Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4310/16 (J. A.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4310/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4310/16, rješavajući apelaciju Jusufa Arapčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jusufa Arapčića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 Rs 149056 14 Rsž od 28. septembra 2016. godine i rješenja Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 Rs 149056 13 Rs od 24. marta 2014.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jusuf Arapčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, podnio je 14. novembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 Rs 149056 14 Rsž od 28. septembra 2016. godine i rješenja Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 Rs 149056 13 Rs od 24. marta 2014. godine.

Uvodne napomene

2. Odlučujući o tužbi koju je apelant podnio protiv tuženog Fabrika cementa Lukavac d.d. (u daljnjem tekstu: tuženi), Općinski sud je donio presudu broj P-524/2001 od 18. februara 2002. godine, kojom je (stav 1. izreke presude) odbačena kao nedopuštena apelantova tužba u pogledu tužbenog zahtjeva koji glasi: “[p]oništava se rješenje o prestanku radnog odnosa broj SOPKH- HN/OŠ od 04.12.1992. godine pa se nalaže tuženoj da [apelanta] vrati na radne poslove i zadatke koje je obavljao prije nezakonitog prestanka radnog odnosa kao i da mu poveže radni staž u periodu od 25.11.1992. godine pa do 11.01.2000. godine”. Takođe, predmetnom presudom (stav 2. izreke presude) odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev koji glasi: „[p]oništava se kao nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa zaposlenika na čekanju posla broj OPKP-HN/OŠ11- 30 od 30.10.2001. godine.”. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je presudom Kantonalnog suda broj Gž-447/02 od 27. avgusta 2002. godine odbijena žalba koju je apelant podnio protiv navedene presude Općinskog suda i prvostepena presuda je potvrđena te da je rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) precizirani broj od 9. jula 2003. godine odbačena kao nedopuštena revizija koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda.

Osporene odluke

3. Apelant je nakon toga, odnosno 14. januara 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi povezivanja radnog staža i „pobijanja pravilnosti i zakonitosti Odluke OPKP- HN/OŠ11-30“. U tužbi je zatraženo da sud donese presudu: „[u]tvrđuje se povreda donešene odluke od 30.10.2001.g. te se ista ukida te povezuje se radni staž za navedeni period te isplata plaća kao ostalim radnicima bez diskriminatorskog odnosa prema [apelantu]“.

4. Odlučujući o toj tužbi, Općinski sud je donio rješenje broj 126 0 Rs 149056 13 Rs od 24. marta 2014. godine kojim je, zbog činjenice da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari, odbacio tužbu kojom je apelant tražio „da se utvrdi da je nezakonita odluka tuženog o prestanku radnog odnosa zaposlenika na čekanju posla broj OPKP-HN/OŠ 11-30 od 30.10.2001. godine, pa da se obaveže tuženi da [apelantu] uspostavi radnopravni status počev od 01.11.2001. godine, te sva prava koja mu po tom osnovu pripadaju od uspostave radnog odnosa pa do donošenja presude“.

5. Općinski sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, konstatovao da je apelant tokom postupka ostao kod činjeničnih navoda iz tužbe od 14. januara 2013. godine, te da je na pripremnom ročištu održanom 5. decembra 2013. godine precizirao tužbeni zahtjev kao u izreci rješenja. Općinski sud je, između ostalog, utvrdio da je stavom II izreke presude Općinskog suda broj P- 524/2001 od 18. februara 2002. godine odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa zaposlenika na čekanju posla broj OPKP-HN/OŠ 11-30 od 30. oktobra 2001. godine, te da je presudom Kantonalnog suda broj Gž-447/02 od 27.08.2002. godine odbijena žalba koju je apelant podnio protiv te presude i prvostepena presuda je potvrđena, a da je rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-386/02 od 09.07.2003. godine odbačena kao nedopuštena revizija koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Takođe, utvrdio je da je presudom na osnovu priznanja Općinskog suda broj P- 206/2003 od 12. juna 2003. godine tuženi obavezan da apelantu isplati precizirane novčane iznose na ime otpremnine i na ime neisplaćenih naknada plaća kao zaposleniku na čekanju posla za period od 11. januara 2000. godine, pa do 30. oktobra 2001. godine, sve zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom. Dalje, konstatovao je da apelant u konkretnom sporu traži da se utvrdi da je nezakonita odluka tuženog o prestanku radnog odnosa zaposlenika na čekanju posla broj OPKP- HN/OŠ 11-30 od 30. oktobra 2001. godine i da se obaveže tuženi da apelantu uspostavi radnopravni odnos počev od 1. novembra 2001. godine, te sva prava koja mu po tom osnovu pripadaju od uspostave radnog odnosa, pa do donošenja presude. Međutim, imajući u vidu navedeno, zaključio je da je u pravosnažno okončanom sudskom postupku u predmetu tog suda broj P-524/2001 predmet apelantovog tužbenog zahtjeva poništenje kao nezakonite iste odluke kao i u konkretnom slučaju - odluke o prestanku radnog odnosa zaposlenika na čekanju posla broj OPKP-FIN/OŠ 11-30 od 30. oktobra 2001. godine. Naveo je da shodno članu 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi da je stvar pravomoćno presuđena. Takođe, naveo je da prema članu 196. stav 2. ZPP-a sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica pokrenuta u zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno odbacit će tužbu. Općinski sud je zaključio da su konkretnoj parnici kumulativno ispunjeni svi potrebni uslovi da stvar bude pravomoćno presuđena, a to su identitet stranaka, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova, radi čega je donio odluku kao u izreci rješenja.

6. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv rješenja Općinskog suda, Kantonalni sud je donio rješenje broj 126 0 Rs 149056 14 Rsž od 28. septembra 2016. godine kojim je odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je apelant podnesenom tužbom od 14. januara 2013. godine i konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom od 5. decembra 2013. godine tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka tuženog o prestanku radnog odnosa od 30. oktobra 2001. godine, te uspostavu radnopravnog odnosa od 1. novembra 2001. godine i svih prava po tom osnovu počev od 1. novembra 2001. godine, do donošenja prvostepene presude. Kantonalni sud je ocijenio da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, i to samo u pogledu dijela apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje da je nezakonita odluka tuženog o prestanku mu radnog odnosa od 30. oktobra 2001. godine. Zaključio je da je o takvom njegovom zahtjevu već pravosnažno presuđeno u ranijoj parnici kod Općinskog suda presudom broj P.524/01 od 18. februara 2002. godine, kojom je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev da se poništi kao nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa zaposlenika na čekanju posla broj OPKP-HN/OŠ 11-30 od 30. oktobra 2001.godine. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je istom presudom bio je odbačen kao nedopušten (pravilno kao neblagovremen) apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje rješenja tuženog od 4. decembra 1992. godine i da se naloži tuženom da ga vrati na radne poslove i zadatke koje je obavljao prije nezakonitog prestanka radnog odnosa, kao i da mu se poveže radni staž u periodu od 25. novembra 1992. godine, pa do 11. januara 2000. godine. Kantonalni sud je ukazao da je u smislu odredbe člana 67. stav 1. točka 4. ZPP, za postojanje presuđene stvari u smislu pravosnažnosti, potrebno da se ispune tri uslova: da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova. Ukazao je da su apelantov raniji zahtjev o kome je pravosnažno odlučeno presudom Općinskog broj P.524/01 od 18. februara 2002. godine i zahtjev koji je predmet konkretnog spora potpuno identični po činjeničnom i pravnom osnovu, ali ne i u pogledu obima zahtjeva apelanta kojim je tražio uspostavu prava iz radnog odnosa, jer je u konkretnoj parnici tražio uspostavu prava iz radnog odnosa počev od 1. novembra 2001. godine, pa do donošenja prvostepene presude, dakle u širem obimu. Međutim, zaključio je da to ni u čemu ne mijenja krajnji rezultat ovog spora, jer se radilo o neodređenom zahtjevu, koji u krajnjem slučaju dovodi do odbacivanja tužbe, jer sud u parničnom postupku odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, i to do zaključenja glavne rasprave, a da apelant ne može postavljati novi zahtjev u izjavljenoj žalbi. Takođe, ukazao je da apelant ne može u novoj parnici osnovano zahtijevati ni isplatu neisplaćenih plaća koje bi ostvario da je radio, ukoliko prethodno u drugoj parnici nije pravosnažno utvrđena nezakonitost njegovog otkaza, odnosno ukoliko istovremeno u toj parnici nije postavio tužbeni zahtjev za utvrđenje nezakonitosti otkaza ugovora o radu. Pored toga, ukazao je da je na ishod o žalbenog postupka potpuno bez uticaja žalbeno polemisanje apelanta u pogledu postojanja odluka Ustavnog suda na koje se poziva u izjavljenoj žalbi i zauzimanja drugačijeg pravnog stanovišta o spornom pitanju u pogledu primjene odredbe člana 143. Zakona o radu, jer isto ne predstavlja novu činjenicu na osnovu koje bi se moglo tražiti ponavljanje postupka, a niti ta okolnost može predstavljati činjenični i pravni osnov za podnošenje nove tužbe o zahtjevu o kome već jednom pravosnažno riješeno.

8. Apelant tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa tim, apelant ukazuje da je predmetnu tužbu podnio „pod dvije tačke“. Tvrdi da se prva tačka odnosi na povezivanje radnog staža jer je u presudi broj P-524/01 zbog pogrešnog tumačenja člana 143. Zakona o radu sud smatrao da mu je radni status priznat samo od dana prijavljivanja poslodavcu odnosno 11. januara 2001. godine, a što je u suprotnosti sa odlukama Ustavnog suda u predmetima AP-1981/07 i AP- 2270/07. Dalje, tvrdi da se druga odnosi na „pravilnosti i zakonitosti odluke OPKP-HN/OŠ 11-30“. Tvrdi da je pogrešan stav redovnih sudova da stvar pravosnažno presuđena jer nijedan sud nije presudio „u ove dvije tačke“. Navodi da redovni sudovi nisu odgovorili zašto mu ne pripada pravo na povezivanje radnog staža od 19. decembra 1992. godine do 11. januara 2000. godine i na navode o nezakonitosti odluke o otkazu. Pored toga, smatra da je predmetni postupak neopravdano dugo vođen.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje u kontekstu prava na pristup sudu, a koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni relevantnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U vezi sa ovim apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizilazi da je apelant na pripremnom ročištu održanom 5. decembra 2013. godine opredijelio svoj tužbeni zahtjev tražeći da se utvrdi „da je nezakonita odluka tuženog o prestanku radnog odnosa zaposlenika na čekanju posla broj OPKP-HN/OŠ 11-30 od 30.10.2001. godine, pa da se obaveže tuženi da [apelantu] uspostavi radnopravni status počev od 01.11.2001. godine, te sva prava koja mu po tom osnovu pripadaju od uspostave radnog odnosa pa do donošenja presude“. Ustavni sud smatra da su, prilikom odlučivanja o tako postavljenom tužbenom zahtjevu, u obrazloženjima osporenih odluka dati jasni i argumentovani razlozi za odlučenje o odbacivanju apelantove tužbe. Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 2. stav 1. ZPP-a, na čiji se sadržaj pozvao Kantonalni sud u obrazloženju osporenog rješenja, iako je nije eksplicitno naveo, propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a što su redovni sudovi i upravo učinili u konkretnom slučaju, kako to proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka. Ustavni sud zapaža da apelant svoje apelacione navode u ovom dijelu zasniva u suštini na istim tvrdnjama koje je iznio i u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje je Kantonalni sud razmotrio, i dao dovoljno jasne i argumentovane razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke o konkretnoj pravnoj stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenom drugostepenom rješenju jasno ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, ali samo u pogledu dijela apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje da je nezakonita odluka tuženog o prestanku mu radnog odnosa od 30. oktobra 2001. godine, dok se u pogledu zahtjeva apelanta kojim je tražio uspostavu prava iz radnog odnosa počev od 1. novembra 2001. godine, pa do donošenja prvostepene presude, ne radi o res iudicata, ali da to ni u čemu ne mijenja krajnji rezultat konkretnog spora, a o čemu je dao dovoljno jasno i precizno obrazloženje iz kojeg, nasuprot apelantovom mišljenju, ne proizilaze elementi proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni relevantnih propisa.

13. U vezi sa apelantovim tvrdnjama koje se u suštini svode na navode o kršenja prava na suđenje u razumnom roku u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut podnošenjem apelantove tužbe 14. januara 2013. godine, a da je okončan donošenjem drugostepenog rješenja od 28. septembra 2016. godine, dakle trajao je ukupno tri godine i osam mjeseci. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je u konkretnom predmetu postupak pred prvostepenim sudom trajao godinu i dva mjeseca, a okončan je rješenjem 24. marta 2014. godine, dok je pred drugostepenim sudom dvije godine i četiri mjeseca. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da ima u vidu da se postupak iz radnih odnosa prema zakonu smatra hitnim, te primjećuje da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao nešto duže. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se dužina trajanja postupka cijeni u odnosu na postupak u cjelini. Ustavni sud zapaža da apelant, osim uopštenog navoda da je predmetni postupak neopravdano dugo vođen, nije naveo nikakve konkretne razloge zbog kojih iz kojih bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i period u kojem je postupak vođen i okončan na dvije sudske instance, suprotan standardu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da apelant u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, kako proizilazi iz prethodne točke ove odluke, nije ni mogao osnovano očekivati da će uspjeti sa svojim tužbenim zahtjevom, pa se ne može se efikasno pozivati na to da su sudovi neopravdano dugo vodili postupak i da su na taj način prekršili njegovo pravo na odluku „u razumnom roku“ (vidi mutatis mutandis odluka Ustavnog suda AP-561/10 od 13. marta 2013. godine).

14. Imajući u vidu sve navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4310/16 (J. A.) | Sudska praksa | Aktio