Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3622/18 (S. B. iz Sarajeva)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Povreda
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Krivični postupak
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Izuzetna dopustivost - nema odluke suda
  • Istraga
  • Mjere zabrane
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3622/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3622/18, rješavajući apelaciju S. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija S. B.

Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. B. iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) jer Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) nakon donošenja Rješenja broj 09 0 K 027189 18 Kpp 154 od 9. marta 2018. godine kojim su mu izrečene mjere zabrane nije u zakonom određenom roku izvršio kontrolu opravdanosti daljnjeg produženje izrečenih mjera.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 13. jula 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. jula 2018. godine, a Kantonalno tužilaštvo 25. jula 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Kantonalnog suda (sudija za prethodni postupak) broj 09 0 K 027189 18 Kpp 154 od 9. marta 2018. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda (vijeće) broj 09 0 K 027189 18 Kv 19 od 16. aprila 2018. godine, apelantu, protiv kojeg se vodi istraga zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom

1. KZFBiH, na osnovu člana 140. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), određene su sljedeće mjere zabrane: javljanje nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta, i to svakih 14 dana u smislu člana 140a stav 1. tačka d) ZKPFBiH, i mjera zabrane sastajanja s određenim licima u smislu člana 140a stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka c), kojom se određuje apelantu i ostalim osumnjičenim navedenim u izreci rješenja zabrana njihovog međusobnog sastajanja, kao i sastajanja s ostalim osumnjičenim i svjedocima u ovom krivičnom predmetu.

6. Istim rješenjem je, između ostalog, određeno da će sudija za prethodni postupak svaka dva mjeseca ispitati da li su mjere zabrane još uvijek potrebne.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelant tvrdi da mu je zbog propusta Kantonalnog suda da u zakonom određenom roku preispita opravdanosti daljnjeg produženja izrečenih mjera zabrane povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a na taj način mu je uskraćeno i pravo na žalbu koje je propisano u ZKPFBiH.

b) Odgovor na apelaciju

8. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije naveo da apelantu nije povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, te u vezi s tim slobodu kretanja, s obzirom na to da je njegova odbrana imala pravo na izjavljivanje žalbe protiv rješenja o određivanju mjera zabrane, što je i iskoristila. Također, ukazano je da se mjere zabrane ne izriču na određeno vrijeme, te da je kontrolu opravdanosti sud u dosadašnjem toku postupka obavljao sukcesivno, vršeći kontrolu u odnosu na više donesenih rješenja o izrečenim mjerama zabrane radi ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka, a sve s obzirom na broj osumnjičenih u konkretnom predmetu, pri čemu se pod mjerama zabrane nalazi više desetina osumnjičenih fizičkih lica. Konačno, istaknuto je da je Kantonalni sud donio Rješenje broj 09 0 K 027189 18 Kpp 241 od 12. jula 2018. godine kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane, između ostalih i u odnosu na apelanta, s tim što je u postupku kontrole mjere zabrane sud izrekao mjeru obaveznog javljanja nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta jednom mjesečno, u odnosu na ranije izrečenu obavezu javljanja svakih 14 dana, ocjenjujući da će se i ovako ublaženom mjerom postići svrha, tj. omogućiti uspješno vođenje krivičnog postupka.

9. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava na koja se pozvao, te je navelo da je apelant kao osumnjičeni, nakon donošenja navedenog rješenja, bez obzira na predviđeni period kontrole opravdanosti primjene mjera zabrane, u svakoj fazi postupka mogao predložiti izmjenu mjera zabrane, u kojem slučaju bi sud donio rješenje po takvom zahtjevu, na koje bi apelant, ukoliko njegov zahtjev ne bi bio usvojen, mogao iskoristiti pravo na pravni lijek. Kantonalno tužilaštvo je ukazalo da je Kantonalni sud rješenje od 12. jula 2018. godine, kojim je utvrđeno daljnje postojanje okolnosti koje opravdavaju primjenu izrečenih mjera, s obzirom na brojnost osumnjičenih lica prema kojima su izrečene mjere zabrane, donio nakon proteka perioda od dva mjeseca koji zakon predviđa kao rok za kontrolu primijenjenih mjera, te da takvim kašnjenjem ni na koji način nisu ugrožena apelantova prava, niti mu je onemogućeno kretanje, odnosno nije mu povrijeđeno pravo na slobodu kretanja. Kantonalno tužilaštvo je navelo da smatra da radnja javljanja nadležnoj policijskoj stanici dva puta u toku jednog mjeseca, a ocjenjujući težinu krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, ne može u tolikoj mjeri utjecati na slobodu kretanja apelanta – osumnjičenog pa da bi se to moglo smatrati povredom prava na slobodu kretanja.

V.Relevantni propisi

10. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14 ) u relevantnom dijelu glasi: Član 140a.

Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

(…)

c) zabranu sastajanja sa određenim osobama,

d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i (…) (2) Mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 140. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere.

Član 140b.

Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.

(…) (4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavne rasprave - taj sudija odnosno predsjednik vijeća.

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Član 140c.

Sadržaj mjera zabrane (…) (4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim osobama sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenoj osobi.

(5) U rješenju kojim izriče mjeru povremenog javljanja određenom tijelu sud će odrediti službenu osobu kojoj se osumnjičeni ili optuženi mora javljati, rok u kojem se mora javljati i način vođenja evidencije o javljanju osumnjičenog ili optuženog. VI.Dopustivost

11. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

13. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

14. U konkretnom slučaju apelantu su rješenjem sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda od 9. marta 2018. godine, koje je potvrđeno rješenjem vijeća tog suda od 16. aprila 2018. godine, određene mjere zabrane. Apelant tvrdi da su mu zbog propusta Kantonalnog suda da postupi u skladu sa zakonom i odluči o daljnjoj opravdanosti mjera zabrane izrečenih ovim rješenjem povrijeđena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

15. Imajući u vidu da predmetna apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da bi u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja zahtijevanje od apelanta da iznađe najefikasniji put za zaštitu svog prava rezultiralo pretjeranim teretom za njega, Ustavni sud je zaključio da je, s obzirom na specifične okolnosti konkretnog slučaja uzrokovane tumačenjem ovlaštenja suda u kontekstu ispitivanja da li je primjena mjera zabrane i dalje potrebna (i u kontekstu toga, nedonošenje nove odluke suda o tom pitanju), predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda (mutatis mutandis, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3376/07 od 28. aprila 2010. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3080/13 od 16. marta 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

17. Apelant tvrdi da mu je zbog propusta Kantonalnog suda da postupi u skladu sa zakonom i preispita u zakonom određenom roku opravdanost daljnje primjene mjera zabrane povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i da mu je uskraćeno pravo na žalbu koje je propisano u ZKPFBiH. Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na slobodu kretanja i prebivališta

18. Član 13. Evropske konvencije glasi:

Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

20. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprječavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Prava iz stava 1. mogu se također, u posebnim oblastima ograničiti u skladu sa zakonom i opravdati javnim interesom u demokratskom društvu.

21. Apelant smatra da mu je pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na slobodu kretanja povrijeđeno zbog popusta Kantonalnog suda da po proteku zakonom određenog roka od dva mjeseca preispita da li je primijenjena mjera još potrebna, što je za učinak imalo i uskraćivanje prava na žalbu kako je to propisano ZKPFBiH. Imajući u vidu suštinu apelantovih navoda u dijelu tvrdnji o povredi prava na žalbu, kao i da je, prema predočenom Ustavnom sudu, krivični postupak protiv apelanta još uvijek u toku, proizlazi da apelant u ovom dijelu pokreće samo pitanje ostvarivanja prava iz člana 13. Evropske konvencije (pravo na djelotvoran pravni lijek), a ne i prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (pravo na žalbu u krivičnim stvarima). Stoga će Ustavni sud, s obzirom na fazu postupka (istraga koja ne može pokrenuti pitanje kršenja prava na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 jer to pravo pretpostavlja postojanje osuđujuće presude), apelantove navode ispitati samo u odnosu na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

22. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godine, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V).

23. U konkretnom slučaju rješenjem Kantonalnog suda apelantu su određene mjere zabrane kojim mu je naloženo da se svakih 14 dana javlja nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta, te zabrana sastajanja s ostalim osumnjičenim i svjedocima u konkretnom krivičnom predmetu. Shodno navedenom, proizlazi da izrečena mjera zabrane predstavlja ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja u smislu naprijed navedenog stava Evropskog suda. Na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica da apelantu nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma, pa čak ni da napusti boravište, poštujući obavezu javljanja policiji svakih 14 dana i zabranu sastajanja samo s određenim licima, te da ima društveni život i održava kontakte s vanjskim svijetom (vidi, mutatis mutandis, De Tommaso protiv Italije, presuda od 27. februara 2017. godine, stav 88).

24. Ustavni sud podsjeća da kada postoji osnovan prigovor da mjere preduzete od javne vlasti mogu narušiti slobodu kretanja pojedinca, član 13. Evropske konvencije zahtijeva da nacionalni pravni sistem omogući licu u pitanju da u adversarnom postupku pred sudom ospori izrečene mjere (vidi naprijed citiranu, De Tommaso protiv Italije, stav 182).

25. U konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizlazi da on ne osporava da su mjere zabrane izrečene rješenjem Kantonalnog suda od 9. marta 2018. godine zasnovane na relevantnim odredbama ZKPFBiH, ali tvrdi da nakon njihovog izricanja Kantonalni sud nije poštovao i proceduru propisanu navedenim zakonom prema kojoj je obavezan preispitati osnovanost izrečenih mjera zabrane svaka dva mjeseca i u vezi s tim donijeti odluku protiv koje se može izjaviti žalba.

26. Ustavni sud zapaža da je članom 140b. ZKPFBiH, između ostalog, određeno: u stavu 2. da kada odlučuje o pritvoru sud može izreći neku od mjera zabrane po službenoj dužnosti umjesto određivanja ili produženja pritvora; u stavu 4. da mjere zabrane u toku istrage određuje i ukida sudija za prethodni postupak; stavom 5. da mjera zabrane može trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude; stavom 6. da je sudija za prethodni postupak dužan svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna; te stavom 7. da protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka (tužilac i osumnjičeni/optuženi), odnosno branilac može podnijeti žalbu.

27. Ustavni sud zapaža da iz navedenih zakonskih rješenja nedvosmisleno proizlazi zaključak da, iako zakon propisuje da mjera zabrane može trajati dok za to postoji potreba odnosno najduže do donošenja presude, on ne isključuje i ne ograničava mogućnost i njihovog ukidanja kad za to prestane potreba, u kojem smislu i propisuje obavezu dvomjesečne kontrole izrečenih mjera zabrane (u članu 140b. stav 6. ZKPFBiH). Nadalje, proizlazi da se u postupku određivanja, produženja ili ukidanja mjera zabrane shodno primjenjuju odredbe ZKPFBiH u skladu s kojim sud postupa prilikom određivanja, produženja ili ukidanja mjere pritvora, tj. da je osiguran adversarni postupak u kojem je i tužilaštvu i osumnjičenom odnosno optuženom osigurano da se mogu izjasniti o određivanju, produženju ili ukidanju mjera zabrane. Najzad, prema navedenom zakonskom rješenju, obaveza sudije je da donese rješenje kako prilikom određivanja mjera zabrane tako i u povodu njihove dvomjesečne kontrole odnosno ukidanja, koje po žalbi može biti predmet preispitivanja tročlanog sudskog vijeća. Navedeno eksplicitno proizlazi iz odredbe člana 140b. stav 7. ZKPFBiH.

28. U konkretnom slučaju mjere zabrane su određene rješenjem sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda od 9. marta 2018. godine, pa je, u skladu sa članom 140b. stav 6. ZKPFBiH, sudija za prethodni postupak bio dužan da protekom dva mjeseca, tj. 9. maja 2018. godine, ispita da li je primjena mjera još potrebna, te u skladu sa članom 140b. stavom 7. istog člana donese rješenje kojim se mjere zabrane ukidaju ili produžavaju, a protiv kojeg se može izjaviti žalba tročlanom vijeću Kantonalnog suda.

29. U odgovoru na apelantove navode da je sudija za prethodni postupak propustio da u skladu sa članom 140b. stav 6. ZKPFBiH ispita da li je primjena izrečenih mjera još potrebna, te donese rješenje protiv kojeg je moguće izjaviti žalbu, Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da se mjere zabrane ne izriču na određeno vrijeme, te da je kontrolu opravdanosti u dosadašnjem toku postupka obavljao sukcesivno, vršeći kontrolu u odnosu na više donesenih rješenja o izrečenim mjerama zabrane radi ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka, sve s obzirom na broj osumnjičenih u konkretnom predmetu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u povodu istog pitanja, tj. propusta suda da protekom dva mjeseca preispita da li je primjena mjera zabrane i dalje potrebna u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 302/17 od 7. marta 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), zaključio da gotovo identičan stav istog kantonalnog suda nije prihvatljiv, te istakao (vidi tačka 40): „(...) član 140b. stav (6) ZKP kojima je propisano da ꞌsudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebnaꞌ. Dakle iz navedenih odredaba jasno proizlazi obaveza funkcionalno nadležnog sudije/vijeća da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna“. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o evidentnom popustu Kantonalnog suda u tumačenju jasne i nedvosmislene zakonske odredbe kojom je određena obaveza dvomjesečnog preispitivanja daljnje primjene izrečenih mjera zabrane.

30. Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije garantira dostupnost na državnom nivou pravnog lijeka kojim se podnosi žalba zbog povrede sloboda i prava iz Konvencije. Zbog toga, mada je državama dopuštena određena diskrecija u pogledu načina na koji će ispoštovati svoje obaveze, mora postojati domaći pravni lijek koji će nadležnom domaćem organu vlasti dopustiti da se bavi i suštinom relevantne žalbe (o povredi sloboda i prava) iz Konvencije te da pruži odgovarajuću pomoć. Obim obaveze iz člana 13. razlikuje se zavisno od prirode pritužbe podnosioca predstavke iz Konvencije, ali, u svakom slučaju, pravni lijek mora biti „djelotvoran“ u praksi kao i u zakonu, posebno u smislu da njegovo ostvarivanje ne smije biti neopravdano ometano radnjama ili propustima organa vlasti države (vidi Evropski sud, Nada protiv Švicarske, st. 208-209; Büyükdağ protiv Turske, br. 28340/95, stav 64, 21. decembar 2000. godine, s daljnjim referencama na relevantnu praksu Evropskog suda).

31. U konkretnom slučaju izrečene mjere zabrane nesporno imaju učinak ograničenja apelantovog prava na slobodu kretanja, pa mu je jasnim i nedvosmislenim odredbama ZKPFBiH osiguran i adversarni postupak pred sudom u kojem izrečene mjere može i preispitati. Stoga, propust Kantonalnog suda da preispita daljnju opravdanost izrečenih mjera zabrane nakon dva mjeseca i donese rješenje kojim se izrečene mjere ukidaju ili produžavaju, s razlozima i obrazloženjima iz odgovora Kantonalnog suda na apelaciju, predstavlja neopravdano ometanje koje je zakonom dopušteni efektivni pravni lijek u apelantovom slučaju u praksi učinio neefektivnim.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

33. S obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno preispitivanju opravdanosti mjera zabrane, u situaciji kada utvrdi da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta, ali kada je do trenutka donošenja odluke Ustavnog suda izvršena kontrola daljnje opravdanosti mjera zabrane (koja je prema odgovoru Kantonalnog suda izvršena rješenjem od 12. jula 2018. godine), iako nakon isteka dvomjesečnog roka koji je propisan članom 140b. stav

6. ZKPFBiH, Ustavni sud smatra da je dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjera zabrane (vidi, mutatis mutandis, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tačke 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je zbog propusta redovnog suda da po isteku dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera zabrane kojom se ograničava apelantova sloboda kretanja i dalje potrebna apelant lišen mogućnosti da u adversarnom postupku pred sudom ospori izrečene mjere, te u nedostatku odluke iskoristi djelotvoran pravni lijek propisan zakonom.

35. Na osnovu člana 18. stav (2) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3622/18 (S. B. iz Sarajeva) | Sudska praksa | Aktio