Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4089/16 (R. T.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4089/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4089/16, rješavajući apelaciju Ranka Trivića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ranka Trivića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011151 15 Uvp od 5. avgusta 2016. godine u odnosu na prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/4.

Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ranka Trivića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011151 15 Uvp od 5. avgusta 2016. godine u odnosu na članove 8. i

17. Opšte deklaracije o pravima čovjeka zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ranko Trivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice podnio je 24. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovi sud) broj 11 0 U 011151 15 Uvp od 5. avgusta 2016. godine. Apelant je 12. novembra 2016. godine te na zahtjev Ustavnog suda 13. jula 2018. godine dostavio dopune apelacije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Opštine Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) zatraženo je 27. marta 2018. godine, a od TP „Dubički robni magazin“ a.d. Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: TP „DRM“) 7. avgusta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Ministarstvo i Odjeljenje su u periodu od 4. do 13. aprila 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok TP „DRM“ u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Odjeljenja broj 05/1-361-28/07 od 16. maja 2008. godine (stav 1. izreke rješenja) odobreno je TP „DRM“ kao vlasniku rušenje zbog fizičke dotrajalosti građevine – poslovnog objekta „Tekstil“ sagrađenog na lokaciji i zemljištu preciziranom u stavu 1. izreke rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni objekat). Rješenjem je određeno (stav 2. izreke rješenja) da je TP „DRM“ dužan izvesti radove rušenja predmetnog objekta u svemu prema projektu rušenja koji je izradila i ovjerila ovlaštena projektna organizacija, kojim će utvrditi sve uslove rušenja, a posebno tačan redoslijed aktivnosti rušenja, mjere za obezbjeđenje zaštite života i zdravlja ljudi, okolnih objekata i saobraćaja, kao i druge uslove i mjere koje je potrebno sprovesti, odnosno obezbijediti pri rušenju građevine; mjere za saniranje eventualnih oštećenja na susjednom objektu radi njegove dalje funkcionalnosti i zaštite od atmosferskih uticaja (kiša, snijeg, vjetar i drugo). Takođe, rješenjem je određeno (stav 3. izreke rješenja) da je TP „DRM“ dužan prije početka radova projekat rušenja dostaviti Odjeljenju radi kontrole njegove usklađenosti s predmetnim rješenjem. Pored toga, rješenjem (stav 4. izreke rješenja) određeno je da je TP „DRM“ dužan najkasnije osam dana prije početka izvođenja radova rušenja o tome pismeno obavijestiti apelanta kao zainteresovano lice i Odjeljenje podnošenjem pismene prijave sa šemom organizacije rušenja i dokazima – ugovorom o obezbjeđenoj deponiji za odlaganje materijala i ugovorom o obezbjeđenju eventualne štete na susjednom objektu, zaključenim s društvom za osiguranja.

6. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je TP „DRM“ 1. marta 2007. godine podnio zahtjev za rušenje predmetnog objekta zbog fizičke dotrajalosti u smislu člana 116. Zakona o uređenju prostora („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 84/02, 14/03 i 112/06; u daljnjem tekstu: Zakon o uređenju prostora). Takođe, konstatovano je da je apelantu kao susjedu, u smislu odredbe člana 38. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02 i 87/07; u daljnjem tekstu: ZUP), omogućeno da učestvuje u predmetnom postupku radi zaštite svojih prava i pravnih interesa, a u kojem je on prigovarao da bi rušenjem predmetnog poslovnog objekta, koji s njegovim poslovnim objektom sagrađenim na preciziranoj k. č. čini jednu građevinsku cjelinu, došlo do rušenja i njegovog poslovnog objekta – advokatske kancelarije (u daljnjem tekstu: apelantov poslovni objekat). Odjeljenje je zaključkom od 18. aprila 2007. godine, donesenim na osnovu čl. 173, 178. i 179. stav 2. ZUP-a vezano za utvrđenje činjenice da li predmetni objekat zbog fizičke dotrajalosti predstavlja opasnost po život i zdravlje ljudi, a zbog složenosti slučaja, odredilo izvođenje dokaza vještačenjem koje će obaviti stručna ustanova – Institut za građevinarstvo Banjaluka (u daljnjem tekstu: Institut). Takođe, konstatovano je da su u dokaznom postupku provedeni predloženi dokazi, kao i dokazi izvedeni po službenoj dužnosti u smislu člana 124. ZUP-a (a koji su pobliže pobrojani na str. broj 3 predmetnog rješenja), pa je ocjenom svih provedenih dokaza odlučeno kao u izreci rješenja.

7. U vezi s tim, Odjeljenje je ukazalo da je na osnovu pismenog nalaza i mišljenja Instituta od juna 2007. godine, koji je obrazložen na usmenoj raspravi od 3. aprila 2008. godine, utvrdilo da predmetni objekat predstavlja potencijalnu opasnost za život i zdravlje ljudi i materijalna dobra u slučaju urušavanja, što je vjerovatno imajući u vidu stanje same konstrukcije objekta, a s obzirom na to da su predmetni objekat i apelantova advokatska kancelarija odvojeni dvostrukim pregradnim zidom, moguće je rušenje predmetnog objekta uz izradu detaljnog projekta rušenja objekta u kojem treba da budu obuhvaćene sve mjere zaštite ljudi i materijalnih dobara od samog procesa rušenja. Dalje, uvidom u precizirani zk. izvadak utvrđeno je da je TP „DRM“ vlasnik predmetnog objekta koji se nalazi na zasebnoj građevinskoj parceli, što znači da su ti objekti fizički, a i pravno, odvojene cjeline. Uvidom u preciziranu dokumentaciju, Odjeljenje je utvrdilo da se predmetni poslovni objekat i apelantov poslovni objekat ne nalaze na preliminarnoj listi prirodnog i kulturno-istorijskog naslijeđa sačinjenoj za područje obuhvata preciziranog urbanističkog i regulacionog plana, te da prostorna cjelina „Mala čaršija“, u čijem obuhvatu se nalaze predmetni objekat i apelantov poslovni objekat, nije proglašena nacionalnim spomenikom BiH. Uvidom u dopis Urbanističko-građevinske inspekcije (u daljnjem tekstu: Inspekcija) precizirani broj od 21. marta 2008. godine i zapisnik te inspekcije od istog datuma, Odjeljenje je utvrdilo da, prema ocjeni Inspekcije, predmetni objekat, sa stanovišta bezbjednosti ljudi i okruženja, predstavlja potencijalnu opasnost i da je potrebno da Odjeljenje postupi u skladu s odredbama člana 116. Zakona o uređenju prostora. Uvidom u preciziranu dokumentaciju i saslušanjem Milosave Burić, stručnog saradnika za građevinarstvo u Odjeljenju, utvrđeno je da je navedenim preciziranim regulacionim planom predviđeno obavezujuće rušenje predmetnog objekta, kao i susjednog poslovnog objekta u kojem se nalazi apelantova poslovna kancelarija, te i drugih objekata u nizu „do ulice Đaka“, a da je na njihovom mjestu planirana izgradnja stambeno-poslovnih objekata. Pri tome, ukazano je da obavezujuće rušenje znači „da su prilikom izrade plana predmetni objekti bonitetom procijenjeni kao nekvalitetni i da se ne mogu zadržati, već se ruše u trenutku privođenja zemljišta trajnoj namjeni“. Uvidom u pismeno mišljenje, sadržano u izvještaju Trajka Šiljkovića, stalnog sudskog vještaka građevinske struke, od „aprila 2008. godine“, utvrđeno je da je predmetni objekat oštećen i da je moguće izvršiti sanaciju, ali i rušenje predmetnog objekta, a u slučaju rušenja objekta neophodno je s ciljem zaštite preduzeti sve mjere radi zaštite susjednog objekta – advokatske kancelarije i sačiniti projekat rušenja. Odjeljenje je ukazalo da u postupku nije sproveden dokaz čitanjem pismenog nalaza i mišljenja Milenka Petrovića zbog toga što je dat 2001. godine, pa se s obzirom na vremensku distancu ne može prihvatiti kao dokaz relevantnih činjenica. Imajući u vidu navedeno, Odjeljenje je zaključilo da su se stekli uslovi za rušenje predmetnog objekta u smislu odredbe člana 116. stav 1. Zakona o uređenju prostora jer nema uslova za rekonstrukciju u smislu člana 117. istog zakona.

8. U vezi s apelantovim prigovorom da Institut nema ovlaštenje za vršenje poslova vještačenja jer nije upisan u registar Ministarstva pravde, Odjeljenje je obrazložilo da on nije osnovan „iz opštepoznatih razloga što se Zakon o vještacima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 16/05) ne primjenjuje, a vještaci poslove vještačenja obavljaju prema dosadašnjem Zakonu o uslovima za obavljanje poslova vještačenja („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/94)“. Dalje, obrazložilo je da Institut, s obzirom na priloženo rješenje o upisu u sudski registar kod Okružnog suda u Banjaluci, dostavljenu licencu od Ministarstva i rješenje Ministarstva nauke i tehnologije Republike Srpske (preciziranih brojeva i datuma) i „angažovanost Osnovnog suda u Banjaluci radi davanja stručnih mišljenja broj […] od 29. februara 2008. godine“, ispunjava uslove u smislu odredbe člana 16. Zakona o uslovima za obavljanje poslova vještačenja.

9. Odjeljenje je obrazložilo da su apelantovi zahtjevi za izuzeće načelnika Opštine Branka Baraća i zamjenika načelnika Opštine Ljubomira Marjanovića, postavljeni tri puta u toku postupka, odbačeni u smislu člana 10. Zakona o statusu funkcionera jedinica lokalne samouprave („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 96/05) i odredbe člana 35. ZUP-a, a shodno zaključku Vlade Republike Srpske i dopisu Ministarstva prave i lokalne samouprave (preciziranih brojeva i datuma). Pored toga, Odjeljenje je obrazložilo da su zahtjevi za izuzeće načelnika tog odjeljenja Milinka Simatovića i službenog lica koji vodi postupak Ilije Tadića, koji su podnošeni četiri puta u toku postupka, kao i zahtjev za izuzeće svih referenata ovlaštenih za vođenje upravnog postupka za rad u konkretnoj upravnoj stvari, postavljen jedan put u toku postupka, odbijeni u smislu odredbi čl. 32. i 34. stav 1. ZUP-a jer se izneseni razlozi za izuzeće ne mogu prihvatiti kao opravdani i očigledno je da predstavljaju zloupotrebu procesnih ovlaštenja svjesno preduzetih za šikaniranje organa opštine Kozarska Dubica i usmjerenih ka odugovlačenju postupka.

10. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je apelant podnio žalbu protiv Rješenja Odjeljenja broj 05/1-361-28/07 od 16. maja 2008. godine, koju je Ministarstvo odbilo kao neosnovanu Rješenjem broj 15-361-434-4/08 od 18. oktobra 2010. godine.

11. Apelant je podnio tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj 15-361-434-4/08 od 18. oktobra 2010. godine. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 005741 10 U od 15. oktobra 2012. godine uvažio tužbu i poništio osporeni akt uz obrazloženje da taj akt nije potpisao nadležni ministar, već nepoznato i neovlašteno lice, pa je, shodno tome, donesen uz povredu pravila postupka, zbog čega su ostvareni zakonom propisani razlozi za njegovo poništenje. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud u obrazloženju predmetne presude nije razmatrao ostale apelantove navode iz tužbe.

12. Postupajući povodom Presude Okružnog suda broj 11 0 U 005741 10 U od 15. oktobra 2012. godine i ponovo razmatrajući apelantovu žalbu, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 15- 361-434-4/08 od 29. novembra 2012. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu.

13. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je konstatovalo da iz precizirane dokumentacije proizlazi da je TP „DRM“ 14. juna 2008. godine u 10.00 časova u ostavljenom roku izvršio dobrovoljno rušenje predmetnog objekta, što je dokumentovano fotozapisom s lica mjesta, te da je tom prilikom u zapisniku navedeno da na apelantovom susjednom objektu nisu nastala veća oštećenja. Ministarstvo je ukazalo da je apelant osporavao nalaz i mišljenje Instituta od juna 2007. godine, a koji, kako je navelo, ima licencu precizirani broj i datum, koju je izdalo to Ministarstvo, u poslovima izrade prostorno-planske dokumentacije i građenja objekata, a u skladu sa Zakonom o uređenju prostora. Međutim, zaključivši da apelant nije ni osporio primjenu člana 116. Zakona o uređenju prostora, već da je izražavao bojazan za oštećenje svog susjednog objekta, a imajući u vidu zapisnik Komunalne policije od 14. juna 2008. godine i fotodokumentaciju s predmetne lokacije, Ministarstvo je ocijenilo da su apelantovi navodi neosnovani. Takođe, ukazalo je da se svakako u situaciji kao što je predmetna, nakon izvršenja osporenog rješenja i rušenja predmetnog objekta, može utvrditi da li je izvršenje rješenja izvedeno na način utvrđen rješenjem, odnosno da li je došlo do oštećenja susjednog objekta i u kom obimu, te ukoliko se utvrdi da je prilikom rušenja objekta došlo do oštećenja, da će apelant zaštitu svojih prava moći zatražiti u postupku pred nadležnim sudom. Imajući u vidu da je u predmetnoj upravnoj stvari vlasnik predmetnog objekta dobrovoljno izvršio rušenje zbog postojanja razloga iz odredbe člana 116. Zakona o uređenju prostora, o čemu su priloženi dokazi u spisu predmeta, te imajući u vidu zaštitu javnog interesa, kao i činjenicu da je za navedenu lokaciju provedbeno-planskim aktom predviđeno rušenje predmetnog objekta i privođenje predmetne lokacije trajnoj namjeni, Ministarstvo je zaključilo da se TP „DRM“ ne može ograničavati u pravima raspolaganja i upravljanja svojom nekretninom jer bi to bilo u suprotnosti sa Zakonom o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima odnosno Zakonom o stvarnim pravima.

14. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Okružni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj 11 0 U 011151 13 U od 31. decembra 2014. godine.

15. Okružni sud je zaključio da su činjenično utvrđenje i pravni zaključak izražen u osporenom aktu pravilni i da se ne mogu dovesti u sumnju navodima tužbe. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je u predmetnoj upravnoj stvari nalazom i mišljenjem Instituta utvrđeno da predmetni objekat, koji je u vlasništvu TP „DRM“, a koji je i podnio zahtjev za rušenje, predstavlja potencijalnu opasnost za život i zdravlje ljudi i materijalna dobra u slučaju urušavanja, pa kako su predmetni objekat i apelantova advokatska kancelarija odvojeni dvostrukim pregradnim zidom, da je pravilno zaključeno da je moguće izvršiti rušenje predmetnog objekta uz izradu detaljnog projekta rušenja objekta u kojem treba da budu obuhvaćene sve mjere zaštite ljudi i materijalnih dobara od samog procesa rušenja, a koje rušenje je u krajnjem i izvršeno postupajući po prvostepenom rješenju protiv kojeg žalba nije odlagala njegovo izvršenje. Okružni sud je ocijenio da se stoga pravilnosti prvostepenog rješenja ne može dovesti u sumnju navodima tužbe jer je TP „DRM“ tražio rušenje svog objekta u smislu odredbe člana 116. stav 1. Zakona o uređenju prostora, a nije tražilo sanaciju u smislu člana 117. istog zakona. Dalje, ukazao je da je prvostepeni organ pravilno konstatovao da je Regulacionim planom za to područje predviđeno obavezujuće rušenje za predmetni postojeći objekat, susjedni apelantov poslovni objekat, te i druge objekte u nizu. Imajući u vidu da su prilikom izrade navedenog plana predmetni objekti bonitetom i procijenjeni kao nekvalitetni i da se ne mogu zadržati, već da se ruše u trenutku privođenja zemljišta trajnoj namjeni, te da i iz dopisa zapisnika Inspekcije od 21. marta 2008. godine proizlazi da predmetni poslovni objekat sa stanovišta bezbjednosti ljudi i okruženja predstavlja potencijalnu opasnost jer je dotrajao i došlo je do njegovog rušenja, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni organ pravilno svojim rješenjem odobrio TP „DRM“ rušenje predmetnog objekta, uz mjere za obezbjeđenje zaštite života i zdravlja ljudi i okolnih objekata i saobraćaja, kao i druge uslove i mjere koje je potrebno sprovesti odnosno obezbijediti prilikom rušenja građevine, kao i mjere za saniranje eventualnih oštećenja na apelantovom susjednom objektu radi njegove daljnje funkcionalnosti i zaštite od atmosferskih uticaja. Pri tome je ukazao da ni nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Trajka Šiljkovića, koji je prihvaćen kao dokaz u postupku, ne dovodi u sumnju pravilnost nalaza i mišljenja Instituta jer je i taj vještak takođe konstatovao da je predmetni objekat oštećen, s čim u vezi je i naveo da je moguće izvršiti sanaciju, ali i rušenje predmetnog objekta, dodajući da je u slučaju rušenja objekta neophodno s ciljem zaštite preduzeti sve mjere radi zaštite susjednog apelantovog objekta i sačiniti projekat rušenja, što nije suprotno nalazu i mišljenju Instituta. Takođe, Okružni sud je konstatovao da je prvostepeni organ dao valjane razloge zašto nije prihvatljiv nalaz i mišljenje vještaka Milenka Petrovića. Pored toga, Okružni sud je ukazao da su u postupku donošenja osporenog akta dati argumentovani razlozi u pogledu povjeravanja davanja nalaza i mišljenja Institutu, tako da se kompetentnost tog Instituta ne može dovesti u sumnju tužbenim prigovorima.

16. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je odbijen Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 011151 15 Uvp od 5. avgusta 2016. godine.

17. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da se u konkretnom slučaju ne radi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, niti o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je nižestepeni sud pravilno zaključio da je u upravnom postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i da su se ispunili uslovi za primjenu člana 116. stav 1. Zakona o uređenju prostora. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da s obzirom na utvrđenje da se predmetni objekat nalazi na zasebnoj građevinskoj parceli, što znači da su ti objekti fizički i pravno odvojene cjeline, apelantovo protivljenje i istaknuti prigovori da objekat koji se ruši i njegov poslovni objekat čine jednu građevinsku cjelinu nemaju nikakvog osnova, a što je razlog za odbijanje tužbe. Takođe, Vrhovni sud je konstatovao da je bez uticaja na pravilnost presude Okružnog suda apelantov navod da je usljed rušenja predmetnog objekta 2008. godine došlo do oštećenja apelantovog objekta. Vrhovni sud je istakao da u tom slučaju apelant eventualno ima mogućnost da zaštitu svojih prava u pogledu naknade pričinjene štete ostvaruje pred nadležnim sudom. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju za primjenu člana 116. stav 1. Zakona o uređenju prostora relevantna činjenica da predmetni objekat predstavlja opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne objekte i saobraćaj, a što je, prema mišljenju tog suda, u sprovedenom postupku na nesumnjiv način utvrđeno. Dalje, Vrhovni sud je konstatovao da je apelantov zahtjev za izuzeće službenog lica koje je vodilo upravni postupak pravilno odbijen. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da iz spisa predmeta, posebno zapisnika s održanih ročišta, ne proizlazi da je službeno lice pokazalo pristrasnost prilikom vođenja postupka, niti da je apelantu uskratilo ili ograničilo prava koja mu po zakonu pripadaju. Takođe, konstatovao je da je apelant pored izuzeća službenog lica koje vodi postupak tražio i izuzeće funkcionera opštine i ostalih zaposlenih. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da takav zahtjev apelant nije mogao osnovano postaviti, s obzirom na odredbe članova od 32. do 37. ZUP-a, koje propisuju da se može tražiti izuzeće službenog lica koje rješava ili obavlja pojedine radnje u postupku, a ne i ostalih zaposlenih koji ne postupaju u predmetu. Vrhovni sud je istakao da apelant u konkretnom slučaju nije osnovano ukazao na okolnosti koje dovode u sumnju nepristrasnost službenog lica koje vodi postupak, a nezadovoljstvo postignutim uspjehom u postupku ne dovodi u sumnju nepristrasnost. Imajući u vidu da i ostali navodi zahtjeva nisu od uticaja na drugačije odlučivanje, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant tvrdi da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 8. i 17. Opšte deklaracije o pravima čovjeka. Apelant, prije svega, na opširan način ukazuje na postupanja direktora TP „DRM“ i organa Opštine Kozarska Dubica s ciljem rušenja predmetnog objekta i, kako navodi, sticanja profita građenjem drugog objekta, a za koja smatra da su nezakonita. Smatra da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da je predmetni objekat dotrajao da bi se morao rušiti po službenoj dužnosti. Tvrdi da parcela na kojoj je izgrađen predmetni objekat graniči s parcelom na kojoj je izgrađen njegov poslovni objekat i da ta dva objekta imaju jedan zajednički pregradni zid širine 12 cm i zajednički krov. Pri tome ističe da su postojanje jednog pregradnog zida utvrdili stalni sudski vještaci Milenko Trajković iz Banjaluke, Trajko Šiljković iz Gradiške i Dara Obradović iz Prijedora, čiji se nalazi i mišljenja zajedno s licencama nalaze u spisu predmeta, te da je iz zapisnika urbanističko-građevinskog inspektora od 21. marta 2008. godine vidljivo da predmetni objekat i apelantov poslovni prostor dijeli zajednički zid i krov. Apelant ukazuje da iz navedenog proizlazi da „činjenicu nepostojanja dva odvojena zida“ potvrđuju nalazi i mišljenja tri sudska vještaka i urbanističko-građevinskog inspektora. Međutim, tvrdi da je Institut u svom nalazu i mišljenju konstatovao da su predmetni poslovni prostor i apelantov prostorni prostor diletirani, odnosno da postoje pregradni zidovi za svaku prostoriju, a što nije istina. Takođe tvrdi da licenca Instituta nije validna jer je nije potpisala ministrica Fatima Fatimbegović, već je potpisalo neovlašteno lice, odnosno da se nalaz i mišljenje tog instituta zasniva na tvrdnjama vještaka koji nemaju licence za vještačenje zbog čega je taj nalaz „ništavan“. Apelant navodi da je TP „DRM“ podnio zahtjev za rušenje predmetnog objekta radi izgradnje drugog objekta, ali da je „referent Tadić“, nakon što je uvidio da nema uslova za udovoljavanje takvom zahtjevu, svojevoljno „došao na ideju da se objekat može rušiti zbog dotrajalosti“, zbog čega je njegova pristrasnost očigledna. Apelant zapravo smatra da je nadležni organ uprave bio pristrasan u konkretnom slučaju.

