Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3103/16 (A. Š.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Suvlasništvo
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3103/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3103/16, rješavajući apelaciju Alena Šiverta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Alena Šiverta podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 018003 14 Rev od 10. maja 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 018003 13 Gž od 31. januara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 018003 08 P od 10. maja 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Alen Šivert (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Morankić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 018003 14 Rev od 10. maja 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 018003 13 Gž od 31. januara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 018003 08 P od 10. maja 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Monike Šivert (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Sajme Salkić (u daljnjem tekstu: drugotužena; zajedno: tužene) zatraženo je 15. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore 23. maja 2018. godine, dok tužene nisu dostavile odgovore u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 018003 08 P od 10. maja 2013. godine, alineja I, stav 1, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da su apelant i prvotužena u toku trajanja bračne zajednice stekli nekretnine - stan koji se nalazi u Tuzli, Ulici Krečanska broj 11 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koja nekretnina predstavlja njihovu bračnu stečevinu sa po 1/2 dijela. Utvrđeno je i da su apelant i prvotužena u toku trajanja bračne zajednice stekli i pokretne stvari precizirane u presudi i da im također pripada suvlasništvo na njima sa ½ dijela (stav 2). Presudom je, nadalje, odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik predmetnog stana i pokretnih stvari preko utvrđenog dijela, i to sa 9/10 na predmetnom stanu i sa 2/3 dijela na pokretnim stvarima (stav 3), kao i apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana preciziran u presudi, zaključen između prvotužene kao prodavca i drugotužene kao kupca 27. septembra 2006. godine u Tuzli, pa je shodno tome odbijen kao neosnovan i apelantov zahtjev da prvotužena trpi da se na osnovu ove presude izvrši upis prava vlasništva na predmetnom stanu sa 9/10 dijela u apelantovu korist, a da se u posebnom postupku prvotužena obaveže da trpi da se izvrši fizička ili civilna dioba predmetnog stana i pokretnih stvari navedenih u prethodnim tačkama izreke ove presude (stav 4).

6. Presudom je, nadalje, alinejom II, djelimično usvojen protivtužbeni zahtjev prvotužene, pa je utvrđeno da bračnu stečevinu apelanta i prvotužene predstavljaju pokretne stvari precizirane u toj alineji, uključujući i novčana sredstva na apelantovom štednom računu preciziranom u presudi u iznosu od 11.688,38 USD s jednakim suvlasničkim dijelovima parničnih stranaka sa po 1/2 dijela (stav 1). Djelimično je odbijen protivtužbeni zahtjev prvotužene, i to u dijelu u kojem je tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu čine novčana sredstva preko naprijed utvrđenog i dosuđenog iznosa do traženih 36.571,25 USD i da joj od tog iznosa pripada 1/2, te je u cijelosti odbijen i zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da njenu posebnu imovinu predstavlja putničko motorno vozilo marke „Golf 3“, precizirano u presudi, te pokretne stvari također precizirane u presudi (stav 2). Presudom je, alinejom III, određeno da apelant i prvotužena snose svako svoje troškove parničnog postupka, a alinejom IV naloženo je apelantu da drugotuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.732,57 KM.

7. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su apelant i prvotužena zaključili brak u Banovićima 31. jula 2004. godine; da je brak razveden presudom tog suda od 10. januara 2007. godine; da su apelant i tužena početkom 2005. godine stekli predmetni stan koji je u dogovoru bračnih partnera kupljen na ime prvotužene jer u tom momentu apelant nije bio prisutan s obzirom na to da se nalazio na radu u Afganistanu; da se prvotužena uknjižila u knjizi položenih ugovora kao vlasnica predmetnog stana s 1/1 dijela; da je predmetni stan renoviran odmah nakon kupovine, i to radom oca prvotužene; da je majka prvotužene apelantu i prvotuženoj poklonila pokretne stvari precizirane u presudi.

