Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4137/18 (B. Ć.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4137/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4137/18, rješavajući apelaciju Benjamina Ćostovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Benjamina Ćostovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 022389 18 Kž 2 od 18. juna 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 022389 18 Kv 4 od 7. juna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Benjamin Ćostović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir S. Sprečo, advokat iz Doboja, podnio je 24. jula 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 022389 18 Kž 2 od 18. juna 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 022389 18 Kv 4 od 7. juna 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te Republičkog javnog tužilaštva RS (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 2. augusta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 14. augusta 2018. godine, a Republičko tužilaštvo 14. augusta 2018. godine. Okružni sud, kom je apelacija dostavljena na odgovor 3. augusta 2018. godine, u ostavljenom roku od osam dana nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 022389 18 Kv 4 od 7. juna 2018. godine optuženom M. H. i apelantu produžio pritvor koji po ovom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže: optuženom M. H. tri godine, a apelantu godinu i šest mjeseci od dana potvrđivanja optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.

6. Na osnovu detaljno pobrojanih dokaza koji su cijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi Okružni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da je optuženi M. H. počinio krivično djelo teško ubistvo u pokušaju iz člana 125. stav 1. tačka 8. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa članom 22. istog zakona u stjecaju s krivičnim djelom: prinuda iz člana 141. stav 1. u vezi sa stavom 1. KZRS, nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 361. stav 4. istog zakona i krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 1. KZRS, a apelant krivično djela pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 333. stav 3. KZRS u vezi s krivičnim djelom pokušaj teškog ubistva iz člana 125. stav 1. tačka 8. u vezi sa članom 22. istog zakona, u stjecaju s krivičnim djelom sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 306. stav 3. u vezi sa čl. 1. i 2. KZRS.

7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Okružni sud zaključio da su se stekli uvjeti za produženje pritvora optuženom M. H. iz člana 197. stav 1. tač. a) i v), te apelantu i optuženom M. H. iz člana 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS).

8. U prilog zaključku o ispunjenosti uvjeta iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS u pogledu apelanta i optuženog M. H., Okružni sud je istakao da su kumulativno ispunjena oba pritvorska osnova jer se za pojedina krivična djela koja se apelantu i optuženom M. H. stavljaju na teret potvrđenom optužnicom može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina, a za krivično djelo teško ubistvo u pokušaju koje se stavlja na teret optuženom M. H. i kazna dugotrajnog zatvora. Nadalje, ukazano je da način izvršenja krivičnog djela i posljedice krivičnog djela, krivično djelo čine posebno teškim. U vezi s tim je ukazano da su optuženi M. H. prilikom izvršenja krivičnih djela teško ubistvo u pokušaju iz člana 125. stav 1. tačka 8. KZRS, te apelant pri izvršenju krivičnog djela pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 333. stav 3. KZRS u vezi s krivičnim djelom teško ubistvo u pokušaju iz člana 125. stav 1. tačka 8, u vezi sa članom 22. istog zakona, iskazali naročitu upornost i bezobzirnost jer su napali na službena lica - policijske službenike koji su obavljali poslove zaštite javnog reda i sigurnosti građana, i to svoje redovne radne zadatke u okviru svojih radnih dužnosti. Takvo drsko ponašanje, napad oružjem od strane optuženog M. H. i fizičkom silom od strane apelanta na policijske službenike koji su imali kod sebe službeno oružje nesumnjivo ukazuje na spremnost optuženih da upotrijebe vatreno oružje i fizičku silu i prema nenaoružanim građanima, što sve nesumnjivo ukazuje na njihovu kriminalnu sklonost i opasnost zbog koje se građani osjećaju ugroženim, zabrinutim i nesigurnim. Imajući to u vidu i činjenicu da je u vrijeme počinjenja krivičnih djela kompletan slučaj bio medijski popraćen u svim sredstvima javnog informiranja, da je za tada osumnjičenim M. H. bila organizirana i helikopterska potjera, koja činjenica je općepoznata jer se odigravala naočigled građana područja na kome su krivična djela izvršena, te je objavljena putem svih medija u Republici Srpskoj, zaključeno je da uznemirenost i osjećaj ugroženosti kod građana još uvijek nisu prestali. Sve navedeno, prema stavu Okružnog suda, ukazuje na postojanje izuzetne situacije i posebnu težinu naprijed navedenih krivičnih djela, tako da bi puštanje optuženog M. H. i apelanta na slobodu bez sumnje rezultiralo narušavanjem javnog reda u mjestu izvršenja krivičnih djela, a i šire, jer su napadnuti policijski službenici koji su vršili poslove zaštite javnog reda i sigurnosti građana, pa su optuženi navedenim ponašanjem prouzrokovali izuzetnu situaciju (ugroženost, zabrinutost i osjećaj nesigurnosti građana koji još nije prestao jer su napadnuti policijski službenici) koja bi zbog zainteresiranosti i ogorčenosti građana bez sumnje dovela do narušavanja javnog reda ako bi se optuženi našli na slobodi.

9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 022389 18 Kž 2 od 18. juna 2018. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i optuženog M. H. izjavljene protiv rješenja Okružnog suda.

10. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud opravdano prihvatio da postoji osnovana sumnja, koju žalbe i ne osporavaju, da su apelant i optuženi M. H. počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.

11. Vrhovni sud se saglasio i sa zaključkom prvostepenog suda da postoji stvarna prijetnja od narušavanja javnog reda u slučaju puštanja na slobodu apelanta i optuženog M. H. U vezi s tim je ukazano da su okolnosti samog izvršenja krivičnog djela takve da mu daju posebnu težinu i kod građana izazivaju strah i uznemirenost. Vrhovni sud je dalje istakao da je pravilno cijenjena upornost u izvršenju krivičnog djela koju prati upotreba vatrenog oružja od strane optuženog M. H., odnosno fizičke sile od strane apelanta prema policajcima koji su ih pokušali lišiti slobode, zatim bjekstvo optuženog M. H. i skrivanje, gdje se za potrebe njegovog pronalaženja i lišavanja slobode koristi helikopter, što se odigrava pred očima građana i medijski prenosi. Sve navedeno, prema stavu Vrhovnog suda, kod građana izaziva strah i uznemirenost, koji nisu prestali, jer su napadnuti policajci koji imaju sredstva prinude, uključujući i vatreno oružje. Stoga bi, prema mišljenju Vrhovnog suda, puštanje na slobodu apelanta i optuženog M. H. rezultiralo narušavanjem javnog reda, a ta opasnost nije otklonjena protekom vremena i apelantovim korektnim odnosom prema organima gonjenja, stavom prema krivičnom djelu i bitno smanjenom uračunljivošću, na što je u žalbi ukazivao.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. U tom kontekstu apelant tvrdi da ni prijedlog za produženje pritvora, niti sama osporena rješenja ne obrazlažu koje su to vanredne okolnosti koje se odnose isključivo na njega, a koje upućuju na zaključak da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Nadalje, apelant ističe da je njegova uloga u spornom događaju marginalna, da nije trajala više od pet minuta, nakon čega je i lišen slobode, a što, prema njegovom mišljenju, nije moglo uznemiriti javnost do te mjere koja bi opravdavala određivanje, a naročito produženje pritvora po ovom osnovu. U prilog navedenom, apelant ističe i da kritične prilike nije koristio vatreno oružje, te da je, prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, bio pod utjecajem psihoaktivnih supstanci, odnosno djelovao s bitno smanjenom uračunljivošću. Nadalje, ukazuje da je mjesto njegovog prebivališta u Tešnju, FBiH, dakle na području druge općine i u drugom entitetu u odnosu na mjesto počinjenja krivičnog djela – područje regije grada Doboj, pa da nije jasno na koji način bi njegovo puštanje na slobodu uznemirilo javnost u mjestu počinjenja krivičnog djela. Apelant ukazuje i da je od počinjenja krivičnog djela za koje se tereti proteklo gotovo pet mjeseci, pa da se postavlja pitanje koje okolnosti u ovom momentu ukazuju na zaključak da bi njegovim puštanjem na slobodu došlo do uznemirenja javnosti. Prema njegovom mišljenju, bezobzirnost i upornost koje mu se stavljaju na teret u izvršenju krivičnog djela, iako prouzrokovane dejstvom psihoaktivnih supstanci, mogu biti samo otežavajuće okolnosti pri odmjeravanju sankcije, ali ne i razlog za produženje pritvora. Najzad, apelant ističe: da je priznao da je počinio krivično djelo sprečavanje službenog lica u vršenju službene radnje koje mu se stavlja na teret, odnosno da je činjenice koje su događale kritične prilike u pretežnom dijelu i priznao, izuzev dijela koji se odnosi na djelo pomaganja optuženom M. H. nakon izvršenja krivičnog djela teško ubistvo u pokušaju; da je pokazao maksimalnu kooperativnost s organima gonjenja, tužilaštvom i postupajućim sudovima, ali i prema oštećenom licu, tako što je od samog početka priznao, bez ikakvog relativiziranja, djelo sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje, te da je oštećenom ponudio naknadu sve štete koja je krivičnim djelom prouzrokovana. Prema njegovom mišljenju, sve navedeno ne ostavlja utisak da bi puštanjem na slobodu nastavio s nezakonitim aktivnostima i uznemirenjem javnosti i na taj način dodatno ugrozio svoj položaj u ovom krivičnom postupku. Ovo tim prije što do sada nikad nije osuđivan, a što, prema njegovom mišljenju, dodatno dovodi u pitanje tezu da je lice sklono nasilničkom ponašanju koje je u suprotnosti sa zakonom. Najzad, kako se, prema njegovom mišljenju, radi o arbitrarnoj i paušalnoj primjeni uvjeta iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, apelant se pozvao i na odluke Ustavnog suda br. AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine, AP 3512/15 od 10. novembra 2015. godine, AP 4665/15 od 8. decembra 2015. godine prema kojima se, kako navodi, mora raditi o kontinuiranoj uznemirenosti javnosti koja bi rezultirala narušavanjem javnog reda, i to sve dok pritvor po tom osnovu traje, a što se u konkretnom slučaju svakako ne može reći.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se apelantovi prigovori pretežno odnose na kritiku činjeničnog stanja, odnosno da nemaju osnov u stanju spisa. Nadalje, ukazano je da nisu učinjeni propusti u ispitivanju apelantove žalbe, odnosno da je ovaj sud savjesno cijenio sve žalbene navode dajući o njima jasne i detaljne odgovore.

15. Republičko tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju, pored ostalog, istaklo da su osnovani strah, zabrinutost i ozlojeđenost građana kod saznanja da je apelant svoje agresivno ponašanje usmjerio prema policajcu koji je bio na službenoj dužnosti, naoružan službenim oružjem, pa je osnovano očekivati uznemirenost i strah građana za vlastitu sigurnost u slučaju apelantovog puštanja na slobodu. U vezi s tim je ukazano da je Tužilaštvo ovu okolnost u prijedlogu za određivanje pritvora apelantu potkrijepilo izjavama uznemirenih građana sačinjenih u formi službene zabilješke. Nadalje, ukazano je da puštanje na slobodu ovakvih i sličnih počinilaca samo pojačava osjećaj straha i uznemirenosti, pogotovu u društvu u kojem su gotovo svakodnevni postali napadi lica kriminalnog ponašanja na policajce pri čemu se koristi i oružje.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12 i 91/17) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

(...)

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

(...)

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 022389 18 Kž 2 od 18. juna 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je doneseno 18. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 24. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

23. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

(...)

24. Apelant, u suštini, smatra da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije jer, iako ne osporavaju zaključak o postojanju osnovane sumnje, redovni sudovi nisu ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak da se stekli uvjeti za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS.

25. U vezi s ovim apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojima se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], broj 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje, uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda, uključuje: opasnost od bjekstva, opasnost od ometanja krivičnog postupka uništavanjem dokaza ili utjecajem na svjedoke (koluziona opasnost), opasnost od ponavljanja krivičnog djela (iteracijska opasnost) i potrebu da se zaštiti pritvoreno lice (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi, naprijed citiranu, Buzadji protiv Moldavije, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).

26. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u prilog zaključcima o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, iznijeli razloge i obrazloženja koja apelant nije osporavao ni u svojoj žalbi na prvostepeno rješenje, kao ni u apelaciji.

27. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju mjera pritvora apelantu produžena iz razloga propisanog članom 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Ustavni sud zapaža da se osnov za određivanje odnosno produženje pritvora iz citirane odredbe može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

28. Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može da se koristi kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51. i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Ovakav stav je slijedio i Ustavni sud u nekim svojim odlukama (vidi Ustavni sud, pored ostalih, odluke broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine i broj AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, također, podsjeća na to da i Komitet ministara Vijeća Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13).

29. Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu zauzetu u Odluci broj AP 2930/15 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, st. 72. i 73, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud upravo na osnovu prakse Evropskog suda utvrdio kršenje prava apelanata na ličnu slobodu i sigurnost u kontekstu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH (a koji u potpunosti korespondira pritvorskom razlogu iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS). Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, istakao da su u okolnostima tog predmeta „redovni sudovi, pri određivanju i produženju pritvora apelantima iz zakonskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka

d) ZKPFBiH, u smislu stavova Evropskog suda, postupali sa apstraktnog i formalističkog stanovišta, pri čemu su propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak tog suda da će puštanje apelanata na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH”.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da su redovni sudovi zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS zasnovali na težini krivičnog djela i visini zaprijećene kazne, na načinu izvršenja, posljedicama i medijskoj pažnji koju je privukao sporni događaj.

31. Ustavni sud zapaža da je do narušavanja javnog reda došlo već upotrebom fizičke sile prema policijskim službenicima kako bi se, za što se apelant osnovano sumnjiči, spriječili u obavljanju svoje dužnosti i kako bi se pomoglo optuženom M. H. koji se sumnjiči za pokušaj ubistva, korištenje vatrenog oružja i koji je bježao s mjesta na kojem se odigrao sporni događaj. Nadalje, sporni događaj je nesumnjivo izazvao i uznemirenost i strah kod građana s obzirom na to da je za optuženim M. H organizirana i potjera helikopterom, te da je ovo i medijski propraćeno. Nadalje, apelant se osnovano sumnjiči da je, sprečavajući policijskog službenika S. N. u vršenju službene dužnosti, njemu nanio povrede koje su kvalificirane kao teške tjelesne povrede, te da je pokušao da mu otme pištolj. Stoga, zaključak redovnih sudova da postoji strah i uznemirenost kod građana i da ona nije prestala jer se apelant nije suzdržao ni od napada na naoružana ovlaštena službena lica, suprotno njegovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Pri tome, samo činjenica da je, kako apelant navodi, bio pod dejstvom psihoaktivnih supstanci kritične prilike, odnosno da je djelovao sa smanjenom uračunljivošću, ne može biti od utjecaja na zaključak redovnih sudova o iskazanoj upornosti i bezobzirnosti u preduzimanju spornih radnji i učinku koje su one imale – nanošenje teških tjelesnih povreda policajcu - oštećenom S. N. Stoga nije nerazumno zaključiti i da bi, za slučaj da se nađe na slobodi, apelant mogao da se dovede u isto stanje i da slično ili isto ponašanje preduzme i prema građanima. Nadalje, redovni sudovi su imali u vidu i da je sporni događaj medijski propraćen, tj. da je upoznata i šira javnost, a iz čega proizlazi i da bi apelantovo puštanje na slobodu moglo izazvati uznemirenost i strah kako kod građana na području na kojem se sporni događa odigrao tako i kod građana u mjestu njegovog prebivališta, odnosno manjoj sredini u kojoj se svi manje-više poznaju.

32. Stoga je neosnovano apelantovo pozivanje na već citiranu Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2930/15, kao i odluke br. AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine (vidi tačku 69), AP 3512/15 od 10. novembra 2015. godine (vidi tačku 43), AP 4665/15 od 8. decembra 2015. godine (vidi tačku 36), u kojima je utvrđeno kršenje prava apelanata na ličnu slobodu i sigurnost u kontekstu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH (a koji u potpunosti korespondira pritvorskom razlogu iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS) zato što su redovni sudovi, u odlukama koji su bile predmet tih apelacionih postupaka, postojanje ovog pritvorskog razloga, u suštini, zasnovali na težini krivičnog djela i visini propisane kazne.

33. Ustavni sud podsjeća da se u procjeni postojanja opasnosti narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba ). U tom smislu Ustavni sud, imajući u vidu sve naprijed navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi, usljed naprijed navedenih konkretnih okolnosti, puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom za narušavanje javnog reda.

34. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odluke o produženju pritvora apelantu zasnovali na postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret, te iz posebnog razloga propisanog zakonom, o čemu su ponudili razloge i obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4137/18 (B. Ć.) | Sudska praksa | Aktio