Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3364/18 (N. K. i drugi)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3364/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3364/18, rješavajući apelaciju Nikole Kerezovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli:
Nikola Kerezović, Velimir Živanović, Miroslav Budiša, Edin Mustedanović, Milorad Nikolić, Mejra Imširović, Miladin Bjelošević, Martin Ugljarević, Branko Kovačić, Darko Nikolić, Ramo Rendić, Salim Mešić, Ramiz Hadžić, Emir Mujagić, Kosta Mokić, Radovan Bekić, Hasan Fačić, Radmila Pekić, Aleksandar Vučković, Pero Nikolić, Almir Zejnilović, Manda Dolić, Vid Stokanović, Miodrag Perić, Petar Lacić, Dragan Petrić, Šaćir Zulović, Iljaz Iljazović, Jasmin Martinović, Elena Nedić, Martin Filipović i Stojan Kablinović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 090179 18 Gž 2 od 15. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Kerezović, Velimir Živanović, Miroslav Budiša, Edin Mustedanović, Milorad Nikolić, Mejra Imširović, Miladin Bjelošević, Martin Ugljarević, Branko Kovačić, Darko Nikolić, Ramo Rendić, Salim Mešić, Ramiz Hadžić, Emir Mujagić, Kosta Mokić, Radovan Bekić, Hasan Fačić, Radmila Pekić, Aleksandar Vučković, Pero Nikolić, Almir Zejnilović, Manda Dolić, Vid Stokanović, Miodrag Perić, Petar Lacić, Dragan Petrić, Šaćir Zulović, Iljaz Iljazović, Jasmin Martinović, Elena Nedić, Martin Filipović i Stojan Kablinović (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Brčkog, koje zastupa Čedomir Ostojić advokat iz Brčkog, podnijeli su 15. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 090179 18 Gž 2 od 15. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom končanom odlukom odbijena je žalba apelanata izjavljena protiv Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 090179 17 P 2 od 3. oktobra 2017. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine) da im isplati određene novčane iznose na ime naknade materijalne štete zbog uništenja pčelinjih društava, meda u košnicama, te uništenja ili oštećenja pčelarske opreme.
2. Apelacioni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, naveo da apelanti u konkretnom slučaju potražuju naknadu štete koja je nastala u junu 2014. godine prilikom avio tretiranja insekticidima komaraca na teritoriji Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, a kojom prilikom je došlo do potpunog ili djelimičnog uništenja pčelinjih društava u njihovom vlasništvu, velikih količina meda u košnicama, te uništenja ili oštećenja njihove pčelarske opreme. U vezi sa navedenim, Apelacioni sud je istakao da je, suprotno žalbenim navodima apelanata, prvostepeni sud pravilno utvrdio sve činjenice i okolnosti vezane za tužbeni zahtjev koje su relevantne za odlučivanje o postavljenom zahtjevu tužitelja, te da je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan. Apelacioni sud je ukazao na odredbe člana 48. Zakona o mjerama za unapređenje stočarstva Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 10/98), koji se na teritoriji Distrikta primjenjuje u skladu sa nalogom supervizora za Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, a kojim je propisano da se „upotreba hemijskih sredstava za zaštitu bilja i suzbijanje komaraca, otrovnih za pčele, može vršiti uz blagovremeno i na uobičajen način obavještavanje držaoca pčela o svakom pojedinačnom prskanju i zaprašivanju (stav 1.), upotreba hemijskih sredstava avio metodom se vrši samo po odobrenju, koje posebno sadrži vrstu i vrijeme upotrebe sredstava, a izdaje ga opštinski organ uprave (stav 2.), preduzeće i građanin kojima je izdato odobrenje, obavještavaju držaoce pčela dva dana prije upotrebe hemijskih sredstava, u protivnom dužni su da nadoknade štetu koja nastane uginućem pčela (stav 3.)“. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da je u stavu 4. navedenog člana propisano da su „držaoci pčela dužni preduzeti potrebne mjere za zaštitu pčela-zatvaranje leta košnica ili privremenim preseljavanjem, a ako držalac pčela ne preduzme mjere za zaštitu pčela, ne može tražiti naknadu štete koja bi nastala uginućem pčela (stav 5.)“. Osim toga, Apelacioni sud je istakao da je odredbom člana 154. Zakona o obligacionim odnosima propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice (stav 1), za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu (stav 2.), za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom (stav 3.). Prema stavu Apelacionog suda, za razrješenje pitanja da li apelantima u konkretnom sporu pripada pravo na naknadu štete, potrebno je nesumnjivo utvrditi odštetnu odgovornost tuženog za štetu koja je apelantima evidentno nastala, jer da bi postojala odgovornost za štetu moraju se ispuniti opšte pretpostavke odgovornosti za štetu, a to su štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između štetne radnje i same štete kao posljedice. U vezi sa navedenim, Apelacioni sud je ukazao da je u konkrentom slučaju utvrđeno da je avio tretiranje komaraca, koje je izvršeno 9. juna 2014. godine, vršeno u međudržavnoj akciji Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Republike Srbije, te da je Republika Hrvatska rukovodila akcijom, dok je tuženi samo tehnički provodio aktivnosti, pri čemu su apelanti bili upoznati sa činjenicom da će se vršiti aviotretiranje komaraca desetak ili više dana prije tretiranja, obzirom da su predstavnici pčelara učestvovali u pregovorima sa Vladom Brčko distrikta Bosne i Hercegovine oko načina i vremena aviotretiranja. Zbog navedenog, Apelacioni sud je zaključio da se neosnovanim ukazuju navodi žalbe apelanata nisu imali dovoljno vremena da presele pčele. Osim toga, Apelacioni sud je ukazao na odredbe člana 6. Zakona o javnoj upravi Brčko distrikta Bosne i Hercegovine kojim je propisano da tuženi odgovara za štetu koju organ javne uprave (Odjeljenja Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine) nezakonitim radom nanese fizičkom ili pravnom licu. Apelacioni sud je naveo da, međutim, u konkretnom slučaju nezakonitog ili nepravilnog rada tuženog nema, s obzirom da je Odjeljenje za zdravstvo i ostale usluge Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine 8. juna 2014. godine izdalo saopštenje, koje je objavljeno na portalu Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i drugim portalima, radio i televizijskim stanicama, odmah nakon što je isto zaprimilo od strane Zavoda za javno zdravstvo Republike Hrvatske, kao što je to propisano odredbom člana 48. Zakona o mjerama za unapređenje stočarstva. Stoga, imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je zaključio da se postupanje tuženog ne može smatrati protivpravnom štetnom radnjom koja bi ga obavezala da apelantima naknadi traženu štetu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti, u suštini, vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno relevantnih odredaba Zakona o mjerama za unapređenje stočarstva, Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o javnoj upravi Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i Zakona o Vladi Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević