Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3520/16 (G. I.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3520/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3520/16, rješavajući apelaciju Gordane Ivanović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Ivanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 053288 16 Rev od 28. novembra 2017.

godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 053288 15 Gž od 13. juna 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gordana Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tuzle podnijela je 20. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 053288 15 Gž od 13. juna 2016. godine. Apelantkinja je podnescima od 1. septembra i 12. decembra 2016. godine dopunila apelaciju i dostavila dodatnu dokumentaciju. Nadalje, apelantkinja je 16. januara 2018. godine dopunila apelaciju tako što je zatražila da Ustavni sud poništi i Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 053288 16 Rev od 28. novembra 2017. godine, koja je donesena u postupku po reviziji protiv prethodno navedene presude Kantonalnog suda. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Opštinski sud), Mirzeta Goletića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Fuada Pirića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je u periodu od 5. januara do 26. jula 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Opštinski sud i drugotuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 10. januara do 27. jula 2018. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelantkinja je bila u radnom odnosu u DD „2. oktobar“ Tuzla (u daljnjem tekstu: preduzeće) od 1. aprila 1978. godine do 8. februara 2008. godine kada je otvoren stečajni postupak nad preduzećem, te je apelantkinji tokom rada više puta dat otkaz ugovora o radu. Nadalje, prvotuženi je postavljen za v. d. direktora preduzeća 1. januara 2005. godine i na toj funkciji se zadržao do 22. avgusta 2006. godine kada je za v. d direktora imenovan drugotuženi.

6. Presudom Opštinskog suda broj P.2767/04 od 12. januara 2006. godine, u dijelu koji je potvrđen presudom Kantonalnog suda u žalbenom postupku, poništena je odluka o otkazu ugovora o radu preduzeća od 17. marta 2005. godine kojim je apelantkinji otkazan ugovor o radu, te je obavezano preduzeće da apelantkinju rasporedi na radno mjesto i zaključi ugovor o radu, te isplati određena novčana potraživanja iz radnog odnosa.

7. Presudama Opštinskog suda br. 032-0-K-07-000 511 od 7. novembra 2008. godine i 32 0 K 022362 08 K od 15. novembra 2010. godine tuženi su kao odgovorna lica u pravnom licu proglašeni krivim i kažnjeni su da kao odgovorna lica nisu postupili po pravosnažnoj presudi broj P.2767/04 od 12. januara 2006. godine, kao ni nakon pokrenutog izvršnog postupka.

Postupak okončan osporenim odlukama

8. Apelantkinja je 17. januara 2011. godine podnijela tužbu Opštinskom sudu protiv tuženih radi naknade nematerijalne štete. U tužbi je apelantkinja navela da traži nematerijalnu štetu nastalu time što tuženi nisu sproveli sudske odluke.

9. Prema navodima Opštinskog suda iz odgovora na apelaciju, tuženi su u aprilu 2011. godine dostavili odgovore na tužbu, a pripremno ročište je održano 17. septembra 2013. godine.

10. Imenovani vještak medicinske struke neuropsihijatar je 3. jula 2014. godine dao svoj nalaz i mišljenje.

11. Apelantkinja je nakon sprovedenog vještačenja koje je sproveo vještak medicinske struke opredijelila tužbeni zahtjev.

12. Iz odgovora na apelaciju Opštinskog suda proizlazi da je u predmetu održano više ročišta za glavnu raspravu.

13. Presudom Opštinskog suda broj 32 0 P 053288 11 P od 16. marta 2015. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tuženi da joj solidarno plate određeni novčani iznos na ime nematerijalne štete (na ime pretrpljenih fizičkih bolova, na ime pretrpljenog straha i na ime duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti), sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te je obavezana apelantkinja da prvotuženom nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.

14. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da su u toku postupka izvedeni sljedeći dokazi: uvid i čitanje dokumentacije (između ostalog, veliki broj medicinskih nalaza), vještačenje koje je obavio vještak medicinske struke neuropsihijatar, saslušanje svjedoka (šest svjedoka) i apelantkinje kao parnične stranke. Dalje je naveo da prema sadržaju odredbe člana 200 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), sama činjenica da je otkaz ugovora o radu bio nezakonit ne predstavlja valjan pravni osnov za dosuđenje naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove, zbog umanjenja životne aktivnosti, povrede ugleda i časti, te pretrpljenog straha, nego se oni priznaju samo ako je postupak protiv zaposlenika vođen zlonamjerno i na šikanirajući način, tj. da je u postupku nezakonitog otkazivanja zaposlenik bio izložen vrijeđanju, umanjenjem njegovog ugleda, dostojanstva i slično. Odlučujući o istaknutom prigovoru zastare prvotuženog, Opštinski sud je ocijenio da je osnovan. U vezi s tim, citirao je član 376 ZOO-a, te zaključio da je potraživanje naknade štete zastarjelo jer je apelantkinja doznala za štetu i lice koju je štetu učinilo 17. marta 2005. godine kada je dobila otkaz. Nadalje, Opštinski sud je ocijenio da je apelantkinjin tužbeni zahtjev i u odnosu na drugotuženog neosnovan. U vezi s tim, obrazložio je da je u okolnostima konkretnog slučaja bilo potrebno dokazati postojanje uzročne veze između štetne radnje, tj. pasivno ponašanje drugotuženog koji je bio upoznat s diskriminacijom nad apelantkinjom i nije ništa preduzimao da se smjesti u neku prostoriju, već je svjesno ostavio da bude izložena vremenskim neprilikama itd., i nastalih posljedica, tj. nematerijalne štete koju apelantkinja zahtijeva. Opštinski sud je ocijenio da apelantkinja nije dokazala da je drugotuženi nad njom vršio mobing, diskriminaciju, šikaniranje, ponižavanje i slično, s obzirom na to da je iz materijalnih dokaza i iskaza svjedoka slijedilo suprotno.

15. Opštinski sud je dalje naveo sadržaj nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke neuropsihijatra i njegovo usmeno pojašnjenje, te da nakon usmenog pojašnjenja apelantkinja nije prigovorila pismenom nalazu, te je tužbeni zahtjev opredijelila kao u izreci presude. Istaknuo je da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ali nezavisno od prihvaćanja nalaza i mišljenja, apelantkinja je trebala dokazati postojanje pravno relevantne veze između štetne radnje i štetnih posljedica. Međutim, prema mišljenju Opštinskog suda, takve okolnosti u konkretnom slučaju apelantkinja nije dokazala u skladu s odredbama člana 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 123 ZPP. Osim toga, istaknuto je da je apelantkinja opredijelila tužbeni zahtjev za isplatu nematerijalne štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha i duševnih bolova na ime smanjenja opšte životne aktivnosti, ali da se na ove okolnosti, pretrpljene nematerijalne štete, vještak nije izjašnjavao, s obzirom na to da mu takav zadatak nije ni postavljen. Osim navedenog, Opštinski sud je istaknuo da apelantkinja nije dokazala ni visinu nematerijalne štete koju je potraživala tužbenim zahtjevom, što u konkretnom nije odlučujuće, s obzirom na to da je ocijenjeno da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Ocjenjujući tužbeni zahtjev s aspekta diskriminacije, mobinga i šikaniranja, Opštinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev, osim što je neosnovan, i neblagovremeno istaknut. U vezi s tim, citirao je član 13 stav 4 Zakona o zabrani diskriminacije i zaključio da je tužba, podnesena 17. januara 2011. godine, neblagovremena u odnosu na oba tužena. Opštinski sud je istaknuo da ostale sprovedene dokaze nije posebno obrazlagao, s obzirom na to da ih je ocijenio u obrazloženim dokazima. S obzirom na to da apelantkinja nije uspjela u ovom sporu, Opštinski sud je zaključio da joj ne pripada naknada na ime troškova postupka koje je potraživala tužbenim zahtjevom, te je odluku u troškovima postupka donio na osnovu čl. 386 i 387 ZPP, važećoj advokatskoj tarifi i označenoj vrijednosti spora.

16. Apelantkinja je 14. aprila 2015. godine podnijela žalbu, te je spis predmeta 10. juna 2015. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 053288 15 Gž od 13. juna 2016. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena presuda Opštinskog suda.

18. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je osnovan apelantkinjin žalbeni navod u pogledu prigovora zastare njenog potraživanja koji je istaknuo prvotuženi. Obrazloženo je da je pogrešno pravno shvatanje prvostepenog suda da se zastarjelost apelantkinjinog potraživanja naknade štete ima računati od dana donošenja odluke otkaza ugovora o radu od 17. marta 2005. godine. Citirana je odredba člana 377 ZOO-a, te odredbe člana 351 stav 1 i člana 15 stav 1 tačka e i stav 2 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Prema mišljenju Kantonalnog suda, zastarni rok se trebao računati od pravosnažnosti presude krivičnog suda u odnosu na prvotuženog (18. decembar 2006. godine). Kako je apelantkinja podnijela tužbu 17. januara 2011. godine, zaključeno je da njeno potraživanje nije obuhvaćeno zastarnim rokom. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio osnovanim apelantkinjino ukazivanje i na pogrešno, odnosno suvišno pozivanje prvostepenog suda na odredbe Zakona o zabrani diskriminacije jer je osnov apelantkinjinog tužbenog zahtjeva proizlazio iz pravosnažnih presuda krivičnog suda, kao i činjenica da je ovaj zakon stupio na snagu 6. avgusta 2009. godine i nema retroaktivno dejstvo, pa time ni eventualnu primjenu u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

19. Kantonalni sud je naveo da iz nalaza vještaka neuropsihijatra Mirsada Jarakovića proizlazi da je nesprovođenje sudskih odluka bio psihosocijalni stresor koji je doveo do zdravstvenih poremećaja kod apelantkinje. Dalje je naveo da je u usmenom izjašnjenju vještak potvrdio da apelantkinjino liječenje traje kontinuirano od 1991. godine, što su istakli i saslušani svjedoci dr Kasim Brigić i dr Zlatko Kalabić. Kantonalni sud je istakao da se vještak decidirano izjasnio da nije u mogućnosti dati izjašnjenje o stepenu umanjenja apelantkinjine opšte životne aktivnosti odnosno o dužini trajanja i intenzitetu fizičkih i psihičkih bolova, posebno iz razloga što je umanjenje životne aktivnosti već ranije utvrđeno u postupcima vještačenja, i to konkretno vještačenju dr Kasima Brigića iz 2000. godine, u procentu od 20%. U vezi s tim, obrazloženo je da apelantkinja nije imala prigovor na pismeni nalaz i usmeno izjašnjenje vještaka, te je svoj konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev bazirala na sudsko-psihijatrijskom nalazu vještaka dr Kasima Brigića koji je dat u postupku pred Opštinskim sudom u predmetu broj P-398/98 i uložen u predmetni spis, a da nije predložen i izveden kao materijalni dokaz. Istaknuto je da je u prethodno navedenom nalazu utvrđeno umanjenje apelantkinjine životne sposobnosti u procentu od 20%, te dato i izjašnjenje o dužini i intenzitetu fizičkih bolova, duševnih bolova i straha. Kantonalni sud je ocijenio da apelantkinja tužbeni zahtjev nije mogla zasnovati na nalazu i mišljenju vještaka iz drugog sudskog postupka koji je ranije vođen, prevashodno iz razloga što iz stanja spisa proizlazi da je apelantkinji tokom radnog odnosa u preduzeću dato osam otkaza ugovora o radu, pa je vjerovatno da je i povodom utvrđenog procenta umanjenja životne sposobnosti odnosno pretrpljenog straha i bola već donesena odluka parničnog suda. Dalje je istaknuo da je u konkretnoj pravnoj stvari apelantkinja propustila vještaku neuropsihijatru dr Mirsadu Jarakoviću postaviti zadatak na osnovu kojeg će vještak dati isključivo izjašnjenje o njenom zdravstvenom stanju u periodu od datog otkaza ugovora o radu do dana vještačenja, što bi predstavljalo posljedicu po njeno zdravstveno stanje uzrokovano nepostupanjem direktora preduzeća po pravosnažnoj presudi parničnog suda broj P.2767/04. Slijedom navedenog, ocijenjeno je da sama apelantkinjina tvrdnja da joj je ponašanje tuženih u svojstvu direktora prouzročilo zdravstvene tegobe u vidu umanjenja životne aktivnosti, nastalih fizičkih bolova i straha, bez predlaganja adekvatnih dokaza o tim činjenicama nije bila dovoljna osnova za određivanje visine naknade štete ni po odredbi člana 200 ZOO-a i usvojenim kriterijumima sudske prakse, a ni po odredbi člana 127 ZPP.

20. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantkinjine žalbene navode u vezi s odlukom prvostepenog suda koja se tiče troškova postupka. U vezi s tim, obrazloženo je da je apelantkinja tokom prvostepenog postupka podnijela zahtjev za oslobađanje od plaćanja troškova sudskog postupka, pravdajući to svojim opštim imovnim stanjem te dostavljanjem za te tvrdnje materijalnih dokaza, a koji zahtjev se odnosio na plaćanje sudskih taksi, što je i u skladu s odredbom člana 400 ZPP. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju sud apelantkinju nije ni obavezao na plaćanje takvih izdataka, već je shodno odredbi člana 386 stav 1 ZPP apelantkinju obavezao na naknadu troškova postupka prvotuženog, kojeg je zastupao kvalifikovani pomoćnik, ocjenjujući da je apelantkinja u cijelosti izgubila parnicu. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da u ovakvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji na drugačiju odluku suda nije mogao uticati ni apelantkinjin žalbeni navod da je sud na glavnoj raspravi odbio prihvatiti dokazne prijedloge date u podnescima nakon zaključene glavne rasprave, pa čak i one koji datiraju nakon održanog pripremnog ročišta.

21. Apelantkinja je 28. jula 2016. godine podnijela reviziju, te je spis predmeta 7. novembra 2016. godine dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje po reviziji.

22. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 053288 16 Rev od 28. novembra 2017. godine odbijena je apelantkinjina revizija.

23. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud prilikom donošenja drugostepene odluke u postupku ocjene izvedenih dokaza, odlučujući o apelantkinjinoj žalbi, primjenjujući član 8 ZPP, pravilno zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te u obrazloženju odluke dao potpune i jasne razloge za svoju odluku, pri čemu ocjena dokaza nije bila arbitrarna. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da drugostepeni sud nije utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi, u kojem slučaju bi se eventualno moglo govoriti o samostalnoj ocjeni dokaza drugostepenog suda, pa ni s tog stanovišta ne postoji povreda člana 8 ZPP. Istaknuto je i da drugostepeni sud nije povrijedio ni odredbe čl. 7, 102 i 123 ZPP, niti je postupio protivno odredbama čl. 126 i 127 ZPP. Prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud nije postupio protivno članu 102 stav 2 ZPP kada je na glavnoj raspravi odredio da se neće izvoditi dokazi koje je apelantkinja dostavila i predložila sudu nakon okončanja pripremnog ročišta jer nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 102 stav 2 ZPP da se to dozvoli. Nadalje, ocijenjen je neprihvatljivim apelantkinjin prigovor da su sudovi bili dužni da joj kao pravno neukom licu pruže pravnu pomoć prilikom davanja zadatka vještaku neuropsihijatru. U vezi s tim, citirana je odredba člana 148 stav 1 ZPP, te obrazloženo da je u konkretnom slučaju apelantkinja, a ne sud, kao predlagač vještačenja bila dužna da u prijedlogu naznači predmet i obim vještačenja. Istaknuo je da apelantkinja nije mogla svoje nepostupanje po navedenoj odredbi zakona stavljati na teret sudovima, pri čemu je napomenuo da je apelantkinju u toj fazi prvostepenog postupka (pripremno ročište) zastupao stručni punomoćnik (advokat). Vrhovni sud je ocijenio i da je pravilna odluka sudova o obavezi naknade troškova postupka jer je apelantkinja podnesenom tužbom inicirala parnični postupak, te kako je izgubila parnicu u cijelosti, obavezna je nadoknaditi troškove postupka protivnoj stranci (član 386 stav 1 ZPP). Osim navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo odredbe člana 200 ZOO-a, odnosno da su pravilno postupili kada su odbili tužbeni zahtjev pravilno primijenivši pravila o teretu dokazivanja. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

24. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 17 Evropske konvencije. Apelantkinja u apelaciji opširno iznosi primjedbe na utvrđeno činjenično stanje i ocjenu dokaza, te smatra da sudovi pri utvrđivanju činjeničnog stanja i ocjene dokaza nisu postupili u skladu s relevantnim odredbama ZPP. Apelantkinja, između ostalog, tvrdi da nije tačno da nije tražila od vještaka da se izjasni o bitnim činjenicama i da nije tačno da nije imala prigovor na nalaze i mišljenje vještaka neuropsihijatra, te tvrdi da je u svom podnesku na nalaz i mišljenje ovog vještaka koji je 29. jula 2014. godine predat Opštinskom sudu tražila da se izjasni i dopuni svoj nalaz u pogledu uticaja smetnji na njenu opštu sposobnost, odnosno da mu je postavila zadatak. Dalje ističe da je neosnovan navod suda da nije mogla da zasnuje svoj tužbeni zahtjev na nalazu i mišljenju vještaka iz drugog postupka jer je navedeni vještak neuropsihijatar usvojio nalaz i mišljenje vještaka iz drugog postupka, te da je ona svoj tužbeni zahtjev zasnovala i na nalazu i mišljenju te izjavi vještaka neuropsihijatra i medicinskoj dokumentaciji u spisu. Osim toga, ističe da je prvostepeni sud izveo dokaz čitanjem nalaza i mišljenja vještaka iz predmeta broj P-398/98. Apelantkinja smatra da je predloženim dokazima dokazala svoj tužbeni zahtjev, te navodi da sudovi nisu ocijenili dokaze koji su išli njoj u prilog. Ističe i da tuženi u toku postupka nisu saslušani u svojstvu parničnih stranaka niti su bili prisutni na glavnoj raspravi. Osim navedenog, apelantkinja ukazuje i da sudovi nisu odlučili o njenom zahtjevu da bude oslobođena od troškova postupka, te smatra da su tuženi inicirali vođenje predmetnog postupka i da je on okončan na zakonit način, tuženi bi apelantkinji nadoknadili troškove postupka.

25. U pogledu prava na suđenje u razumnom roku, apelantkinja navodi da je postupak trajao od 4. oktobra 2004. do 13. juna 2016. godine, te smatra da prema odredbi člana 76 stav 2 Pravilnika Ustavnog suda ima pravo da traži naknadu nematerijalne štete koju trpi zbog nedonošenja presude u razumnom roku od 12 godina.

26. U dopunama apelaciji apelantkinja navodi da je sudija Opštinskog suda bila pristrasna kako pri rješavanju apelantkinjine tužbe tako i u dogovoru s angažovanim vještakom neuropsihijatrom, kojeg je sudija i angažovao, jer nalaz vještaka nije u skladu s materijalnim dokazima – nalazima o apelantkinjinom narušenom zdravstvenom stanju. Apelantkinja je dostavila nalaze od drugih ljekara kojim dokazuje da je njen tužbeni zahtjev osnovan. Nadalje, apelantkinja smatra da je Vrhovni sud u revizionoj presudi pogrešno zaključio da nije došlo do povrede odredbi ZPP u okviru nižestepenih sudova prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza.

b) Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud navodi da je odluku donio u roku od jedne godine i dvadeset dana, te smatra da pred ovim sudom, kao ni pred Kantonalnim sudom, imajući u vidu složenost predmeta i činjenicu da se ne radi o hitnom postupku, apelantkinji nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Vrhovni sud ostale apelantkinjine navode smatra paušalnim i neosnovanim, te ponavlja razloge za svoju odluku koje je naveo i u revizionoj odluci.

28. Kantonalni sud navodi činjenični tok postupka te smatra da je apelacija neosnovana.

29. Opštinski sud navodi činjenični tok predmeta, te ističe da nijednim svojim postupanjem nije uticao na nerazumno dugo trajanje postupka u ovom predmetu. Smatra da je prvostepeni postupak trajao u granicama koje se smatraju razumnim, te da nema povrede prava na suđenje u razumnom roku. Takođe ističe da nije bilo diskriminacije jer je omogućen jednak pristup i jednaka prava strankama.

30. Drugotuženi smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama savjesno i brižljivo ocijenili svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te da apelantkinja nije dokazala svoj tužbeni zahtjev. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

31. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 97. stav 4.

Ako na ročište za glavnu raspravu bez opravdanog razloga ne dođe tuženi, a bio je uredno pozvan, rasprava će se održati bez njegovog prisustva Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 148. stav 1.

Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu da naznači predmet i obim vještačenja, kao i da predloži lice koje će da izvrši vještačenje.

Član 163.

Na prijedlog stranke, sud će odrediti izvođenje dokaza saslušanjem stranaka.

Član 167.

Ne mogu se primijeniti nikakve prinudne mjere prema stranci koja se nije odazvala pozivu suda radi saslušanja niti se stranka može prinuditi na davanje iskaza.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 053288 15 Gž od 13. juna 2016. godine protiv koje je apelantkinja podnijela reviziju, a koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 053288 16 Rev od 28. novembra 2017. godine, koju je apelantkinja dostavila u dopuni apelacije od 16. januara 2018. godine i zatražila da je Ustavni sud „poništi“. U skladu s dosadašnjom praksom Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je konačna odluka u predmetu Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 053288 16 Rev od 28. novembra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, presudu Vrhovnog suda apelantkinja je primila 15. decembra 2017. godine, a dopunu apelacije podnijela 16. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 17 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

38. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

39. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu nematerijalne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

40. U konkretnom slučaju apelantkinja, u suštini, smatra da je do kršenja njenog prava na pravično suđenje došlo uslijed toga što su redovni sudovi pogrešno ocijenili sprovedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. Ustavni sud u vezi s ocjenom dokaza naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 8 ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan da ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene da izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 123 ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

42. Ustavni sud podsjeća na sopstveno stanovište i stanovište Evropskog suda u kojem je ukazano da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

43. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva, sproveo veliki broj dokaza. U vezi s tim je, nasuprot navodima apelacije, u obrazloženju presude jasno navedeno koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, prije svega, nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, koji dokazi su prihvaćeni i zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza, te je posebno naglašeno da je apelantkinja trebala dokazati postojanje pravno relevantne veze između štetne radnje i štetnih posljedica. To je dalje dovelo do zaključka da apelantkinja izvedenim dokazima nije dokazala svoje navode iz tužbe za naknadu nematerijalne štete, slijedom čega je njena tužba odbijena. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prihvatili nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, kao i da se vještak decidirano izjasnio da nije u mogućnosti dati izjašnjenje o stepenu umanjenja apelantkinjine opšte životne aktivnosti, odnosno o dužini trajanja i intenzitetu fizičkih i psihičkih bolova. Nadalje, suprotno apelantkinjinim navodima u pogledu primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka datih u toku predmetnog postupka, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženjima presuda naveli da apelantkinja nakon usmenog pojašnjenja vještaka nije imala prigovor na njegov pismeni nalaz. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 148 stav 1 ZPP propisano da je stranka koja predlaže vještačenje dužna u prijedlogu da naznači predmet i obim vještačenja, kao i da predloži lice koje će da izvrši vještačenje, na šta je ukazao i Vrhovni sud u osporenoj presudi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantkinja imala mogućnost da postavlja pitanja vještaku, te da je vještak usmeno pred prvostepenim sudom davao pojašnjenja svog nalaza i mišljenja. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi dali veoma jasne i detaljne razloge zbog čega su prihvatili nalaz vještaka, kao i zbog čega smatraju da apelantkinja nije tužbeni zahtjev mogla zasnovati na nalazu i mišljenju vještaka iz drugog sudskog postupka koji je ranije vođen. Ustavni sud smatra paušalnim i apelantkinjin navod o navodnoj pristrasnosti sudije pri rješavanju apelantkinjine tužbe i angažovanja vještaka, s obzirom na to da apelantkinja takav navod nije posebno obrazložila niti potkrijepila relevantnim dokazima.

44. U pogledu apelantkinjinog navoda da tuženi nisu saslušani kao parnične stranke te da nisu prisustvovali glavnoj raspravi, Ustavni sud ukazuje da, prema relevantnim odredbama ZPP, sud će odrediti izvođenje dokaza saslušanjem stranaka na prijedlog stranke (član 163 ZPP), kao i da se ne mogu primijeniti nikakve prinudne mjere prema stranci koja se nije odazvala pozivu suda radi saslušanja niti se stranka može prinuditi na davanje iskaza (član 167 ZPP). Ustavni sud zapaža da iz presude Opštinskog suda proizlazi da su tuženi dali pismene odgovore na tužbu, da je punomoćnik prvotuženog bio prisutan na ročištu za glavnu raspravu, te da je ročište za glavnu raspravu održano u odsutnosti uredno obaviještenog drugotuženog, u skladu s odredbom člana 97 stav 4 ZPP, koji je podneskom obavijestio sud da zbog zdravstvenih razloga ne može pristupiti sudu, te predložio da se ročište vodi u njegovoj odsutnosti. Nadalje, u pogledu apelantkinjinog zahtjeva za oslobađanje od troškova postupka, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud naveo da prvostepeni sud nije apelantkinju ni obavezao na plaćanje sudskih taksi (na koje se odnosio zahtjev), već je shodno odredbi člana 386 stav 1 ZPP apelantkinju obavezao na naknadu troškova postupka prvotuženog, kojeg je zastupao kvalifikovani pomoćnik, ocjenjujući da je apelantkinja u cijelosti izgubila parnicu. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP s odlučenjima redovnih sudova, te obrazloženjima koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u navedenom dijelu. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

45. Vezano za apelantkinjine navode koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 17. januara 2011. godine i da je pravosnažno okončan 28. novembra 2017. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, Ustavni sud nalazi da je postupak ukupno trajao oko šest godina i deset mjeseci. Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je u postupku vršen uvid u veliki broj materijalnih dokaza, da je vještak medicinske struke izvršio vještačenje, da je saslušan veći broj svjedoka, te da je na strani tuženog bilo više lica. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se radilo o složenijem predmetu. Osim toga, Ustavni sud uočava da je apelantkinja tokom postupka opredijelila tužbeni zahtjev, što je svakako uticalo na dužinu trajanja postupka. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak pred Opštinskim sudom trajao oko četiri godine i dva mjeseca, u okviru kojeg perioda je Opštinski sud proslijedio tužbu na odgovore tuženim, odnosno preduzimao radnje usmjerene na pripremanje i održavanje pripremnog ročišta, održao pripremno ročište, te da je održao više ročišta za glavnu raspravu. Nadalje, Ustavni sud uočava da su žalbeni i revizioni postupci trajali po godinu dana (računajući od dana dostave spisa Kantonalnom i Vrhovnom sudu). Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, posebno činjenicu da je postupak okončan u roku od šest godina i deset mjeseci u kojem su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, te kada nije uočio da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili postupak, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

46. Apelantkinja je tražila naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka. Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može u izuzetnim slučajevima kršenja ustavnih prava odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, apelantkinji ne pripada pravo na isplatu naknade nematerijalne štete.

Ostali navodi

47. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 17 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantkinja istaknula u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju ovih prava neosnovani.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je činjenično stanje utvrđeno na osnovu izvedenih dokaza, pri čemu je za svaki dokaz izveden zaključak u pogledu (ne)dokazanosti bitne činjenice. Pri tome Ustavni sud zaključuje da zbog specifičnih okolnosti konkretnog slučaja apelantkinjini navodi o dužini trajanja predmetnog postupka nisu osnovani.

49. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 17 Evropske konvencije u situaciji kada se navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani.

50. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3520/16 (G. I.) | Sudska praksa | Aktio