8. U vezi s tim je navedeno da je odredbom člana 251. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, pokloni trećih lica učinjeni u toku trajanja bračne zajednice, i to u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i slično i da oni ulaze u bračnu imovinu bez obzira na to koji ih je bračni partner primio ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili iz okolnosti u momentu davanja poklona iz kojih se može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera. Navedeno je i da je članom 252. istog zakona propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili budući da bračni partneri mogu bračnim ugovorom drugačije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu. U vezi s tim je navedeno da je nesporno da su apelant i prvotužena u toku trajanja braka stekli predmetni stan, a kako nisu dokazali da imaju zaključen predbračni ili bračni ugovor o drugačijem uređenju odnosa vezanih za bračnu stečevinu, to imovina koju su stekli za vrijeme trajanja braka predstavlja bračnu stečevinu s jednakim dijelovima sa po ½. Iz ovog razloga, kako je obrazloženo, utvrđeno je da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu i da su jednaki omjeri u suvlasničkim dijelovima, dok je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev da se utvrdi da je njegov vlasnički dio na ovoj nekretnini 9/10, a dio prvotužene 1/10.

9. Navedeno je i da u pogledu protivtužbenog zahtjeva prvotužene da se utvrdi da je udio bračnih partnera u stjecanju bračne stečevine po ½, taj sud nije odlučivao kao o protivtužbenom zahtjevu nego kao o prigovoru vlasničkih udjela i utvrđivanja visine suvlasničkih dijelova, o čemu je odlučeno u st. 1. i 2. alineje I i stav 1. alineje II izreke jer i tužbeni i protivtužbeni zahtjev predstavljaju isti predmet raspravljanja sa sporom oko veličine suvlasničkih dijelova. Nadalje je navedeno da nije sporno da je u toku trajanja braka kupljen i automobil preciziran u presudi, i to od sredstava sa apelantovog računa, a da je kupljen i registriran na ime prvotužene jer je apelant u to vrijeme bio na radu u inostranstvu, te se iz tog razloga, kako je obrazložio taj sud, nije mogao izvesti zaključak da kupljeni automobil predstavlja posebnu imovinu prvotužene stečenu kao poklon. Zbog navedenog je i odbijen zahtjev prvotužene da se utvrdi da taj automobil predstavlja njenu posebnu imovinu, te je utvrđeno da predstavlja bračnu stečevinu. Osim toga, navedeno je i da je neosnovan i dio zahtjeva prvotužene kojim je tražila da se utvrdi da pokretne stvari precizirane u presudi predstavljaju njenu posebnu imovinu koju je stekla od svoje majke poklonom. Ovo stoga, kako je obrazložio taj sud, što je članom 251. stav 2. Porodičnog zakona propisano da pokloni trećih lica učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice, u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl. ulaze u bračnu stečevinu bez obzira koji ih je bračni partner primio ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera. U konkretnom slučaju, prema mišljenju tog suda, proizlazi da je majka prvotužene navedene stvari poklonila i apelantu i prvotuženoj kao bračnim partnerima, te da te stvari predstavljaju bračnu stečevinu, kao i da je otac prvotužene svojim radom renovirao njihov zajednički - predmetni stan. Prema obrazloženju tog suda, i ostale pokretne stvari precizirane u presudi predstavljaju bračnu stečevinu, kao i novčana sredstva precizirana u presudi, i to s udjelom po ½ bračnih partnera jer oni nemaju zaključen ugovor kojim bi na drugačiji način bilo regulirano pitanje bračne stečevine.

10. Prema obrazloženju Općinskog suda, nije sporno ni da je prvotužena 27. septembra 2006. godine prodala predmetni stan drugotuženoj i predala joj stan s kompletnim stvarima - pokućstvom. U vezi s tim je navedeno da, bez obzira što je u tom trenutku prvotužena bila jedina uknjižena kao vlasnica predmetnog stana, navedeni stan, kako je već rečeno, predstavlja bračnu stečevinu apelanta i prvotužene s dijelom od po ½ te stoga, prema mišljenju tog suda, prvotužena nije mogla raspolagati kompletnim stanom i sama ga prodati, a da pri tome nije ishodila apelantovu saglasnost. Međutim, kako je, prema mišljenju tog suda, drugotužena savjesni sticalac predmetnog stana to ona uživa zaštitu u smislu čl. 38, 43. i 44. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i čl. 121. i 508. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u smislu zaštite savjesnog kupca od pravnih nedostataka, pa je taj sud odbio apelantov zahtjev da se utvrdi da je predmetni ugovor o kupoprodaji ništav i da se prvotužena obaveže da trpi da se apelant upiše sa suvlasničkim dijelom u knjizi položenih ugovora na predmetnom stanu. Obrazloženo je da je apelantov suvlasnički dio na stanu utvrđen, ali da zbog navedenog ne postoji i mogućnost upisa u vlasničke knjige. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

11. Protiv navedene presude i apelant i prvotužena su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 32 0 P 018003 13 Gž od 31. januara 2014. godine žalbu prvotužene odbio kao neosnovanu, dok je apelantova žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor čije je predmet bio predmetni stan (stav 4. alineja I), u dosuđujućem dijelu protivtužbenog zahtjeva prvotužene sadržanom u stavu I, alineja II izreke i u dijelu odluke o troškovima postupka (alineja IV). Prvostepena presuda je preinačena tako što je utvrđeno da je djelimično ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je 27. septembra 2006. godine zaključen između prvotužene kao prodavca i drugotužene kao kupca, i to u dijelu u kome je prvotužena raspolagala s udjelom preko ½. Prvostepena presuda je preinačena i na način da je odbijen zahtjev prvotužene u dijelu u kojem je tražila da se utvrdi da njenu i apelantovu bračnu stečevinu predstavljaju precizirane pokretne stvari s jednakim suvlasničkim dijelovima po ½. Presudom je preinačena alineja IV tako da je određeno da drugotužena snosi svoje troškove postupka umjesto da joj apelant te troškove naknadi.

12. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da, prema ocjeni tog suda, prilikom donošenja odluke o dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva za utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenog između prvotužene i drugotužene, prvostepeni sud nije primijenio odredbu člana 253. Porodičnog zakona kojom je propisano da se na bračnu stečevinu primjenjuju odredbe stvarnog i obligacionog prava ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Prema mišljenju Kantonalnog suda, nelogično je da prvostepeni sud utvrdi da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu apelanta i prvotužene i da utvrdi da na predmetnom stanu strankama pripada suvlasništvo u dijelovima ½, a da pri tome smatra da apelantu ne pripada pravo da se utvrdi da je preko ½ ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, i to samo zato što je drugotužena savjesni kupac. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud zanemario odredbe stvarnog prava, i to član 17. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i odredbe obligacionog prava - član 103. ZOO, a u vezi sa članom 253. Porodičnog zakona koje se, prema mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju moraju primijeniti. Navedeno je da, naime, odredba člana 17. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisuje da je za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog poslovanja (između kojih je i otuđenje cijele stvari) potrebna saglasnost svih suvlasnika. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju tog suda, prvotužena kao prodavac, a ni drugotužena kao kupac nisu dokazale da je apelant kao suvlasnik sa ½ predmetnog stana dao bilo pismenu bilo usmenu saglasnost prvotuženoj da stan može prodati, niti to proizlazi iz provedenih dokaza u toku postupka. Prema tome, u smislu člana 17. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, prema mišljenju tog suda, iako se radilo o poslovima koji prelaze okvir redovnog poslovanja, prvotužena nije imala saglasnost za prodaju ½ suvlasničkog apelantovog dijela koji mu pripada na osnovu bračne stečevine, niti je prema podacima iz spisa u tom smislu drugotužena pobijala prvostepenu presudu. Zbog navedenog je, prema zaključku Kantonalnog suda, sporni kupoprodajni ugovor preko ½ ništav.

13. Kako je navedeno, kada bi se u konačnom i prihvatilo da je drugotužena bila savjesna prilikom kupovine predmetnog stana, odnosno da nije znala da je predmetni stan bračna stečevina apelanta i prvotužene (što je, prema navodu tog suda, sporno s obzirom na to da je utvrđeno da je drugotužena poznavala roditelje prvotužene), prema ocjeni tog suda, drugotužena nije mogla steći pravo vlasništva na predmetnom stanu preko ½ koja predstavlja suvlasništvo apelanta s prvotuženom jer se pravo vlasništva na nekretninama ne može steći od nevlasnika (ova mogućnost postoji samo na pokretnim stvarima što nije konkretan slučaj). Kako je prvostepeni sud, prema mišljenju Kantonalnog suda, ovu činjenicu potpuno zanemario pogrešno smatrajući da je neoboriva zakonska pretpostavka upisa prava vlasništva u knjizi položenih ugovora i da je u konkretnom slučaju jedino važna savjesnost drugotužene prilikom kupovine, to je Kantonalni sud prvostepenu presudu preinačio na način naveden u izreci. U odnosu na ostale žalbene navode i apelanta i prvotužene, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani i da u odnosu na njih u cijelosti prihvaća činjenice i pravni stav koji je istakao prvostepeni sud, te je donio presudu kao u dispozitivu.

14. Protiv navedene presude i apelant i prvotužena su izjavili revizije Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 32 0 P 018003 14 Rev od 10. maja 2016. godine revizije, kao i zahtjeve apelanta i prvotužene za naknadu troškova revizionog postupka, odbio kao neosnovane. U obrazloženju je navedeno da su u postupku utvrđene (u prethodnim tačkama precizirane) činjenice, a da je za ta utvrđenja vezan revizioni sud (član 240. stav 2. ZPP), te da je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja drugostepeni sud, i prema ocjeni ovog suda, pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da predmetni stan, pokretne stvari, te novčana sredstva u iznosu od 11.688,38 USD predstavljaju bračnu stečevinu apelanta i prvotužene saglasno odredbama člana 251. stav 1. Porodičnog zakona. Također je, prema mišljenju tog suda, pravilno primijenjena odredba člana 253. Porodičnog zakona koja se odnosi na upravljanje bračnom stečevinom, kada je djelimično usvojen tužbeni zahtjev u pogledu utvrđenja da je kupoprodajni ugovor u odnosu na predmetni stan koji je zaključen između tuženih ništav preko 1/2 suvlasničkog dijela.

15. Navedeno je i da revizioni prigovori da je predmetna imovina stečena isključivo apelantovim radom, a da prvotužena nije radila, da su u braku proveli oko dvije godine, da prvotužena ni na koji način ekonomski nije pridonijela nastanku ili uvećanju imovine, da se nije porađala i prema tome nije morala vršiti roditeljsko pravo i majčinsku brigu, predstavljaju prigovore kojima se, prema mišljenju tog suda, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijom se drugostepena presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPP). Osim toga, obrazloženo je da je u odnosu na konačan apelantov prijedlog u reviziji da se u odnosu na predmetni stan utvrdi njegov suvlasnički dio od 9/10 i na pokretnim stvarima od 2/3 pogrešno apelantovo shvaćanje da je njegov doprinos u stjecanju predmetne imovine znatno veći. U ovom predmetu, kako je navedeno, postupak je pokrenut nakon stupanja na snagu i primjene Porodičnog zakona jer je tužba podnesena 10. aprila 2008. godine, a taj zakon je stupio na snagu 28. juna 2005. godine, dok se primjenjuje od 28.decembra 2005. godine. Odredbom člana 387. tog zakona propisano je da danom početka primjene ovog zakona prestaje primjena do tada važećeg Porodičnog zakona, što u konkretnom slučaju znači da se na imovinske odnose bračnih partnera nakon stupanja na snagu ovog zakona primjenjuju odredbe tog novog zakona. Primijenjenom odredbom člana 252. stav 1. Porodičnog zakona, prema obrazloženju Vrhovnog suda, predviđeno je da je bračna stečevina suvlasnička imovina s jednakim dijelovima po ½, što znači da se bračni partneri presumiraju suvlasnicima svaki u 1/2 dijela, čime imovina bračnih partnera više nije u pravnom režimu zajedničke imovine, kao što je bio slučaj po ranijem Porodičnom zakonu po kojem se utvrđivao doprinos u stjecanju bračne stečevine. U nedostatku dokaza da su u konkretnom slučaju stranke svoje imovinske odnose regulirale na drugačiji način (član 252. stav 2. u vezi sa članom 258. stav 1. Porodičnog zakona) to su, prema zaključku Vrhovnog suda, apelant i prvotužena suvlasnici nad predmetnim stanom i pokretnim stvarima svako sa po ½ dijela, pri čemu nije od utjecaja revizioni navod da je apelant isključivo ekonomski doprinio nastanku predmetne imovine svojim radom.

16. U odnosu na reviziju prvotužene, ovaj sud prihvaća pravilnim pravni stav drugostepenog suda da je kupoprodajni ugovor između prvotužene i drugotužene, čiji predmet je predmetni stan, ništav u onom dijelu kojim je prvotužena raspolagala tim stanom preko ½ dijela. S obzirom na to da je prvotužena predmetnim stanom raspolagala suprotno odredbi člana 17. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, to jest da je prodavši drugotuženoj cijeli stan bez saglasnosti apelanta kao suvlasnika stana, tada, prema mišljenju tog suda, takvo raspolaganje ima za posljedicu ništavost predmetnog kupoprodajnog ugovora u smislu odredbe člana 103. ZOO, i to preko ½ suvlasničkog dijela jer po članu 15. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima suvlasnik može raspolagati samo svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika. Stav prvotužene da je ugovor valjan u cijelosti i upućivanje na primjenu drugih odredbi Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i ZOO, prema mišljenju tog suda, nije osnovan. Naime, s obzirom na zakonsko određenje da je bračna stečevina određena kao imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice (član 251. stav 1. Porodičnog zakona), da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini (član 252. stav 1. Porodičnog zakona), te utvrđenje da je predmetnim kupoprodajnim ugovorom ugovoren upis drugotužene kao vlasnika na predmetnom stanu, tada se valja zaključiti da je prvotužena bila suvlasnica predmetnog stana u ½ dijela već u trenutku sklapanja tog ugovora i upisa drugotužene kao vlasnice u zemljišne knjige. Činjenica da je prvotužena bila suvlasnica ½ dijela predmetnog stana u vrijeme sklapanja navedenog ugovora i zasnivanja prava vlasništva drugotužene na stanu putem upisa u zemljišnu knjigu utjecala je na pravo drugotužene kao sticaoca prava vlasništva jer to pravo drugotužena nije mogla steći na dijelu nekretnine u vlasništvu apelanta s kojim nije postignuta saglasnost za prodaju. S obzirom na to, kako je obrazloženo, nije odlučno pozivanje prvotužene u reviziji na načelo povjerenja u zemljišne knjige na strani drugotužene jer u konkretnom slučaju prednost ima načelo da niko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima. Upravo se u okolnostima konkretnog slučaja valjanost navedenog kupoprodajnog ugovora mora procjenjivati zavisno i od ponašanja prvotužene, odnosno njene savjesnosti i dobre vjere kao učesnika tog pravnog odnosa. Prvotužena je, kao prodavac, u smislu člana 508. ZOO, bila dužna na drugotuženu prenijeti pravo vlasništva na stanu koji je bio predmet kupoprodaje bez pravnih nedostataka, odnosno bez prava trećeg lica, koje bi drugotuženu kao kupca ograničavalo u njenom pravu ili pak umanjivalo njeno pravo.

17. Kako je obrazložio Vrhovni sud, pravilno je drugostepeni sud primijenio materijalno pravo i kada je odbio zahtjev prvotužene za utvrđenje da bračnu stečevinu čine precizirane pokretne stvari i novčani iznos preko 11.688,38 USD do iznosa od 36.571,25 USD jer je prvotužena navedene pokretne stvari u stanu prodala i novac zadržala za sebe, pa joj nedostaje aktivna legitimacija za postavljanje takvog tužbenog zahtjeva. Kako je navedeno, u odnosu na novčana sredstva prvotužena u postupku nije dokazala da iznos preko 11.688,38 USD predstavlja bračnu stečevinu, već je naprotiv apelantovim dokaznim sredstvima - vještačenjem od strane vještaka ekonomske struke - drugostepeni sud utvrdio koji to iznos novčanih sredstava predstavlja bračnu stečevinu ovih stranaka. Prvotužena u reviziji i ne obrazlaže zbog čega je u ovom dijelu materijalno pravo pogrešno primijenjeno, niti navodi odredbu koju je drugostepeni sud bio dužan primijeniti, a nije je primijenio. Kako je obrazložio Vrhovni sud, navodi prvotužene u odnosu na ovaj dio njenog zahtjeva svode se na osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, što u reviziji nije dopušteno. Nije pogrešno primijenjena ni odredba člana 251. stav 2. Porodičnog zakona, prema mišljenju tog suda, kada je drugostepeni sud odbio zahtjev prvotužene za utvrđenje da njenu posebnu imovinu čini putničko motorno vozilo i ostale pokretne stvari precizirane u presudi, a ovo zato što od volje poklonodavca zavisi da li je poklon učinjen bračnim partnerima ili samo jednom od njih. Budući da je utvrđeno da je ove stvari (osim putničkog vozila) poklonila majka prvotužene njoj i apelantu za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice, i to u vrijeme opremanja stana radi zajedničkog korištenja, bez obzira što ih je primila prvotužena, tada se iz namjene poklona zaključuje da to predstavlja bračnu stečevinu u konkretnom slučaju, a ne vlasništvo prvotužene. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da apelant svojim prigovorima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja (vezano za doprinos prvotužene bračnoj zajednici) jer je apelant svojim prigovorima osporio primjenu prava od strane redovnih sudova. Navodi da je nesporno u toku postupka dokazano da prvotužena ničim nije učestvovala u stjecanju bračne stečevine, odnosno da nije radila jer nije bila zaposlena, niti je rađala djecu, niti se brinula o domaćinstvu. Apelant navodi da redovni sudovi automatski, bez provjeravanja istinskog radnog učešća u stjecanju bračne stečevine, prihvaćaju da je udio bračnih drugova u imovini jednak, a što je, prema apelantovom mišljenju, pogrešno s obzirom na to da je u njegovom slučaju prvotužena samo rasipnički trošila novac i samovlasno prodavala pokretne stvari koje je apelant pribavio i novac ostavljala sebi. Smatra da su ga ovakvim postupanjem redovni sudovi stavili u poziciju da ne može dokazati svoje tvrdnje, te da zbog toga Ustavni sud treba ukinuti presude redovnih sudova i predmet vratiti na ponovni postupak, te se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 4128/10 za koju smatra da se može primjeniti i na njegov slučaj. Kako je apelant naveo, u toj odluci Ustavni sud je konstatirao da je apelant stavljen u nemoguću poziciju da dokaže svoje navode zbog toga što je sud u redovnom postupku insistirao na pogrešnoj primjeni zastarnih rokova i na koji način je tom apelantu od početka onemogućeno da dokaže ostale navode koji su bitni za donošenje sveobuhvatne meritorne odluke, čime je utvrđeno kršenje apelantovog prava na pristup sudu, a što je i kod njega slučaj.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud navodi da su apelantove tvrdnje neosnovane i da apelaciju treba odbiti.

20. Kantonalni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani i da je taj sud dao jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje iz kojih ne proizlazi kršenje apelantovih prava.

21. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana jer u postupcima pred redovnim sudovima nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva, zbog čega apelaciju treba odbiti. V.Relevantni propisi

22. U Porodičnom zakonu FBiH(„Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:

Član 250.

Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.

Član 251. st. 1. i 2.

(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

Član 252.

(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.

(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.

Član 253.

Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obaveznog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 254.

(1) Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina.

(2) Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. ovog Zakona.

Član 255.

(1) Podjela bračne stečevine vrši se ugovorom bračnih partnera.

(2) Ako bračni partneri ne zaključe ugovor iz stava 1. ovog člana, podjelu bračne stečevine izvršit će sud na zahtjev bračnih partnera ili povjerioca bračnog partnera, kako tokom tako i nakon prestanka braka.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 018003 14 Rev od 10. maja 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 13. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja i podjele bračne stečevine, dakle da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu prava od strane redovnih sudova koji su utvrdili da je prvotužena učestvovala u stjecanju bračne stečevine i da je suvlasnica u dijelu sa ½ . U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

33. Dovodeći u kontekst naprijed citirane činjenice predmeta i relevantne propise, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je apelant u reviziji osporavao utvrđeno činjenično stanje (a što i sam apelant posredno u apelaciji ističe navodeći da su osporene presude donesene bez utvrđivanja istinskog „radnog“ doprinosa prvotužene, što nedvojbeno predstavlja utvrđivanje činjenica). Ustavni sud zapaža da iz čl. 250-255 Porodičnog zakona, između ostalog, proizlazi da je zakonom predviđena pretpostavka da bračnim partnerima pripada jednak udio u bračnoj stečevini - po 1/2 ukoliko nisu drugačije ugovorili. U vezi s tim, iz činjenica predmeta je vidljivo da u toku postupka apelant ničim, osim tvrdnjom da prvotužena nije bila zaposlena, niti je rađala djecu, nikakvim drugim radom nije doprinijela stjecanju imovine u braku, nije dokazivao ili dokazao tvrdnje da prvotužena nije ni na kakav način doprinijela stjecanju imovine u bračnoj zajednici. Osim toga, iz činjenica predmeta je vidljivo da, suprotno apelantovim navodima, apelant u dokazivanju svojih tvrdnji ničim nije bio onemogućen, niti mu je na taj način uskraćen pristup sudu, a posebno ne primjenom prava na način kako su u konkretnom slučaju učinili redovni sudovi. Sama činjenica da prvotužena nije bila zaposlena, niti je rađala djecu i brinula se o njima ne vodi zaključku da prvotužena nije imala nikakvog doprinosa bračnoj zajednici u konkretnom slučaju. Ustavni sud smatra da se pojam „rada“, kako je definiran u Porodičnom zakonu, ne može posmatrati na način kako to čini apelant jer i sama briga o domaćinstvu (koja podrazumijeva pospremanje, nabavku i sl.), posebno u situaciji kada apelant i nije bio prisutan zbog rada u inostranstvu, kako je i obrazloženo u osporenim presudama, predstavlja vrstu radnog doprinosa bračnoj zajednici. Pri tome, Ustavni sud smatra da činjenica da je prvotužena svojim pojedinim radnjama postupala nezakonito nema utjecaj na navedeno s obzirom na to da je za takve svoje radnje i „kažnjena“ proglašavanjem ništavim dijela ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina u dijelu u kojem je raspolagala preko ½. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud ističe i da je apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine neosnovano s obzirom na to da je i u tom predmetu apelacija apelanata odbijena kao neosnovana, te i iz razloga što je predmet te apelacije potpuno drugačije činjenično i pravno stanje vezano za naknadu nematerijalne i materijalne štete zbog smrti bliskog lica i pitanje zastare tog potraživanja.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. Apelant smatra da su mu prekršeni i pravo na imovinu i pravo na dom. Kršenje navedenih prava apelant vezuje za proizvoljnu primjenu prava. Kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, to Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili šta čini bračnu stečevinu apelanta i prvotužene i da njihov suvlasnički dio iznosi po ½ dijela jer nisu drugačije ugovorili bračnim ili predbračnim ugovorom, a da se pri tome ne može smatrati da zbog činjenice da prvotužena nije bila zaposlena, niti je rodila djecu o kojoj bi se brinula, nije imala ni doprinosa u stjecanju imovine, posebno u situaciji kada se apelant nalazio na radu u inostranstvu.

37. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelant kršenje ovih prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3103/16 (A. Š.) | Sudska praksa | Aktio