Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4247/16 (M. J.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Stanovi JNA
- Miješanje u imovinu
- Povrat stana
- Javni interes
- Proporcionalnost
- Upravni postupak
- Stanarsko pravo
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 39e
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-4247/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4247/16, rješavajući apelaciju Mila Jovičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Mila Jovičića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da apelantu u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mile Jovičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šapca, Republika Srbija, kojeg zastupa Vahdet Ibranović, advokat iz Ilidže, podnio je 8. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 000765 15 Uvp-3 od 16. septembra 2016. godine. Apelant je 16. jula 2018. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 22. maja 2018. godine, a od Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine kao učesnika u postupku u kojem je donesene osporena presuda (u daljnjem tekstu Vlada FBiH) zatraženo je 13. avgusta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je 30. maja 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Vlada FBiH 5. septembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Odlukom tadašnje Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 514-2759-1/1 od 2. septembra 2003. godine potvrđeno je da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik stana u Sarajevu-Centar, ulica Mitra Trifunovića Uče broj 27 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
6. Odlukom CRPCBiH (ustanovljenom na temelju Sporazuma između BiH, FBiH i RS o prenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada CRPC) broj R-514-2759-1/1-01-651/04 od 14. septembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev tadašnjeg Ministarstva odbrane FBiH za ponovno razmatranje odluke CRPC-a od 2. septembra 2003. godine. U obrazloženju je navedeno da je CRPC BiH „ocijenio da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu, već o nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšom SSNO-om, na temelju Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i podzakonskih akata za njegovu provedbu.“ Istaknuto je da se u predmetu nalazi Ugovor o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti in. broj 3513-4270-5 od 26. februara 1992. godine iz kojeg se vidi da je apelant zaključio ugovor o otkupu predmetnog stana sa SSNO-om na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, te da je, s obzirom na član 39e. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), isključena mogućnost primjene člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).
7. Odlučujući o tužbi koju je Vlada FBiH podnijela protiv navedene odluke CRPCBiH, Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 U 000765 13 U od 15. septembra 2014. godine kojom je usvojio tužbu, poništio navedenu odluku CRPCBiH, kao i Odluku CRPC-a broj 514-2759-1/1 od 2. septembra 2003. godine, te odbio apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. U obrazloženju presude je konstatovano da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant kao tadašnji nosilac stanarskog prava predmetni stan otkupio ugovorom zaključenim sa SSNO-om, na osnovu odredbi Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, da je taj ugovor zaključen na zakonom propisan način i da je pravno obavezujući u smislu člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova. Međutim, pozivajući se na odredbe člana 3.a. Zakona o prestanku primjene i člana 39.e Zakona o prodaji stanova, kao i praksu Ustavnog suda u predmetima br. U 83/03, U 15/11, AP 3911/12 i presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine, Sud BiH je ocijenio da je u osporenoj odluci zanemarena odlučna činjenica da je u postupku po zahtjevu za ponovno razmatranje odluke CRPC-a od 2. septembra 2003. godine „utvrđeno da je [apelant] riješio svoje stambeno pitanje iz novoformiranog stambenog fonda Vojske Srbije i Crne Gore, dodjelom stana u zakup u Šapcu, pa se prema tada važećim propisima smatra da je na taj način konačno riješio stambeno pitanje“.
8. Međutim, apelaciono vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 U 000765 14 Uvp od 4. decembra 2014. godine usvojilo apelantov zahtjev za preispitivanje navedene presude Suda BiH, ukinulo tu presudu i predmet vratilo na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude apelacionog vijeća je konstatovano da dokazi u spisu predmeta ne ukazuju na zaključak osporene presude u vezi s odgovorom na pitanje da li je apelant dobio stan iz vojnog stambenog fonda s pravom koje se može izjednačiti sa stanarskim pravom na koje se stiče pravo otkupa ili sličnim pravom koje nosiocu pruža identična pravna ovlašćenja u pogledu sticanja prava na stanu. Naime, ukazano je da se u spisu nalazi informacija Ministarstva odbrane Republike Srpske, Odjeljenja za nekretnine, precizirani broj od 3. marta 2005. godine, po kojoj apelant ima „u radu“ zahtjev za dobijanje stana u zakup. Pored toga, konstatovano je da je u spis zaprimljena potvrda Ministarstva odbrane Republike Srbije precizirani broj od 9. oktobra 2014. godine kojom se potvrđuje da apelant nije riješio stambeno pitanje iz vojnostambenog fonda, niti dodjelom kredita na teritoriji Republike Srbije.
9. Odlučujući u ponovnom postupku, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 000765 15 U2 od 2. novembra 2015. godine uvažio tužbu Vlade FBiH, poništio Odluku CRPCBiH broj R-514-2759- 1/1-01-651/04 od 14. septembra 2006. godine i odbio apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. U obrazloženju presude je ukazano da je uvidom u akt Ministarstva odbrane Republike Srpske, Odjeljenje za nekretnine, precizirani broj od 3. marta 2005. godine, utvrđeno da apelant „ima u radu zahtjev za dodjeljivanje stana u zakup“, iz čega proizlazi da je utvrđena odlučna činjenica u smislu odredbi člana 3.a Zakona o prestanku primjene da je apelant u postupku rješavanja stambenog pitanja dodjelom stana iz stambenog fonda Vojske Srbije, shodno čemu nema status izbjeglice. Takođe, Sud BiH se pozvao na praksu Evropskog suda u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine.
10. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za preispitivanje navedene presude Suda BiH, apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 3 U 000765 15 Uvp-2 od 17. februara 2016. godine kojom je uvažilo zahtjev, ukinulo tu presudu i predmet vratilo na ponovno odlučivanje, uz obrazloženje da je u konkretnom slučaju od odlučujućeg značaja za pravilnu primjenu odredbe člana 39.e. Zakona o prodaji stanova u konkretnom slučaju utvrđivanje činjenice da li je apelant, koji je nosilac prava iz pravno obavezujućeg ugovora iz člana 39. Zakona o prodaji stanova, napustio stan u FBiH i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoutemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom prava, a koja činjenica, prema mišljenju apelacionog vijeća, nije utvrđena u postupku pred Sudom BiH.
11. U ponovnom postupku Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 U 000765 16 U 3 od 6. aprila 2016. godine kojom je uvažio tužbu Vlade BiH, poništio Odluku CRPCBiH broj R-514-2759-1/1- 01-651/04 od 14. septembra 2006. godine i odbio apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana.
12. U obrazloženju presude je konstatovano da su u osporenoj odluci pogrešno utvrđene činjenice koje su od uticaja na donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Sud BiH je konstatovao da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant kao tadašnji nosilac stanarskog prava predmetni stan otkupio ugovorom zaključenim sa SSNO-om, na osnovu odredbi Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, da je taj ugovor zaključen na zakonom propisan način i da je pravno obavezujući u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova. Međutim, ukazano je da je CRPCBiH zanemario činjenicu da je u postupku koji je vođen po zahtjevu za ponovno razmatranje Odluke broj 514-2759-1/1 od 2. septembra 2003. godine već ocijenio dokaze i utvrdio činjenicu da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine, te se stoga, u smislu odredbe člana 3.a. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, ne smatra izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana. Sud BiH je zaključio da je ta činjenica od odlučujućeg uticaja na donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari. Sud BiH je dalje ukazao da je u toku postupka utvrđeno da je apelant bio u postupku rješavanja stambenog pitanja dodjelom stana iz stambenog fonda Vojske Srbije. Naime, ukazao je da je uvidom u akt Ministarstva odbrane Republike Srpske, Odjeljenje za nekretnine, precizirani broj od 3. marta 2005. godine, kao i dopis Ministarstva odbrane Republike Srbije, utvrđeno da apelant „ima u radu zahtjev za dobijanje stana u zakup“. Sud BiH je ocijenio da je ta činjenica, a ne činjenica da li je apelant riješio svoje stambeno pitanje, od odlučujućeg uticaja na donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari u smislu odredbi člana 3.a. Zakona o prestanku primjene. Pozivajući se na odredbe člana 3.a. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene i Odluku Ustavnog suda broj U 83/03, Sud BiH je zaključio da je u konkretnoj stvari CRPCBiH pogrešno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primijenio i materijalno pravo jer apelant nema status izbjeglice u smislu navedenih zakonskih odredbi. Pored toga, Sud BiH se pozvao na odluku Evropskog suda u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine. Iz navedenih razloga, nalazeći da iz spisa predmeta proizlazi da je činjenično stanje drugačije od utvrđenog osporenom odlukom, Sud BiH je uvažio tužbu i poništio osporenu odluku primjenom člana 34. stav 3. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS).
13. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje navedene presude Suda BiH, koji je apelaciono vijeće odbilo Presudom broj S1 3 U 000765 15 Uvp-3 od 16. septembra 2016. godine.
14. U obrazloženju presude je konstatovano da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je apelant kao tadašnji nosilac stanarskog prava otkupio predmetni stan na osnovu ugovora zaključenog sa SSNO-om 26. februara 1992. godine, u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA, te da je ugovor pravno obavezujući u smislu odredbe člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova. Ukazano je da je navedenom odredbom propisano da je ugovor pravno obavezujući ako je nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključio ugovor sa bivšim SSNO-om do 6. aprila 1992. godine, ako je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu s tadašnjim važećim zakonom i ako je cijena isplaćena. Takođe, ukazano je da je u tom slučaju, prema odredbi člana 39.a) istog zakona, Vlada FBiH dužna da izda nalog za uknjižbu navedenog lica kao vlasnika u zemljišnim knjigama. Međutim, istaknuto je da su članom 39.e istog zakona propisane iznimke od navedenih pravila tako što je propisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je napustio stan u FBiH i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga države nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu (stav 1.), odnosno koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu (stav 3.), umjesto prava na upis prava vlasništva na tom stanu ima pravo na naknadu od Federacije BiH. Istaknuto je da su i Evropski sud u presudi Đokić protiv Bosne i Hercegovine i Ustavni sud u Odluci broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine ocijenili da nosiocima prava na „vojnim stanovima“, u slučaju ako su ispunjeni uslovi iz člana 39.e Zakona o prodaji stanova, umjesto prava na povrat stana i uknjižbu prava vlasništva pripada pravo na naknadu za de facto eksproprijaciju, kako to naziva Evropski sud. Pored toga, ukazano je da je ocijenjeno da visina naknade, obračunata po metodologiji propisanoj ovim zakonom, ne zadovoljava kriterij pravičnosti, zbog čega je Odlukom Ustavnog suda BiH broj U 15/11 naloženo Parlamentu Federacije BiH da u roku od tri mjeseca od dana objavljivanja ove odluke u „Službenom glasniku BiH“ uskladi odredbu člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade sa članom II/3.k) Ustava BiH i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
15. Apelaciono vijeće je zaključilo da je u pobijanoj presudi pravilno ocijenjeno da apelant nema status izbjeglice u smislu člana 3.a. stav 1. Zakona o prestanku primjene. Ukazano je da je navedenim članom isključeno pravo stupanja u posjed stana svim nosiocima stanarskog prava koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u službi vojnog ili civilnog lica u oružanim snagama van teritorije BiH, a nije im odobren status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, dok stav 2. istog člana kao razlog za isključenje propisuje da su nosioci stanarskog prava stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz stambenog fonda bivše JNA ili iz novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ. Takođe, ukazano je da su ove odredbe bile predmet preispitivanja pred Ustavnim sudom BiH, koji je Odlukom broj U 83/03 utvrdio da član 3.a. Zakona o prestanku primjene služi legitimnim ciljevima i da su odredbe iz oba stava u saglasnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine. Shodno tome, zaključeno je da nosioci stanarskog prava koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u oružanim snagama van teritorije BiH i nisu stekli status izbjeglice ili drugi vid zaštite do 14. decembra 1995. godine imaju pravo na naknadu u smislu člana 39.e Zakona o prodaji stanova.
16. Dalje, apelaciono vijeće je zaključilo da je u pobijanoj presudi pravilno utvrđena odlučna činjenica, a koju ni apelant ne spori u zahtjevu za preispitivanje sudske odluke, a to je da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine. Pri tome je vijeće ukazalo da navedeno utvrđenje proizlazi iz dokaza u spisu, i to rješenja Zavoda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika precizirani broj od 30. septembra 1993. godine, kojim je apelantu – potpukovniku priznato pravo na prijevremenu penziju, a u kojem rješenju je utvrđeno da je apelant razriješen aktivne vojne službe 30. septembra 1993. godine. Nadalje, apelaciono vijeće je ukazalo da iz spisa proizlazi da je apelant bio u postupku rješavanja stambenog pitanja dodjelom stana u zakup u Šapcu, i to iz akata Ministarstva odbrane Republike Srpske, Odjeljenje za nekretnine, precizirani broj od 3. marta 2005. godine, u prilogu čemu su dostavljeni podaci o rješavanju stambenog pitanja iz stambenog fonda Vojske Srbije i Crne Gore, a na kojem spisku se apelant nalazi na rednom broju 543. Apelaciono vijeće je konstatovalo da je apelant naknadno, tokom postupka, dostavio potvrdu Ministarstva odbrane R Srbije, Sektor za ljudske resurse precizirani broj od 9. oktobra 2014. godine, kojom se potvrđuje da apelant do dana izdavanja potvrde nije riješio stambeno pitanje na teritoriji R Srbije dodjelom stana, niti dodjelom stambenog kredita iz vojnostambenog fonda. Međutim, vijeće je ukazalo da, kako je na nesumnjiv način utvrđeno da se apelant nalazi u postupku dodjele stana u zakup u R Srbiji, navedena potvrda nije mogla uticati na drugačije rješavanje ove upravne stvari. Apelaciono vijeće je navelo da je to iz razloga što je Evropski sud u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine odbacio aplikaciju navedenog lica jer su pravo aplikanta na vojni stan u Srbiji utvrdili nadležni vojni organi u Srbiji. Konstatovalo je da je u navedenoj odluci zaključeno da kako bi stekao to pravo on se morao odreći ekvivalentnog prava na njegov prijeratni stan u Sarajevu, a da, imajući to u vidu, činjenica da aplikantu još nije bio dodijeljen stan u Srbiji nije od značaja. Ukazalo je da je, uzimajući u obzir sve materijale u svom posjedu, te postupajući u granicama svoje nadležnosti, Evropski sud u tom predmetu našao da ne postoje nikakve naznake povrede prava i sloboda utvrđenih u Konvenciji. Apelaciono vijeće je, takođe, ukazalo na praksu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3071/12 od 10. novembra 2015. godine, istakavši da je Ustavni sud utvrdio da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, te zato što uopšte nije moguće utvrditi visinu naknade koja pripada apelantima umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na predmetni stan, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno na apelante je stavljen prevelik teret. Pored toga, navelo je da je Ustavni sud identično pravno pitanje, u kontekstu primjene člana 39. Zakona o prodaji stanova, razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine kada je odlučeno da se ta odluka dostavi Vladi Federacije BiH kako bi se apelantima osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda BiH broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
17. Apelaciono vijeće je ukazalo da, dakle, sama činjenica da se apelant nalazi na spisku lica koja čekaju da riješe svoje stambeno pitanje iz stambenog fonda Vojske Srbije i Crne Gore govori da su nadležni vojni organi u Republici Srbiji utvrdili njegovo pravo na dodjelu stana, što znači da se on prije utvrđivanja navedenog prava morao odreći prijeratnog stana u Sarajevu, iz čega proizlazi da je odluka Suda kojom je uskraćeno njegovo pravo na povrat stana donesena na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene zakona.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u provedenom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Tvrdi da nikada nije riješio stambeno pitanje dodjelom stana iz fonda Ministarstva odbrane Srbije, niti je podnosio zahtjev za dodjelu stana u Srbiji. Traži da se vrati u posjed predmetnog stana. U dopuni apelacije apelant je dostavio određenu dokumentaciju.
b) Odgovori na apelaciju
19. Sud BiH tvrdi da je osporenim odlukama potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo tako da su svi apelantovi navodi o kršenju ljudskih prava proizvoljni i paušalni. Predlaže da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu ili odbije kao neosnovanu.
20. Vlada FBiH smatra da su apelacioni navodi neosnovani i da su odluke protiv kojih je apelacija podnesena pravilne i zakonite. Vlada FBiH, između ostalog, navodi da je prema aktu Ministarstva odbrane Republike Srbije precizirani broj od 18. juna 2018. godine apelant riješio svoje stambeno pitanje u Republici Srbiji. Takođe, tvrdi da je činjenična i pravna situacija u konkretnom slučaju identična činjeničnoj i pravnoj situaciji u predmetima Evropskog suda Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine i Mara Mandić i drugi protiv Bosne i Hercegovine i u predmetu Ustavnog suda AP 1207/08.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) relevantne odredbe glase:
Član 34. stav 3.
(3) Ako bi poništenje pobijanog upravnog akta po stavu 2. ovog člana i ponovno vođenje postupka kod nadležne institucije izazvalo za tužioca štetu koja bi se teško mogla popraviti, ili ako je na osnovu javnih isprava ili drugih dokaza u spisima predmeta očigledno da je činjenično stanje drugačije od onog utvrđenog u upravnom postupku, ili ako je u istom upravnom sporu već jednom poništen upravni akt, a posebno ako nadležna institucija nije u potpunosti postupila po presudi, Sud je u ovim slučajevima obavezan sam utvrditi činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti upravnu stvar presudom, odnosno rješenjem.
22. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.
Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39.e (1)Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.
(2)Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
(3)Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
(4)Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3.
ovog člana, izuzev nosioca prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.
23. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 000765 15 Uvp-3 od 16. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 8. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu
29. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
30. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.
Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
31. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je osporenim odlukama Suda BiH odlučivano u upravnom sporu po tužbi protiv Odluke CRPCBiH broj R-514-2759-1/1-01-651/04 od 14. septembra 2006. godine. U konkretnom slučaju, u konačnici je osporenim odlukama Suda BiH poništena navedena odluka CRPCBiH i odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog (tzv. vojnog) stana, pri čemu iz utvrđenja osporenih odluka proizlazi da apelant ima pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana i da ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova, kao i da se nalazi u postupku rješavanja stambenog pitanja u R Srbiji. Takođe, proizlazi da se Sud BiH u osporenim odlukama u prilog svojim zaključcima pozvao na odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine.
32. Ustavni sud u tom kontekstu podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 4728/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4728/15 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojem je fizičko lice Željko Stanečić podnio apelaciju protiv presuda Suda BiH donesenih u upravnom sporu, a kojim je u konačnici odbijen njegov zahtjev za povrat u posjed (tzv. vojnog) stana i odlučeno da osporena presuda Suda BiH u svemu zamjenjuje konačni upravni akt (odluku CRPCBiH). Pri tome iz utvrđenja odluka osporenih tom apelacijom takođe proizlazi da navedeno lice ima pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana i da ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova, kao i da se nalazi u postupku rješavanja stambenog pitanja u R Srbiji. Proizlazi i da se Sud BiH u osporenim odlukama u prilog svojim zaključcima pozvao na odluku Evropskog suda u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine.
33. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 4728/15 od 10. aprila 2018. godine, između ostalog (tačka 48. navedene odluke), naveo: „Imajući u vidu citiranu odluku Tihomir Aleksić protiv BiH, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud dosljedno svojoj praksi zaključio da činjenica da li je aplikantu zaista i dodijeljen zamjenski stan u R Srbiji u konkretnom slučaju nije od značaja budući da aplikant ima pravno valjan ugovor o otkupu stana i pravo na naknadu prema članu 39.e Zakona o prodaji stanova. Evropski sud je takođe naglasio da je Ustavni sud Odlukom broj U 15/11 proglasio prethodni način određivanja iznosa naknade neustavnim i naredio Parlamentu Federacije BiH da ga izmijeni u skladu s presudom u predmetu Đokić. Evropski sud je u navedenom predmetu odbacio predstavku aplikanta kao nedopuštenu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje i na odluku Evropskog suda u predmetu Mara Mandić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (odluka od 27. maja 2014. godine) u kojoj je Evropski sud takođe razmatrao aplikacije četiri aplikanta koji su, kako proizlazi iz navedene odluke, otkupili stanove u Sarajevu krajem 1991. godine i početkom 1992. godine u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA, te su nakon napuštanja tih stanova dobili zamjenske vojne stanove u Srbiji a njihovi zahtjevi za povrat stanova u Sarajevu su odbijeni primjenom člana 3.a Zakona o prestanku primjene. Evropski sud je u sva četiri slučaja posebno naglasio da aplikanti nisu podnijeli ꞌzahtjev za nadoknadu prema članu 39. e Zakona o prodaji stanova […]ꞌ. Evropski sud je ove aplikacije odbacio kao očigledno neosnovane u smislu člana 35. stav 3. Evropske konvencije sa obrazloženjem: ꞌOvim aplikantima su u međuvremenu dodijeljeni vojni stanovi u Srbiji. U svakom slučaju oni imaju pravo na nadoknadu u skladu sa Zakonom o prodaji stanovaꞌ (tačka 66).“
34. Dalje, Ustavni sud je u tački 49. predmetne odluke naveo: „U odnosu na konkretni predmet koji razmatra, Ustavni sud primjećuje da je predmet Tihomir Aleksić protiv BiH sličan apelantovom predmetu. Ustavni sud ističe da je u provedenom predmetnom postupku utvrđeno da apelant ima pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana te da ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova, kao i da se nalazi u postupku rješavanja stambenog pitanja u R Srbiji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u apelantovom slučaju primjenjiva praksa Ustavnog suda u predmetima br. AP 1205/08 i AP 726/15 u kojima su redovni sudovi utvrdili da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova i u kojima je Ustavni sud utvrdio povredu prava apelanata na imovinu, te odluku dostavio Vladi Federacije BiH radi određivanja naknade u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.“
35. Zatim, Ustavni sud je u tački 50. predmetne odluke naveo: „Nadalje, sama činjenica da je apelantov predmet u bitnome sličan predmetu Tihomir Aleksić protiv BiH sama po sebi ne može voditi ka zaključku da bi trebalo odbiti odnosno odbaciti predmetnu apelaciju. Ovo iz razloga što iz prakse Ustavnog suda zapravo proizlazi da je Ustavni sud u sličnim situacijama kao što je apelantova isticao: ꞌS obzirom na sve navedeno, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada osobama koje imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante.ꞌ (op. cit AP 1205/08, tačka 51). Stoga bi u datoj situaciji i pored stava Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slična pitanja, po mišljenju Ustavnog suda, apelant bio doveden u nepovoljniju situaciju u smislu zaštite njegovih prava u odnosu na apelante iz citiranih predmeta br. AP 1205/08 i AP 726/15, te odluka koje su slijedile.“
36. Pored toga, Ustavni sud je u tačkama 51. i 52. predmetne odluke naveo: „S tim u vezi, Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetima br. AP 1205/08 i AP 726/15, u kojima su redovni sudovi utvrdili da su apelanti zaključili pravno valjane ugovore o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, te da umjesto povrata stana u posjed i upisa vlasništva u zemljišne knjige imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu sa relevantnim zakonom, smatra da se u konačnici apelantov položaj svodi na položaj apelanata u citiranim predmetima. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da je osporenom odlukom Suda BiH došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu, da je to miješanje utemeljeno na zakonu i da služi legitimnom cilju, te da apelant u smislu relevantnih odredbi materijalnog prava kao i stava iz odluke Aleksić protiv BiH ima pravo na naknadu. Iz navedenog proizlazi da u datim okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti u stavu Suda BiH da apelantov zahtjev treba odbiti. Međutim, Ustavni sud naglašava da je imao u vidu da su u međuvremenu relevantne odredbe člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je, uvažavajući i činjenicu prestanka važenja relevantnih odredbi, u više svojih odluka utvrđivao povredu prava na imovinu i odluke dostavljao Vladi Federacije BiH radi osiguranja ustavnih prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, Odluka broj AP 4828/11 od 18. decembra 2014. godine, tačka 32, dostupne na www.ustavnisud.ba). Dovodeći naprijed navedeno u vezu sa činjenicama apelantovog slučaja iz kojih proizlazi da je apelant u konkretnom slučaju vodio dugotrajni postupak pred CRPC i Sudom BiH koji je rezultirao osporenim odlukama, te imajući u vidu da apelantu nesporno pripada pravo na naknadu, ali da su odredbe Zakona o prodaji stanova kojim je utvrđena visina naknade prestale da važe i da bi, zapravo, na apelanta bio stavljen pretjeran teret da pokreće novi parnični postupak radi utvrđivanja visine te naknade, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu, zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja svrsishodno, odnosno u apelantovom najboljem interesu, da ovu odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11. Konačno, imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pitanja, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“
37. Dovodeći navedeno u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 4728/15 od 10. aprila 2018. godine odnose i na odlučivanje povodom predmetne apelacije, pa se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja konkretne odluke poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je i u okolnostima konkretnog slučaja prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi
38. S obzirom na utvrđenu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada osporenom odlukom, koja je utemeljena na zakonu i donesena u javnom interesu, nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević