Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2665/16 (M.P.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2665/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2665/16, rješavajući apelaciju M. P., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. rujna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija M. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 011525 15 Kž 6 od 16. ožujka 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 011525 15 K od 5. listopada 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. P. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnio je 20. lipnja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 011525 15 Kž 6 od 16. ožujka 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 011525 15 K od 5. listopada 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te Kantonalnog tužiteljstva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 21. veljače 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalno tužiteljstvo dostavili su odgovore 5. ožujka, a Kantonalni sud 7. ožujka 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 K 011525 15 K od 5. listopada 2015. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 011525 15 Kž 6 od 16. ožujka 2016. godine, apelanta proglasio krivim da je u svojstvu pripadnika HVO-a, zajedno s njemu poznatim pripadnicima iste vojne formacije, u lipnju 1992. godine na označenom lokalitetu naišao na civila srpske nacionalnosti N. M., fizički ga maltretirao na opisani način, te ga, s njemu poznatim pripadnikom HVO-a, odveo do označenog mjesta, a potom, htijući ga lišiti života, ispalio više metaka u N. M. koji je od toga podlegao, a čiji su posmrtni ostaci ekshumirani na navedenom lokalitetu u svibnju 2006. godine, čime je počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. u vezi sa člankom 22. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Apelant je osuđen na kaznu zatvora od sedam godina.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 K 011525 15 Kž 6 od 16. ožujka 2016. godine odbio kao neutemeljene žalbe Kantonalnog tužiteljstva i apelantovog branitelja te potvrdio prvostupanjsku presudu. U tom kontekstu, Vrhovni sud je neutemeljenom ocijenio apelantovu tvrdnju da je prvostupanjski sud u presudi nedopušteno prilagođavao opis kaznenog djela u odnosu na optužnicu. U vezi s tim je ukazano da, u skladu sa člankom 296. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu. Prema stajalištu Vrhovnog suda, prvostupanjski sud je, u skladu sa činjeničnim utvrđenjem nastalim na temelju sadržaja dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu, iz činjeničnog opisa kaznenog djela u optužnici izostavio nedokazane činjenice (da su izvršitelji lišili slobode civila), a apelant prvostupanjskom presudom nije proglašen krivim za radnje za koje nije terećen optužnicom. Također, ni izmjene u izreci pobijane presude u odnosu na apelantovu volju, odnosno htijenje, time što je umjesto navoda u optužnici „u namjeri da ga liši života“ u izreku presude unio „htijući ga lišiti života“, prema stajalištu Vrhovnog suda, prvostupanjski sud nije izvršio izmjene na štetu optuženog jer je „htijenje“ sadržano u „namjeri“, pa navedenim izmjenama optuženi apelant nije doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na kaznenopravne radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret. Vrhovni sud je zaključio da navedene izmjene nisu od utjecaja na identitet djela iz optužnice, te da nisu rezultirale povredom prava na obranu i načela akuzatornosti.
7. Neutemeljenom je ocijenjena i tvrdnja da je izreka prvostupanjske presude nerazumljiva i da ne sadrži sve ono što je nužno i što je propisano člankom 300. stavak 1. točka a) ZKPFBiH pa da je proturječna sebi i razlozima iznesenim u obrazloženju. U vezi s tim je ukazano da u žalbi nije navedeno u čemu se ogleda nerazumljivost izreke prvostupanjske presude, koje činjenice i okolnosti nisu naznačene u izreci, a koje čine obilježje kaznenog djela i o kojima ovisi primjena određene zakonske odredbe, niti je konkretizirano u čemu bi se ogledala proturječnost izreke presude samoj sebi i iznesenim razlozima u obrazloženju.
8. Vrhovni sud je zaključio i da je neutemeljen žalbeni navod da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama zbog pogrešne ocjene dokaza koji su izvedeni tijekom postupka. Prema stajalištu Vrhovnog suda, prvostupanjski sud je o svim odlučnim činjenicama dao jasne, određene i uvjerljive razloge, ocjenjujući pri tome sve dokaze kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, dajući ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, sve u skladu sa člankom 305. stavak 7. ZKPFBiH.
9. Nadalje, Vrhovni sud nije prihvatio kao utemeljene ni žalbene navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a koji su temeljeni na tvrdnji da je obrana tijekom postupka, načinom postavljanja pitanja svjedocima optužbe prilikom unakrsnog ispitivanja i predočavanja dijelova iskaza iz istrage tih svjedoka, dovela u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka pod pseudonimom ,,A“, kao i iskaze svjedoka koji potvrđuju njegov iskaz. U žalbi je posebno isticano da je vjerodostojnost iskaza svjedoka pod pseudonimom ,,A“ upitna zbog njegovog objašnjenja o duljini trajanja njegovog ispitivanja u SIPA-i, s obzirom na zapisnik o ispitivanju, te da se objašnjenje svjedoka „A“ o trajanju ispitivanja nije moglo prihvatiti. U vezi s tim je ukazano da iz sadržaja spisa i obrazloženja prvostupanjske presude slijedi da je svjedok ,,A“ na glavnom pretresu objasnio duljinu razgovora prema zapisniku (da je, prije nego je on odlučio reći istinu i prije nego se sve stavilo na zapisnik, ukupan razgovor s istražiteljima trajao dugo). Prema ocjeni Vrhovnog suda, navedeno pojašnjenje je prihvatljivo i ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza tog svjedoka. Također, ukazano je i da u žalbi nisu navedeni konkretni razlozi zbog čega objašnjenje nije prihvatljivo, izuzev konstatacije da je „čudno“ i „za razmišljanje“.
10. Neutemeljenim je ocijenjena i tvrdnja da se nije mogla pokloniti vjera iskazu svjedoka I. M., s obzirom na razlike u njegovom iskazu iz 2006. godine, te 2015. godine i izjave dane na glavnom pretresu. Ukazano je da je prvostupanjski sud uzeo u obzir i dao ocjenu tih iskaza dovodeći ih u međusobnu vezu, te u vezu s ostalim dokazima, uzimajući u obzir i objašnjenje ovog svjedoka u pogledu razlike u danim iskazima, da je dao određene razloge zašto poklanja vjeru iskazu ovog svjedoka, a da ove razloge apelant nije pobio konkretnim navodima u žalbi.
11. Neutemeljenom je ocijenjena i tvrdnja da je, prema apelantovom stajalištu, odlučna činjenica da je prije nestanka N. M. bio u kući Z. T., što je argumentirano iskazom svjedoka – oštećene R. M. i svjedoka J. K., te apelantovo ukazivanje na prvobitni iskaz svjedoka Ra. M. U vezi s tim je ukazano da je prvostupanjski sud nakon brižljive ocjene iskaza svjedoka R.M., dovodeći ga u vezu s iskazom svjedoka ,,A“, a sve to dovodeći u međusobnu vezu i s drugim dokazima, a prije svega s pronađenim skeletnim ostacima oštećenog N. M. u pećini u kojoj je obavljen uviđaj, dao jasne i određene razloge o tome zašto i u kojim dijelovima su dani iskazi prihvatljivi i koje konkretne činjenice su utvrđene na temelju tih iskaza, a da se žalbom navedeni razlozi i ne dovode u pitanje.
12. Vrhovni sud je neutemeljenom ocijenio i apelantovu tvrdnju kojom je dovodio u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka „A“, posebno ukazujući na iskaz svjedoka V. N. Prema stajalištu Vrhovnog suda, prvostupanjski sud je, ocjenjujući iskaz svjedoka V. N. i dovodeći ga u vezu s ostalim dokazima, zaključio da je oštećeni N. M. prije prolaska svjedoka sa skupinom na konkretnom terenu odveden od stada, a čime je potvrđen iskaz svjedoka ,,A“ koji je prihvaćen kao istinit i vjerodostojan. Izneseni zaključak prvostupanjskog suda, koji se u žalbi ne dovodi u pitanje, prema ocjeni Vrhovnog suda, utemeljen je na dokazima koje je ocijenio prvostupanjski sud, pa se pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ne dovodi u sumnju u žalbi postavljenim pitanjem kako je to moguće.
13. Prema stajalištu Vrhovnog suda, prvostupanjski sud je dao jasne i određene razloge zbog kojih nije poklonio vjeru dijelu iskaza svjedoka D. P., koji je doveo u vezu s iskazima drugih ispitanih svjedoka, kako optužbe tako i obrane, te iskazom svjedoka I. D., ispitanog po nalogu suda, a na temelju čega je i zaključio da u određenim dijelovima iskaz ovog svjedoka odstupa od njihovih iskaza.
14. Neutemeljenom je ocijenjena i tvrdnja da prvostupanjski sud u potpunosti zanemario i nije ocijenio iskaz svjedoka J. K., koji je, prema apelantovom stajalištu, jedini istinit, uvjerljiv i vjerodostojan. U vezi s tim je ukazano da je prvostupanjski sud ne samo prihvatio iskaz svjedoka J. K. kao istinit i vjerodostojan nego je taj iskaz ocijenio dovodeći ga u vezu s ostalim dokazima, a posebno s iskazom svjedoka I. D. i R. M., te dao jasne i određene razloge o tome koje činjenice na temelju tih iskaza nalazi utvrđenim i zašto. Prema ocjeni Vrhovnog suda, dani su jasni i logični razlozi o tome zašto je prihvaćeno kao utvrđeno da su se pred kućom Z. T. u označeno vrijeme pojavili drugi vojnici, a ne apelant i članovi njegove skupine, te zaključeno da se radilo o posebnom događaju koji nije vezan za događaj koji je opisao svjedok ,,A“, a nakon čega je i zaključeno da N. M. nisu lišili života ovi vojnici, već da je to učinio apelant i osoba prezimena T., nakon što su ga, zajedno sa svjedokom „A“ našli na označenom mjestu. Vrhovni sud je zaključio da su razlozi koje je dao prvostupanjski sud jasni, uvjerljivi i utemeljeni na sadržaju dokaza koji su međusobno čvrsto i logički povezani, na temelju kojih je prvostupanjski sud zaključio da su odlučne činjenice u cijelosti dokazane, tj. da je apelant kao suizvršitelj, zajedno s osobom prezimena T. učinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim.
15. Nadalje, utvrđenje prvostupanjskog suda da je oštećeni ubijen u pećini u kojoj su pronađeni ostaci njegovog skeleta, prema stajalištu Vrhovnog suda, nije dovedeno u pitanje navodima u žalbi da postoji mogućnost da su dijelovi njegovog tijela pod nerazjašnjenim okolnostima u pećinu donesene s drugog lokaliteta, jer su uz te ostatke pronađene i životinjske kosti, a ni za ove navode ne nude se nikakvi konkretni dokazi na kojima bi se ti oni temeljili.
16. Neutemeljenim je ocijenjen i žalbeni navod da apelantovo prepoznavanje nije izvršeno u skladu sa člankom 99. ZKPFBiH. Ukazano je da je člankom 99. stavak 4. ZKPFBiH određeno da će se prepoznavanje izvršiti na temelju fotografija osobe postavljenih među fotografijama svjedoku nepoznatih osoba, što je i učinjeno u konkretnom slučaju. Naime, svjedok ,,A“ je na temelju predočenih fotografija apelanta iz spornog razdoblje i fotografija njemu nepoznatih osoba prepoznao apelanta.
17. Vrhovni sud je neutemeljenim ocijenio i žalbene navode da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo. U vezi s tim je ukazano na članak 3. stavak 2. ZKPFBiH, prema kojem sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakona sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Iz navedenog slijedi da se činjenice koje su in peius optuženog moraju utvrditi sa sigurnošću. Vrhovni sud je zaključio da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da kod prvostupanjskog suda nije bilo sumnje o postojanju odlučnih činjenica, tj. o apelantovom postupanju u svojstvu suizvršitelja predmetnog kaznenog djela, a zbog čega nije bilo mjesta ni primjeni načela in dubio pro reo.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant tvrdi da mu je pobijanim presudama prekršeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). On smatra da su prekršeni pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo, te načelo jednakosti pred sudom, a što je, prema njegovom mišljenju, rezultat povrede čl. 2., 3. i 15. ZKPFBiH.
19. Apelant najprije tvrdi da je sud prekoračio optužnicu pa da se ne može prihvatiti stajalište iz pobijanih odluka da se radilo o usklađivanju činjeničnog opisa kaznenog djela s dokazima izvedenim na glavnoj raspravi. Apelant ističe da tužiteljstvo nije izmijenilo činjenični opis iz optužnice odnosno da ga nije usuglasilo s provedenim dokazima. Prema njegovom mišljenju, na ovaj način redovni sudovi su povrijedili načelo akuzatornosti, te prekoračili optužbu na njegovu štetu.
20. Nadalje, iz apelantovih nejasnih navoda proizlazi da smatra da je prekršen članak 300. stavak 1. točka a) ZKPFBiH, tj. da je izreka pobijane prvostupanjske presude nerazumljiva i proturječna razlozima i obrazloženjima.
21. Nadalje, apelant tvrdi i da su pobijane presude utemeljene na pogrešnoj ocjeni dokaza na temelju kojih su izvedeni i pogrešni zaključci o njegovoj krivici. U opširnim navodima u ovom dijelu apelant je najprije citirao iskaz saslušanih svjedoka dovodeći ih u uzajamnu vezu, te, dajući vlastitu ocjenu tih iskaza zaključio da je prekršeno načelo in dubio pro reo jer na temelju takvih dokaza redovni sudovi nisu mogli izvesti zaključak o njegovoj krivici izvan razumne sumnje, a slijedom čega je prekršena i pretpostavka nevinosti. On smatra da nije postojao niti jedan dokaz kao ni indicija da je počinitelj kaznenog djela za koje je proglašen krivim. U ovom dijelu apelant je istaknuo da je unakrsnim ispitivanjem na glavnom pretresu doveo u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka koje su redovni sudovi prihvatili i na kojim su utemeljili svoje odluke, kao i da su neprihvatljivi razlozi i obrazloženja zbog kojih su redovni sudovi prihvatili objašnjenja u pogledu očitih razlika u iskazima saslušanih svjedoka iz istrage i s glavnog pretresa. Apelant tvrdi da je u dokaze uveden i zapisnik o prepoznavanju, iako prepoznavanje nije provedeno u skladu sa člankom
99. ZKPFBiH.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da su svi prigovori koji su izneseni u apelaciji isticani i u žalbi izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, da ih je taj sud razmatrao u žalbenom postupku, te najzad da su o njihovoj neutemeljenosti dani valjani razlozi u obrazloženju presude ovog suda.
23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda odredaba kaznenog postupka dajući za tu odluku razloge navedene u pobijanoj presudi, te da nije prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje.
24. Kantonalno tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju istaknulo da su u pobijanim odlukama pravilno ocijenjeni dokazi i činjenice o apelantovoj krivici, te da nisu prekršena apelantova prava zagarantirana ZKPFBiH i Europskom konvencijom. Neutemeljenom je ocijenjena tvrdnja da je prekršena pretpostavka nevinosti na apelantovu štetu i u vezi s tim da povreda prava na pretpostavku nevinosti postoji ako sud proglasi optuženog da je kriv iako se optuženi nije mogao braniti, a tužiteljstvo očito nije dostavilo dokaze o njegovoj krivici. U konkretnom slučaju apelantu je u dokaznom postupku omogućeno da izvodi dokaze na isti način kao što je to dopušteno i Tužiteljstvu, pa nisu prihvatljivi ni apelantovi navodi da je povrijeđeno načelo jednakosti pred sudom. Nadalje, ukazano je da je presuda izmijenjena u apelantovu korist, imajući u vidu činjenicu da je sud primijetio da Tužiteljstvo, iako je apelanta optužilo za radnje nečovječnog postupanja, u optužnici nije navelo blanketni propis (iz članka 3. stavak 1. točka c) Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva iz 1949. godine, pa je dalje naveo da sud nema ovlasti unositi u činjenični opis pored blanketnog propisa koje je tužiteljstvo navelo i neki drugi propis). U vezi s tvrdnjom o povredi načela in dubio pro reo ukazano je da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio sve dokaze provedene tijekom dokaznog postupka, dovodeći ih u međusobnu vezu, te dajući jasne razloge kojim je dokazima poklonio vjeru, a kojima nije i zbog čega, kao i da se o identičnim navodima izjasnio Vrhovni sud ocijenivši ih neutemeljenim. Najzad, ukazano je da je dokazni postupak u načelu nadležnost redovnih sudova koji uživaju široko polje procjene u vezi s pitanjem dopustivosti dokaznih prijedloga i njihovom procjenom.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2.
Načelo zakonitosti (1) Pravila utvrđena ovim Zakonom trebaju osigurati da nitko nevin ne bude osuđen, a da se počinitelju izrekne kazneno-pravna sankcija pod uvjetima koje predviđa Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), drugi zakoni Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), zakoni kantona i zakoni Bosne i Hercegovine u kojima su propisana kaznena djela i na temelju zakonito provedenog postupka.
(2) Prije donošenja pravomoćne presude osumnjičenik odnosno optuženik može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima, samo pod uvjetima koje propisuje ovaj Zakon.
(3) Kaznenonopravnu sankciju može počinitelju kaznenog djela izreći samo nadležni sud, odnosno sud komu je sud Bosne i Hercegovine prenio vođenje postupka, u postupku koji je pokrenut i proveden po ovom Zakonu.
Članak 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.
Članak 15.
Jednakost u postupanju Sud, tužitelj i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje terete osumnjičenika odnosno optuženika, tako i one koje im idu u korist.
Članak 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Članak 17.
Načelo akuzatornosti Kazneni postupak se može pokrenuti i provesti samo na zahtjev nadležnog tužitelja. Članak 295.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmetom optužbe sadržane u potvrđenoj odnosno na glavnoj raspravi izmijenjenoj optužnici.
(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja glede pravne ocjene djela.
Članak 296.
Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 K 011525 15 Kž 6 od 16. ožujka 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nadalje, apelant je pobijanu presudu primio 26. travnja 2016. godine, a apelacija je podnesena 20. lipnja 2016. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant tvrdi da mu je pobijanim presudama prekršeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 6. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
32. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.
[…]
33. U prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje apelant je istaknuo da su prekršeni načelo in dubio pro reo i pretpostavka nevinosti, te načelo jednakosti pred sudom. To je, prema njegovom mišljenju, rezultat povrede čl. 2., 3. i 15. ZKPFBiH. Apelant ove tvrdnje temelji na argumentaciji koja se u biti svodi na dokaze koji su provedeni u postupku i smatrajući da je upitna njihova vjerodostojnost, kao i da su ih redovni sudovi pogrešno ocijenili.
34. Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodne sudačke ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996- II, stavak 78).
35. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje pretpostavlja da svi dokazi moraju biti provedeni na javnoj raspravi u prisustvu optuženog s mogućnošću da budu preispitani u kontradiktornom postupku. Također, pravo na obranu zahtijeva da optuženom bude dana adekvatna i potpuna mogućnost da pobija i ispituje svjedoke optužbe bilo u trenutku kada su dali izjavu ili u kasnijim fazama postupka (vidi Europski sud, Kapenko protiv Rusije, presuda od 13. ožujka 2012. godine, st. 61. i 62.). Najzad, domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine).
36. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju pobijane prvostupanjske presude detaljno interpretirani iskazi svjedoka koji su saslušani na glavnom pretresu, kako po tužiteljevom prijedlogu tako i po apelantovom prijedlogu, kao i iskazi svjedoka koje je pozvao sud. Iskazi dani na glavnom pretresu ocijenjeni su u vezi s iskazima koji su dani tijekom istrage, te je u pogledu određenih nepodudarnosti i odstupanja u iskazima pojedinih svjedoka dano obrazloženje zbog čega ih je prvostupanjski sud prihvatio. Iz apelantovih navoda, kao i obrazloženja pobijane prvostupanjske presude proizlazi da apelantovom branitelju, s obzirom na to da se apelant, kako navodi u apelaciji, branio šutnjom, nije bila uskraćena mogućnost da unakrsno ispituje svjedoke optužbe i pobija njihovu vjerodostojnost, kao i da u pobijanoj prvostupanjskoj presudi nisu izostali razlozi i obrazloženja zbog čega nije dovedena u pitanje vjerodostojnost pojedinih iskaza, a koji su utemeljeni na njihovom dovođenju u vezu s ostalim provedenim dokazima. Nadalje, iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude proizlazi da su detaljno ispitani apelantovi žalbeni navodi koji su identični apelacijskim navodima u pogledu dokaza i njihove ocjene, te da je drugostupanjski sud zaključio da je na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza izveden zaključak o apelantovoj krivici izvan razumne sumnje. Najzad, u vezi s apelantovom tvrdnjom da je u dokaze uvršten i zapisnik o prepoznavanju koji je, kako tvrdi, nezakonit, Ustavni sud zapaža da su u prilog zaključku o neutemeljenosti ove apelantove tvrdnje u pobijanim odlukama dani valjani razlozi i obrazloženja koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
37. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih odluka, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije moguće zaključiti da je prije svega prvostupanjski sud, a zatim i drugostupanjski sud koji se s njegovom ocjenom dokaza suglasio, propustio opisati proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice. Nadalje, slijedom ovakve ocjene dokaza i utvrđivanja odlučnih činjenica, redovni sudovi su iz činjeničnog opisa kaznenog djela u optužnici izostavili nedokazane činjenice koje su i konkretno pobrojane, a iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je apelant na ovaj način proglašen krivim i za radnje koje mu optužnicom nisu stavljene na teret, odnosno da su, kako apelant tvrdi, sudovi preuzeli ulogu tužitelja i prekršili načelo akuzatornosti i načelo jednakosti stranaka u postupku. Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti utemeljenom ni apelantova tvrdnja da je pogrešna ocjena dokaza rezultirala i kršenjem načela in dubio pro reo i načela pretpostavke nevinosti.
38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su dokazi provedeni na glavnom pretresu i njihova ocjena za rezultat imali kršenje načela jednakosti stranaka u postupku, načela in dubio pro reo i načela pretpostavke nevinosti na apelantovu štetu.
39. Ustavni sud zaključuje da su neutemeljene apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije. VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su dokazi provedeni na glavnom pretresu i njihova ocjena za rezultat imali kršenje načela jednakosti stranaka u postupku, načela in dubio pro reo i načela pretpostavke nevinosti.
41. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević