Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3920/18 (R. J. i T. U.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3920/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3920/18, rješavajući apelacije Radislava Jokića i Tarika Uglješe, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Radislav Jokić protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Pr 024323 18 Pžp od 30. aprila 2018. godine;

Tarik Uglješa protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 669621 18 Pžp od 8. maja 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3920/18

1. Radislav Jokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 13. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 Pr 024323 18 Pžp od 30. aprila 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 Pr 024323 17 Pr od 7. decembra 2017. godine kojim je apelant oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 236. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 4. ZOOBS-a, te mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM i istovremeno određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od 6 (šest) mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja ne učini novi prekršaj. Osim toga, apelantu je izrečen i jedan kazneni bod.

2. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da su apelantovi žalbeni navodi, koji se u suštini svode na ponovnu analizu izvedenih dokaza, bez realnog uporišta i uvjerljivosti i kao takvi ne mogu da ospore zaključke koje je prvostepeni sud izveo. Prema stavu Okružnog suda, kada se pažljivo analiziraju i međusobno dovedu u vezu nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke i iskazi saslušanih svjedoka sa iskazima apelanta, kao okrivljenog, dolazi se do jasnog zaključka da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Naime, Okružni sud je ukazao da je od strane prvostepenog suda utvrđeno da je apelant, kao učesnik u saobraćaju na putu, upravljajući putničkim motornim vozilom, prouzrokovao saobraćajnu nezgodu na način bliže opisan u prvostepenoj odluci, kojom prilikom su na oba vozila nastala materijalna oštećenja, čime su se u radnjama apelanta stekla sva obilježja prekršaja iz člana 236. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 4. ZOOBS-a. Okružni sud je istakao da je apelantova odbrana kojom se ukazuje da drugi vozač nije ranije otpočeo radnju preticanja u odnosu na radnju skretanja ulijevo apelantovog vozila, bila je predmet analize i ocjene prvostepenog suda koju taj sud nije prihvatio, jer je obesnažena iskazima svjedoka, a naročito iskazom vještaka saobraćajne struke, kao i izvedenim materijalnim dokazima, čiju vjerodostojnost ni prigovori žalbe ne dovode u sumnju. Stoga, Okružni sud je zaključio da su prigovori žalbe branioca apelanta neosnovani. AP-4222/18

3. Tarik Uglješa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 25. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 669621 18 Pžp od 8. maja 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba ovlaštenog organa - Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 669621 17 Pr od 14. februara 2018. godine, te je navedeno rješenje preinačeno na način da je apelant oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 33. Zakona o fiskalnim sistemima Federacije BiH, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, umjesto iznosa od 1.000,00 KM koji je ranije utvrđen pobijanim prvostepenim rješenjem.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je od strane prvostepenog suda utvrđeno da je tržišno turistički inspektor, vršeći inspekcijski nadzor u UR „Zdravljak“ u Sarajevu, čiji je vlasnik apelant, utvrdio i zapisnički konstatovao da se gostima za pružene usluge ne izdaju fiskalni računi odštampani na fiskalnom uređaju preko kojeg se evidentira promet, bez obzira da li to klijent-gost zahtijeva ili ne, kojom prilikom je u navedenom ugostiteljskom objektu zatečeno 14 gostiju kojima a za pružene usluge nisu izdati fiskalni računi, čime je apelant učinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Nadalje, Kantonalni sud preispitujući odluku o prekršajnoj sankciji, a u vezi sa navodima istaknutim u žalbi ovlaštenog organa, zaključio da je prvostepeni sud apelantu izrekao novčanu kaznu ispod najmanje mjere kazne propisane za predmetni prekršaj, iako nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 19. Zakona o prekršajima Federacije BiH, kojim je propisano da „ako se prilikom odmjeravanja kazne utvrdi da prekršajem nisu prouzrokovane teže posljedice, a postoje olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i blažom kaznom može postići svrha kažnjavanja, propisana kazna može se ublažiti tako što će se izreći kazna ispod najmanje mjere kazne propisane za taj prekršaj, ali ne ispod najmanje zakonske mjere te vrste kazne“. U konkretnom slučaju, prema stavu Kantonalnog suda, prvostepeni sud je cijenio olakšavajuće okolnosti kao što su držanja apelanta kao okrivljenog pred sudom zasnovano na priznanju prekršaja, kajanje, da je apelant porodičan čovjek i sl. ali da, pri tome, prvostepeni sud nije utvrdio da učinjenim prekršajem nisu prouzrokovane teže posljedice u smislu člana 19. Zakona o prekršajima Federacije BiH, niti je u dovoljnoj mjeri cijenio otežavajuću okolnost da je apelant ranije prekršajno kažnjavan. Kantonalni sud je zaključio da je, zbog svega navedenog, uvažio kao osnovanu žalbu Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo i preinačio prvostepeno rješenje tako što je apelantu izrekao novčanu kaznu u najmanjem iznosu koji je zakonom propisan za predmetni prekršaj (tj. 3.000,00 KM).

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3920/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pored navedenog, apelant u predmetu AP 3920/18 navodi da je došlo i do povrede principa in dubio pro reo. Osim toga, u predmetu AP 3920/18 apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, u donosu na navode apelanta u predmetu AP 3920/18 da je u predmetnom prekršajnom postupku došlo i do povrede principa in dubio pro reo, Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila prekršaj koji joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist okrivljenom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da analiza provedenih dokaza koju su redovni sudovi dali, u obrazloženju osporenih odluka ne ostavlja sumnju u zaključak suda da je apelant u predmetu AP 3920/18, na način opisan u izreci rješenja, počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se apelanti pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3920/18 (R. J. i T. U.) | Sudska praksa | Aktio