19. U dopuni apelacije od 12. novembra 2016. godine apelant je ponovio navode iz apelacije, a u dopuni apelacije od 13. jula 2018. godine apelant je dostavio određenu dokumentaciju.

b) Odgovori na apelaciju

20. Vrhovni sud navodi da je u obrazloženju osporene presude dao detaljne razloge zbog kojih je odbio apelantov zahtjev, te da u svemu ostaje pri tim razlozima. Smatra da donošenjem osporene presude apelantu nisu povrijeđena prava na čiju povredu ukazuje u apelaciji.

21. Okružni sud i Ministarstvo takođe navode da ostaju pri razlozima iz osporenih odluka tog suda odnosno organa uprave i predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Odjeljenje navodi da apelant u apelaciji nije naveo koje konkretno zakonske odredbe su prekršili redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka. Takođe, smatra da apelant u apelaciji ne navodi nijedan dokaz iz kojeg je vidljivo da su mu u konkretnom postupku povrijeđena neka od ljudskih prava na čiju povredu ukazuje u apelaciji. Odjeljenje ističe da apelant u apelaciji navodi neosnovane „prozivke“ službenika, stranaka, čak i institucija koje su učestvovale u prvostepenom postupku koji je okončan rješenjem Odjeljenja. Međutim, smatra da je postupak koji je vođen po zahtjevu TP „DRM“ za rušenje objekta u njegovom vlasništvu od početka proveden u skladu sa zakonom i drugim relevantnim propisima, da su apelantovi pravni lijekovi neosnovani, te da su redovni sudovi detaljno obrazložili osporene presude iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava ili bilo kakvu procesnu povredu koja bi prouzrokovala kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o opštem upravnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02 i 87/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 32.

Službeno lice koje rešava ili obavlja pojedine radnje u postupku, izuzeće se ako je: 1) u predmetu u kome se vodi postupak stranka, saovlašćenik, odnosno saobveznik, svedok, veštak, punomoćnik, ili zakonski zastupnik stranke;

2) sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena zaključno, bračni drug ili srodnik po tazbini do drugog stepena zaključno, pa i onda kad je brak prestao;

3) sa strankom, zastupnikom ili pomoćnikom stranke u odnosu staraoca, usvojioca, usvojenika ili hranioca;

4) u prvostepenom postupku učestvovalo u vođenju postupka ili u donošenju rešenja. Član 34.

Stranka može zahtevati izuzeće službenog lica kad postoje razlozi navedeni u članu 32. ovog zakona, kao i kad postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost. U svom zahtevu stranka mora navesti okolnosti zbog kojih smatra da postoji neki od razloga za izuzeće.

Službeno lice za koje je stranka zahtevala izuzeće iz bilo kog razloga navedenog u članu 32. ovog zakona ne može do donošenja zaključka o tom zahtevu obavljati radnje u postupku, osim onih koje ne trpe odlaganje.

Član 173.

Radi izvođenja dokaza veštačenjem, službeno lice određuje, po službenoj dužnosti ili na predlog stranke, jednog veštaka, a kad oceni da će veštačenje biti složeno može odrediti dva i više veštaka.

Za veštaka će se odrediti lice koje je stručno, i koje ima posebno ovlašćenje za davanje nalaza, ocene i mišljenja o pitanjima odgovarajuće struke.

Ovlašćenje iz stava 2. ovog člana daje Ministarstvo uprave i lokalne samouprave. Stranka će se, po pravilu, prethodno saslušati o ličnosti veštaka.

Za veštaka se ne može odrediti lice koje ne može biti svedok.

Član 178.

Veštaku se može naložiti da izvrši veštačenje i izvan usmene rasprave. U tom slučaju se može tražiti da veštak na usmenoj raspravi obrazloži svoj pismeni nalaz i mišljenje. […] Član 179. član 2.

Mišljenje od naučne ili stručne ustanove se može tražiti i onda kad se zbog složenosti slučaja ili zbog potrebe vršenja analize može opravdano pretpostaviti da će se na taj način doći do tačnijeg nalaza i mišljenja.

24. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o opštem upravnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 50/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 19.

U članu 173. u stavu 2. poslije riječi: „struke“, dodaje se zapeta i riječi: „u skladu sa Zakonom o vještacima Republike Srpske“.

Stav 3, briše se.

Stav 4. mijenja se i glasi:

„Stranka će se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja.“

Dosadašnji st. 4. i 5. postaju st. 3. i 4.

25. Zakon o uređenju prostora („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 84/02, 14/03, 112/06 i 53/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 116.

Organ uprave nadležan za poslove građenja po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanog lica rješenjem određuje rušenje građevine ili dijela građevine za koji se utvrdi da zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda, ratnih dejstava i većih oštećenja ne može dalje da služi svojoj namjeni, ili da predstavlja opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne objekte i saobraćaj, kao i uslove i mjere koje je potrebno sprovesti, odnosno obezbijediti pri rušenju građevine ili dijela građevine.

Žalba protiv rješenja iz prethodnog stava ne odlaže izvršenje rješenja.

Član 117.

Ako se u postupku donošenja rješenja o rušenju građevine ili dijela građevine utvrdi da se opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne građevine i saobraćaj može ukloniti i rekonstrukcijom građevine ili njenog dijela, na zahtjev vlasnika može se prema odredbama ovog zakona odobriti rekonstrukcija građevine, pod uslovom da se izvede u roku koji odredi organ uprave nadležan za poslove građenja.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

U odnosu na prava iz čl. 8. i 17. Opšte deklaracije o pravima čovjeka

27. Prilikom ispitivanja apelacionih navoda o povredi prava iz Opšte deklaracije o pravima čovjeka, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(…)

28. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud ističe da pomenuta deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, pa ova deklaracija nije pravno obavezujući ugovor te nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 22, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 17/01). Budući da prava predviđena Opštom deklaracijom o pravima čovjeka nisu zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2090/13 od 7. juna 2016. godine, tačka 13).

29. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na ostala prava

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 011151 15 Uvp od 5. avgusta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. avgusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 24. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

36. Ustavni sud zapaža da su osporene odluke donesene u postupku povodom zahtjeva TP „DRM“ za rušenje predmetnog objekta, a u kojem postupku je apelant kao vlasnik susjednog poslovnog prostora učestvovao radi zaštite svojih prava i pravnih interesa. Dakle, predmetni postupak se odnosi na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant u suštini smatra da su u konkretnom slučaju osporenim odlukama kojima je odobreno TP „DRM“ kao vlasniku rušenje predmetnog poslovnog objekta pogrešno ocijenjeni dokazi, pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenjeno materijalno pravo i povrijeđene odredbe procesnog prava, kao i da je nadležni organ uprave bio pristrasan.

38. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

39. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je, suprotno apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju dokazni postupak sproveden u skladu s relevantnim procesnim zakonom, odnosno da su svi dokazi sprovedeni u postupku pred prvostepenim organom ocijenjeni kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, pa tako i pismeno mišljenje vještaka građevinske struke Trajka Šiljkovića i zapisnik Inspekcije od 21. marta 2008. godine, kao i nalaz i mišljenje Instituta od juna 2007. godine, a na koje dokaze apelant posebno ukazuje u apelaciji. Pri tome, u vezi s apelantovim pozivanjem u apelaciji na nalaz i mišljenje vještaka Dare Obradović iz Prijedora, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je navedeni nalaz i mišljenje izveden kao dokaz u postupku u kojem su donesene osporene odluke, kako bi ga organi uprave i redovni sudovi uopšte mogli razmotriti. Ustavni sud nadalje zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su na osnovu dokaznog postupka sprovedenog u skladu s relevantnim procesnim zakonom donesene osporene odluke u kojima je utvrđeno da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi 116. Zakona o uređenju prostora za rušenje predmetnog objekta u vlasništvu TP „DRM“, a o čemu su data dovoljno jasna i logična obrazloženja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja slične navode koje je već isticao pred organima uprave i redovnim sudovima, a koje su oni razmotrili i dali dovoljno jasne i argumentovane razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke o konkretnoj pravnoj stvari.

40. Naime, u vezi s apelantovim pozivanjem na dokaz – nalaz i mišljenje vještaka Milenka Petrovića, Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama dati jasni i agrumentovani razlozi za odluku o neprihvatanju tog dokaza. Nadalje, vezano za apelacione navode kojima se ukazuje na to da Institut nije imao validnu licencu za vještačenje u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženje osporenih odluka proizlazi da su ovi navodi razmatrani u postupku u kojem su donesene osporene odluke i da je utvrđeno da su oni neosnovani, pri čemu su dati dovoljno jasni i argumentovani razlozi za taj zaključak, pa se apelacioni navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju neosnovanim. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama razmotreni apelantovi navodi da predmetni objekat i njegov poslovni objekat čine jednu građevinsku cjelinu, kakve navode apelant u suštini ponavlja u apelaciji, ali da je zaključeno da iz sprovedenih dokaza proizlazi da su ti navodi neosnovani, o čemu su takođe data dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja u osporenim odlukama.

41. Pored toga, Ustavni sud u vezi s apelantovim navodima koji se tiču pristrasnosti organa uprave zapaža da su i ti navodi razmatrani u postupku u kojem su donesene osporene odluke. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude tog suda, konačne odluke u konkretnom slučaju, zaključio da je apelantov zahtjev za izuzeće službenog lica koje je vodilo upravni postupak pravilno odbijen, jasno obrazloživši da iz spisa predmeta, posebno zapisnika s održanih ročišta, ne proizlazi da je službeno lice pokazalo pristrasnost prilikom vođenja postupka, niti da je apelantu uskratilo ili ograničilo prava koja mu po zakonu pripadaju. Takođe, Vrhovni sud je jasno obrazložio da je apelant pored izuzeća službenog lica koje vodi postupak tražio i izuzeće funkcionera Opštine i ostalih zaposlenih, ali da takav zahtjev apelant nije mogao osnovano postaviti, s obzirom na odredbe članova od 32. do 37. ZUP-a, koje propisuju da se može tražiti izuzeće službenog lica koje rješava ili obavlja pojedine radnje u postupku, a ne i ostalih zaposlenih koji ne postupaju u predmetu. Pored toga, Vrhovni sud je jasno obrazložio da apelant u konkretnom slučaju nije osnovano ukazao na okolnosti koje dovode u sumnju nepristrasnost službenog lica koje vodi postupak, a nezadovoljstvo postignutim uspjehom u postupku ne dovodi u sumnju nepristrasnost. Ustavni sud zapaža da apelant osim paušalnih navoda ni uz apelaciju nije dostavio nikakve dokaze o pristrasnosti organa uprave u konkretnom slučaju, niti takva pristrasnost proizlazi iz dostavljene dokumentacije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se nepristrasnost suda u smislu standarda člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda (vidi, između ostalih, Odluka Ustavnog suda broj AP 2737/13 od 28. aprila 2016. godine, tačka 35, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju iz predočene dokumentacije dakle ne proizlaze elementi ni objektivne, ni subjektivne pristrasnosti organa uprave u smislu standarda člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Imajući u vidu sve navedeno i dovodeći u vezu obrazloženja osporenih odluka s relevantnim odredbama ZUP-a i Zakona o uređenju prostora na koje su se pozvali organi uprave i redovni sudovi, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih odluka nema elemenata koji upućuju na zaključak da su u konkretnom slučaju proizvoljno ocijenjeni dokazi, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni relevantni propisi na njegovu štetu. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu

43. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije posebno obrazložio, odnosno da se njegovi navodi o kršenju ovog prava u suštini vezuju za ocjenu dokaza, utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe smatra neosnovanim. Pravo na efektivan pravni lijek

44. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje ovog prava. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom postupku, a da činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije neosnovani.

Zabrana diskriminacije

45. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant ove svoje navode nije posebno obrazložio, odnosno da zapravo smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o diskriminaciji zapravo zasniva na tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni dokaza, utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni prava. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama diskriminisan po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

Ostali navodi

46. U vezi s apelantovim tvrdnjama o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst s predmetnim upravnim postupkom okončanim osporenom presudom zbog čega Ustavni sud ove navode neće ni razmatrati. VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji upućuju na zaključak da su organi uprave i redovni sudovi proizvoljno ocijenili dokaze, proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise prilikom donošenja osporenih odluka kojima je određeno rušenje predmetnog objekta, niti ima elemenata odnosno dokaza koji upućuju na pristrasnost organa uprave u konkretnom slučaju.

48. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zapravo svodi na navode o proizvoljnoj primjeni prava, proizvoljnom utvrđenju činjeničnog stanja i proizvoljnoj ocjeni dokaza, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Nema kršenja prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova, a činjenica da ti lijekovi nisu rezultirali odlukama u apelantovu korist ne vodi sama po sebi kršenju tog prava.

50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na zabranu od diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, a apelant nije ponudio argumente koji bi upućivali na njegovu diskriminaciju u predmetnom postupku.

51. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4089/16 (R. T.) | Sudska praksa | Aktio