Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-896/18 (M. B., M. V., I. S. i M. B.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalid
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-896/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-896/18, rješavajući apelacije Miroslava Brankovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Miroslav Branković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 014401 15 Uvp od 22. novembra 2017. godine;
Milorad Vuksan protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 015013 15 Uvp od 28. marta 2018. godine, Ilija Saldum protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 014367 15 Uvp od 25. aprila 2018. godine i Mladenka Brzica protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 001866 14 Uvp od 15. marta 2018.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-896/18
1. Miroslav Branković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 14. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 014401 15 Uvp od 22. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS od 5. maja 2014. godine kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 17. maja 2012. godine, a u postupku revizije dana suglasnost na to rješenje. Tim prvostepenim rješenjem, donesenim u postupku prevođenja, ukinuto je rješenje tog organa od 8. maja 2009. godine, kojim je apelantu bio priznat status RVI IV kategorije sa 80% invaliditeta sa pravom na ličnu invalidninu i dopunsko materijalno obezbjeđenje, te mu je priznat status RVI V kategorije sa 70% invaliditeta sa pravom na ličnu invalidninu, počev od 1. juna 2012. godine pa nadalje, sve dok postoje zakonom propisani uslovi, odnosno trajno.
2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je osporeni akt tuženog donesen u izvršenju presude nižestepenog suda od 31. marta 2014. godine, a istim je ostavljeno na snazi prvostepeno rješenje od 17. maja 2012. godine, kojim je apelantu konačno priznat status RVI V kategorije sa 70% invaliditeta, jer je tuženi ocijenio potpunim i pravilnim novopribavljeni nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije od 30. aprila 2014. godine, a koji zaključak je podržao sud u pobijanoj presudi. Naime, istaknuto je da je nižestepeni sud pravilno zaključio da je navedeni nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije jasan, potpun i dovoljno obrazložen sa medicinskog aspekta, jer su u istom ocijenjena sva oštećenja organizma koja su nastala kao posljedica ranjavanja apelanta koje se nesporno desilo 17. jula 1995. godine u predjelu desne strane leđa, lijeve noge i desne ruke. Vrhovni sud je ukazao da utvrđenja drugostepene ljekarske komisije, koja su primjenom člana 4. stav 1. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta dovela do toga da se apelantu, u postupku prevođenja 2012. godine, prizna status RVI V kategorije sa 70% invaliditeta, ničim konkretno nije pobio apelant u tužbi, što je pravilno zaključio i nižestepeni sud, a ona su bila osnov za odlučivanje tuženog. Nadalje, navedeno je da apelant tokom postupka ukazuje na moguća pogoršanja svog zdravstvenog stanja vezana za okolnost da mu je jedan bubreg odstranjen i da je drugi preuzeo dvostruku funkciju, što po njegovom stavu može trajati samo izvjestan vremenski period i onda dolazi i do njegovog oštećenja, koja okolnost kao eventualna i buduća ne može biti razmatrana u okviru ovog postupka, što je također pravilno zaključio nižestepeni sud. Vrhovni sud je istakao da je u tom pravcu osnovano u pobijanoj presudi izneseno da apelant može, ako smatra da mu je zdravstveno stanje pogoršano po tom ili nekom drugom osnovu, u skladu i na način propisan članom 102. Zakona o pravima boraca, zatražiti povećanje procenta invaliditeta o čemu se odlučuje u posebnom postupku po isključivom zahtjevu apelanta i uz prezentovanje medicinske dokumentacije koja ukazuje na to eventualno pogoršanje zdravstvenog stanja.
AP-3297/18
3. Milorad Vuksan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dobrljina, podnio je 11. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 015013 15 Uvp od 28. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS od 4. augusta 2014. godine, donesenog u izvršenju presude Okružnog suda u Banjaluci od 24. juna 2014. godine, kojim je u postupku revizije poništeno prvostepeno rješenje od 11. juna 2009. godine. Istovremeno, tim rješenjem tuženog apelantu je utvrđeno svojstvo RVI V kategorije sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu bolesti u toku učešća u OS VRS i priznato pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 36% od osnovice i to u periodu od 1. maja 2008. godine do 30. septembra 2011. godine, a od 1. oktobra 2011. godine pa nadalje dok postoje zakonom propisani uslovi, svojstvo RVI IX kategorije sa 30% vojnog invaliditeta i priznato pravo na ličnu invalidninu u procentu od 6% od osnovice. Također, navedeno je da je prvostepenim rješenjem od 11. juna 2009. godine apelantu u postupku prevođenja kao RVI V kategorije sa 70% vojnog invaliditeta priznato i dalje svojstvo RVI V kategorije sa pravom na ličnu invalidninu od 36% od osnovice počev od 1. augusta 2008. godine pa nadalje.
4. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, pored ostalog, istakao da je pravilno nižestepeni sud u obrazloženju pobijane presude utvrdio da su nalazi i mišljenja drugostepene ljekarske komisije od 23. i 30. jula 2014. godine dati u skladu sa odredbom člana 5. st. 2. i 5. Pravilnika o radu ljekarskih komisija, jer su potpuni i jasni i dovoljno obrazloženi i sadrže sve činjenice koje su sa medicinskog stanovišta značajne za donošenje osporenog akta tuženog. Vrhovni sud je ukazao da je osporenim aktom u postupku revizije, na osnovu nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije, tuženi pravilno poništio prvostepeno rješenje od 11. juna 2009. godine i utvrdio apelantu svojstvo RVI IX kategorije, po osnovu bolesti sa teškim oštećenjem funkcije kičmenog stuba. U vezi s tim, navedeno je da je u prvostepenom postupku ocjena vojnog invaliditeta izvršena nepravilnom primjenom odredaba Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta i Liste procenta, usljed čega je došlo do nepravilno utvrđenog ukupnog procenta i kategorije vojnog invaliditeta kod apelanta. Na kraju, Vrhovni sud je konstatovao da nije osnovan prigovor apelanta u pogledu skraćenja desne noge od 3 cm, iz razloga što je RTG snimak, kao dokaz pribavljen u izvršenju presude od 24. juna 2014. godine, na osnovu kojeg je utvrđeno da se radi o višestrukom prelomu desne potkoljenice koju je apelant zadobio 2003. godine (pri padu sa traktora), zbog čega se navedeno skraćenje ne uzima u obzir (nije nastalo u vršenju vojne dužnosti), što on ne osporava. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da činjenica da li je do skraćenja desne noge kod apelanta došlo 2000. godine ili 2003. godine (što on ne osporava), a što je drugostepena ljekarska komisija utvrdila na osnovu RTG snimka karlice i natkoljenica, nije od značaja, imajući u vidu da mu je invalidnost utvrđena po osnovu oboljenja degenerativne promjene na kičmenom stubu, što je pravilno utvrđeno i cijenjeno po ocjenskoj tački T-202-v Liste procenta vojnog invaliditeta sa ukupnim oštećenjem u procentu od 30%.
AP-3853/18
5. Ilija Saldum (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnio je 13. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 014367 15 Uvp od 25. aprila 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažen je zahtjev tuženog Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS i presuda Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 17. aprila 2015. godine je preinačena tako da je apelantova tužba odbijena kao neosnovana.
6. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je istakao da je presudom Okružnog suda uvažena apelantova tužba i poništeno je rješenje tuženog od 12. maja 2014. godine, doneseno u izvršenju presude Okružnog suda od 14. marta 2014. godine, kojim je tačkom 1. dispozitiva rješenja odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 3. novembra 2008. godine, te tačkom 2. dispozitiva rješenja apelantu utvrđeno svojstvo RVI IV kategorije sa 80% vojnog invaliditeta po osnovu bolesti ispoljene za vrijeme vršenja vojne dužnosti u ratu kao pripadnik VRS. Također, apelantu je priznato i pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 41% od osnovice, te dopunsko materijalno obezbjeđenje u iznosu od 14% od osnovice i to u periodu od 1. novembra 2008. do 31. augusta 2010. godine, a u periodu od 1. septembra 2010. godine pa nadalje dok postoje zakonom propisani uslovi, svojstvo RVI VI kategorije sa 60% vojnog invaliditeta po osnovu bolesti ispoljene za vrijeme vršenja vojne dužnosti u ratu kao pripadnik VRS i priznato pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 24% od osnovice. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije, po ocjeni tog suda potpun, jasan i dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja u skladu sa članom 5. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija, donesenog u skladu sa članom 10. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Imajući u vidu obrazloženje nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije, na čijim činjeničnim utvrđenjima se zasniva rješenje tuženog, istaknuto je da nije pravilan stav nižestepenog suda u pobijanoj presudi da taj nalaz i mišljenje nije jasan i da nije obrazložen. Naime, navedeno je da je pomenuta ljekarska komisija raspolagala sa činjenicama o dužini učešća apelanta u ratu i njegovoj starosnoj dobi, te da je dala pojašnjenje o promjeni određene ocjenske tačke, kao i pojašnjenje da je nalazom i mišljenjem prvostepene ljekarske komisije od 22. oktobra 2008. godine, srčano oboljenje apelanta cijenjeno po dvije ocjenske tačke, što nije u skladu sa Pravilnikom. Vrhovni sud je naglasio da je dato dovoljno i potpuno obrazloženje u navedenom nalazu i mišljenju, na koji način je postupljeno po primjedbama i uputama iz presude od 14. marta 2014. godine, zbog čega se takvo obrazloženje ne može dovesti u sumnju uopštenim razlozima nižestepenog suda u pobijanoj presudi, a koji ne upućuju na utvrđivanje drugačijeg činjeničnog stanja. Kako je prvostepeno rješenje od 3. novembra 2008. godine u postupku prevođenja zasnovano na nalazu i mišljenju prvostepene ljekarske komisije od 22. oktobra 2008. godine kojom je apelantovo srčano oboljenje kao posljedica hipertenzija pogrešno cijenjeno po dvije ocjenske tačke, tuženi je pravilno poništio navedeno rješenje i u postupku revizije apelantu utvrdio svojstvo RVI VI kategorije sa 60% vojnog invaliditeta po osnovu bolesti ispoljene za vrijeme vršenja vojne dužnosti u ratu kao pripadnik VRS. Shodno tome, istaknuto je da nisu osnovani navodi iz pobijane presude da nije moguća pravna situacija da se odbije žalba, a prvostepeno rješenje poništi. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da je pravilan stav iznesen u stavu 2. dispozitiva osporenog akta da se apelantu status RVI IV kategorije utvrđuje od 1. novembra 2008. do 31. augusta 2010. godine, a status RVI VI kategorije utvrđuje u periodu od 1. septembra 2010. godine, pa nadalje. Istaknuto je da je to zbog toga jer je donesen u izvršenju presude nižestepenog suda od 14. marta 2014. godine, kada je poništeno rješenje tuženog, iz razloga što u smislu odredbe člana 50. Zakona o upravnim sporovima, kad sud poništi osporeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen, a što je od uticaja na početak primjene prava.
AP-4209/18
7. Mladenka Brzica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 25. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 U 001866 14 Uvp od 15. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba prednika apelantice – umrlog I.B. podnesena protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata od 16. jula 2013. godine, kojim je odbijena kao neosnovana njegova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 22. marta 2011. godine. Tim prvostepenim rješenjem je odbijen kao neosnovan zahtjev prednika apelantice za priznavanje svojstva RVI.
8. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da je odredbom člana
3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da je RVI državljanin BiH koji je vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve odbrane u sastavu Oružanih snaga, učestvujući u odbrani BiH u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz člana 2. stav 1. ovog Zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. Nadalje, istaknuto je da je invaliditet prednika apelantice ocijenjen ispod 20%, nalazom i mišljenjem ljekarske komisije za prvostepeni postupak medicinskog vještačenja od 10. marta 2011 .godine, kao i nalazom i mišljenjem ljekarske komisije za drugostepeni postupak medicinskog vještačenja za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica od 28. maja 2013.godine. Naime, konstatovano je da su ti nalazi jasni i obrazloženi, te doneseni nakon neposrednog pregleda prednika apelantice i na osnovu uvida u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju, pa da prema tome prednik apelantice ne ostvaruje pravo na priznavanje svojstva RVI u skladu sa naprijed navedenom odredbom, te su zato pravilne i zakonite odluke prvostepenog suda, odnosno upravnih organa.
Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-896/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, apelant u predmetu broj AP-896/18 smatra da je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na predmet AP-896/18 Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak, na čiju dužinu ukazuje apelant, okončan u roku od oko pet godina, u okviru kojeg su postupali upravni organi i redovni sudovi, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević