Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3473/16 (V. V., F. V. i T. V.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3473/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3473/16, rješavajući apelaciju Velme Veledar i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj /94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Velme Veledar, Faruka Veledara i Tarika Veledara.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 009707 15 Rev od 12. maja 2016. godine.

Nalaže se Vladi Hercegova ko-neretvanskog kantona č da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Velmi Veledar, Faruku Veledaru i Tariku Veledaru u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka Velmi Veledar, Faruku Veledaru i Tariku Veledaru isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Hercegova ko-neretvanskog kantona č da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Velme Veledar, Faruka Veledara i Tarika Veledara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 009707 15 Rev od 12. maja 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 009707 13 Gž 2 od 5. januara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 009707 13 P 3 od 4. oktobra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Velma Veledar, Faruk Veledar i Tarik Veledar (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara podnijeli su 15. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 009707 15 Rev od 12. maja 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 009707 13 Gž 2 od 5. januara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 009707 13 P 3 od 4. oktobra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i advokata Zdravka Rajića kao punomoćnika tuženog Franje Boškovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 16. do 30. maja 2018. godine. Punomoćnik tuženog u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Pravni prednik apelanata Ćamil Veledar i Nail Nožić vodili su parnični postupak (P-324/00) protiv Stambene zadruge „Projektant“ Mostar, koja je zastupana po Franji Boškoviću kao njenom direktoru i zakonskom zastupniku, radi utvrđenja i poništenja ugovora o izgradnji poslovno-stambenog objekta na građevinskom zemljištu označenom kao k.č. br. 266/3 i 2663/4 k.o. Mostar. Postupak je okončan vansudskom nagodbom zaključenom 25. maja 2002. godine i Rješenjem o povlačenju tužbe broj P-324/00-I od 13. novembra 2007. godine koje je postalo pravomoćno 5. maja 2008. godine.

Osporene presude

6. Pravni prednik apelanata je 4. januara 2004. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog Franje Boškovića kao direktora i zakonskog zastupnika Stambene zadruge „Projektant“ Mostar radi naknade štete na ime uloženih novčanih sredstava radi izgradnje stambenog objekta na građevinskom zemljištu k.č. br. 266/3 i 2663/4 k.o. Mostar. Postupak je vođen pod poslovnim brojem P-2/04-I i novim CMS brojem 009707 10 P2.

7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu zbog propuštanja broj P- 2/04-I od 23. juna 2004. godine, a zatim i Rješenje broj P-2/04-I od 29. juna 2004. godine kojim je, uvažavajući prijedlog tuženog, dozvolio povrat postupka u prijašnje stanje. Iz dokumentacije u spisu proizlazi da su apelanti kao zakonski nasljednici Ćamila Veledara, koji je u međuvremenu umro, na glavnoj raspravi od 14. decembra 2011. godine precizirali tužbeni zahtjev protiv tuženog Franje Boškovića kojim od tuženog traže isplatu iznosa od 100.000,00 KM radi naknade štete pričinjene tužiocima (apelantima) izvršenjem krivičnog djela prevare iz člana 282. stav 2. KZFBiH, za koje je tuženi pravomoćno osuđen Presudom Općinskog suda broj K 81/02 od 10. jula 2003. godine i kojom je utvrđeno da su prednik apelanata Ćamil Veledar i Nail Nožić kao oštećeni u tom postupku počinjenim krivičnim djelom prevare oštećeni za iznos od 50.000,00 KM.

8. Presudom Općinskog suda broj 009707 10 P2 od 24. januara 2012. godine u cijelosti je odbijen precizirani tužbeni zahtjev apelanata, te su apelanti obavezani da tuženom nadoknade troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Navedena presuda je ukinuta Rješenjem Kantonalnog suda 009707 12 Gž od 18. oktobra 2012. godine i predmet je vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak.

9. Odlučujući u ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 009707 13 P 3 od 4. oktobra 2013. godine kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata, uz obavezivanje apelanata na naknadu troškova postupka tuženom (sve preciznije navedeno u izreci presude).

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, vještačenjem po vještaku građevinske struke i saslušanjem parničnih stranaka u svojstvu svjedoka kao i drugih svjedoka), te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrdio da je rješenjem Opštinskog sekretarijata za urbanizam, građenje, stambeno-komunalne poslove i zaštitu okoline od 17. decembra 1990. i od 19. jula 1991. godine Stambenoj zadruzi „Projektant“ Mostar izdata urbanistička saglasnost i odobrenje za izgradnju stambenog objekta na građevinskom zemljištu označenom kao k.č. br. 266/3 i 2663/4 k.o. Mostar, te da je navedena Stambena zadruga kao investitor bila nosilac prava građenja na tom zemljištu sa 1/1 dijela. Također je nesporno utvrđeno da su prednik apelanata Ćamil Veledar i Nail Nožić kao članovi Zadruge 1991. godine uplatili određeni novčani iznos u tada važećoj valuti - YU dinarima radi izgradnje stambenog objekta, nakon čega je izgrađen suteren objekta, i to u konstruktivnom dijelu, s tim da je na trećem spratu, u ime prednika apelanata trebao biti izgrađen trosoban stan, ali je gradnja prekinuta zbog ratnih okolnosti. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je tuženi kao zakonski zastupnik Stambene zadruge 3. marta 2000. godine s drugim licima zaključio ugovor o prodaji predmetnog nedovršenog stambenog objekta. U vezi s tim, nesporno je utvrđeno da je tuženi u vezi sa zaključenjem ugovora od 3. marta 2000. godine pravomoćnom Presudom Općinskog suda I Mostar broj K 81/02 od 10. jula 2003. godine proglašen krivim i osuđen (uvjetna osuda) za krivično djelo prevara iz člana 282. stav 2. KZFBiH, kojom je istovremeno utvrđeno da su počinjenim krivičnim djelom pravni prednik tužilaca i Nail Nožić oštećeni za novčani iznos od 50.000,00 KM. Nadalje, Općinski sud je naveo da je u predmetu tog suda broj P-324/00-I, zaključenjem vansudske nagodbe od 25. maja 2002. godine, po punomoćniku pravnog prednika apelanata Mensuda Đonke, advokata iz Mostara i tuženog, tuženi isplatio predniku tužilaca Ćamilu Veledaru i Nailu Nožiću iznos od 50.000,00 KM na ime odštete po osnovu Presude broj K 81/02 od 10. jula 2003. godine. Pri tome je pojašnjeno da je navedeni iznos isplaćen u tri dijela, i to: 15. novembra 2000. godine iznos od 20.000,00 KM, 7. februara 2001. godine iznos od 10.000,00 KM i 25. maja 2002. godine iznos od 20.000,00 KM kada je i prihvaćanjem navedenog iznosa od strane punomoćnika prednika apelanata zaključena vansudska nagodba o naknadi štete i time je postupak u predmetu P-324/00-I pravomoćno okončan Rješenjem o povlačenjem tužbe broj P-324/00-I od 13. novembra 2007. godine koje je postalo pravomoćno 5. maja 2008. godine.

11. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da je Stambena zadruga „Projektant“ Mostar bila nosilac prava korištenja građevinskog zemljišta, da je u svoje ime i za svoj račun ugovorila i izvela radove u suterenu predmetnog stambenog objekta, te da je pri tome nesporno dokazano da je predniku apelanata isplatom iznosa od 50.000,00 KM nadoknađena šteta proizašla iz spornog odnosa između Stambene zadruge i prednika apelanata. Stoga je Općinski sud, pozivajući se na odredbe čl. 6, 12, 20. i 24. Zakona o stambenim zadrugama (u daljnjem tekstu: ZSZ) odbio tužbeni zahtjev apelanata smatrajući ga neosnovanim.

12. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 009707 13 Gž 2 od 5. januara 2015. godine žalba tužilaca je djelimično uvažena, i to u dijelu odluke o parničnim troškovima na način kako je preciznije navedeno u izreci presude, dok je u ostalom dijelu žalba tužilaca odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, u cijelosti prihvaćajući razloge i obrazloženje prvostepenog suda, uz pozivanje na relevantne odredbe ZSZ, odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu.

13. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata, donio Presudu broj 58 0 P 009707 15 Rev od 12. maja 2016. godine kojom je reviziju odbio, kao i zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje revizije. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prihvaćajući razloge i obrazloženja nižestepenih presuda, naveo da u konkretnom slučaju nije bilo sporno da između pravnog prednika apelanata i Stambene zadruge „Projektant“ Mostar nije bio zaključen ugovor o udruživanju sredstava za finansiranje zadružne stambene izgradnje, zbog čega u okolnostima konkretnog slučaja, izvršenim uplatama prednik tužilaca (ni tužioci) nisu mogli steći nikakva vlasnička prava na predmetnom objektu u smislu odredaba člana 5. stav 1. i člana 7. Zakona o osnovama vlasničkih odnosa. Naime, Vrhovni sud je naveo da je u vezi sa spornim štetnim odnosom između prednika apelanata i Stambene zadruge tuženi pravomoćno proglašen krivim za počinjeno krivično djelo prevara, te su uložena novčana sredstva prednika apelanata kao zadrugara, (plaćena u YU dinarima) konvertovana u sadašnju valutu, a po osnovu zaključene vansudske nagodbe od 25. maja 2002. godine, na ime odštete vraćena predniku apelanata. Naime, Vrhovni sud je naveo da je nesporno izvršena isplata iznosa od 50.000,00 KM predniku apelanata, te da je na taj način predniku apelanata isplaćena stvarna (obična) šteta proizašla iz spornog štetnog odnosa između prednika i Stambene zadruge. Zatim, imajući u vidu da je odredbom člana 24. ZSO propisano da se „ugovor o međusobnim pravima i obavezama stambene zadruge i njenih članova u pogledu sticanja prava svojine na zgradi ili stanu zaključuje u pismenom obliku“, te da je u postupku nesporno utvrđeno da između Stambene zadruge i pravnog prednika apelanata nije izvršeno zaključenje takvog ugovora, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi, suprotno revizionim navodima, pravilno izveli zaključak da prednik apelanata uplaćenim novčanim sredstvima nije mogao steći pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na dijelu stambene zgrade, po kom osnovu apelanti u ovom predmetu potražuju naknadu štete. Stoga je Vrhovni sud zaključio da apelantima ne pripada naknada na ime građevinske i tržišne vrijednosti objekta, koje traže, proizvoljno postavljajući zahtjev u iznosu od 100.000,00 KM.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u vrlo iscrpnoj apelaciji, detaljno pojašnjavaju pozadinu spornog događaja, te prezentiraju hronološki tok predmetnog postupka, obrazlažući osporene odluke i odluku redovnih sudova u drugom postupku (P-324/00-I) koji je vodio njihov prednik sa kojima se ne slažu. U suštini, apelanti smatraju da redovni sudovi nisu na pravilan način utvrdili činjenično stanje i u vezi s tim pravilno primijenili materijalno pravo kako bi bili pravično obeštećeni. U vezi s tim navode da je njihov prednik kao član Zadruge bio stvarni investitor gradnje predmetnog stambenog objekta, dok se Stambena zadruga samo formalno-pravno vodila kao investitor, pa kako je tuženi, bez znanja i ovlaštenja njihovog prednika, započeti objekt prodao drugim licima smatraju da imaju pravo na isplatu iznosa od 100.00,00 KM kao pravične naknade na ime uloženih sredstava. Apelanti ukazuju i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku jer se „period od 2004. godine kada je tužba podnesena do 12. maja 2016. godine kada je presudom Vrhovnog suda okončan postupak“ ne može smatrati razumnim. Predložili su da im se na ime naknade nematerijalne štete dosudi novčani iznos.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je istakao da su u odluci tog suda navedeni svi razlozi za odlučenje pri kojima sud u cijelosti ostaje. Također smatra da pred tim sudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji.

16. Kantonalni sud je naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se neosnovano pozvali u apelaciji, predlažući da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Općinski sud je naveo da su odluci tog suda data jasna obrazloženja pri kojima ostaje u cijelosti, te da samim tim nisu povrijeđena ni prava apelanata na koja su se apelanti neosnovano pozvali u apelaciji.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

19. Zakon o stambenim zadrugama („Službeni list SRBiH“ br. 30/74, 27/75 i 21/85) u relevantnom dijelu glasi:

Član 20.

(2) Sredstva koja članovi stambene zadruge uplaćuju za izgradnju, odnosno kupovinu stanova posebno se iskazuju u poslovnim knjigama i nisu imovina stambene zadruge.

Član 24.

Ugovor o međusobnim pravima i obavezama stambene zadruge i njenih članova u pogledu sticanja prava svojine na zgradu ili stan sadrži naročito: označenja stana po veličini, kategoriji, položaju stana koji član stambene zadruge stiče u svojinu; cijenu stana i iznos koji je član stambene zadruge dužan platiti na ime vlastitog učešća i otplate cijene tog stana; uslove i rokove plaćanja iznosa koji čine obavezu člana stambene zadruge i rok u kome član stambene zadruge stiče stan u svojinu.

Ugovor iz prethodnog stava mora biti u skladu sa statutom stambene zadruge i zaključuje se u pismenom obliku.

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugome fizičkog bola ili strana (nematerijalna šteta).

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 009707 15 Rev od 12. maja 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 16. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 15. augusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelanti pobijaju navedene odluke tvrdeći da su im tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su apelanti tužbenim zahtjevom tražili naknadu štete, dakle radi se o građanskim pravima apelanata, pa shodno tome apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A) U odnosu na osporene odluke

29. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju odluke redovnih sudova tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnostima na koje apelanti ukazuju.

31. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta i s istaknutim prigovorima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna i detaljna obrazloženja za stavove koje su zauzeli i to povodom svih prigovora koje su apelanti ponovili i u apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u bitnom obrazložili svoj stav da apelanti nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 100.000,00 KM jer je tokom postupka nesporno utvrđeno da je zaključenom vansudskom nagodbom od 25. maja 2002. godine u drugom predmetu (P 324/2000) predniku apelanata isplaćen iznos od 50.000,00 KM po osnovu spornog štetnog događaja, te da je na taj način je predniku tužilaca isplaćena stvarna šteta na ime uloženih novčanih sredstava shodno odredbi člana 20. stav 2. ZSZ. Pored toga, redovni sudovi su jasno obrazložili da apelanti u konkretnom slučaju nisu dokazali da je shodno odredbama člana 24. ZSZ zaključen ugovor o međusobnim pravima i obavezama Stambene zadruge i prednika apelanata kao člana Zadruge, po kom osnovu apelanti i potražuju naknadu štete. Dakle, imajući u vidu sadržaj odredaba člana 20. stav 2. i člana 24. ZSZ, u kontekstu relevantnih činjenica konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja se ne čine proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim što osporavaju utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni rezultatom konkretnog postupka. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je apelantima bilo omogućeno da učestvuju u postupku ravnopravno s tuženim, te da apelanti u apelaciji ne prigovaraju da im je u tom postupku bilo uskraćeno neko procesno pravo koje je propisano odredbama ZPP. Stoga, nezadovoljstvo odlučenjem redovnih sudova ne može pokrenuti pitanje kršenja prava na pravično suđenje budući da se navodi, u suštini, zasnivaju na nezadovoljstvu i neslaganju sa stavovima redovnih sudova, pri čemu apelanti nisu ponudili argumente kojim bi uvjerili Ustavni sud u suprotan zaključak.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“

33. Ustavni sud zapaža da apelanti predmetni postupak osporavaju i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.

a)Relevantna načela

34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

35. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

36. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

37. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 4. januara 2004. godine, kada je prednik apelanata podnio tužbu radi naknade štete, a okončan je 12. maja 2016. godine presudom Vrhovnog suda od 12. maja 2016. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 12 godina i četiri mjeseca, pa je to period koji će Ustavni sud analizirati.

c) Analiza dužine trajanja postupka

38. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem se raspravljalo o tužbenom zahtjevu radi naknade štete, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u postupku trebalo raspraviti i odlučiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.

39. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao 12 godina i četiri mjeseca, što je neprihvatljivo dug period za predmetni parnični postupak. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu ponudili razloge za prekomjernu dužinu trajanja postupka. Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, ključan problem je činjenica da je postupak u dva navrata vraćen na ponovno odlučivanje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon podnošenja tužbe u kratkom roku donio presudu zbog propuštanja, a nakon što je Općinski sud donio rješenje kojim je uvažavajući prijedlog tuženog i dozvolio povrat postupka u prijašnje stanje, Općinski sud je donio presudu u ponovnom postupku nakon sedam godina koju je Kantonalni sud u roku od devet mjeseci rješenjem ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Nakon toga, predmetni postupak na tri sudske instance je proveden i okončan u roku od tri godine i sedam mjeseci. Ustavni sud, također, zapaža da je u toku postupka pravni prednik apelanata umro i da su apelanti kao zakonski nasljednici u nastavku postupka precizirali tužbeni zahtjev i predlagali izvođenje novih dokaza, što se moglo odraziti na dužinu trajanja postupka, ali ipak ne ključno. Navedeno stoga što je sud taj koji upravlja i vodi postupak i shodno članu 10. ZPP dužan je da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Shodno svemu navedenom, imajući u vidu cjelokupnu dužinu predmetnog postupka i sve relevantne okolnosti koje su pratile predmetni postupak, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava kriterije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da je Općinski sud u odlučujućoj mjeri utjecao na ukupnu dužinu trajanja postupka.

40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

41. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

42. Apelanti su zatražili da im se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao nešto duže od 12 godina (mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 933/15 od 15. septembra 2016. godine, tačka 31. i AP 1346/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 34, dostupne na www.ustavnisud.ba), za koji će period Ustavni sud apelantima dodijeliti naknadu na ime nematerijalne štete. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantima na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od po 900,00 KM.

43. Navedeni iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Hercegova ko-neretvanskog č kantona, s obzirom na sjedište Općinskog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

44. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovih prava, u suštini, vežu za navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni prava i dužini postupka, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, neosnovanim.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao duže od 12 godina i za čije trajanje je utvrđena odgovornost Općinskog suda koji nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

47. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenih prava dovode u vezu s navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru prava na pravično suđenje i za njih je zaključeno da su neosnovani.

48. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3473/16 (V. V., F. V. i T. V.) | Sudska praksa | Aktio