Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4407/18 (N. G.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4407/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4407/18, rješavajući apelaciju Nikole Gajića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Gajića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 022442 18 Kž 2 od 18. jula 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 022442 18 Kv 4 od 13.

jula 2018. godine u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Gajića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 022442 18 Kž 2 od 18. jula 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 022442 18 Kv 4 od 13.

jula 2018. godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nikola Gajić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aleksandra Metlić, advokat iz Banje Luke, podnio je 2. avgusta 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 022442 18 Kž 2 od 18. jula 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 022442 18 Kv 4 od 13. jula 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 10. avgusta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 17. avgusta 2018. godine, a Okružno tužilaštvo 20. avgusta 2018. godine. Okružni sud, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 13. avgusta 2018. godine, u ostavljenom roku nije dostavio odgovor.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 022442 18 Kv 4 od 13. jula 2018. godine apelantu i optuženom M.K. produžio pritvor koji po ovom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine.

6. Apelantu je pritvor produžen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207 stav 3 u vezi sa stavom 1 i 2 Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZRS) zbog razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka v) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS).

7. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti zasnovan na konkretno pobrojanim dokazima, te da apelant i optuženi M.K. nisu osporavali postojanje osnovane sumnje.

8. Ocjenjujući postojanje razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, Okružni sud je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da je prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora zasnovan samo na njegovoj ranijoj osuđivanosti za istovrsna krivična djela. S tim u vezi je ukazano da je u prijedlogu ukazano na način i okolnosti izvršenja djela zbog kojeg je i optužen, njegovu upornost u izvršenju djela, postojanje vremenskog kontinuiteta u kom je djela izvršio a što govori u prilog zaključku da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovo izvršio krivična djela.

9. Najzad, Okružni sud je istakao da se „donošenjem ovakve odluke neće dovesti u pitanje poštivanje odredbe iz člana 196 st. 1 i 2 ZKPRS i člana 6 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koje propisuju da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme i kada se isti cilj ne može postići blažim mjerama“.

10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 022442 18 Kž 2 od 18. jula 2018. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbu optuženog M.K. izjavljene protiv rješenja Okružnog suda.

11. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, a u vezi sa ispunjenošću uslova iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, istakao da činjenice da je apelant specijalni povratnik u izvršenju djela, da se protiv njega za isto krivično djelo u osnovnom obliku vodi krivični postupak i kod Osnovnog suda u Banjoj Luci, posmatrane u korelaciji sa načinom i okolnostima izvršenja djela (njegova upornost u izvršenju krivičnog djela i postojanje vremenskog kontinuiteta u kojem je djela izvršio) predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo.

12. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je kroz utvrđenje prvostepenog rješenja o nužnosti daljeg zadržavanja apelanta u pritvoru po navedenom pritvorskom razlogu, te kroz obrazloženje razloga za takav zaključak iskazan stav prvostepenog suda da nije bilo mjesta za primjenu neke od blažih mjera koje prema zakonu sud ima na raspolaganju, pa da su zbog toga neosnovane i apelantove tvrdnje da se, umjesto pritvora, izrekne mjera zabrane.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5 i 6 Evropske konvencije.

14. U tom kontekstu apelant tvrdi da su redovni sudovi zaključak o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS zasnovali jedino na njegovoj ranijoj osuđivanosti za slična krivična djela, a zbog čega smatra da pritvor u njegovom slučaju nema karakter mjere obezbjeđenja njegovog prisustva, već da je poprimio karakter i prirodu kazne. Apelant je istakao i da navođenje okolnosti pod kojima je navodno djelo izvršeno svakako ne može biti opravdanje za produženje pritvora, jer kada bi se opis krivičnog djela koristio kao razlog za pritvor, sudovi bi unaprijed, a da nisu ni vidjeli niti jedan dokaz i suprotno osnovnim pravnim principima, prihvatili krivicu optuženog za krivična djela koja mu se stavljaju na teret (Odluka Ustavnog suda BiH broj AP 3619/08 od 29. aprila 2009. godine). U prilog navedenom apelant se pozvao i na stav iz navedene odluke prema kom je „takva praksa suprotna i osnovnim krivičnopravnim principima presumpcije nevinosti i in dubio pro reo sadržanim u članu 6 stav 2 Evropske konvencije i njoj saglasnim odredbama čl. 3 i 146 ZKPRS“ (u citiranoj odluci ZKPFBiH).

15. Nadalje, apelant tvrdi da redovni sudovi nisu razmotrili i ponudili razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta za izricanje blažih mjera od pritvora. Po njegovom mišljenju, neprihvatljiv je stav Vrhovnog suda da je Okružni sud kroz nužnost njegovog zadržavanja u pritvoru iskazao stav o neosnovanosti izricanja drugih mjera. U vezi s tim, apelant posebno ističe da se u osporenom rješenju Okružnog suda i ne pominje bilo koja druga mjera koju je sud imao na raspolaganju. Apelant se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (Jablonski protiv Poljske, presuda od 21. decembra 2000. godine, stav 83, Ambruszkiewicx protiv Polske, presuda od 4. maja 2006. godine, st. 32-33, Nerattini protiv Grčke, presuda od 18. marta 2009. godine, stav 38) prema kojoj prije izricanja mjere pritvora sud najprije treba da utvrdi mogućnost izricanja nekih drugih mjera, te ako te mjere nisu svrsishodne i manje djelotvorne u odnosu na pritvor, tek onda određuje pritvor.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u osporenim rješenjima dati valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.

17. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su redovni sudovi dali valjane razloge i obrazloženja u prilog zaključku o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, te da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da njegova žalba bude preispitana od višeg suda.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12 i 91/17) u relevantnom dijelu glasi:

Izricanje mjere zabrane Član 186.

(1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branioca.

(2) Kada odlučuje o pritvoru, sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.

(3) Osumnjičeni ili optuženi će u rješenju o izricanju mjera zabrane biti upozoren da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.

(...)

Opšte odredbe Član 196.

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(...)

Razlozi za pritvor Član 197.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

(...)

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, (...)

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

20. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

21. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda , pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

22. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

23. Imajući u vidu odredbe člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.

Dopustivost u odnosu na pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

24. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost garantovano članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 022442 18 Kž 2 od 18. jula 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu datum donošenja rješenja tj. 18. jul 2018. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 2. avgust 2018. godine, proizilazi i da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;

30. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; (...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka

c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

(...)

31. Apelant u suštini smatra da mu je prekršeno pravo iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije jer, iako ne osporava zaključak o postojanju osnovane sumnje, po njegovom mišljenju, redovni sudovi nisu ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak da su se stekli uslovi za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.

32. Ustavni sud ukazuje da član 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li druge osnove na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takve osnove „relevantne“ i „dovoljne“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).

33. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).

34. U konkretnom slučaju apelant ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji nije dovodio u pitanje postojanje osnovane sumnje da počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te dokaze koje su redovni sudovi s tim u vezi ocijenili. Apelant, međutim, tvrdi da su redovni sudovi zaključak o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS zasnovali jedino na njegovoj ranijoj osuđivanosti za isto krivično djelo, pa da je pritvor u njegovom slučaju poprimio karakter kazne.

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u izreci osporenog prvostepenog rješenja, pored ostalog, navedeno da je apelant osuđivan: presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci od 2. decembra 2015. godine zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 1 KZRS na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci od 28. juna 2016. godine zbog krivičnog djela krađa iz člana 231 stav 1 KZRS na novčanu kaznu u iznosu od 800,00 KM, presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci od 12. jula 2016. godine zbog krivičnog djela krađa iz člana 231 stav 1 KZRS na novčanu kaznu u iznosu od 800,00 KM. U izreci rješenja je, takođe, ukazano i da se protiv apelanta vode krivični postupci pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci: po optužnici Okružnog javnog tužilaštva od 31. maja 2016. godine zbog krivičnog djela krađa iz člana 231 stav 2 KZRS, po optužnici istog tužilaštva od 28. aprila 2016. godine zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 1 KZRS.

36. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je protiv apelanta potvrđena optužnica zbog postojanja osnovane sumnje, koju apelant ne dovodi u pitanje, da je počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga, te da je Vrhovni sud, ocjenjujući neosnovanim apelantove navode da mu je pritvor, u skladu sa članom 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, produžen samo zbog ranije osuđivanosti, istakao da je apelant specijalni povratnik u izvršenju djela, da se protiv njega za isto krivično djelo u osnovnom obliku vodi krivični postupak i kod Osnovnog suda u Banjoj Luci, pa kad se ove okolnosti dovedu u vezu sa načinom izvršenja krivičnog djela, tj. njegovom upornošću i vremenskim kontinuitetom u kom je djela izvršio (a koje okolnosti apelant ne dovodi u pitanje), postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo.

37. Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, ranije osude mogu biti osnov za opravdanu sumnju da lice koje je u pitanju može počiniti novo krivično djelo za slučaj da bude pušteno na slobodu (vidi, Evropski sud, Selçuk protiv Turske, presuda od 10. januara 2006. godine, stav 34).

38. Ustavni sud zapaža da je protiv apelanta potvrđena optužnica zbog postojanja osnovane sumnje, koju apelant i ne dovodi u pitanje, da je počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga za koje je već jednom pravosnažno osuđivan, te da se zbog istog krivičnog djela u osnovnom obliku, pored postupka u kom mu je određen pritvor koji osporava predmetnom apelacijom, vodi još jedan krivični postupak. Nadalje, apelant ne osporava i ne dovodi u pitanje konstataciju redovnih sudova o iskazanoj upornosti i kontinuitetu izvršenja djela za koje se tereti, a u vezi s kojim je ocijenjena i ranija osuđivanost za isto krivično djelo, odnosno da se za osnovni oblik istog krivičnog djela protiv apelanta vodi još jedan krivični postupak.

39. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, kao specifične okolnosti u prilog zaključku o postojanju osnovane bojazni da bi apelant mogao počiniti krivično djelo za slučaj da bude pušten na slobodu, ocijenili prošlost i ličnost apelanta u vezi sa iskazanom upornošću i kontinuitetom u vršenju krivičnog djela za koje se tereti a koje okolnosti predstavljaju osnov za opravdanu bojazan da apelant može počiniti novo krivično djelo za slučaj da bude pušten na slobodu. Stoga, neosnovano je apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3619/08 (vidi, tačka 43) jer su prošlost i ličnost apelanta ocijenjeni u vezi sa iskazanom upornošću i kontinutetom vršenja krivičnog djela. Najzad, slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, zaključak Vrhovnog suda da nije bilo mjesta za primjenu neke od blažih mjera koje prema zakonu sud ima na raspolaganju, a imajući u vidu i stav Okružnog suda da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme i kada se isti cilj ne može postići blažim mjerama, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i ne rezultiraju, kako apelant smatra, propustom redovnih sudova da pri odlučivanju o pritvoru razmotre i mogućnost izricanja blažih mjera.

40. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje se ne dovodi u pitanje, redovni sud ponudio relevantne i dovoljne razloge za zaključak o ispunjenosti posebnog uslova za produženje pritvora propisanog zakonom.

42. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4407/18 (N. G.) | Sudska praksa | Aktio