Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3080/16 (N. D.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Posjed
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3080/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3080/16, rješavajući apelaciju Nedeljka Dragušića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nedeljka Dragušića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050692 16 Rev 2 od 14. aprila 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nedeljko Dragušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 18. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050692 16 Rev 2 od 14. aprila 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 4149/14 od 6. novembra 2014. godine kojom je odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050692 14 Gž od 10. juna 2014. godine jer je u vrijeme podnošenja te apelacije postupak po apelantovoj izjavljenoj reviziju bio u toku pred Vrhovnim sudom.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Dragana Borote (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 4. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 16. maja 2018. godine, a tužilac 25. maja 2018. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050692 01 P od 24. jula 2013. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan kupoprodajni ugovor koji je zaključen 26. oktobra 2001. godine u Banjoj Luci između tužene Smilje Predojević (u daljnjem tekstu: drugotužena) kao prodavca i tužioca kao kupca čiji predmet je bila kupoprodaja garaže u Banjoj Luci precizirane u presudi (u daljnjem tekstu: predmetna garaža), što su apelant i ostali tuženi dužni priznati (stav 1). Presudom je odbijen tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu preda u posjed, slobodnu od lica i stvari, predmetnu garažu (stav 2), dok je stavom 3 presude odbijen tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi njegovo pravo vlasništva na predmetnoj garaži. Stavovima 4, 5 i 6 presude odbačeni su tužiočevi tužbeni zahtjevi u dijelovima u kojima je tražio da se utvrdi ništavost kupoprodajnih ugovora zaključenih između drugotužene kao prodavca i Dževada Purića (u daljnjem tekstu: trećetuženi) kao kupca, ugovora zaključenog između trećetuženog kao prodavca i apelanta kao kupca čiji je predmet takođe bila predmetna garaža, kao i apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor koji je zaključen između drugotužene i tužioca čiji je predmet bila predmetna garaža, i to iz razloga što o istim zahtjevima već teku parnice (litispendencija). Presudom je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen 14. oktobra 1990. godine između drugotužene kao prodavca i trećetuženog kao kupca čiji je predmet bila kupoprodaja predmetne garaže (stav 7). Stavom 8 iste presude usvojen je apelantov protivtužbeni zahtjev i utvrđeno da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji koji je zaključen 9. maja 1992. godine između trećetuženog kao prodavca i apelanta kao kupca predmetne garaže. Stavom 9 obavezan je tužilac da prizna i trpi da se izvrši brisanje njegovog prava posjeda sa 1/1 na predmetnoj garaži. Stavom 10 određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
7. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno sljedeće: da je predmetna garaža bila vlasništvo Nenada Predojevića, supruga drugotužene, koji ju je sagradio 1967. godine i uknjižio se kao vlasnik u katastarskim knjigama; da je on 1988. godine na osnovu usmenog ugovora predmetnu garažu prodao Berislavu Stehliku, ocu tuženog Vladimira Stehlika (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) koji je lice kojem je oduzeta poslovna sposobnost i ima posebnog skrbnika; da je muž drugotužene umro 1989. godine; da je 1990. godine trećetuženi stupio u posjed predmetne garaže na osnovu usmenog ugovora zaključenog s ocem četvrtotuženog; da je otac četvrtotuženog umro 1. oktobra 1990. godine; da je pismenim kupoprodajnim ugovorom od 14. oktobra 1990. godine drugotužena prodala predmetnu garažu trećetuženom, ali da taj ugovor nije ovjeren u sudu niti je sproveden u javnim knjigama; da su apelant i trećetuženi 9. maja 1992. godine zaključili pismeni kupoprodajni ugovor pred svjedocima na osnovu kojeg je trećetuženi prodao predmetnu garažu apelantu, ali da ni ovaj ugovor nije sproveden u javnim knjigama; da je tužilac 31. avgusta 1992. godine sa četvrtotuženim zaključio ugovor o zamjeni stanova kojim je svoj stan u Sisku, Republika Hrvatska, preciziran u presudi, mijenjao za stan četvrtotuženog u Banjoj Luci (preciziran u presudi) prilikom čega je usmeno ugovoreno da će zbog razlike u površini razmijenjenih stanova predmet zamjene biti i predmetna garaža; da je u ostavinskom postupku iza pokojnog muža drugotužene drugotužena proglašena nasljednicom predmetne garaže sa 1/1 dijela, nakon čega je drugotužena s tužiocem 26. oktobra 2001. godine zaključila pismeni kupoprodajni ugovor čiji je predmet bila predmetna garaža, koji je sudski ovjeren i na osnovu kojeg se tužilac uknjižio kao vlasnik u katastarskim knjigama; da predmetnu garažu u posjedu drži apelant, iako je 5. avgusta 2002. godine s trećetuženim zaključio vansudsko poravnanje kojim je raskinut kupoprodajni ugovor vezan za predmetnu garažu koji su njih dvojica zaključili 9. maja 1992. godine.
8. U vezi s tim je navedeno da je odredbom člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ništav onaj ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo, dok je članom 109 ZOO-a propisano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti. Navedeno je i da je odredbama člana 41 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da je za tužbu iz pretpostavljenog vlasništva potrebno da su ispunjene sve pretpostavke koje se traže i za vlasničku tužbu iz člana 37 istog zakona, što znači da tužiočev (izgubljeni) posjed mora biti zakonit, istinit i savjestan, odnosno da tužilac mora imati valjan pravni osnov sticanja i zakonit način sticanja, a da iz opravdanih razloga nije znao a nije ni mogao znati da nije poslao vlasnik. Takav posjednik koji izgubi posjed, kako je obrazloženo, ima pravo da zahtijeva povraćaj stvari i od savjesnog posjednika kod kojeg se ta individualno određena stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu, odnosno da u ovakvoj situaciji jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno od lica koje je stvar steklo besteretno, a ako su pravni osnovi isti onda prednost ima lice koje stvar drži u posjedu.
9. Navedeno je da, imajući u vidu relevantne zakonske odredbe, proizlazi da je ugovor o kupoprodaji predmetne garaže koji je zaključen 26. oktobra 2001. godine između drugotužene kao prodavca i tužioca kao kupca ništav, te da tužilac nema valjan pravni osnov sticanja predmetne garaže, niti je ikada ušao u njen posjed, a iz razloga što je nesporno da u to vrijeme drugotužena nije bila vlasnica predmetne garaže. Navedeno je da je iz istog razloga ništav i kupoprodajni ugovor koji su zaključili drugotužena kao prodavac i trećetuženi kao kupac 14. oktobra 1990. godine, te i iz razloga što drugotužena nije ni bila u posjedu predmetne garaže jer je garažu prethodno prodala ocu četvrtotuženog 1988. godine, tako da na trećetuženog nije mogla prenijeti pravo koje u tom času nije imala.
10. Osnovni sud je, nadalje, obrazložio da je, suprotno navedenom, osnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan kupoprodajni ugovor koji je apelant kao kupac zaključio s trećetuženim kao prodavcem. Naime, prema mišljenju tog suda, na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno je da je prenos predmetne garaže od prvobitnog vlasnika, muža drugotužene, prodajom i predajom u posjed ocu četvrtotuženog, zatim prodajom i predajom u posjed trećetuženom i konačno predajom i prodajom apelantu, izvršen na osnovu teretnog pravnog posla pri čemu je svaki sticalac bio savjestan. Ugovor o kupoprodaji predmetne garaže koji je zaključen 9. maja 1992. godine između trećetuženog i apelanta, kako je obrazloženo, zaključen je pred svjedocima i u formalnom smislu ispunjava uslove propisane Zakonom o prometu nepokretnosti. Kako je navedeno, predmetni ugovor je i istinit jer je trećetuženi predmetnu garažu, čiji je savjestan sticalac kao i faktički i mirni posjednik bio, prenio na apelanta i uveo ga u posjed, a apelant mu je za to isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu slijedom čega je taj sud odlučio kao u st. 8 i 9 presude. Pri tome je navedeno da je neosnovano tužiočevo isticanje činjenice da je u predmetnom kupoprodajnom ugovoru cijena ugovorena u DM, a ne u dinarima, stoga jer je u postupku utvrđeno da je cijena ugovorena u dinarskoj protivvrijednosti 1.500,00 DM, te je i isplaćena u dinarima. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
11. Protiv navedene presude tužilac je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 050692 14 Gž od 10. juna 2014. godine žalbu djelimično uvažio i ukinuo prvostepenu presudu u stavu . izreke kojim je tužilac obavezan da prizna i trpi da se izvrši brisanje prava posjeda sa 1/1 dijela na predmetnoj garaži, dok je u ostalom dijelu tužiočeva žalba odbijena i navedena prvostepena presuda u preostalom dijelu (st. 1, 2, 3 i 8 izreke) potvrđena. Presudom je odbijen tužiočev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, u odnosu na dio u kojem je tužiočeva žalba uvažena, navedeno da je taj dio žalbenih navoda osnovan iz razloga što je Osnovni sud odlučio o navedenom zahtjevu, koji apelant kao protivtužilac nije ni postavio zbog čega je prvostepena presuda u tom dijelu i ukinuta. U odnosu na ostale žalbene navode, Okružni sud je istakao da su neosnovani, te da taj sud u cijelosti prihvata pravni stav i razloge koje je istakao prvostepeni sud te je donio presudu kao u dispozitivu.
12. Nakon toga, apelant je podnio prijedlog za donošenje dopunske presude koji je Okružni sud Rješenjem broj 71 0 P 050692 14 GŽ od 25. novembra 2015. godine odbio kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je apelant podnio prijedlog za dopunu drugostepene presude u kojem je naveo da je taj sud stavom 1 izreke svoje presude omaškom ukinuo presudu prvostepenog suda u dijelu sadržanom u stavu 9 izreke te predložio da se dopunskom presudom ispravi taj propust na način da Okružni sud u cijelosti potvrdi prvostepenu presudu. Kako se, prema obrazloženju tog suda, u konkretnom slučaju ne radi o propustu koji je apelant naveo (s obzirom na to da apelant nije ni tražio donošenje odluke kakvu je prvostepeni sud donio u stavu 9 svoje izreke), to je taj sud donio odluku kao u dispozitivu.
13. Protiv navedene presude tužilac je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 050692 16 Rev 2 od 14. aprila 2016. godine reviziju djelimično usvojio i preinačio obje nižestepene presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za predaju u posjed i dijelu kojim je usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev tako što je apelant obavezan da tužiocu preda u posjed, slobodnu od lica i stvari, predmetnu garažu, a odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi pravna valjanost ugovora o kupoprodaji predmetne garaže koji je apelant 9. maja 1992. godine zaključio s trećetuženim. Presudom je obavezan apelant da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena kao neosnovana. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da za razliku od drugih ugovora čiji je predmet bila predmetna garaža, samo ugovor zaključen između tužioca i drugotužene ispunjava uslove iz odredbe člana 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti, pa samo taj ugovor, prema obrazloženju Vrhovnog suda, proizvodi pravno dejstvo i predstavlja osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnoj garaži saglasno odredbama čl. 20 stav 1 i člana 33 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Kako je obrazložio taj sud, za sticanje vlasništva potrebni su osnov i način, pri čemu je ugovor samo osnov za upis u javnu knjigu, dok upis u javnu knjigu predstavlja način sticanja vlasništva. Prema mišljenju Vrhovnog suda, za razliku od apelanta i trećetuženog koji posjeduju samo osnovu sticanja (ugovor), tužilac u konkretnom slučaju ima i osnov i način sticanja, s obzirom na to da se na osnovu kupoprodajnog ugovora uknjižio u katastarskom operatu kao vlasnik predmetne garaže (taj operat je jedini javni registar o stvarnim pravima na garažama).
14. U vezi s tim je navedeno da je suština tužbenog zahtjeva u ovoj parnici predaja u posjed predmetne garaže tužiocu kao vlasniku čije je pravo upisano u javnim knjigama, iz čega proizlazi da se radi o zahtjevu za zaštitu prava vlasništva kao jednoj od tri klasične vlasničke tužbe – reivindicatio – zbog čega je ovaj spor, prema mišljenju tog suda, trebalo razriješiti uz primjenu zakonskih propisa koji regulišu taj pravni institut. Navedeno je da prema odredbi člana 37 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari, pri čemu mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva odnosno jače pravo na posjed, te da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Polazeći od navedene suštine tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju, ovaj sud je, prije svega, ocijenio da tužilac ne može radi zaštite prava vlasništva osporavati pravne poslove trećih lica samo zato što je predmet ugovora njegovo vlasništvo, ali da ovako pogrešno postavljen tužbeni zahtjev nije sprečavao nižestepene sudove da usvoje zahtjev za zaštitu prava vlasništva, odnosno da ocijene da li su se ispunili uslovi za predaju garaže tužiocu kao njenom vlasniku.
15. Kako prema obrazloženju Vrhovnog suda vlasnik nije ovlašćen da traži da sud presudom utvrdi ništavost ugovora zaključenog između trećih lica o prodaji stvari na kojoj on ima pravo vlasništva jer ga takav ugovor ne sprečava da traži predaju u posjed te stvari (član 37 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima u vezi sa čl. 103 i 460 ZOO-a), to nije bilo osnova da se udovolji tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništavosti ugovora od 14. oktobra 1990. godine i 9. maja 1992. godine. Zbog navedenog se, prema obrazloženju presude, u ovom dijelu revizija ukazuje neosnovanom jer, kako je rečeno, za tužioca ti ugovori ne postoje i nije bilo nikakve prepreke da on kao vlasnik traži predaju u posjed predmetne garaže jer su ispunjeni uslovi iz člana 37 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, ugovor o kupoprodaji se zaključuje radi sticanja prava vlasništva na stvari koja je predmet kupoprodaje, a ako istu nekretninu od vlasnika kupe dva lica, svako za sebe, pravo vlasništva stiče onaj kupac koji se uknjiži u javnu knjigu kao vlasnik, a to je u konkretnom slučaju tužilac. Pravo vlasništva, prema obrazloženju, stečeno na ovaj način može biti s uspjehom osporeno od strane drugih lica samo u slučaju da je kupac čije je pravo upisano u javnoj knjizi nesavjestan, a to će biti ako je znao ili mogao znati da je drugi kupac prije njega zaključio valjan ugovor o kupoprodaji. U konkretnom slučaju apelant nije sproveo dokaze na okolnost eventualne nesavjesnosti tužioca kao kupca, a savjesnost se pretpostavlja, pa apelant, kako je navedeno, u ovoj parnici nije s uspjehom osporio tužiočevo pravo na predmetnoj garaži. Vrhovni sud je istakao da je prema odredbi člana 54 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se deklaratorna tužba može podići kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje nekog prava ili pravnog odnosa. Međutim, u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je tužilac upisan u javne knjige kao vlasnik, tužilac nije imao pravni interes za donošenje deklaratorne odluke pa je, prema mišljenju tog suda, u ovom dijelu njegovu tužbu trebalo odbaciti zbog nepostojanja pravnog interesa, što nižestepeni sudovi nisu uradili.
16. Navedeno je i da nisu valjani razlozi nižestepenih sudova u vezi s pravnom valjanosti kupoprodajnog ugovora zaključenog između drugotužene i tužioca na osnovu kojeg se tužilac uknjižio kao vlasnik predmetne garaže. Naime, kako je obrazloženo, ovi sudovi pogrešno smatraju da drugotužena nije bila vlasnica predmetne garaže budući da je njen muž za života prodao tu garažu ocu četvrtotuženog, pa da stoga ona nije mogla na tužioca prenijeti pravo koje sama nije ni imala. Kako je obrazložio taj sud, prema izričitoj odredbi člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti, pravno valjani su samo oni ugovori o prometu nepokretnosti koji su sačinjeni u pismenoj formi, a prema prelaznoj odredbi iz člana 46 istog zakona, usmeni ugovori zaključeni nakon 4. januara 1979. godine kao dana stupanja na snagu tog zakona (nakon tog datuma je i zaključen sporni ugovor između muža drugotužene i oca četvrtotuženog) ne mogu se konvalidirati ni obostranim ispunjenjem obaveza koje iz njega proizlaze. To znači, kako je obrazloženo, da usmeni ugovor zaključen između muža drugotužene i oca četvrtotuženog ne proizvodi pravno dejstvo. Dakle, kako je obrazložio taj sud, muž drugotužene je i dalje (nakon zaključenja tog ugovora) ostao vlasnik predmetne garaže, a nakon njegove smrti drugotužena je proglašena nasljednicom-vlasnicom te garaže, a to pravo je ugovorom o kupoprodaji prenijela na tužioca koji se na zakonom propisan način i uknjižio kao njen vlasnik.
17. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, između ostalog, odbili apelantov protivtužbeni zahtjev za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji predmetne garaže zaključenog 14. oktobra 1990. godine između drugotužene kao prodavca i trećetuženog kao kupca, ali da taj dio nižestepenih presuda nije bio predmet osporavanja ni u žalbenom niti u ovom revizionom postupku, pa taj sud nema ovlašćenje da preispituje valjanost tog dijela nižestepenih presuda. Pored toga, navedeno je da kako na osnovu ugovora koji ne ispunjava uslove pravne valjanosti opisane u odredbama člana 9 st. 2 i 4 Zakona o prometu nepokretnosti, kupac odnosno trećetuženi nije mogao steći bilo kakva prava na predmetu ugovora (predmetna garaža), niti je mogao dalje prometovati tu stvar, to znači da ugovor zaključen 9. maja 1992. godine između trećetuženog kao prodavca i apelanta kao kupca takođe ne ispunjava uslove pravovaljanosti, s obzirom na to da trećetuženi nije bio vlasnik predmetne garaže pa nije ni mogao na apelanta prenijeti pravo koje sam nije posjedovao. U odnosu na dosuđene troškove postupka, Vrhovni sud je istakao da u slučaju kad preinačava nižestepene presude odlučuje i o troškovima cijelog postupka, te da je na osnovu postavljenog zahtjeva tužioca koji je u cijelosti uspio u postupku i na osnovu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata donio odluku o visini troškova. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je nesporno da prilikom zaključenja ugovora između drugotužene i tužioca, drugotužena nije bila vlasnica predmetne garaže, s obzirom na to da je tu garažu njen suprug prodao ocu četvrtotuženog te zbog toga što tužilac nikada nije isplatio kupoprodajnu cijenu predmetne garaže. Takođe navodi i da je nesporno da četvrtotuženi nije mogao dati nikakav iskaz vezano za uključenost sporne garaže u razmjenu stanova koja se desila između njegovog oca i tužioca jer se radi o licu koje je duševno oboljelo pa mu je oduzeta poslovna sposobnost. Apelant navodi i da je podnio krivičnu prijavu protiv drugotužene i tužioca, ali da je istraga u tom predmetu obustavljena zbog zastare krivičnog gonjenja. Takođe navodi i da je presudom Vrhovnog suda obavezan na naknadu enormnih troškova postupka tužiocu u visini od 6.545,50 KM čijom isplatom bi apelant bio gurnut ispod granice preživljavanja jer i sada jedva preživljava sa svojom porodicom i da je navedeno rezultat prekoračenja granice zahtjeva koji su stavljeni u toku postupka.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
20. Tužilac je naveo sadržaj presuda donesenih u postupku te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva, kao i da apelant prećutkuje da uopšte ne postoji kupoprodajni ugovor koji je zaključio s trećetuženim jer su njih dvojica u vansudskom poravnanju sporni ugovor raskinuli. Takođe je navedeno da je apelant nakon pravosnažnosti donesene presude predao tužiocu u posjed predmetnu garažu. V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 29/94) relevantne odredbe glase: Član 9.
1. Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovorača ovjereni u nadležnom sudu
2. Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo
22. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 20. stav 1.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 050692 16 Rev 2 od 14. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 18. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1, člana 13 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.[...]
29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje pravne valjanosti kupoprodajnih ugovora, dakle da se radi o predmetu građansko-pravne prirode te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje u okviru redovnog suda koji ga je obavezao na povraćaj predmetne garaže tužiocu te odbio njegov zahtjev za utvrđivanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora koji je apelant zaključio s trećetuženim. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
33. U vezi s tim, dovodeći u kontekst činjenice predmeta precizirane u prethodnim tačkama ove odluke s relevantnim propisima takođe citiranim u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo ili da su u toku postupka činjenice pogrešno utvrđene. Naime, Ustavni sud zapaža da je nesporno utvrđeno da kupoprodajni ugovor koji je zaključen između supruga drugotužene i oca četvrtotuženog bio usmeni ugovor, te da kao takav, shodno odredbama člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti, nije proizveo nikakvo pravno dejstvo (jer nije bio sastavljen u pismenom obliku) zbog čega je predmetna garaža i dalje ostala u posjedu i vlasništvu supruga drugotužene, a kasnije je garažu drugotužena naslijedila od svog supruga u ostavinskom postupku te je predmetnu garažu i mogla prodati tužiocu. Iz istog razloga, kako je to i obrazložio Vrhovni sud, nije proizveo nikakvo pravno dejstvo niti usmeni kupoprodajni ugovor koji su zaključili otac četvrtotuženog i trećetuženi pa trećetuženi nije ni mogao prodati predmetnu garažu apelantu. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je sporni ugovor koji je zaključen između drugotužene i tužioca ništav.
34. S druge strane, Ustavni sud zapaža i da iz činjenica predmeta proizlazi da apelant nema pravni osnov da traži utvrđivanje valjanosti kupoprodajnog ugovora koji je zaključio sa trećetuženim čiji je predmet takođe bila predmetna garaža. Ovo stoga jer ne samo da trećetuženi nije stekao pravo vlasništva na predmetnoj garaži jer je zaključio usmeni ugovor s nevlasnikom, nego i zbog činjenice da su apelant i trećetuženi u vansudskom poravnanju utvrdili da se ugovor koji su zaključili smatra raskinutim. Zbog navedenog Ustavni sud i apelantove navode o validnosti spornog kupoprodajnog ugovora koji je zaključio s trećetuženim smatra neosnovanim. Neosnovanim Ustavni sud smatra i apelantove navode da je Vrhovni sud prekoračio tužiočev zahtjev i dosudio mu enormno visoke troškove postupka jer iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je taj sud odluku o troškovima donio na osnovu tužiočevog zahtjeva i shodno njegovom uspjehu u postupku, a u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Pri tome Ustavni sud ističe da zbog svega navedenog nisu od uticaja apelantove tvrdnje da četvrtotuženi nije mogao dati nikakav iskaz u toku postupka jer je lice kojem je oduzeta poslovna sposobnost i da je apelant podnio krivičnu prijavu protiv drugotužene i tužioca u kojem predmetu je istraga obustavljena zbog zastare krivičnog gonjenja.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
36. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelant kršenje prava na imovinu vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje dok navodno kršenje prava na djelotvoran pravni lijek ničim ne obrazlaže. Kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, te kako osim paušalnog navoda da mu je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek apelant ne nudi nikakve argumente u korist toj tvrdnji, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo ili da su činjenice u postupku pogrešno utvrđene kada je nesporno da kupoprodajni ugovori zaključeni između supruga drugotužene i oca četvrtotuženog, kao i između oca četvrtotuženog i trećetuženog, ne proizvodne pravno dejstvo jer nisu bili zaključeni u pismenoj formi zbog čega je predmetna garaža i ostala u vlasništvu supruga drugotužene, a kasnije po osnovu nasljeđivanja u vlasništvu drugotužene i zbog čega je kupoprodajni ugovor koji je zaključen između drugotužene i tužioca pravno valjan.
38. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada apelant kršenje prava na imovinu vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno i kada apelant nije obrazložio u čemu se sastoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević