Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4027/18 (S. V. i drugi)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalid
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4027/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4027/18, rješavajući apelacije Svete Vukmira i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Sveto Vukmir protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 016097 16 Uvp od 17. maja 2018. godine, Stanko Stanić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 U 002253 13 Uvp od 28. februara 2018. godine, Dragan Trivun protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 014941 16 Uvp od 12. aprila 2018. godine, Esmin Duranović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 001864 14 Uvp od 10. maja 2018.
godine i Dragan Glušac protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 002169 17 Uvp 2 od 8. maja 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-4027/18
1. Sveto Vukmir (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 19. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 016097 16 Uvp od 17. maja 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS od 31. decembra 2014. godine kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 24. juna 2010. godine. Tim prvostepenim rješenjem je odlučeno da se odbija zahtjev apelanta za ponovnu ocjenu invaliditeta. Isto tako, odlučeno je da ostaje na snazi rješenje prvostepenog organa od 2. marta 2009. godine, koje je doneseno u postupku prevođenja po službenoj dužnosti i kojim se apelantu priznatom RVI V kategorije, sa 70% invaliditeta i dalje priznaje isti status po osnovu ranjavanja zadobijenog vršeći vojnu dužnost kao pripadnik OS VRS, sa pravima po tom osnovu počev od 1. maja 2008. godine, pa dok za to postoje zakonom propisani uslovi, odnosno trajno.
AP-4041/18
2. Stanko Stanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 18. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 U 002253 13 Uvp od 28. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata od 8. maja 2013. godine kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 22. decembra 2011. godine i to prvostepeno rješenje izmijenjeno utoliko što apelantu prestaje svojstvo RVI, zaključno sa 31. januara 2009. godine. Navedenim prvostepenim rješenjem od 22. decembra 2011. godine, u ponovnom postupku po službenoj dužnosti, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za priznavanje svojstva RVI iz Domovinskog rata u BiH 1991.-1995. godine. Naime, istaknuto je da je to iz razloga što je prvostepena ljekarska komisija Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog osiguranja, nalazom i mišljenjem od 16. novembra 2011. godine konstatovala da kod apelanta postoji ratni vojni invaliditet ispod 20%- trajno, a po osnovu povređivanja zadobivenog u mobilizacijskom razdoblju kao pripadnik OS HVO Livno.
AP-4106/18
3. Dragan Trivun (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Đuro Ćopić, advokat iz Banjaluke, podnio je 19. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 014941 16 Uvp od 12. aprila 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS od 21. jula 2014. godine, donesenog u izvršenju presude Okružnog suda u Banjaluci od 26. juna 2014. godine, kojim je u postupku revizije poništeno prvostepeno rješenje od 7. augusta 2009. godine. Istovremeno, tim rješenjem tuženog apelantu je utvrđeno svojstvo RVI II kategorije sa 100% vojnog invaliditeta po osnovu bolesti nastale u toku vršenja vojne dužnosti kao pripadnik OS VRS i priznato pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 100% od osnovice i dopunsko materijalno obezbjeđenje u iznosu od 14% od osnovice i to u periodu od 1. maja 2008. godine do 13. marta 2011. godine. Također, apelantu je od 14. marta 2011. godine pa nadalje dok postoje zakonom propisani uslovi priznato svojstvo RVI VII kategorije sa 50% vojnog invaliditeta po osnovu bolesti nastale u toku vršenja vojne dužnosti kao pripadnik OS VRS sa pravom na ličnu invalidninu u procentu od 18% od osnovice.
AP-4196/18
4. Esmin Duranović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Predrag Mišić, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 24. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 08 0 U 001864 14 Uvp od 10. maja 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata od 19. juna 2013. godine kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 9. aprila 2010. godine. Tim prvostepenim rješenjem odbijen je zahtjev apelanta za priznavanje svojstva RVI zbog neispunjavanja zakonom propisanih uslova za priznavanje prava.
AP-4374/18
5. Dragan Glušac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, podnio je 31. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 15 0 U 002169 17 Uvp 2 od 8. maja 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS od 28. aprila 2014. godine, kojim je u postupku revizije ukinuto prvostepeno rješenje od 25. marta 2009. godine i riješeno da se apelantu priznaje svojstvo RVI X kategorije sa 20% invaliditeta trajno, po osnovu oboljenja, sa pravom na ličnu invalidninu u iznosu od 5% od osnovice. Navedenim prvostepenim rješenjem apelantu je bilo priznato svojstvo RVI IV kategorije sa 80% invaliditeta.
Spajanje predmeta
6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4027/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i/ili da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i/ili pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i/ili primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević