine
15. Zakon o oružju („Narodne novine Zapadnohercegovačkog kantona“ br. 4/01 i 5/08) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 4. stavak 1.
Vatreno oružje su sve vrste pušaka, pištolja i revolvera, kao i sve vrste naprava iz kojeg se pomoću djelovanja barutnih plinova izbacuje kroz cijev zrno, kugla, sačma, strelica ili drugi projektil.
Članak 11. stavak 1. točke 1. i 4.
Zabranjena je nabavka, držanje, nošenje, proizvodnja, popravljanje i prepravljanje, promet i prijevoz ukoliko ovim Zakonom nije drugačije određeno:
1. svih vrsta automatskog oružja, poluautomatskog i repetirajućeg dugačkog vatrenog oružja s užlijebljenom cijevi s kapacitetom spremnika većim od 5 metaka, ili s fiksnom bajunetom, odnosno mogućnošću montaže bajuneta oružja s ugrađenim integralnim prigušivačem, prigušivača namijenjenih oružju, dugačkog oružja bez fiksnog kundaka, sa sklapajućim kundakom ili kundakom kraćim od 25 cm, oružja koje izbacuje projektile s eksplozivom ili plinskim tvarima kao i drugog oružja namijenjenog isključivo za vojne ili policijske svrhe (u daljnjem tekstu: vojno ili policijsko oružje).
4. streljiva čija je osnovna namjena probijanje oklopa, streljiva s eksplozivnim i zapaljivim projektilima, streljiva s projektilima punjenim tvarima opasnim za ljudsko zdravlje, kao i drugih streljiva koja su namijenjena isključivo za vojne i policijske svrhe.
Članak 24. stavak 1.
Streljivo prema ovom Zakonu je cjelovit metak, kapisla i barut.
Članak 79. st. 1 i 2.
Građani i pravne osobe koje nedozvoljeno posjeduju oružje i streljivo čija je nabavka, držanje i nošenje prema odredbama ovoga Zakona zabranjena, dužni su posjedovanje takvog oružja i streljiva prijaviti najbližoj policijskoj upravi ili policijskoj postaji radi prodaje ili onesposobljavanja.
Prijava oružja i streljiva iz stavka 1. ovoga članka nije ograničena rokom.
16. Zakon o kaznenom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.
Članak 84.
Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u sudu ili sud na drugi način osigurava njihovo čuvanje.
Odjeljak 7. Vještačenje Članak 109.
Određivanje vještačenja Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje osoba koje raspolažu potrebnim stručnim znanjem. Ako znanstveno, tehničko, ili druga stručna znanja mogu pomoći sudu da ocijeni dokaze ili razjasni sporne činjenice, vještak kao posebna vrsta svjedoka može svjedočiti davanjem nalaza o činjenicama i mišljenja koje sadrži ocjenu o činjenicama.
Dokazi na kojima se temelji presuda Članak 296.
(1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Članak 305. stavak (6) i (7) Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku točku presude.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanima ili nedokazanima, dajući osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih je razloga odlučio ne ispitati izravno svjedoka ili vještaka čiji je iskaz pročitan, kojim se razlozima upravljao pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženika i pri primjeni određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom pobijao Presudu Kantonalnog suda broj 63 0 K 025158 15 Kž od 8. lipnja 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je pobijana presuda donesena 8. lipnja 2016. godine, a da je apelant podnio apelaciju 5. srpnja 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant tvrdi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.
23. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.(…) 2) Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.
24. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi s izvršenjem kaznenog djela nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
25. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da su pobijane presude utemeljene na dokazima koji nisu bili pohranjeni u sudu, niti je sud osigurao njihovo čuvanje. Također, apelant smatra da iz prvostupanjske odluke nije vidljivo na temelju čega je utvrđeno da su predmeti koji su oduzeti od njega uopće automatsko oružje i streljivo u smislu značenja odredbi Zakona o oružju, posebice jer na glavnom pretresu uopće nije izveden dokaz saslušanjem vještaka balističara, a prvostupanjski sud je samo pobrojao izvedene dokaze, ali ih nije doveo u međusobnu vezu. Apelant dalje smatra da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti koje oružje i municiju je bio ovlašten držati i nositi kao granični policajac, kao i da drugostupanjski sud nije uzeo u obzir navedene apelantove žalbene navode, niti je obrazložio zbog čega ih nije uzeo u obzir. Najzad, apelant smatra da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo jer su redoviti sudovi zaključak o tome da se u konkretnom slučaju radi o automatskom oružju i streljivu izveli na temelju nepodobnih dokaza.
26. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje da su pobijane presude utemeljene na nezakonitim dokazima, Ustavni sud napominje da članak 6. Europske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Europski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Europski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. srpnja 1988. godine, st. 45-46., serija A broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. lipnja 1998. godine, stavak 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Europski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje može li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, biti prihvatljiva ili, upravo, je li aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste je li postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Europski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 89, 10. ožujka 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stavak 41, 28. srpnja 2009. godine).
27. Dovodeći navedenu praksu Europskog suda u svezu s apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje da u konkretnom slučaju Općinski sud nije odredio čuvanje privremeno oduzetih predmeta istaknuo u žalbi protiv prvostupanjske presude, te da je Kantonalni sud u svezi s tim apelantovim prigovorima istaknuo da iz stanja spisa proizlazi da je naredbom Općinskog suda od 16. prosinca 2014. godine određeno da se privremeno oduzeti predmeti do odluke Tužiteljstva ili suda o oduzetim predmetima imaju čuvati u MUP-u Zapadnohercegovačkog kantona, Policijska uprava Ljubuški. Stoga, imajući u vidu da iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da je naredbom Općinskog suda određeno čuvanje privremeno oduzetih predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je postupanje s oduzetim predmetima bilo protivno odredbama procesnog zakona, zbog čega su neutemeljeni apelantovi navodi da su pobijane presude utemeljene na nezakonitim dokazima.
28. Razmatrajući apelantove tvrdnje kojima ukazuje da iz pobijanih odluka nije vidljivo na temelju čega je utvrđeno da su predmeti koji su oduzeti od njega uopće automatsko oružje i streljivo, te da je prvostupanjski sud samo pobrojao izvedene dokaze, ali ih nije doveo u međusobnu vezu, Ustavni sud zapaža da apelant tim navodima u suštini ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje. U svezi s time, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
29. Također, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Ustavni sud naglašava da redoviti sud pri tome nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Europskog suda mora se utvrditi je li osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za pobijanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Europski sud, između ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. siječnja 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 90, od 10. ožujka 2009. godine).
30. U svezi s apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore navodio tijekom postupka pred Općinskom sudom i u žalbi pred Kantonalnim sudom, o čemu su se redoviti sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Općinski sud prilikom utvrđivanja je li apelant počinio predmetno kazneno djelo, odnosno je li neovlašteno držao vatreno oružje i streljivo čija nabava građanima uopće nije dopuštena ocijenio sadržaj materijalne dokumentacije koju su sačinili policijski službenici prilikom provođenja radnje pretresanja apelantove kuće, te je zaključio da je Tužiteljstvo izvan svake razumne sumnje dokazalo da je u apelantovoj spavaćoj sobi pronađena automatska puška s pripadajućim okvirom i streljivom čija nabava ni držanje građanima uopće nije dopuštena shodno odredbi članka 11. stavak 1. u svezi sa člankom 79. st. 1. i 2. Zakona o oružju. Ustavni sud dalje zapaža da su apelantovi navodi da prvostupanjski sud nije dao obrazloženje provedenih dokaza bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je istaknuo da iz provedenih dokaza proizlazi da su prilikom pretresa apelantove kuće i pomoćnih objekata pronađeni automatska puška, okvir od automatske puške i streljivo, koji su privremeno izuzeti uz izdanu potvrdu o privremenom izuzimanju predmeta od 1. prosinca 2014. godine. Kantonalni sud je također razmotrio i apelantove tvrdnje da Tužiteljstvo nije dokazalo da privremeno oduzeti predmeti predstavljaju vatreno oružje i streljivo čija nabava građanima uopće nije dopuštena, te je istaknuo da su ti navodi bez ikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer je prvostupanjski sud u odnosu na navedeno dao valjano obrazloženje koje je bespredmetno ponavljati. Dovodeći navedena obrazloženja redovitih sudova s apelantovim tvrdnjama da u konkretnom slučaju nije provedeno balističko vještačenje i da nije vidljivo na temelju čega je utvrđeno da su predmeti koji su oduzeti od njega uopće automatsko oružje i streljivo, Ustavni sud ponavlja da redoviti sudovi prilikom ocjene dokaza nisu vezani niti ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, a da u konkretnom slučaju iz sadržaja obrazloženja odluka redovitih sudova jasno proizlazi da predmeti koji su pronađeni prilikom pretresa apelantove kuće predstavljaju automatsko oružje i streljivo i da u tom pogledu nije postojala bilo kakva sumnja. Ovakvi zaključci redovitih sudova koji su utemeljeni na dokumentaciji nastaloj u svezi s provedenom radnjom pretresa apelantove kuće ne mogu se smatrati proizvoljnim, naročito zbog specifičnih obilježja oduzetih predmeta koji ne ostavljaju mogućnost da se radi o nekim drugim predmetima. U svezi s tim, Ustavni sud naročito uočava da je apelant, kojeg je tijekom postupka zastupao punomoćnik, imao mogućnost predlagati dokaze kojima bi pobijao da oduzeti predmeti predstavljaju automatsko oružje odnosno streljivo, ali da to nije učinio. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu ne proizlazi da je apelant izvodio bilo kakve dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da je kao policijski službenik Granične policije BiH imao ovlaštenje za držanje upravo navedenog oružja i streljiva, pa da su se redoviti sudovi trebali baviti obrazlaganjem tih apelantovih tvrdnji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima pobijanih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju te ocjeni dokaza nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
31. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža se da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na temelju kojih proizlazi da je počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. U svezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženika bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tijekom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiteljstvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u svezi s dokazom mora ići u prilog optuženiku (vidi Europski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, stavak 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su redoviti sudovi sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio predmetno kazneno djelo na način kako je navedeno u izreci pobijane presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz pobijanih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog kaznenog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženika. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neutemeljena.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
33. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članku 13. Europske konvencije u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelacijski navodi neutemeljeni.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije budući da su redoviti sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, niti iz obrazloženja pobijanih presuda proizlazi da su redoviti sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje kaznenog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženika.
35. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije jer je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio.
36. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević