Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3342/18 (M. P.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pretpostavke za lišenje slobode
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3342/18
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3342/18, rješavajući apelaciju Milana Pičulina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Pičulina podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020568 18 Kž 4 od 17. maja 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 020568 18 Kv 7 od 3. maja 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
Uvod
1. Milan Pičulin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gordan Jovišević, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 020568 18 Kž 4 od 18. maja 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 020568 18 Kv 7 od 3. maja 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 020568 18 Kv 7 od 3. maja 2018. godine utvrđeno je da nisu prestali razlozi za pritvor određeni i produženi ranijim rješenjima (od 12. oktobra 2017. godine) apelantu i ostalim navedenim licima zbog postojanja osnovane sumnje da su apelant i ostala navedena lica počinila krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 2. i 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), tako da po ovom rješenju pritvor može trajati najduže dvije godine od dana potvrđivanja optužnice uz obaveznu dvomjesečnu kontrolu opravdanosti pritvora.
6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da se nakon potvrđivanja optužnice (5. januar 2018. godine) vodi postupak protiv apelanta i ostalih za navedeno krivično djelo, te da je nakon isteka dva mjeseca od posljednjeg rješenja o pritvoru sudu dostavljen spis radi ispitivanja opravdanosti pritvora, kao i prijedlog jednog od branioca za ukidanje pritvora. Pozivajući se na član 202. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), Okružni sud navodi da je ispitao osnovanost daljnjeg trajanja pritvora, te je utvrdio da i dalje egzistira razlog iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP zbog kojeg je neophodno dalje zadržavanje optuženih u pritvoru. Okružni sud je najprije utvrdio da je opšti uslov - postojanje osnovane sumnje - utvrđen samim potvrđivanjem optužnice, što proizlazi iz dokaza priloženih uz optužnicu, kao i da ničim nije kompromitovano postojanje osnovane sumnje.
7. Nadalje, polazeći od krivičnog djela koje se optuženima stavlja na teret, Okružni sud je utvrdio postojanje objektivnog uslova za pritvorski osnov iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP. Takođe, Okružni sud je ukazao na raniju osuđivanost optuženih, uključujući apelanta (pravosnažna presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci od 12. maja 2010. godine za krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona RS, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, i presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci od 17. decembra 2013. godine za isto krivično djelo, uslovna osuda sa utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i rokom provjeravanja od tri godine). Okružni sud je naveo da su optuženi do sada više puta osuđivani, da je apelant specijalni povratnik, pa je očigledno da ranija osuđivanost nije imala uticaj na optužene zbog čega je sud našao da su to naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi puštanjem na slobodu optuženi mogli počiniti krivično djelo.
8. Dakle, u postupku kontrole sud nije našao nove okolnosti koje bi opravdale ukidanje pritvora optuženim, uključujući apelanta, već da i dalje egzistiraju neizmijenjeni razlozi zbog kojih je pritvor produžen rješenjem od 5. marta 2018. godine.
9. Vrhovni sud, rješavajući po žalbama optuženih, uključujući apelanta, donio je Rješenje broj 11 0 K 020568 18 Kž 4 od 17. maja 2018. godine kojim je žalbe optuženih protiv rješenja od 3. maja 2018. godine odbio.
10. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi da žalbe nisu uspjele osporiti valjanost datih razloga o postojanju osnovane sumnje u odnosu na optužena lica. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene i da je sud pravilno zaključio da i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi mogli ponoviti krivično djelo. Vrhovni sud navodi da su optuženi ( osim jednog kojeg navodi) specijalni povratnici, jer su osuđivani zbog istog krivičnog djela, što daje posebnu težinu njihovim radnjama, u smislu da to ukazuje na opasnost od ponovnog činjenja novog krivičnog djela. Takođe, sud je naveo da su bez osnova apelantovi žalbeni prigovori da su mu ranije osude brisane i da se ne može smatrati da je ranije osuđivan. Ovo stoga što, kako Vrhovni sud navodi, ova okolnost nema uticaja na odlučivanje o pritvoru a, s druge strane, što se nisu stekli uslovi za zakonsku rehabilitaciju po presudi Osnovnog suda u Banjoj Luci od 17. decembra 2013. godine, što sud dodatno obrazlaže. Dakle, i po mišljenju Vrhovnog suda, ranija osuđivanost, ali i relativno dug period u kojem su optuženi vršili krivična djela (od početka 2017. godine do oktobra 2017. godine) za koja se terete predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi, ukoliko bi se našli na slobodi, ponoviti krivično djelo, čime je ostvaren pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
11. U apelaciji apelant ukazuje na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelantovih navoda svodi se na ukazivanje na to da u odnosu na postojanje razloga za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP sud nije naveo naročite okolnosti, odnosno razloge za postojanje tih okolnosti. Apelant smatra da ranija osuđivanost i period od navodno 10 mjeseci za koji se apelant tereti ne predstavljaju naročite okolnosti iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP, te da sud nije dao valjano i konkretno obrazloženje o postojanju naročitih okolnosti, niti je utvrdio konkretne i argumentovane radnje i postupke koji ukazuju da će doći do ponavljanja krivičnog djela. Takođe, apelant ukazuje da sud nije imao pravo da smatra apelanta osuđivanim, ukazujući da poslije izdržane kazne zatvora i prije rehabilitacije sva lica uživaju sva prava iz Ustava i zakona i drugih propisa, odnosno da sud nije imao osnova da smatra apelanta osuđivanim licem u skladu sa odredbama „krivičnog zakona“. Apelant smatra da je sud trebalo da ocijeni i protek vremena od ranijih presuda, vrstu i visinu kazne, a ne samo da konstatuje raniju osuđivanost i da smatra da je to dovoljan uslov za postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi ponoviti krivično djelo. Apelant smatra da, uslijed vremena provedenog u pritvoru do sada, te stavljajući to u odnos sa visinom i vrstom kazne za ranije dvije presude kojim je apelant osuđen, pritvor apelanta u konkretnom slučaju predstavlja kaznu.
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je apelacija neosnovana, jer je sud donio pravilna i zakonita rješenja kojima nije došlo do povrede apelantovog prava, dok je Okružni sud naveo da je za svoju odluku dao detaljne razloge. Tužilaštvo je navelo da su sudovi dali valjane razloge za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP.
V. Relevantni propisi
13. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu koji se primjenivao u konkretnom predmetu glasi: Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je doneseno 17. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 15. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
20. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
21. U konkretnom slučaju apelant je lice koje je lišeno slobode i koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda, te lice koje se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja za produženje pritvora pri čemu osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP.
22. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O' Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
23. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance utvrdili da i dalje stoje razlozi za pritvor apelantu (i ostalim navedenim licima) o čemu su u osporenim rješenjima dati jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi koje će Ustavni sud, s obzirom na pitanja pokrenuta apelacijom, ispitati samo u odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP.
25. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti određenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica koje je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe, s obzirom na prirodu ili stepen težine, uporedive s optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Evropski sud, takođe, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem vremenskom periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi, Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).
26. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da su Okružni sud i Vrhovni sud utvrdili da su ispunjeni uslovi za produženje pritvora predviđeni članom 197. stav 1. tačka v) ZKP, odnosno da bi puštanjem na slobodu optuženi mogli učiniti krivično djelo. Pri tome je u obrazloženjima osporenih rješenja ukazano na činjenicu da je apelant specijalizovani povratnik, pri čemu je Vrhovni sud ispitao i apelantove navode o brisanju ranijih osuda o čemu je dao obrazloženje. Sudovi su, takođe, naveli da ranija osuđivanost očigledno nije uticala na optužene, uključujući apelanta, te su raniju osuđivanost doveli u vezi sa relevantno dugim periodom u kojem su vršili krivična djela za koja se terete (deset mjeseci) ocjenjujući navedeno kao naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi, ukoliko bi se našli na slobodi, ponovili krivično djelo, čime je ostvaren uslov iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz apelantovih navoda ne proizlazi ništa iz čega bi se moglo zaključiti da u okolnostima njegovog slučaja ne postoji istinska „opravdana bojazan“ da bi, u smislu predmetnog pritvorskog osnova, puštanjem na slobodu mogao počiniti krivično djelo, odnosno da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o naročitim okolnostima koje opravdavaju bojazan koje nadjačavaju pravilo o poštivanju apelantovog prava na slobodu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.
27. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih rješenja o produženju pritvora nisu izostali razlozi i obrazloženja koje su redovni sudovi ocijenili u prilog zaključku o postojanju naročitih okolnosti zbog kojih su zaključili da su ispunjeni uslovi iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević