Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2131/18 ("Polirond" d.o.o. proizvodnja, consulting i usluge)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2131/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2131/18, rješavajući apelacije "Polirond" d.o.o. proizvodnja, consulting i usluge i Slobodanke Stajić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Polirond" d.o.o. proizvodnja, consulting i usluge protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 025069 18 Gž 3 od 5. februara 2018. godine;

Slobodanka Stajić protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 053050 18 Gž 2 od 22. maja 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2131/18

1. "Polirond" d.o.o. proizvodnja, consulting i usluge (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa zakonski zastupnik, direktor Tunjo Krištić, podnio je 9. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 025069 18 Gž 3 od 5. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom končanom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda u Orašju broj 25 0 P 025069 12 P2 od 15. decembra 2017. godine, kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudskih taksi u parničnom predmetu prvostepenog suda broj 25 0 P 025069 12 P2.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, odbijajući apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse, pravilno primijenio odredbe člana 9. stav. 1 Zakona o sudskim taksama, u kojima su taksativno navedeni subjekti koji su oslobođeni od obaveze plaćanja sudske takse, te pravilno zaključio da navedenom odredbom nije predviđena mogućnost oslobađanja od obveze plaćanja takse za ostale pravne osobe, osim onih pravnih osoba koje su taksativno i označene u navedenoj odredbi istog zakonskog propisa, a da apelant kao pravna osoba ne spada u taj krug taksativno označenih subjekata. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da sud nije trebao postupati po žalbi i reviziji, zbog toga što nije plaćena taksa na te pravne lijekove, jer je stavom 3. člana 5. citiranog zakona o taksama propisano da iznimno od stava 1. tog člana ukoliko takseni obveznik ne postupi po pozivu suda i u ostavljenom roku ne uplati taksu na uloženi redovni, ili vanredni pravni lijek podnesak neće biti vraćen, već će se nastaviti postupak po uloženom pravnom lijeku, a prinudnoj naplati sudske takse pristupit će se u skladu sa odredbama navedenog Zakona. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da u pogledu prigovora žalbe koji se odnosi na ustavnost Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim taksama izvršenim 2012. godine i zahtjeva da se ovaj Zakon uputi na ocjenu ustavnosti, ovaj sud smatra da je navedeni prigovor neosnovan jer navedena izmjena je na snazi sve dok Ustavni sud F BiH u postupku ocjenjivanja ustavnosti pokrenutom na zahtjev ovlaštenog podnosioca ne donese presudu i navede da Zakon nije u skladu sa Ustavom, radi čega redovni sudovi moraju primijeniti navedeni Zakon kao zakon koji je na snazi. Također, Kantonalni sud je zaključio da prigovor zastare koji se navodi u žalbi ovaj sud nije cijenio jer iz sadržaja spisa proističe da je apelant prigovor mogao istaći nakon dobijanja akta prvostepenog suda za plaćanje sudske takse, što nije učinio, a osim toga, odredbom člana 207. stav 3. ZPP-a je propisano da se prigovor zastare ne može iznositi u žalbi, pa primjenom navedenog zakonskog propisa navedeni prigovor ovaj sud nije cijenio.

AP-3286/18

3. Slobodanka Stajić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Doboja, koju zastupa Slobodan Stajić advokat iz Banjaluke, podnijela je 12. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 053050 18 Gž 2 od 22. maja 2018. godine. U konkrentom slučaju osporenom končanom odlukom odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 053050 15 P od 16. aprila 2018. godine kojim je odbijen apelantičin zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse na izjavljenu reviziju, te je apelantica obavezana da plati iznos od 1.000,00 KM u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, pod prijetnjom prinudne naplate.

4. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je apelantica 6. marta 2017. godine prvostepenom sudu podnijela zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse na izjavljenu reviziju, te je dostavila zapisnik i potvrdu komisije za procjenu štete od elementarne nepogode, navodeći da je u elementarnoj nepogodi-poplavi koja je zadesila grad Doboj u maju 2014. godine pretrpjela štetu na svojoj imovini, te se pozvala na odredbe člana 12. Zakona o sudskim taksama, kojim je propisano da će se lica koja su pretrpjela materijalnu štetu izazvanu navedenim poplavama, a koja su kao takva evidentirana u Jedinstvenom registru štete, osloboditi od plaćanja sudske takse u postupcima koji su započeti nakon maja 2014. godine pa sve do 31. decembra 2015. godine. Razmatrajući apelantičine žalbene navode, Okružni sud je zaključio da apelantica neosnovano ističe da prvostepeni sud nije pravilno primijenio gore navedenu odredbu člana 12. Zakona o sudskim taksama, iz razloga što je uvidom u spis vidljivo da je apelantičina taksena obaveza nastala na dan kada je izjavljena revizija, odnosno 6. februara 2017.godine, a da su odredbe člana 12. stav 2. i 3., na koje se apelantica poziva, prestale da važe zaključno sa 31. decembrom 2015. godine, te je po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio pobijano rješenje. Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2131/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti u suštini smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant u predmetu broj AP 3286/18 pozvao se i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., prava na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2131/18 ("Polirond" d.o.o. proizvodnja… | Sudska praksa | Aktio