Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3800/18 (K. G.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Garancije za pojavljivanje na sudu
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3800/18
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3800/18, rješavajući apelaciju Kemala Gagule, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Kemala Gagule podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 700781 18 Kž od 4. juna 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 700781 18 Kv 2 od 23. maja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Kemal Gagula (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Ilidže, podnio je 13. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 700781 18 Kž od 4. juna 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 700781 18 Kv 2 od 23. maja 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 17. jula 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. jula 2018. godine, Tužilaštvo 27. jula, a Općinski sud 16. augusta 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 700781 18 Kv 2 od 23. maja 2018. godine apelantu je produžen pritvor za dva mjeseca, koji po tom rješenju može trajati do 23. jula 2018. godine ili do nove odluke suda. Pritvor je apelantu produžen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iznuda iz člana 295. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za pritvor proizlazi iz sadržaja dokaza koji su priloženi uz prijedlog za određivanje pritvora, a na koje se poziva i u prijedlogu za produženje pritvora, kao i dokaza dostavljenih uz prijedlog za produženje pritvora, koje je taksativno nabrojao, a zatim interpretirao i analizirao na stranama od 5. do 19. obrazloženja rješenja.
7. Općinski sud je dalje naveo da iz navedenih i obrazloženih dokaza (izjava svjedoka) te potkrepljujućih materijalnih dokaza u koje je izvršen uvid, kao i dokaza koji su dobiveni provođenjem posebnih istražnih radnji, koji su također interpretirani, a koji potvrđuju iskaze svjedoka, proizlazi zaključak da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela na način, u vrijeme i mjesto, kako im se to naredbom o provođenju istrage stavlja na teret. Naime, Općinski sud je našao osnovanim zaključak Tužilaštva da je iz navedenih komunikacija na nivou osnovane sumnje vidljivo da je apelant angažirao M. V. kako bi od oštećenog S. T. iznudili novac i putničko motorno vozilo, te da je M. V. navodio apelanta kako da razgovara i koje korake treba preduzeti da bi se iznuda desila. Navedeno je da su apelant i M. V. razgovarali o tome kako da apelant izbjegne krivično gonjenje za iznudu na način da bi se kod notara ovjerila lažna izjava, odnosno da apelant oštećenog lažno prijavi policijskoj upravi za prijetnje. Dalje je navedeno da su, nakon inicijalnih dogovora, apelant i M. V. uključili i A. S. zv. ,,Pele“ da im pomogne u toj iznudi. Iz navedenih komunikacija, Općinski sud je našao da je Tužilaštvo ispravno zaključilo da oštećeni S. T. ima izražen strah od osumnjičenih koji od njega potražuju iznos od 10.000 KM na ime kupovine svoje lične sigurnosti i sigurnosti svoje majke. Navedene radnje su preduzimane uz znanje i pomoć A. S. koji jednom prilikom s telefonskog aparata koji koristi M. V. preuzima komunikaciju sa oštećenim S. T. gdje se dogovara predaja novca, te je vidljivo da M. V. upućuje direktne i otvorene prijetnje S. T., njegovoj porodici i kućnom ljubimcu u slučaju da S. T. ne isplati traženi iznos novca. U sam postupak iznude je zatim uključen i osumnjičeni A. Ć. koji je imao tačno određenu ulogu i zadatak u samom postupku, a kojem bi, prema tvrdnji M. V., pripao dio novca koji će S. T. predati. Dalje je navedeno da presretnute komunikacije ukazuju na nivou osnovane sumnje da osumnjičeni A. S. upućuje ozbiljne prijetnje oštećenom S. T. i njegovoj porodici s ciljem da se od njega iznudi putničko motorno vozilo i novac, te održava kontakt s apelantom kojeg A. S. spominje kao lice koje je zaduženo za preuzimanje vozila od oštećenog, a zatim dogovara lokaciju i način i uvjete primopredaje novca koji je iznuđen od oštećenog. Također je navedeno da je iz presretnutih komunikacija vidljivo, na nivou osnovane sumnje, da su A. S i A. Ć. izvršenje krivičnog djela radili u dogovoru, da su sve zajedno planirali i završavali, te da su o svemu upoznati i ostali članovi grupe koja je uključena u izvršenje predmetnog krivičnog djela.
8. Prema ocjeni Općinskog suda, sve navedeno, posmatrano u svojoj ukupnosti, na nivou osnovane sumnje, ukazuje da su apelant i ostali osumnjičeni preduzimali radnje u kojima se stječu obilježja krivičnog djela iz člana 295. stav 2. KZFBiH.
9. Općinski sud je zaključio i da su se stekli uvjeti za produženje pritvora apelantu iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Istaknuto je da, iako apelant nije ranije osuđivan, on je osnovano sumnjiv da je u jednom relativno dužem i kontinuiranom periodu, iako je stalno zaposlen i ima redovan izvor prihoda, inicirao iznuđivanja materijalnih sredstava od oštećenog, i to korištenjem ozbiljnih prijetnji, zbog nerazriješenih porodičnih - tazbinskih odnosa koje ima s njim, te je u tu svrhu u ove radnje uključio najprije osumnjičenog M. V., a zatim su se uključivali i drugi osumnjičeni, pri čemu je apelant bio svjestan ličnih karakteristika ovih lica, odnosno da se radi o licima koja su osuđivana za nasilna krivična djela, te pokazao na nivou osnovane sumnje da, iako neosuđivan, ima stvarne kontakte u kriminalnom miljeu koje ne preza da koristi. Općinski sud je navedeno doveo u vezu s činjenicom da i dalje nema naznaka da je odnos između apelanta i oštećenog popravljen, te da se apelant nalazi u pritvoru tek kraće od mjesec dana, u kom periodu nije ni moglo doći do značajne promjene okolnosti u ovom pogledu, te zaključio da sve navedeno, posmatrano u ukupnosti, ukazuje na stvarnu i realnu mogućnost da će apelant nastaviti s preduzimanjem radnji putem kojih od oštećenog na nelegalan način želi pribaviti materijalna sredstva, a u kojim radnjama se stječu obilježja krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža. Nadalje, Općinski sud je imao u vidu da se apelant i ostali osumnjičeni nalaze u pritvoru manje od mjesec dana, odnosno da nije opravdano očekivati da je tako kratko vrijeme trajanja pritvora moglo dovesti do značajnije promjene u njihovom ponašanju koja će ovu opasnost na strani osumnjičenih značajnije umanjiti. Sve navedene okolnosti, posmatrane u svojoj ukupnosti i međusobnoj vezi, prema ocjeni Općinskog suda, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će puštanjem na slobodu apelant i ostali osumnjičeni ponoviti krivično djelo, čime je i ovaj uvjet iz odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH ispunjen.
10. Općinski sud je konačno razmotrio da li su se apelantu i ostalim osumnjičenima mogle izreći neke od mjera zabrane predviđene ZKPFBiH kao alternativa određivanju mjere pritvora, te je u odnosu na apelanta našao da se nijednom od mjera zabrana ne bi mogla ostvariti svrha koja se ostvaruje mjerom pritvora određenog iz posebnog pritvorskog razloga predviđenog članom 146. stav 1. tačka c), odnosno da nijedna od mjera zabrane propisanih čl. 140. i 140.a) ZKPFBiH ne bi mogla umanjiti osnovanu bojazan da bi apelant, boravkom na slobodi, dovršio, odnosno ponovio krivično djelo za koje se tereti.
11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 700781 18 Kž od 4. juna 2018. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda broj 65 0 K 700781 18 Kv 2 od 23. maja 2018. godine.
12. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud u svom rješenju u odnosu na poseban pritvorski razlog vezan za opasnost od ponavljanja krivičnog djela dao u svemu jasne i prihvatljive razloge s kojim je saglasan i Kantonalni sud, te je ponovio razloge koje je Općinski sud naveo u svom rješenju.
13. Također je istaknuto da je Općinski sud u odnosu na apelanta razmotrio da li se ista svrha može postići i nekom drugom blažom mjerom, ali je svestranom analizom svih okolnosti našao da je pritvor jedino adekvatan i svrsishodan za otklanjanje opasnosti od dovršenja odnosno ponavljanja krivičnog djela u odnosu na apelanta.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant navodi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d), e), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
15. U apelaciji je istaknuto da apelant smatra da mu je pritvor nezakonito određen uslijed arbitrarne primjene procesnog prava kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Također se navodi da je žalba protiv rješenja Općinskog suda o produženju pritvora od 23. maja 2018. godine podnesena 25. maja 2018. godine, a rješenje Kantonalnog suda od 4. juna 2018. godine, kojim je odlučeno o apelantovoj žalbi, dostavljeno je apelantovom punomoćniku tek 21. juna 2018. godine, nakon što je to punomoćnik zahtijevao. Najzad, apelant smatra i da su redovni sudovi propustili da ponude razloge i obrazloženja zbog čega ne postoji mogućnost određivanja mjera blažih od pritvora.
b)Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud se u odgovoru na apelaciju pozvao na obrazloženja osporenih rješenja, te zaključio da su apelantovi navodi o povredi prava izneseni u apelaciji neosnovani.
17. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je apelant koristio sva procesna sredstva u toku istrage, te da Tužilaštvo nije ovlašteno da komentira predmetne sudske odluke, ali smatra da su u konkretnom slučaju one zasnovane na pravno relevantnim činjenicama koje je Tužilaštvo i iznijelo u svojim prijedlozima za određivanje, odnosno za produženje mjere pritvora, te da su nadležni sudovi pravilno primijenili odredbe ZKPFBiH.
V.Relevantni propisi
18. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 295.
Iznuda (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist silom ili ozbiljnom prijetnjom prisili drugog da nešto uradi ili ne uradi na štetu svoje ili tuđe imovine, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.
(2) Ako je pri počinjenju krivičnog djela iz stava 1. ovog člana upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe, ili je pribavljena znatna imovinska korist ili je krivično djelo počinjeno u sastavu grupe ljudi ili zločinačke organizacije, počinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
(...)
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje tri godine ili teža kazna.
(...)
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 700781 18 Kž od 4. juna 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 13. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant navodi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d), e), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da predmetna apelacija pokreće samo pitanja u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost. Naime, navode o povredi prava na pravično suđenje, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku i prava na slobodu kretanja i prebivališta apelant ni na koji način nije konkretizirao, te ih Ustavni sud neće ni razmatrati. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koji se mogu dovesti u vezu s postupkom produženja pritvora apelantu, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava BiH, Odluka broj CH/97/45, odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 18. februara 1998. godine, tačka 62), pa će ove apelantove navode razmotriti u okviru garancija iz člana 5. stav
4. Evropske konvencije.
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;
[...]
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
26. Apelant, u suštini, tvrdi da su osporena rješenja u suprotnosti sa članom 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije s obzirom na to da su osporena rješenja nezakonita i arbitrarna kako u pogledu zaključka Suda BiH o postojanju osnovane sumnje tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Najzad, apelant smatra i da su redovni sudovi propustili da ponude razloge i obrazloženja zbog čega ne postoji mogućnost određivanja mjera blažih od pritvora, te je ukazao da je osporeno drugostepeno rješenje dostavljeno njegovom punomoćniku van razumnog roka.
27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup konzistentan je s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda, Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311 i Winterwerp od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima Evropske konvencije.
28. Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, između ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda, uključuje opasnost od bjekstva, opasnost od ometanja krivičnog postupka uništavanjem dokaza ili utjecajem na svjedoke (koluziona opasnost), opasnost od ponavljanja krivičnog djela (iteracijska opasnost) i potrebu da se zaštiti pritvoreno lice (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi prethodno citiranu Buzadji protiv Moldavije, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim ponudi razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).
29. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKP-a, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, pri određivanju pritvora apelantu protiv kojeg se vodi istraga, na osnovu dokaza koji su prezentirani uz prijedlog za određivanje pritvora i dokaza koji su navedeni u osporenim rješenjima, utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu Tužilaštvo stavlja na teret. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka ukazali na sadržaj presretnutih razgovora, kao i na iskaze saslušanih svjedoka (koje su, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirali u obrazloženjima svojih odluka), kao i na ostale dokaze u spisu, te u vezi s tim zaključili da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje, takvog su karaktera da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivično djelo u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
30. Apelant dalje smatra da u konkretnom slučaju nije ispunjen ni posebni pritvorski razlog iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH jer, prema apelantovoj ocjeni, takvi razlozi ne postoje.
31. U vezi s postojanjem opasnosti od ponovnog počinjenja krivičnog djela kao posebnog pritvorskog razloga, Ustavni sud podsjeća da se pritvor, shodno članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo kao uvjet sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti uz uvjet da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno).
32. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na stav Evropskog suda zauzet u predmetu Clooth protiv Belgije da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno prošlosti i osobnosti dotičnog lica (vidi Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, serija A, broj 225).
33. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da okolnosti konkretnog slučaja, odnosno upornost i odlučnost koja je iskazana pri izvršenju krivičnih djela za koja se apelant i ostali osumnjičeni terete, opravdavaju bojazan da će apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, nastaviti s vršenjem istog. Naime, sudovi su cijenili da je apelant, iako nije ranije osuđivan, osnovano sumnjiv da je u jednom relativno dužem i kontinuiranom periodu, iako stalno zaposlen i ima redovan izvor prihoda, inicirao iznuđivanja materijalnih sredstava od oštećenog, i to korištenjem ozbiljnih prijetnji, zbog nerazriješenih porodičnih - tazbinskih odnosa koje ima s njim, da je u tu svrhu u ove radnje uključio ostale osumnjičene i tako pokazao na nivou osnovane sumnje da, iako neosuđivan, ima stvarne kontakte u kriminalnom miljeu koje ne preza da koristi. Navedeno su sudovi doveli u vezu s činjenicom da i dalje nema naznaka da je odnos između apelanta i oštećenog popravljen, te da se apelant nalazi u pritvoru tek kraće od mjesec dana, u kom periodu nije ni moglo doći do značajne promjene okolnosti u ovom pogledu, te zaključio da sve navedeno, posmatrano u ukupnosti, ukazuje na stvarnu i realnu mogućnost da će apelant nastaviti s preduzimanjem radnji putem kojih od oštećenog na nelegalan način želi pribaviti materijalna sredstva, te su zaključili da su u odnosu na apelanta ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora i po članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te da se svrha zbog koje je apelantu određen pritvor ne bi mogla ostvariti nekom blažom mjerom. Navedeno obrazloženje, koje su dali Općinski i Kantonalni sud, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa Ustavni sud u vezi s tim nalazi neosnovanim apelantove navode da mu je proizvoljno određen pritvor iz navedenog pritvorskog razloga.
34. Najzad, Ustavni sud podsjeća da su, u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije, javne vlasti, kada odlučuju o produženju pritvora, obavezne razmotriti određivanje blažih mjera zabrane kojim se može osigurati prisustvo lica lišenog slobode i efikasno vođenje krivičnog postupka. Naime, citirana odredba ne garantira samo „suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja“, već i da „puštanje na slobodu može biti uvjetovano garancijama da će se pojaviti na sudu“ (vidi Evropski sud, Iłowiecki protiv Poljske, aplikacija broj 27504/95, stav 63, 4. oktobar 2001. godine, Sulaoja protiv Estonije, aplikacija broj 55939/00, stav 64, 15. februar 2005. godine). U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja, sa kojim se saglasio i Kantonalni sud, proizlazi da iz razloga koji su opredijelili sud da produži pritvor apelantu nema mjesta izricanju blažih mjera. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti ni da je proizvoljan stav redovnih sudova da se mjerama zabrane ne bi mogla ostvariti ista svrha zbog koje je apelantu pritvor produžen.
35. Imajući u vidu navedena razmatranja, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
36. U vezi s apelantovim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica.
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe Kantonalnom sudu protiv prvostepenog rješenja Općinskog suda, o kojoj je Kantonalni sud odlučio u kratkom vremenskom roku, pri čemu je razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Činjenica da je rješenje Kantonalnog suda od 4. juna 2018. godine, kojim je odlučeno o apelantovoj žalbi, apelantovom punomoćniku dostavljeno 21. juna 2018. godine, dakle 17 dana od donošenja navedenog rješenja, sama po sebi, u datim okolnostima apelantovog slučaja, ne ukazuje na povredu garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, a apelant ničim nije ukazao da je ova činjenica dovela do kršenja njegovih prava. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
38. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) i stav 4. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u odluci o produženju mjere pritvora apelantu dali relevantne i dovoljne razloge kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje mjere pritvora tako i u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora, uz poštovanje procesnih i materijalnih garancija, te iznijeli razloge i obrazloženja zbog kojih se ista svrha ne bi mogla ostvariti određivanjem blažih mjera prema apelantu.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević