Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2233/16 (NIGD „Dnevne nezavisne novine“ Banjaluka i B. R.-P. iz Banjaluke)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Kleveta
- Miješanje
- Sloboda izražavanja
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2233/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2233/16, rješavajući apelaciju NIGD „Dnevne nezavisne novine“ Banja Luka i Borjane Radmanović-Petrović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija NIGD „Dnevne nezavisne novine“ Banja Luka i Borjane Radmanović- Petrović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 159692 14 Gž od 10. marta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 159692 12 P od 15. maja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. NIGD „Dnevne nezavisne novine“ Banja Luka i Borjana Radmanović-Petrović iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant i apelantkinja ili apelanti), koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 27. maja 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 159692 14 Gž od 10. marta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 159692 12 P od 15. maja 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, kao i od Gorana Vojvodića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 3. jula 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 13, odnosno 16. jula 2018. godine, dok tužilac nije odgovorio.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 159692 12 P od 15. maja 2014. godine obavezani su apelanti da tužiocu solidarno naknade nematerijalnu štetu po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog povreda časti i ugleda u iznosu od 1.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude, dok je tužbeni zahtjev tužioca preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Istom presudom apelanti su obavezani tužiocu naknaditi troškove parničnog postupka kako je precizirano u izreci presude.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet konkretnog spora zahtjev tužioca kojim traži da se utvrdi da su apelanti u svojstvu izdavača, odnosno glavnog urednika iznosili neistinite činjenice o tužiocu, čime su tužiocu prouzrokovali duševne bolove i nematerijalnu štetu. Dalje je navedeno da je u sprovedenom dokaznom postupku utvrđeno da je apelant u izdanju od 26. septembra 2012. godine, na strani 2, objavio članak pod naslovom „Šefovi krim. policije učestvovali u iznudama“ u kojem se, između ostalog, navodi: „Nezavisne saznaju i da su u vezu sa iznudama i zelenaštvom dovedeni [tužilac] Goran Vojvodić, šef krim. policije Policijske stanice Lazarevo.“ Nadalje je utvrđeno da je 27. septembra 2012. godine, na strani 2, apelant objavio članak pod naslovom „Istraga protiv inspektora“ u kojem se, između ostalog, navodi: „Izvor 'Nezavisnih' blizak istrazi otkrio je ranije da su saučesnici Branislavu Smiljaniću Ćeli (36) i ostalim kamatarima u iznudama više stotina hiljada maraka od 150 oštećenih Banjalučana bili [tužilac] Goran Vojvodić, šef krim. policije Policijske stanice Lazarevo...“ Takođe je utvrđeno da je u novinskom izdanju od 19. oktobra 2012. godine apelant, na strani 7, objavio članak pod naslovom „Proširena istraga protiv Smiljanića i zelenaša“ u kojem se, između ostalog, navodi da su, osim Guske i Karanovića, u vezu sa Smiljanićem dovedeni i [tužilac] Goran Vojvodić, šef krim. policije Policijske stanice Lazarevo. Osnovni sud je dalje naveo da je iz dopisa MUP-a RS, direktora policije Jedinice za profesionalne standarde od 5. avgusta 2013. godine utvrdio da su u toj jedinici, u septembru 2012. godine, zaprimljeni zahtjevi za sprovođenje unutrašnjeg postupka protiv više policijskih službenika CJB Banja Luka, među kojima i protiv tužioca, zbog sumnje da su počinili težu povredu radne dužnosti na način što su, suprotno pravilima, ostvarivali kontakte sa bezbjednosno interesantnim licem Branislavom Smiljanićem. Dalje je utvrđeno da je od Okružnog tužilaštva Banja Luka i sudije za prethodni postupak zatraženo odobrenje za korišćenje dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama, nakon čega je Okružno tužilaštvo Banja Luka dostavilo obavještenje da te dokaze ne bi trebali koristiti u posebnom disciplinskom postupku protiv policijskih službenika. Utvrđeno je da protiv tužioca i drugih policijskih službenika nije vođen dalji unutrašnji niti disciplinski postupak. Osnovni sud je dalje utvrdio da iz iskaza tužioca datog u svojstvu parnične stranke proizilazi da je trinaestu godinu zaposlen u MUP-u RS, da je u trenutku objavljivanja apelantovih članaka bio raspoređen na poslovima šefa Kriminalističke policije Policijske stanice Banja Luka -Lazarevo, kao i da je u toku rada dva puta novčano nagrađivan od ministra unutrašnjih poslova za iskazanu profesionalnost u obavljanju svojih poslova i da je svake godine ocjenjivan odličnom ocjenom. Nadalje je utvrđeno da se protiv tužioca nikada nije vodio ni disciplinski, niti krivični postupak. Međutim, kako je dalje utvrđeno, tužilac je od 1. juna 2013. godine premješten na poslove inspektora Kriminalističke policije CJB - Sektor kriminalističke policije - Odjeljenje za sprečavanje ratnih zločina, terorizma i ekstremizma, a da je razlog za njegov premještaj na drugo radno mjesto objavljivanje spornih članaka.
7. Osnovni sud je nadalje utvrdio da iz iskaza tužioca kao parnične stranke proizilazi da je u vrijeme objavljivanja spornih članaka bio u šoku, da posljedice osjeća i dalje, te da koristi lijekove za smirenje. U svom iskazu tužilac je, takođe, naveo da osjeća da ga svi posmatraju kao kriminalno lice, da je njegova porodica upoznata sa spornim člancima, te da ga je pozivala učiteljica njegovog devetogodišnjeg sina u školu kako bi preduprijedili moguće provokacije ostale djece prema njegovom djetetu. Tužilac je istakao da je navedenim narušen njegov ugled kako na poslu, tako i u mjestu gdje živi, da ga stanari u zgradi u kojoj stanuje, rodbina i radne kolege izbjegavaju, čime je njegov status u društvu narušen i smatra da, bez obzira na to što nije kriv, njegov položaj nikad neće biti isti kao što je bio prije objavljivanja spornih članaka.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je dalje istakao da iz iskaza saslušanog novinara Nikole Morače slijedi da je zaposlen kod apelanta i da je autor svih članaka u kojima se pominje tužilac u vezi sa slučajem Smiljanić, pa tako i članaka koje pominje tužba. Svjedok je izjavio da je apelant u septembru 2012. godine od dva različita izvora informacija iz dvije bezbjednosne agencije u BiH dobio informaciju da su u vezu sa Branislavom Smiljanićem, tada osumnjičenim, a u međuvremenu optuženim za zelenaštvo, teške iznude i pranje novca, dovedeni određeni inspektori CJB Banja Luka, među kojima je navedeno i ime tužioca. Takođe je naveo da je za jedan broj inspektora imao detalje o tome šta su konkretno radili, a u odnosu na tužioca je imao potvrdu da je tužilac imao kontakte sa Smiljanićem, zatim, da je u članku takva informacija i navedena, odnosno navedeno je da je tužilac doveden u vezu sa Smiljanićem. Istakao je da njegovo pisanje nema ništa lično sa inspektorima, već da je to dio njegovog posla.
9. Osnovni sud je dalje naveo da iz iskaza svjedoka Zorana Mandića, načelnika Uprave Kriminalističke policije u Banjoj Luci, proizilazi da je upoznat sa činjenicom da se vodi krivični postupak protiv Branislava Smiljanića, da je Uprava Kriminalističke policije o tom slučaju bila obaviještena i da je sprovodila instrukcije i nadzor, da je imao informaciju da su se obavili neodobreni kontakti pojedinih inspektora sa inkriminisanim licima. U odnosu na tužioca naveo je da je u sačinjenom predmetnom izvještaju navedeno da je tužilac imao tri komunikacije putem telefona sa Branislavom Smiljanićem. Svjedok je, takođe, istakao da je prvi kontakt ostvaren 24. juna 2012. godine putem SMS poruke, da se iz izvještaja može zaključiti da je Smiljanić tužiocu poslao poruku sljedećeg sadržaja: „Kad stigneš, javi se, trebaš mi“, zatim, da je druga komunikacija bila na poziv Smiljanića, odnosno pokušaj komunikacije, jer na poziv tužilac nije odgovorio (24. jula 2012. godine). Dalje je naveo da je istog dana, nekoliko minuta nakon navedenog poziva, Smiljanić uputio tužiocu poruku koja je glasila: „Drug, gdje si, trebali bi se vidjeti.“ Istakao je, takođe, da u vrijeme kada je davao saopštenja za javnost, imao je saznanje da su neki inspektori ostvarivali kontakt sa Smiljanićem, ali da nije znao konkretno o kojim inspektorima se radi.
10. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da su sporna izražavanja u objavljenim tekstovima istinita, odnosno da je tužilac doveden u vezu sa iznudama i zelenaštvom i da je saučesnik Branislava Smiljanića i ostalih kamatara u iznudama, imajući u vidu da protiv tužioca i drugih policijskih službenika nije vođen dalji unutrašnji, niti disciplinski postupak. Osnovni sud je, takođe, zaključio da u toku krivičnog postupka protiv optuženog Smiljanića nije pomenuto ime tužioca i da su apelanti navedene tvrdnje o povezanosti tužioca sa iznudama i zelenaštvom, za koje je u predmetnom postupku utvrđeno da su neistinite, iznijeli ili pronijeli u javnost kada ih je objavio apelant. Osnovni sud je smatrao da iz sadržaja spornih članaka proizilazi ozbiljnost i upornost i da se nije radilo o vrijednosnim ocjenama, nego o prenošenju neistinitih činjenica čiju istinitost u toku postupka apelanti nisu dokazivali. Time su, kako je zaključio Osnovni sud, nanijeli štetu ugledu tužioca. Zaključeno je da citirani navodi predstavljaju klevetu zbog koje tužilac ima pravo da zahtjevom potražuje od apelanata naknadu nematerijalne štete pozivom na odredbe člana 1 stav 1 i čl. 5, 6, 8 i 12 Zakona o zaštiti od klevete i člana 154 stav 1 i čl. 158 i 200 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Zbog navedenih razloga, Osnovni sud je djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu tužioca i donio navedenu odluku.
11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 159692 14 Gž od 10. marta 2016. godine žalba apelanata je odbijena i Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 159692 12 P od 15. maja 2014. godine u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o glavnoj stvari i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka je potvrđena. Istom presudom odbijeni su kao neosnovani zahtjevi apelanata za naknadu troškova za sastavljanje žalbe i tužioca za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.
12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je za odgovornost apelanata značajno utvrditi da li je predmetno iznošenje i pronošenje sadržano u spornim člancima istinitog ili neistinitog sadržaja i da li se, s obzirom na to, može definisati kao kleveta, te da li je time pričinjena šteta tužiocu, kao i u čemu se šteta sastoji. Istaknuto je da kleveta postoji kada sadržaj onoga što je izraženo nije istinit. Okružni sud je utvrdio da apelanti tokom postupka nisu dokazali da je sadržaj objavljenih tekstova istinit, odnosno nisu dokazali da je u vezu sa iznudama i zelenaštvom, za koje je optužen Branislav Smiljanić, doveden tužilac, odnosno da je protiv tužioca pokrenuta (proširena) istraga i da je tužilac saučesnik Branislava Smiljanića i ostalih kamatara u iznudama više stotina hiljada maraka. Okružni sud je zaključio da se stoga može prihvatiti da je ispunjena prva pretpostavka odgovornosti za štetu (postojanje klevete). Dalje je istaknuto da su apelanti dokazali, a na čemu istrajava i žalba apelanata, da je tužilac imao tri kontakta sa optuženim Branislavom Smiljanićem, a koje činjenice nisu ni sporne. U postupku je utvrđeno da je optuženi Smiljanić poslao tužiocu dvije SMS poruke, na koje tužilac nije odgovorio, i jedan poziv na koji tužilac, takođe, nije odgovorio. Okružni sud je zaključio da se radi o kontaktima zbog kojih je i vođena unutrašnja kontrola u MUP-u RS, da je utvrđen sadržaj kontakata i, osim dostavljenog izvještaja, nisu vođeni dalji postupci o utvrđivanju odgovornosti tužioca u vezi sa istim kontaktima. Dakle, istinitost navoda da je protiv tužioca otvorena istraga, da se on dovodi u vezu sa optuženim Smiljanićem, a u vezi sa izvršenjem krivičnih djela, te osobito da je tužilac saučesnik optuženog, po ocjeni Okružnog suda, apelanti nisu dokazali u sprovedenom postupku.
13. Okružni sud je nadalje istakao da kleveta - iznošenje ili prenošenje nečeg neistinitog za neko lice postoji u onom slučaju kad to može škoditi njegovoj časti i ugledu. Ovo pretpostavlja da se iznošenje ili prenošenje neistina mora vršiti ozbiljno, tako da objektivno kod drugog može stvoriti lošu nepovoljnu predstavu (ocjenu) o onome na koga se kleveta odnosi. Okružni sud je istakao da je tužilac u predmetno vrijeme bio raspoređen na poslovima šefa Kriminalističke policije Policijske stanice Banja Luka- Lazarevo iz čega slijedi da je iznošenje i prenošenje neistinitog sadržaja nesporno škodilo časti i ugledu tužioca prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, a posebno kada se uzmu u obzir „kvantitet i kvalitet“ iznesene klevete. Po ocjeni Okružnog suda, žalba apelanata neosnovano ukazuje da su apelanti dokazali postojanje kontakata između tužioca i optuženog Smiljanića, jer to nije ni sporno. Međutim, kako je zaključio Okružni sud, u objavljenim tekstovima nije navedeno postojanje kontakata, već da je tužilac doveden u vezu sa iznudama i zelenaštvom i da je saučesnik Branislava Smiljanića i ostalih kamatara u iznudama, pri čemu istinitost takvih navoda apelanti nisu dokazali. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je smatrao da je prvostepeni sud, shodno članu 200 ZOO, pravilno odredio visinu dosuđene naknade i time sankcionisao ponašanje apelanata.
14. Takođe, Okružni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije ocijenio izvedene dokaze u skladu sa odredbom člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 123 istog zakona. Suprotno istaknutim navodima žalbe, Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti na način kako to propisuje navedena odredba i brižljivom i savjesnom ocjenom svih dokaza je stekao uvjerenje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
15. U odnosu na žalbene navode da je tužilac javni službenik i da je njegov rad izložen sudu javnosti, Okružni sud je utvrdio da činjenica da je rad tužioca izložen sudu javnosti nije bez ograničenja i iznošenje „suda javnosti“, odnosno mišljenja u sredstvima javnog informisanja mora biti istinito, jer ako to nije, podložno je sankcionisanju predviđenom Zakonom o zaštiti od klevete. Istaknuto je da ni član 2 Zakona o zaštiti od klevete, na koji se žalba pozvala, ne daje apsolutnu slobodu izražavanja, već, naprotiv, uslove da se u najvećoj mjeri obezbijedi princip slobode izražavanja. Takođe, Okružni sud je utvrdio da je neosnovana tvrdnja žalbe da se u konkretnom slučaju radi o suštinskoj istinitosti iz člana 6 stav 1 tačka a) Zakona o zaštiti od klevete i da je odbrana na osnovu iskrene namjere jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti kada novinar ima legitiman cilj i kada je nešto od značaja za javnost. Po ocjeni Okružnog suda, istaknuti žalbeni navodi su u suprotnosti sa odredbom člana 5 Zakona o zaštiti od klevete.
16. U odnosu na dokaze koje su apelanti priložili uz podnesak od 29. aprila 2015. godine naslovljen kao prijedlog za dopunu dokaznog postupka (Presuda Okružnog suda broj 11 0 K 011005 K od 13. marta 2014. godine koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda RS broj 11 0 K 011005 14 Kž od 6. novembra 2014. godine), Okružni sud je utvrdio da su apelanti mogli, shodno odredbi člana 102 stav 2 ZPP, uz ispunjenje uslova koje propisuje navedena odredba zakona, predložiti i izvesti dokaz čitanjem presude Okružnog suda od 13. marta 2014. godine na nastavku glavne rasprave koji je održan 14. aprila 2014. godine. Dakle, kako je zaključio Okružni sud, ne radi se o novom dokazu, u smislu odredbe člana 207 ZPP, s obzirom na to da apelanti nisu ponudili dokaz da bez svoje krivice nisu mogli isti predložiti do zaključenja glavne rasprave, pa se navedenim taj sud nije posebno ni bavio.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Istakli su da je Okružni sud povrijedio njihovo pravo na pravično suđenje, jer je proizvoljno primijenio odredbe ZPP kada je odbio da prihvati prijedlog apelanata za dopunu dokaznog postupka iz podneska od 29. aprila 2015. godine. U navedenom podnesku apelanti su predložili, u smislu člana 217 ZPP, da Okružni sud (pred kojim je tekao žalbeni postupak) otvori glavnu raspravu u predmetu i omogući apelantima da kao dokaze pročitaju presude Okružnog i Vrhovnog suda kojima je okončan krivični postupak protiv okrivljenog Branislava Smiljanića. Istakli su da se na str. od 129 do 135 navedene krivične prvostepene presude pominje tužilac (kao Vojvoda od prezimena Vojvodić), po mišljenju apelanata, u kontekstu koji suštinski odgovara sadržaju spornih saopštenja. Zaključak Okružnog suda da su apelanti mogli, shodno odredbi člana 102 stav 2 ZPP, predložiti i izvesti dokaz čitanjem krivične presude Okružnog suda od 13. marta 2014. godine na nastavku glavne rasprave koji je održan 14. aprila 2014. godine, po mišljenju apelanata, proizvoljan je zbog toga što su apelanti predmetnu krivičnu presudu od 13. marta 2014. godine primili nakon 23. maja 2014. godine, dakle, poslije zaključenja glavne rasprave. Budući da apelanti nisu bili stranka u predmetnom krivičnom postupku, presudu od 13. marta 2014. godine su primili od punomoćnika Branislava Smiljanića, kome je ona uručena 23. maja 2014. godine. Smatraju da je Okružni sud uvidom u CMS sistem mogao provjeriti navode apelanata iz podneska od 29. aprila 2015. godine a koji se tiču mogućnosti apelanata da dođu u posjed predmetne krivične presude (strankama u krivičnom postupku navedena presuda je dostavljena 23. maja 2015. godine). Apelanti smatraju da su navedene krivične presude relevantne za dokazivanje suštinske istinitosti spornih saopštenja u smislu člana 6 stav 1 tačka a) Zakona o zaštiti od klevete. Takođe, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, jer su sporna saopštavanja u kojima je tužilac povezivan sa optuženim Branislavom Smiljanićem suštinski istinita shodno Zakonu o zaštiti od klevete.
b) Odgovor na apelaciju
18. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u predmetnom parničnom postupku nije došlo do povrede prava na koja su se apelanti pozvali u apelaciji. Istaknuto je da su apelanti i u apelaciji ponovili razloge koje su već isticali u žalbi protiv prvostepene presude o kojima je taj sud odlučio u svojoj odluci, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u odluci tog suda u svemu primijenio materijalne propise za donošenje zakonite odluke. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Granice djelovanja Zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a)pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;
v)sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.
Odgovornost za klevetu Član 5.
(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili prenošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti , značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. (4) Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, nasljednik prvog reda te osobe može podnijeti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.
Izuzeci od odgovornosti Član 6.
(1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja. Naknada štete Član 11. stav 1.
(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim Zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
22. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 102.
Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
Član 207. st. 1. i 2.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažući nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi.
Član 217. st. 1. i 2.
Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 159692 14 Gž od 10. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanti su osporenu presudu primili 29. marta 2016. godine a apelacija je podnesena 27. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelanti pobijaju presude redovnih sudova, ukazujući da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
28. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predemta prvenstveno ispitati navode apelanata vezane za navodnu povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
31. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je tužilac od apelanata tražio naknadu nematerijalne štete, te apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. Ustavni sud zapaža da apelanti tvrde da je Okružni sud proizvoljno primijenio odredbe ZPP kada nije prihvatio prijedlog apelanata za dopunu dokaznog postupka, jer nisu ispunjene procesne pretpostavke za razmatranje novih dokaza.
33. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
35. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odbio da razmatra prijedlog apelanata kojim su ponudili nove dokaze, jer nisu bile ispunjene procesne pretpostavke iz člana 102 stav 2 i člana 207 ZPP. Okružni sud je smatrao da su apelanti mogli na nastavku glavne rasprave koji je održan 14. aprila 2014. godine predložiti i izvesti dokaz čitanjem presude Okružnog suda od 13. aprila 2014. godine uz ispunjenje uslova da su učinili „vjerovatnim da bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti nove dokaze na pripremnom ročištu“. Osim toga, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o novom dokazu u smislu člana 207 ZPP, jer apelanti nisu sudu pružili dokaz da bez svoje krivice nisu mogli predložiti nove dokaze do zaključenja glavne rasprave. Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizilazi da su apelanti u podnesku od 29. aprila 2015. godine naveli da nisu bili u mogućnosti ranije predložiti čitanje predmetnih krivičnih presuda, te da su u apelaciji istakli da je i sam Okružni sud uvidom u CMS sistem mogao provjeriti navode apelanata iz pomenutog podneska (to jeste kada su predmetne presude uručene strankama u krivičnom postupku). Polazeći od odredbe člana 207 stav 1 ZPP, kojom je propisano da se „u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave“, te da apelanti, osim svojih navoda, nisu sudu pružili propisane dokaze, Ustavni sud u zaključcima Okružnog suda ne nalazi elemente proizvoljne primjene citiranih odredbi procesnog prava. Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke naveo razloge za svoje zaključke, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe čl. 102 i 207 ZPP, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
36. Ustavni sud zapaža da su apelanti dostavili dio Presude Okružnog suda broj 11 0 K 011005 13 K od 13. marta 2014. godine (str. 129. do 135) kojom je Branislav Smiljanić pravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina i novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM zbog počinjenih krivičnih djela zelenaštvo i iznuda, a koji su kao dopunu dokaznog postupka predložili Okružnom sudu u predmetnom postupku. Apelanti smatraju da navedeni dio krivične presude predstavlja relevantan dokaz da je sporno izražavanje apelanata, u suštini, istinito, kako je propisano članom 6 stav 1 tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, te da je time što nije prihvatio da razmatra navedeni dokaz, zbog procesnih nedostataka, Okružni sud odlučio na štetu apelanata. Imajući u vidu sadržaj predloženog dokaza, razloge koje su apelanti naveli u podnesku od 29. aprila 2015. godine, Ustavni sud ne može zaključiti da navedeno predstavlja dovoljan i očigledan argumenat apelanata koji bi potvrdio njihove navode da su sporna izražavanja, u suštini, istinita a što bi predstavljalo izuzetak od odgovornosti za klevetu.
37. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
Član 10 Evropske konvencije glasi:
(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća. (2) Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
39. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov demokratskog društva, jedan od osnovnih uslova njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uslovima iz stava 2 člana 10 Evropske konvencije ta sloboda je primjenjiva ne samo na informacije ili ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili koje se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. To, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uslovi“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u toj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti.
40. Kao što je propisano članom 10 Evropske konvencije, sloboda izražavanja može biti podložna izuzecima, koji, međutim, moraju biti strogo tumačeni, a potreba za bilo kakvim ograničenjem mora biti ubjedljivo utvrđena (vidi, Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine, predstavka broj 5493/72, stav 49). Pri tome Ustavni sud naglašava da štampa igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu. Iako štampa ne smije prekoračiti određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, ona je, ipak, dužna saopštavati - na način koji je u skladu s njenim dužnostima i obavezama - informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da je štampa dužna saopštavati takve informacije i ideje već i javnost ima pravo da ih prima. Da je drugačije, štampa ne bi bila u mogućnosti da vrši svoju vitalnu ulogu „čuvara javnosti“ (vidi, Evropski sud, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške, predstavka broj 21980/93, st. 59 i 62, ECHR 1999-III, i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske, predstavka broj 49017/99, stav 71, ECHR 2004-XI). Pravo javnosti da bude informisana može čak da se prostire i na aspekte privatnog života javnih ličnosti, naročito kad su u pitanju političari, to nije slučaj – čak i ako je neko lice poznato javnosti - kada se objavljene fotografije i propratni članci odnose isključivo na pojedinosti iz privatnog života tog lica i kada imaju isključivo cilj zadovoljiti znatiželju javnosti u tom pogledu (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, st. 109 i 110).
41. Evropski sud je obezbijedio snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle, javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja preuzima „dužnosti i obaveze“ u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi (vidi, Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i ona može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle, granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo, ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je stoga utvrdio niz načela i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.
42. Naime, Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama konstantno su ukazivali na to da je u domaćem pravnom sistemu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A broj 103, stav 46, te Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, stav 38, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4801/13 od 15. septembra 2016. godine, stav 42, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
43. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao na to da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u tu slobodu korespondira sa „hitnom društvenom potrebom“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem potrebno je utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima ustanovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70, i Ustavni sud, Odluka broj AP 4801/13, stav 43, već citirana).
44. Dovodeći navedena opšta načela u vezu s činjenicama konkretnog predmeta i apelacionim navodima apelanata, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su navedeni zakoni javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, a osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1678/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 29). Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužilac pokrenuo protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovoj časti i ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz člana 8 Evropske konvencije, odnosno ugleda tužioca, što je, svakako, legitiman cilj.
45. Ustavni sud nadalje, u smislu navedenih standarda koji proizilaze iz njegove prakse i prakse Evropskog suda, mora utvrditi da li su korišćena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja zaštićeno članom 10 Evropske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda zaštićeno članom 8 Evropske konvencije.
46. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud utvrdio određene kriterijume, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od opšteg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li se kontaktiralo s licem koje je u pitanju radi informacija, da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja i da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom), uloga i funkcija lica koje je u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje lica o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.
47. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama predmetnog slučaja, Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je tužilac tražio naknadu nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda, što predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definiše kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stiče se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. spoljnjoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i sa aspekta njihove građanskopravne zaštite (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 40).
48. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu pružiti dokazi. Iz sadržaja spornog izražavanja proizilazi da ga je apelant, kao izdavač, objavio u izdanju od 26. septembra 2012. godine pod naslovom „Šefovi krim. policije učestvovali u iznudama“ a u članku je, između ostalog, navedeno: „'Nezavisne' saznaju i da su u vezu sa iznudama i zelenaštvom dovedeni [tužilac] Goran Vojvodić, šef krim. policije Policijske stanice Lazarevo.“ Iz sadržaja spornog izražavanja od 27. septembra 2012. godine proizilazi da je apelant objavio članak pod naslovom „Istraga protiv inspektora“ u kojem se, između ostalog, navodi: „Izvor 'Nezavisnih' blizak istrazi otkrio je ranije da su saučesnici Branislavu Smiljaniću Ćeli (36) i ostalim kamatarima u iznudama više stotina hiljada maraka od 150 oštećenih Banjalučana bili [tužilac] Goran Vojvodić, šef krim. policije Policijske stanice Lazarevo....“ Takođe, iz spornog izražavanja od 19. oktobra 2012. godine proizilazi da je apelant objavio članak pod naslovom „Proširena istraga protiv Smiljanića i zelenaša“ u kojem se, između ostalog, navodi da su, osim Guske i Karanovića, u vezu sa Smiljanićem dovedeni i [tužilac] Goran Vojvodić, šef krim. policije Policijske stanice Lazarevo. Iz navedenog proizilazi da sporno izražavanje nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova -mišljenja, koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu ukazivanja javnosti na neprimjereno ponašanje tužioca kao javnog službenika (šefa krim. policije), pa se za razliku od vrijednosnih sudova mogu i dokazati.
49. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi na osnovu sprovedenih dokaza jasno obrazložili da se sadržajem spornih članaka („'Nezavisne' saznaju i da su u vezu sa iznudama i zelenaštvom dovedeni [tužilac] Goran Vojvodić, šef krim. policije Policijske stanice Lazarevo“, „Izvor 'Nezavisnih' blizak istrazi otkrio je ranije da su saučesnici Branislavu Smiljaniću Ćeli (36) i ostalim kamatarima u iznudama više stotina hiljada maraka od 150 oštećenih Banjalučana bili [tužilac] Goran Vojvodić, šef krim. policije Policijske stanice Lazarevo...“, „Osim Guske i Karanovića, u vezu sa Smiljanićem doveden i [tužilac] Goran Vojvodić, šef krim. policije Policijske stanice Lazarevo“), koje je objavio apelant, kao izdavač, zadire u privatni život i vrijeđa javni ugled i čast tužioca, koji je u vrijeme objavljivanja spornog izražavanja obavljao poslove šefa Kriminalističke policije Policijske stanice Banja Luka-Lazarevo, dakle, obavljao je dužnost javnog službenika. Naime, prema utvrđenju redovnih sudova, sadržaj spornog izražavanja je bio takav da je imao uticaj na narušavanje ugleda tužioca i njegove porodice u sredini u kojoj živi i radi (sina u školi, narušeni odnosi sa stanarima u zgradi, kolegama na poslu). Pri tome su redovni sudovi utvrdili da apelanti u predmetnom postupku ničim nisu dokazali istinitost sadržaja spornih članaka.
50. Dakle, kao što je već navedeno, apelanti u predmetnom postupku nisu izveli dokaze kojima bi dokazali da su sporni činjenični navodi istiniti. Naime, u konkretnom slučaju opšti interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima tužioca kao javnog službenika ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, niti su u postupku pred redovnim sudovima apelanti dokazali njihovu istinitost i time opravdali svoje izražavanje, a koje predstavlja napad na tužiočev ugled. Dakle, evidentno je da apelant prilikom objavljivanja spornog izražavanja nije, u smislu relevantnih kriterijuma Evropskog suda, postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom. Štaviše, po mišljenju Ustavnog suda, sporna izražavanja nisu imala cilj da doprinesu debati od opšteg interesa, što je suštinska uloga štampe, već su isključivo poslužila da se zadovolji radoznalost određenog dijela publike i na taj način poveća tiraž novina. Iz navedenog proizilazi da u konkretnom slučaju štampa nije vršila svoju vitalnu ulogu „čuvara javnosti“.
51. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza, utvrdili da je spornim izražavanjem došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužioca, čime mu je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelante primijeni sankcija u vidu naknade štete.
52. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira sa „hitnom društvenom potrebom“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje su dali redovni sudovi za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na slobodu izražavanja.
53. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
55. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je osporenim odlukama redovnih sudova naloženo apelantima da tužiocu isplate naknadu nematerijalne štete nanesene njegovom ugledu i časti iznošenjem neistinitih činjenica, jer je „miješanje“ bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da „zaštiti prava drugih“ i kada je bilo „neophodna mjera u demokratskom društvu“, čime je postignuta pravična ravnoteža između prava tužioca na ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja.
56. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević