Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2681/16 (M. Đ., D. Đ. i V. D.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2681/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2681/16, rješavajući apelaciju Milorada Đukića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Milorada Đukića, Dejana Đukića i Vida Dujakovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 050461 15 Gž od 23. marta 2016. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Miloradu Đukiću, Dejanu Đukiću i Vidu Dujakoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantima Miloradu Đukiću, Dejanu Đukiću i Vidu Dujakoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Đukića, Dejana Đukića i Vida Dujakovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 050461 15 Gž od 23. marta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 050461 07 P od 29.

juna 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milorad Đukić, Dejan Đukić i Vid Dujaković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Sonja Dabić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 24. juna 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050461 15 Gž od 23. marta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 050461 07 P od 29. juna 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda zatraženo je 3. aprila 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Milovana Vrančića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Grada Banjaluka (u daljnjem testu: drugotuženi) zatraženo je 29. augusta da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 10. aprila 2017. godine, dok prvotuženi i drugotuženi nisu odgovorili na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelanti su 5. aprila 2007. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu radi predaje u posjed dijela zemljišta preciziranih zemljišnoknjižnih oznaka, površine 10,70 kvadratnih metara.

6. Pripremno ročište je održano 9. aprila 2014. godine. Apelanti su više puta precizirali tužbeni zahtjev da bi ga konačno opredijelili podneskom od 24. novembra 2014. godine.

7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 050461 07 P od 29. juna 2015. godine, koja je donesena po tužbi apelanata protiv prvotuženog i drugotuženog radi predaje u posjed i po protivtužbi prvotuženog protiv apelanata kao protivtuženih, također radi predaje u posjed, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da je prvotuženi uzurpirao dio parcele apelanata preciziranih zemljišnoknjižnih oznaka sa pravom korištenja a od 1. decembra 2006. godine sa pravom vlasništva, površine 10,70 kvadratnih metara, označeno na skici

– slici broj 1 nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke uz graničnu liniju parcele prvotuženog, pa je prvotuženi dužan apelantima vratiti u posjed uzurpirani dio zemljišta, površine 10,70 kvadratnih metara (u daljnjem tekstu: sporni dio zemljišta), svoju željeznu ogradu porušiti i vratiti na liniju označenu na slici lica mjesta, kako je precizirano u izreci presude (stav I izreke presude). Istom presudom obavezani su apelanti da prvotuženom i drugotuženom naknade troškove parničnog postupka kako je precizirano u izreci presude (st. II i III izreke).

8. Osnovni sud je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da je prvotuženi na temelju kupoprodajnog ugovora zaključenog 30. aprila 1984. godine, koji je ovjeren kod tog suda 18. jula 1984. godine, od Spase Novicki kupio nekretnine (nedovršenu porodičnu stambenu zgradu i zemljište oko zgrade) preciziranih zemljišnoknjižnih oznaka. Dalje je utvrđeno da su predmetni ugovor navedene ugovorne strane u cijelosti ispoštovale, odnosno da je prvotuženi od prodavca Spase Novicki uveden u posjed predmetnih nekretnina, koje od tada koristi na način i u obimu kako ih je kupio i u koje je uveden u posjed. Osnovni sud je dalje utvrdio da je u vrijeme predmetne kupoprodaje 1984. godine parcelu prvotuženog i parcelu apelanata razdvajala ograda koju je prvotuženi 1987. godine, zbog dotrajalosti, zamijenio postavljanjem nove ograde sa unutrašnje strane iste ograde, prema kući prvotuženog (na temelju odluke Komisije za urbanizam, saobraćaj i komunalne poslove SO Banjaluka od 30. marta 1987. godine dozvoljena je izgradnja dvorišne ograde). Nadalje je utvrđeno da su apelanti svoje nekretnine kupili 2005. godine od pravnog prednika (Vere Banjac) na osnovu ugovora o kupoprodaji, da su prilikom kupoprodaje vidjeli nekretnine koje su predmet ugovora, ali da tada nije vršeno premjeravanje predmetne nekretnine. Utvrđeno je da su apelanti tek prilikom pribavljanja dokumentacije za izgradnju nove kuće polovinom 2007. godine došli do saznanja da se faktičko stanje ne slaže s katastarskim i zemljišnoknjižnim podacima, kao i da su prilikom kupoprodaje nekretnina imali uvid u zemljišnoknjižnu dokumentaciju. Također je utvrđeno da je u momentu kupoprodaje postojala ograda u sadašnjem stanju. Osnovni sud je istakao da se nekretnine koje su upisane u zemljišne knjige prenose upisom prava (svojine i korištenja) na kupca s tim da, s obzirom na promijenjene prilike i stanje zemljišnih knjiga, kupac stječe pravo svojine -korištenja na nekretninama u onom stanju i obimu kakvo mu je prodavac pokazao u momentu uvođenja u posjed. Utvrđeno je da su apelanti 2005. godine ušli u posjed kupljenog i pokazanog dijela parcele koji je bio ograđen prema viđenom stanju na terenu, koju koriste u obimu koji im je pokazan prilikom kupoprodaje. Osnovni sud je utvrdio da su predmetne nekretnine pokazane apelantima kao kupcima i međe u prirodi i da su uvedeni u posjed onako kako ga i danas koriste. Dalje je navedeno da je bitna stvarna volja ugovornih strana kod prometa nekretnine, te da kupac ne može kasnije pozivom na neslaganje faktičkog stanja s katastarskim planovima tražiti pomicanje međa i usklađivanje površine s katastarskim stanjem, jer sami katastarski planovi ne jamče za površinu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi da se prvotuženi obaveže na predaju u posjed spornog dijela zemljišta (površine 10,70 m2) jer apelanti nisu dokazali da su vlasnici spornog dijela zemljišta, niti da prvotuženi drži u posjedu sporni dio koji je u njihovom vlasništvu. Osnovni sud se pozvao na član 20. stav 1. i član 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) i čl. 46, 454. stav 1. i 455. Zakona u obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

9. U odnosu na protivtužbeni zahtjev prvotuženog, koji je konačno preciziran na ročištu za glavnu raspravu 24. novembra 2014. godine i koji je uslovno postavljen u zavisnosti od odluke suda o tužbenom zahtjevu apelanata, Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da o protivtužbenom zahtjevu nije suđeno zbog toga što tužbeni zahtjev apelanata nije usvojen, te stoga nije bilo potrebe da sud odlučuje o uslovno postavljenom protivtužbenom zahtjevu prvotuženog o kojem bi se odlučivalo u slučaju da je usvojen tužbeni zahtjev apelanata.

10. Apelanti su se žalili protiv navedene presude Osnovnog suda. Odlučujući o žalbi Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 050461 15 Gž od 23. marta 2016. godine žalbe apelanata odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka (stav I izreke). Zahtjevi apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka u preciziranim iznosima su odbijeni kao neosnovani (st. II i III).

11. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da nije sporno da je u kupoprodajnom ugovoru zaključenom 30. aprila 1984. godine između prvotuženog i pravne prednice Spase Novicki naznačena površina nekretnina koje su predmet prodaje od 215 m2, da je prvotuženi u zemljišnoknjižnim i katastarskim evidencijama upisan kao vlasnik iste nekretnine površine 209 m2, a da prema nalazu i mišljenju vještaka geometra, prvotuženi drži u posjedu nekretninu površine 230 m2. Dalje je istaknuto da je u postupku utvrđeno da je u vrijeme predmetne kupoprodaje 1984. godine prema zatečenom stanju parcelu pravne prednice apelanata (Vide Banjac) i parcelu koju je kupio prvotuženi razdvajala ograda koju je prvotuženi 1987. godine, zbog dotrajalosti, zamijenio postavljanjem nove ograde sa unutrašnje strane iste ograde prema kući prvotuženog.

12. Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o vlasničkoj tužbi za povraćaj stvari (actio rei vindicatio). Cilj tužbe za povraćaj stvari, u smislu člana 37. ZOSPO, jeste predaja u posjed vlasniku, a osnov tužbe je pravo vlasništva tužitelja na određenoj stvari. U vlasničkoj parnici teret dokaza leži na tužitelju koji mora dokazati postojanje svih relevantnih pravnih činjenica. Za uspješnu stvarno pravnu zaštitu po osnovu navedene odredbe člana 37. ZOSPO tužitelj mora dokazati da je stvar koju traži njegova, odnosno da je vlasnik stvari, da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, te identitet stvari, jer se može tražiti povrat samo individualno određene stvari, a što u konkretnom slučaju, kako je zaključio Okružni sud, apelanti nisu dokazali. Istaknuto je da vlasnik mora predmetnu stvar individualizirati, odnosno da u pogledu identiteta ne može da bude nikakvih dilema i dokazati da je tuženi drži bez odgovarajućeg pravnog osnova. Prije svega, kako je naveo Okružni sud, vještak geometar nije izvršio mjerenje nekretnine apelanata na licu mjesta, odnosno nije utvrđeno da li je ona u svojoj površini manja za 10,70 m2 i da upravo tu površinu bespravno drži prvotuženi i u dijelu koji graniči između parcela parničnih stranaka na kome se nalazi ograda čije uklanjanje traže apelanti. Naime, prvotuženi je dokazao da je u vrijeme kupovine postojala ograda između parcela tadašnjih vlasnika pravnih prednika parničnih stranaka, da je dobio odobrenje za izgradnju nove ograde (odnosno za zamjenu stare i dotrajale), što je on i učinio 1987. godine u prisustvu geometra koji je tačno označio trasu na kojoj se ograda treba graditi. Ove činjenice su potvrdili i saslušani svjedoci S.J. i R.M.

13. Pozivajući se na odredbe člana 454. stav 1. i člana 455. ZOO, Okružni sud je zaključio da je obaveza prodavca iz ugovora o prodaji da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, a obaveza kupca je da prodavcu plati cijenu, te da se ugovor o prodaji nekretnine zaključi u pisanoj formi. Iz navedenog, po ocjeni Okružnog suda, jasno proizlazi da se nekretnine koje su upisane u zemljišne knjige prenose upisom prava (vlasništva i korištenja) na kupca s tim da, s obzirom na promijenjene prilike i stanje zemljišnih knjiga, kupac stječe pravo vlasništva i korištenja na nekretninama u onom stanju i obimu kakvo mu je prodavac pokazao u momentu uvođenja u posjed. Okružni sud je smatrao da žalbe apelanata neosnovano ukazuju da je prvotuženi uzurpirao dio nekretnine apelanata, površine 10,70 m2, i da se radi o zemljištu pripadajućem nekretnini apelanata, te da navedene tvrdnje žalbe ničim nisu dokazane.

14. Tvrdnje apelanata u toku postupka, a na čemu insistira i žalba, da se posjedovno i katastarsko knjižno stanje nekretnine prvotuženog u dijelu površine ne slaže sa stanjem evidentiranim u kupoprodajnom ugovoru, po ocjeni Okružnog suda, ne daju dovoljno osnova za tvrdnje apelanata da oni posjeduju manju površinu od kupljenih 487 m2, odnosno da prvotuženi drži u faktičkoj vlasti 230 m2 od čega i dio njihove parcele od 10,70 m2, jer to nisu dokazali. Nasuprot tvrdnjama žalbi, u konkretnom slučaju, kako je zaključio Okružni sud, nisu ispunjeni uslovi da se prvotuženi obaveže na predaju u posjed apelantima spornog dijela zemljišta, te je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan.

15. U pogledu protivtužbenog zahtjeva, Okružni sud je naveo da žalbe apelanata neosnovano ukazuju da je prvostepeni sud bio dužan odlučiti o protivtužbenom zahtjevu, da je izreka odluke trebala sadržavati odluku o protivtužbenom zahtjevu, ili da ga je trebalo odbaciti, te da se pola preduzetih radnji u toku postupka odnose na dokaze iz protivtužbe. Okružni sud je utvrdio da je prvotuženi uslovno (supsidijarno) podnio protivtužbu za predaju u posjed, slobodan od lica i stvari, dio parcele označene kao k.č. broj 1156/2 k.o. Banjaluka, koja graniči sa parcelom apelanata označenom kao k.č. broj 37/58 k.o. Banjaluka (analogno odredbi člana 55. stav 4. ZPP). Dalje je utvrđeno da protivtužba egzistira samo u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva, jer odbijanje tužbenog zahtjeva isključuje protivtužbeni zahtjev. Okružni sud je zaključio da se pravilnim ukazuje to što prvostepeni sud nije meritorno odlučio o protivtužbenom zahtjevu koji je postavljen uslovno, tj. samo u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva (eventualni protivtužbeni zahtjev). Prvotuženi je prvenstveno predložio da se odbije tužbeni zahtjev, a samo ukoliko se taj zahtjev usvoji, tražio je predaju u posjed označenih nekretnina.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti smatraju da su redovni sudovi povrijedili ZPP kada nisu odlučivali o protivtužbenom zahtjevu prvotuženog. Smatraju da su sudovi morali odlučiti o postavljenom protivtužbenom zahtjevu jer takav propust predstavlja očigledno proizvoljnu primjenu odredbi čl. 53, 54, 55, 59. i 74. stav 3. ZPP kojima je uređeno pitanje isticanja protivtužbenog zahtjeva. Apelanti ističu da su u postupku dokazali, prije svega vještačenjem vještaka geodetske struke, da prvotuženi drži bez pravnog osnova dio parcele apelanata, površine 10,70 kvadratnih metara. Navedeno je da su u postupku redovni sudovi trebali apelante, shodno članu 41. ZOSPO, smatrati pretpostavljenim vlasnicima a tužbu tretirati kao tužbu iz pretpostavljene svojine. Također su se pozvali na Zakon o građevinskom zemljištu RS čijim je stupanjem na snagu 1. decembra 2006. godine društveno vlasništvo pretvoreno u privatno, pa tako i predmetno građevinsko zemljište koje koriste apelanti. Istakli su da su podneskom od 29. januara 2016. godine drugostepenom sudu dostavili novi zemljišnoknjižni uložak u kome su provedene promjene u pogledu vlasništva. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava, apelanti smatraju da su ih sudovi diskriminisali u odnosu na sve druge parnične stranke u predmetima povodom actio rei vindicatio. Također su istakli da je predmetni postupak trajao pretjerano dugo, da su tužbu podnijeli 5. aprila 2007. godine a da je pripremno ročište zakazano tek 23. decembra 2013. godine. Apelanti su zatražili naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je u odgovoru istakao da iz navoda apelacije proizlazi da apelanti u apelaciji, u biti, ponavljaju navode iz tužbe, uvodnih i završnih izlaganja a i žalbe koja je bila pred tim sudom razmotrena sa svih aspekata. O žalbi je odlučeno u razumnom roku uz primjenu relevantnih zakonskih odredaba, odluka tog suda je donesena u vijeću od trojice sudija, te taj sud smatra da su navodi apelacije u pogledu odluke o žalbi u cijelosti neosnovani. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi apelanata izneseni u apelaciji podnesenoj protiv presude tog suda neosnovani. U presudi tog suda je jasno ukazano iz kojih je razloga predmetna presuda donesena, ukazano je na bitno činjenično stanje koje je bilo osnov za donošenje odluke, kao i na relevantne zakonske propise na osnovu kojih je odluka donesena. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) relevantne odredbe glase:

Član 20. stav 1.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.

Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 46.

(1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. (2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Član 454. stav 1.

(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.

Član 455.

Ugovor o prodaji nepokretnih stvari mora biti zaključen u pismenoj formi, pod prijetnjom ništavosti.

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 55. stav 4.

Tužilac može dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi istaći u jednoj tužbi, i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.

Član 74.

Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najdocnije na pripremnom ročištu da podnese protivtužbu, ako je zahtjev protivtužbe u vezi sa tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa od čijeg postojanja ili nepostojanja zavisi u cjelini ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu.

Poslije održavanja pripremnog ročišta, protivtužba se može podnijeti samo ako tuženi na to pristane i ako sud ocijeni da podnošenje protivtužbe nije usmjereno na odugovlačenje postupka.

Odredbe ovog zakona o tužbi i odgovoru na tužbu shodno se primjenjuju i na protivtužbu i odgovor na protivtužbu, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 050461 15 Gž od 23. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanti su osporenu presudu primili 4. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 24. juna 2016. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti pobijaju osporene odluke tvrdeći da su im tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko pravne prirode u kojem su apelanti tražili vraćanje u posjed spornog dijela zemljišta, te apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A)U odnosu na osporene odluke

30. Ustavni sud ističe da apelanti osporavaju odluke redovnih sudova, tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama u prvostepenom i žalbenom postupku, u konačnici, odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da je prvotuženi uzurpirao sporni dio zemljišta koji je u njihovom vlasništvu, te da im ga vrati u posjed.

34. Pri tome Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja navoda koje su isticali u prvostepenom postupku i u žalbi, a koje je, u konačnici, ispitao Okružni sud, te dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelanti i u apelaciji ponavljaju svoju tvrdnju o tome da osporene odluke nisu pravilne, jer su oni dokazali da prvotuženi drži bez pravnog osnova dio parcele apelanata, površine 10,70 kvadratnih metara. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, u konačnici, u osporenoj odluci ispitao žalbene navode apelanata i dao jasno obrazloženje i razloge za svoj zaključak zašto je smatrao da su neosnovani navodi apelanata da prvotuženi bez pravnog osnova drži sporni dio zemljišta koji pripada njihovoj parceli. U datim obrazloženjima Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim je dokazima utvrđeno činjenično stanje, te da su naveli relevantne odredbe ZOSPO i ZOO na kojima su utemeljili osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, u odnosu na navode apelanata da su sudovi povrijedili procesni zakon kada nisu meritorno odlučili o protivtužbenom zahtjevu, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o takvim žalbenim navodima, dao jasne i dovoljne razloge zašto je smatrao da je prvostepeni sud pravilno odlučio o predmetnom protivtužbenom zahtjevu pozivajući se na analognu primjenu člana 55. stav 4. ZPP. U datim obrazloženjima, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnu primjenu procesnog prava.

35. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B)Pravo na suđenje u „razumnom roku“

36. Ustavni sud zapaža da apelanti predmetni postupak osporavaju zbog dužine njegovog trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti sa tog aspekta.

a)Relevantni principi

37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

38. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

39. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud zapaža da su apelanti Osnovnom sudu podnijeli tužbu 5. aprila 2007. godine, te da je predmetni postupak okončan presudom Okružnog suda od 23. marta 2016. godine. Stoga, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste osam godina i 11 mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

41. U konkretnom slučaju radi se o parničnom sporu u kojem su apelanti tražili utvrđenje da je prvotuženi uzurpirao sporni dio zemljišta, te njegovu predaju u njihov posjed, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.

42. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao gotovo devet godina, što je neprihvatljivo dug period za predmetni parnični postupak. Pri tome Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostepenim sudom trajao u periodu od osam godina i dva mjeseca. Također, Ustavni sud ističe da je pripremno ročište Osnovni sud zakazao sedam godina nakon podnošenja tužbe, što je a priori van razumnog roka i što je u odlučujućoj mjeri odredilo prekomjernu dužinu predmetnog postupka. Nakon što je održao pripremno ročište Osnovni sud je u relativno kratkom roku od jedne godine i dva mjeseca donio prvostepenu presudu. Također, postupak pred drugostepenim sudom je završen u relativno kratkom vremenskom periodu, kraćem od jedne godine. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se Osnovni sud uopšte nije očitovao na navode apelacije, te ponudio odgovor kojim bi eventualno opravdao dužinu postupka pred tim sudom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka posmatrana u cjelini ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

44. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

45. Apelanti su zatražili da im se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. S obzirom na odluku u ovom predmetu, činjenicu da je postupak pred redovnim sudovima okončan, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantima na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 600,00 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

46. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, u suštini, vežu za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

Nediskriminacija

47. Ustavni sud, također, zapaža da apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminisani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminisani u odnosu na pravo na pravično suđenje. Pri tome apelanti svoje navode o diskriminaciji zapravo temelje na tvrdnjama da su, zbog pogrešne primjene materijalnog prava od suda, diskriminisani u odnosu na sve druge parnične stranke u predmetima povodom actio rei vindicatio. S obzirom na to da apelanti, osim ovog navoda, nisu ponudili bilo kakve relevantne argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminisani, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni parnični postupak trajao gotovo devet godine za čije trajanje je utvrđena odgovornost prvostepenog suda koji je pripremno ročište zakazao nakon sedam godina od podnošenja tužbe, a za šta nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

49. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

50. Također, nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenog prava dovode u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

51. U odnosu na apelante nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelanti, osim navoda o povredi ovog prava, nisu ponudili relevantne argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminisani po zabranjenom osnovu.

52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2681/16 (M. Đ., D. Đ. i V. D.) | Sudska praksa | Aktio