Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3966/18 (V. Š.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Zastara
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3966/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3966/18, rješavajući apelaciju Vlade Šimića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vlado Šimić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 002031 16 Rev od 2. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Šimić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zlatko Garić advokat iz Tuzle, podnio je 17. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 002031 16 Rev od 2. aprila 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (Rudnici uglja ,,Kreka“ d.o.o. Tuzla) na ime naknade štete isplati iznos od 68.708,00 KM za oštećeni stambeni i pomoćni objekat, štetu na zemljištu, poljoprivrednim kulturama i izgubljenu dobit na voćnim stablima.
2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da su nižestepeni sudovi apelantov tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan prihvatajući osnovanim prigovore tuženog o nedostatku aktivne legitimacije i zastari potraživanja. Po ocjeni Vrhovnog suda nižestepene presude su pravilne i zakonite. Naime, Vrhovni sud je istakao da su u toku postupka nižestepeni sudovi proveli dokaz-ugovor o poklonu kojeg je u svrhu dokazivanja svog vlasništva na predmetnim nekretninama prezentirao apelant, pri čemu je utvrđeno da navedeni ugovor nije bio potpisan od strane poklonodavca (oca), a ni od strane poklonoprimca (apelanta), niti je apelant u toku postupka dokazao da je iza umrlog oca proveden ostavinski postupak, ko su bili eventualni nasljednici tih nekretnina i sl. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi, primjenom čl. 32. i
77. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pravilno zaključili da se apelant bezuspješno poziva na dosjelost kroz navode da je on u posjedu predmetnih nekretnina preko 25 godina, jer kod toga da nije dokazao ko čini krug zakonskih nasljednika, nije uspio dokazati u odnosu na koje sve nasljednike je postao zakonit i savjestan posjednik. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je, prema nalazu vještaka geologa, u konkretnom slučaju kao uzrok nastale štete isključena mogućnost uticaja eksploatacije uglja od strane tuženog, jer je eksploatacija završena 1949. godine, ali je ostavljena mogućnost uticaja miniranja koja su vršena 1970. i 1999. godine (za štetu na stambenom objektu). Međutim, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili istaknuti prigovor zastare potraživanja od strane tuženog, imajući u vidu po izjavi apelanta utvrđenu činjenicu da je iz bezbjednosnih razloga on kuću napustio krajem 1993. godine, a kako je predmetnu tužbu za naknadu štete podnio tek 2014. godine, to je zahtijevano potraživanje po ocjeni Vrhovnog suda obuhvaćeno zastarnim rokom iz člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Na koncu, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno odbijen i apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete na poljoprivrednim kulturama i za izgubljenu dobit, jer je vještak geolog u svom nalazu isključio svaku mogućnost manifestacije te štete usljed jamskih rudarskih radova.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da, suprotno zaključku sudova, njegova aktivna legitimacija za podnošenje tužbe proizilazi iz činjenice da je sa ocem zaključio ugovor o poklonu, te da je nakon toga preuzeo predmetne nekretnine od svog oca. Osim toga, apelant smatra da je pogrešan zaključak sudova u pogledu zastare potraživanja, posebno u pogledu štete na stambenom objektu „jer rok zastare potraživanja ne može teći od momenta kada je taj objekat izgubio svojstvo objekta za stanovanje“.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević