Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4395/16 (Đ. Š.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Građevinsko zemljište
- Zamjena nekretnina
- Ništavost
- Društveno vlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4395/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4395/16, rješavajući apelaciju Đure Šuše, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Đure Šuše podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050108 15 Rev od 4. avgusta 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Đuro Šuša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kistanja, Republika Hrvatska, kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnio je 22. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050108 15 Rev od 4. avgusta 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i od tuženog Stipe Termana (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je 5. marta 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Vrhovni sud i tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelant i tuženi su 7. jula 1993. godine u Zadru zaključili ugovor o razmjeni nepokretnosti kojim je apelant, kao jedna ugovorna strana, dao tuženom, kao drugoj ugovornoj strani, svoje nepokretnosti koje se nalaze u Zadru, pa je tako apelant dao u razmjenu kuću, garažu i zemljište, koji objekti su sagrađeni na dijelu k. č. broj 5244, a tuženi dao u razmjenu kuću sa garažom, pomoćni objekat i kuću sa garažom i stanom, odnosno nepokretnosti koje su označene kao k. č. broj 41/18, k. č. broj 41/14, k. č. broj 2380/23 i k. č. broj 2380/25, što po novom premjeru odgovara k. č. broj 1731, k. č. broj 1732, k. č. broj 690.
6. Apelant i tuženi su 2. avgusta 1993. godine u Banjoj Luci zaključili ugovor o razmjeni nepokretnosti kojim je tuženi, kao jedna ugovorna strana, dao apelantu, kao drugoj ugovornoj strani, svoje nepokretnosti, i to: tuženi dao u razmjenu k. č. broj 41/14, što po novom premjeru odgovara k. č. broj 1731 na kojima je upisan kao vlasnik i posjednik s 1/1 dijela, dok je apelant dao u razmjenu svoje nepokretnosti, kuću sagrađenu na dijelu k. č. broj 5244 i zemljište upisano u zk. ul. broj 1720 k. o. Zadar.
7. Izjavom od 2. avgusta 1993. godine, ovjerenom pred Osnovnim sudom od 3. avgusta 1993. godine, tuženi je naveo da u razmjenu (pored nepokretnosti obuhvaćenih ugovorima o razmjeni k. č. broj 41/14) daje u razmjenu i druge nepokretnosti, i to k. č. broj 690 i k. č. broj 1732, što po starom premjeru odgovara k. č. broj 41/18 na kojima je upisan sa 1/1 dijela i k. č. broj 2360/1 i k. č. broj 2360/3 na kojima ima pravo korišćenja sa 1/54 dijela. Osporeni postupak
8. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 050108 14 P3 od 2. marta 2015. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o razmjeni nepokretnosti od 7. jula 1993. godine zaključen u Zadru i ugovor o razmjeni nepokretnosti koje su iste ugovorne strane zaključile u Banjoj Luci 2. avgusta 1993. godine. Istom presudom naloženo je tuženom da trpi da se uspostavi ranije zemljišno-knjižno i katastarsko stanje na način da se apelant ponovo uknjiži kao vlasnik i posjednik nepokretnosti u Zadru, a tuženi kao vlasnik i posjednik nepokretnosti u Banjoj Luci, uz istovremenu obavezu tuženog da apelantu vrati u posjed nepokretnosti u Zadru, a apelant tuženom vrati u posjed nepokretnosti u Banjoj Luci. Predmetnom presudom je takođe utvrđeno da je ništava izjava tuženog od 2. avgusta 1993. godine, te je obavezan tuženi da apelantu isplati parnične troškove (sve preciznije navedeno u izreci presude).
9. Osnovni sud je istakao da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je između parničnih stranaka 7. jula 1993. godine u Zadru zaključen ugovor o razmjeni nepokretnosti, odnosno da je 2. avgusta 1993. godine u Banjoj Luci zaključen ugovor o razmjeni nepokretnosti, da su navedenim ugovorima parnične stranke dale jedna drugoj obostranu garanciju da su isključivi vlasnici i posjednici predmetnih nepokretnosti, te da su te nepokretnosti jednake-ekvivalentne vrijednosti. Isto tako, iz izvedenog dokaza, i to sudski ovjerene izjave tuženog od 2. avgusta 1993. godine, nesporno je utvrđeno da je tuženi apelantu, pored nepokretnosti pobliže opisanih u ugovoru o razmjeni nepokretnosti od 2. avgusta 1993. godine zaključenom u Banjoj Luci, a koje su bile predmet razmjene s apelantovim nepokretnostima u Zadru, razmijenio i nepokretnosti pobliže opisane u obrazloženju presude, na kojima tuženi ima 1/54 dijela, uz napomenu da se radi o nepokretnostima u društvenoj svojini, na kojima tuženi ima privremeno pravo korišćenja. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je tokom postupka kao nesporno utvrđeno da su parnične stranke dogovorile i ugovorile (zaključile) zamjenu nepokretnosti u Zadru i Banjoj Luci po principu „sve za sve“, uključujući i nacionalizovane nepokretnosti, a što su potvrdile ne samo parnične stranke već i saslušani svjedoci. Osnovni sud je ocijenio da predmetne nepokretnosti nisu mogle biti predmet razmjene zato što su u vrijeme razmjene bile upisane kao društvena svojina s pravom korišćenja više lica, između ostalog i tuženog sa 1/54 dijela, to jest, da se radi o gradskom građevinskom neizgrađenom zemljištu.
10. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je ništav i ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o otuđenju privremenog prava korišćenja gradskog građevinskog zemljišta u državnoj svojini, osim slučajeva predviđenih odredbom člana 24 Zakona o građevinskom zemljištu, što nije slučaj u konkretnoj parnici. U konkretnom slučaju radi se o zabrani prometovanja nepokretnosti u društvenoj (državnoj) svojini koje su se vodile na tuženom, a koje su predmet izjave i predmet razmjene prema ugovoru zaključenom u Zadru od 7. jula 1993. godine, a radi se o nepokretnostima koje nisu mogle biti predmet razmjene zato što su u vrijeme razmjene bile upisane kao društvena svojina s pravom korišćenja više lica, između ostalog i tuženog sa 1/54 dijela. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je promet predmetnih nepokretnosti, u vrijeme zaključenja ugovora u Zadru od 7. jula 1993. godine, te izjave tuženog od 2. avgusta 1993. godine, bio zabranjen prinudnim propisima (Zakonom o prometu nepokretnosti i Zakonom o građevinskom zemljištu), pa je navodna volja ugovornih strana da se na tim nepokretnostima prenesu svojinska prava kada se za to steknu zakonski uslovi, pravno irelevantna za odlučivanje u konkretnom sporu. Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o raspolaganju nepokretnostima u društvenoj svojini (nepokretnosti u Banjoj Luci), a koje raspolaganje je protivno zakonu, da se u konkretnom slučaju radi o apsolutno ništavom ugovoru, pa se ugovori, bez obzira da li su izvršeni ili ne, smatraju ništavim od samog zaključenja, što je u konkretnom slučaju riječ, tako da je Osnovni sud ocijenio da su ugovori zaključeni u Zadru i Banjoj Luci pravno ništavi i da kao takvi ne proizvode pravno dejstvo, a da su parnične stranke dužne da jedna drugoj vrate ono što su primile u smislu odredbe člana 104 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, Osnovni sud je ocijenio da je navedeni ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključen u Zadru 7. jula 1993. godine ništav u cijelosti i zbog toga što apelant tuženom u vrijeme zaključenja ugovora nije prenio pravo svojine zato što se radi o društvenoj svojini, zbog čega se radi o apsolutno ništavom ugovoru.
11. Osnovni sud je ocijenio da je izjava tuženog od 2. avgusta 1993. godine takođe pravno ništava i bez pravnog dejstva budući da su predmet navedene izjave nepokretnosti u društvenoj svojini na kojima tuženi ima privremeno pravo korišćenja, te da se iz navedenih razloga ne može izvršiti prenos prava korišćenja na apelanta. Osim toga, predmetna izjava ne sadrži potpis druge ugovorene strane, odnosno apelanta, i ne može se smatrati da je dopuna ugovora o razmjeni nepokretnosti.
12. Osim navedenog, Osnovni sud je istakao da je ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključen 2. avgusta 1993. godine u Banjoj Luci ništav i zbog toga što volja za zaključenje ugovora o razmjeni nije bila stvarna, ni slobodno izražena volja. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je tužilac dokazao da je bio izložen prijetnjama, da mu je oduzeto motorno vozilo, da je ostao bez posla, da su njegovi sinovi doživjeli fizičke napade od strane svojih vršnjaka u školi, da su mu kuću pretresala uniformisana lica ,,Zenge“, kao i da nisu imali sredstava za svoju egzistenciju. Osnovni sud je istakao da je za pravnu valjanost ugovora o razmjeni nepokretnosti, pored uslova iz odredbe člana 552 ZOO, potrebno postojanje saglasnih, slobodno izraženih volja ugovornih strana za zaključenje takvog ugovora s obzirom na to da odsustvo slobodno izražene volje jedne ili obje ugovorne strane svaki obligacioni ugovor čini ništavim, i on kao takav ne proizvodi pravno dejstvo od samog početka. Kako je sud tokom postupka utvrdio da su ugovori o zamjeni nepokretnosti zaključeni 7. jula 1993. godine u Zadru i 2. avgusta 1993. godine u Banjoj Luci pravno ništavi, Osnovni sud je zaključio da je, u smislu odredaba člana 104 ZOO, nesporno moguća restitucija u dijelu vraćanja nepokretnosti u Banjoj Luci i Zadru vlasnicima, odnosno tuženom i apelantu kako navedena odredba zakona propisuje.
13. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 050108 15 Gž 3 od 7. septembra 2015. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu Osnovnog suda od 2. marta 2015. godine preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Istom presudom je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.
14. Okružni sud je na osnovu drugačije ocjene izjave svjedoka, čije izjave su pročitane uz saglasnost stranaka na zapisniku od 21. oktobra 2014. godine, te ocjenom navedenih dokaza u kontekstu drugih činjenica, zaključio da apelant nije dokazao postojanje direktnog pritiska na njega i na njegovu porodicu za zaključenje predmetnih ugovora, te da je elemenat dobrovoljnosti postojao kako u vrijeme zaključenja ugovora tako i u ponašanju stranaka nakon zaključenja ugovora. Okružni sud je istakao da je pogrešan pravni zaključak prvostepenog suda da su postojale posebne okolnosti koje su prisilile apelanta na razmjenu nepokretnosti budući da je ugovor o razmjeni u Zadru zaključen na apelantovu inicijativu, njegova supruga je došla da vidi nepokretnosti tuženog, a pritisci od strane trećih lica u Zadru nisu dokazani konkretnim prilikama, iz čega proizlazi da nisu postojale posebne okolnosti koje bi ugovore činile ništavim u smislu odredbe člana 103 stav 1 ZOO.
15. Okružni sud je ponovio da iz sadržaja ugovora koji je zaključen u Zadru proizlazi da je predmet ugovora bila apelantova nepokretnost na kojoj se nalazila kuća i garaža u zamjenu za nepokretnosti tuženog u Banjoj Luci, u naravi dvije kuće sa garažom i pomoćnim objektima, a iz sadržaja ugovora o razmjeni zaključenog u Banjoj Luci proizlazi da se mijenjaju nepokretnosti tuženog koje u naravi predstavljaju dvije kuće prizemnice sa dvije garaže i pomoćnim objektima. Nadalje, Okružni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su ugovori izvršeni u pretežnom dijelu jer se apelant upisao kao vlasnik i posjednik nepokretnosti koja je bila predmet razmjene po ugovoru koji je zaključen u Banjoj Luci, a tuženi kao posjednik razmijenjene nepokretnosti s dijelom 1/1, dok nije upisan u zemljišne evidencije jer je predmetno zemljište upisano kao društvena svojina u naravi pašnjak i uknjiženo pravo korišćenja u korist Mate P. Gašpara Dunatov. Pored toga, Okružni sud je naveo da iz sadržaja nalaza vještaka Milana Pikula proizlazi da se sporne nepokretnosti nalaze u Banjoj Luci na dva lokaliteta, i to u Ulici Kupreška i Ulici Kralja Aleksandra I Karađorđevića. Nepokretnosti u Ulici Kupreška koje se u naravi sastoje od prizemne porodične stambene zgrade s potkrovljem, pomoćnih (dvorišnih) zgrada i zemljišta u zemljišnoj knjizi su uknjižene kao apelantova svojina s 1/1 dijela na kojima je apelant uknjižen kao vlasnik na osnovu ugovora o zamjeni nepokretnosti od 2. avgusta 1993. godine, dok su prije zaključenja ugovora zamijenjene nepokretnosti 1993. godine u katastarskom operatu bile upisane kao posjed tuženog.
16. Pored navedenih nepokretnosti koje se nalaze u Ulici Kupreška, predmet ugovora o zamjeni zaključenog u Zadru 7. jula 1993. godine i izjave tuženog od 2. avgusta 1993. godine bilo je i zemljište u Ulici Kralja Aleksandra I Karađorđevića, koje je u vrijeme razmjene bilo upisano kao društvena svojina, a pravo korišćenja na tom zemljištu bilo je uknjiženo na više sukorisnika, pored ostalih i na tuženog s 1/54 dijela, a u katastarskom operatu isto je bilo upisano kao posjed tuženog s 1/1 dijela. Prema sadržaju ugovora koji je zaključen u Banjoj Luci, predmet ugovora o razmjeni nisu bile nepokretnosti koje su označene kao društvena svojina s pravom korišćenja tuženog sa 1/54 dijela, dok su u katastarskom operatu bile označene kao posjed tuženog Stipe Termana s 1/1. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 42 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu kojom je propisano da se trajno pravo korišćenja zemljišta može prenijeti, otuđiti, naslijediti ili opteretiti samo zajedno sa zgradom. Slijedom navedenog, Okružni sud je istakao da je tuženi mogao da ugovorom o razmjeni izvrši prometovanje zemljišta „pod“ kojim se nalazila kuća i propratni objekti koje je bilo predmet ugovora o razmjeni sačinjenog u Banjoj Luci, dok je na zemljištu označenom kao društvena svojina tuženi imao pravo korišćenja s dijelom 1/1, koje je izjavom od 2. avgusta 1993. godine predao u posjed apelantu s pravom da ih koristi u obimu kao što ih je i on koristio.
17. Nadalje, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 72 stav 1 ZOO iz koje proizlazi da kad je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kada ispravu potpišu sva lica koja se njim obavezuju, a stavom 3 iste odredbe određeno je da je za zaključenje dvostranog ugovora dovoljno da obje strane potpišu jednu izjavu ili da svaka od tih strana potpiše primjerak isprave namijenjen drugoj strani. Prema ocjeni Okružnog suda, izjava tuženog od 2. avgusta 1993. godine, koja se pobija, ne može biti sastavni dio ugovora o razmjeni nepokretnosti u Banjoj Luci od 2. avgusta 1993. godine jer je nije potpisao drugi ugovarač (apelant), a niti je apelant sačinio takvu izjavu u Zadru namijenjenu tuženom. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud nepravilno prihvatio izjavu kao sastavni dio ugovora o razmjeni nepokretnosti u Banjoj Luci jer navedena izjava nema formu potrebnu za prenos prava korišćenja shodno odredbi člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti (nedostaje ovjera potpisa druge strane). Okružni sud je ocijenio da je zahtjev za utvrđivanje njene ništavosti neosnovan jer predmetna izjava nije proizvela nikakve pravne posljedice i ne može biti osnov za prenos prava korišćenja (nepokretnosti koje su predmet izjave su uknjižene kao društvena svojina s pravom korišćenja u korist tuženog). Pored toga, Okružni sud je istakao da nisu osnovane apelantove tvrdnje da je postojala očigledna nesrazmjera vrijednosti nepokretnosti koje su bile predmet razmjene jer nije dokazao istovremeno postojanje objektivnog i subjektivnog uslova, tj. subjektivnog stanja druge ugovorne strane (nužda ili njegovo teško materijalno stanje) koje ga je prisililo na zaključenje ugovora.
18. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 050108 15 Rev od 4. avgusta 2016. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je ponovio da je predmet spora u konkretnoj parnici apelantov zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni nepokretnosti, te izjave tuženog u vezi s pravom korišćenja na zemljištu u društvenoj svojini.
19. Vrhovni sud je naveo da nije osnovan revizioni prigovor da je drugostepeni sud prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja povrijedio odredbe člana 8 i člana 123 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je to bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude, čime bi bila ostvarena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209 ZPP. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud činjenicu da je apelant bio pripadnik manjinskog naroda u Hrvatskoj, da mu je jedan sin otišao ranije, te da je imao neke svakodnevne neprijatnosti, ocijenio kao opšte okolnosti ratnih sukoba koje, same po sebi, ne dovode do ništavosti predmetnih ugovora. Vrhovni sud je naveo da je ispravan stav drugostepenog suda da je u konkretnom slučaju neprimjenjiva odredba člana 141 ZOO jer apelant nije dokazao ni objektivne ni subjektivne uslove koji bi doveli do zaključka da se radi o zelenaškom ugovoru. Naime, u konkretnom postupku nije utvrđena očigledna nesrazmjera međusobnih davanja s obzirom na to da je apelantovu tvrdnju tuženi osporio, a da apelant nije proveo niti jedan dokaz iz koga bi mogla da bude na egzaktan način utvrđena vrijednost međusobnih davanja.
20. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da, prilikom ocjene pravne valjanosti izjave tuženog od 2. avgusta 1993. godine, revizija griješi kada navedenu izjavu vezuje za osporene ugovore jer se, za razliku od ugovora kao dvostrane izjave, radi o jednostranoj izjavi volje kojom se ugovor ne može promijeniti. Naime, u smislu odredbe člana 26 ZOO, ugovor se smatra zaključenim kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Isto tako, svaka izmjena ugovora predstavlja ugovor za sebe, odnosno mora se raditi o saglasnoj izjavi volja strana ugovornica. Prema tome, pravna valjanost ugovora i pravna valjanost izjave tuženog, kao jednostrane izjave volje, može se samo odvojeno posmatrati, pa pravna (ne)valjanost jednog akta nema uticaja na pravnu (ne)valjanost drugog. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se opravdano može postaviti pitanje kakav pravni interes može da ima apelant kada traži da se utvrdi da nije pravno valjana izjava tuženog koji mu prenosi pravo korišćenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini, tim prije što je prvi ugovor bio zaključen u Zadru 21. jula 1993. godine (zaključen 7. jula 1993. godine, a ovjeren u Općini Zadar 21. jula 1993. godine), dok je sporna izjava potpisana prilikom zaključenja drugog ugovora u Banjoj Luci 2. avgusta 1993. godine, tako da predmetna izjava očigledno nije bila ni neformalni uslov ugovora koji je već ranije zaključen. Imajući u vidu naprijed navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da apelant nema pravnog interesa da pobija presudu u pogledu odluke o zahtjevu za utvrđenje ništavosti predmetne izjave tuženog jer i eventualnim uspjehom u tom dijelu neće doći do promjene u pogledu ocjene pravne valjanosti predmetnih ugovora o zamjeni nepokretnosti, pa apelant ni eventualno drugačijom odlukom u pogledu te izjave ne bi mogao da ostvari pravnu korist u vidu većeg stepena zaštite po zahtjevu za utvrđivanje ništavosti predmetnih ugovora. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da su osporenom odlukom povrijeđena njegova prava iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da se tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora o razmjeni nepokretnosti zasniva na izostanku slobodne i ozbiljno izražene volje apelanta prilikom zaključenja ugovora (član 28 stav 2 ZOO) zbog zaključenja ugovora s očigledno nesrazmjernim uzajamnim davanjima zbog neiskustva i nužde u kojoj se nalazio (član 141 stav 1 ZOO) i zbog nedozvoljenog predmeta ugovora raspolaganja nepokretnostima u društvenoj svojini (član 103 stav 1 ZOO). Apelant navodi da drugostepeni sud, a što je potvrdio i Vrhovni sud osporenom presudom, paušalnim obrazloženjem, na osnovu istih činjenica, izvodi pogrešan i objektivno neobrazložen zaključak da apelant nije dokazao postojanje neposrednog pritiska na njega i njegovu porodicu, odnosno da se radi o tzv. opštim okolnostima ratnih sukoba. Osim toga, apelant navodi da je zaključak iznesen u osporenoj presudi suprotan pravnom stavu istog suda izraženom u Presudi broj Rev-119/01 od 12. oktobra 2001. godine gdje je navedeno da je ništav ugovor zaključen u okolnostima koje su diktirale ratne prilike tako da ne odgovara pravoj volji ugovornih strana, iz čega proizlazi da ukazuje na povredu prava na pravnu sigurnost. Nadalje, apelant navodi da se Vrhovni sud, kao i drugostepeni sud, uopšte nisu osvrtali na raspolaganje stranaka nepokretnostima u društvenoj svojini premda se radi o imperativnim zakonskim normama, za razliku od prvostepenog suda koji je svoju presudu upravo na tome zasnovao. U vezi s tim, apelant navodi da je revizioni sud po službenoj dužnosti bio dužan da primijeni imperativne zakonske norme o raspolaganju nepokretnostima u društvenoj svojini.
b) Odgovor na apelaciju
22. Okružni sud je naveo da je sažetak odluke tog suda sadržan u zaključku da apelant nije dokazao da je njegova volja za zaključenje ugovora bila ograničena i da je izostala dobrovoljnost, da postojanje opštih okolnosti ratnih sukoba ne može da bude razlog za utvrđivanje ništavosti ugovora bez postojanja posebnih okolnosti koje determinišu volju ugovornih strana, da je tuženi mogao ugovorom o razmjeni izvršiti prometovanje zemljišta pod kojim se nalazila kuća i propratni objekti, a da je tuženi izjavom od 2. avgusta 1993. godine mogao predati u posjed apelantu nepokretnost, odnosno zemljište kao društvenu svojinu na kojem je imao pravo korišćenja s dijelom 1/1, koja izjava nije proizvela pravne posljedice i nije osnov za prenos prava korišćenja. Osim toga, Okružni sud je naveo da je odluku donio uz pravilnu primjenu odredbi procesnog i materijalnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te je odluka prvostepenog suda preinačena, za što su dati valjani i pravni razlozi kojim nisu učinjene povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu na koje se apelant poziva. Imajući u vidu navedeno, predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske'“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
I. Saglasnost volja
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Izjava volje Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Član 72. st. 1. i 3.
(1) Kad je za zaključivanje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sve ugovorne strane.
(3) Za zaključivanje dvostranog ugovora dovoljno je da obje strane potpišu jednu ispravu ili da svaka od strana potpiše primjerak isprave namijenjen drugoj strani.
NEVAŽNOST UGOVORA
I. Ništavi ugovori
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Posljedice ništavost Član 104. stav 1.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
Razmjena Član 552.
(1) Ugovorom o razmjeni svaki ugovarač se obavezuje prema svom ugovaraču da preda stvar koja je razmijenjena tako da on stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine.
(2) Predmet razmjene mogu biti i prenosiva prava.
24. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90, te „Službeni glasnik RS“ br. 21/92, 29/94, 23/98 i 5/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 4.
Na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo svojine.
Član 10.
Pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom, ništava su.
Član 24.
Raniji vlasnik može privremeno pravo korišćenja zemljišta prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike i njihove potomke, roditelje i usvojitelje.
Bračni drug, potomci, usvojenici i njihovi potomci, roditelji i usvojitelji mogu prenositi privremeno pravo korišćenja zemljišta pravnim poslom samo na svoje potomke, usvojenike i bračnog druga.
Privremeno pravo korišćenja zemljišta nasljeđuju zakonski nasljednici ranijeg vlasnika, kao i zakonski nasljednici lica na koja je raniji vlasnik prenio to pravo pravnim poslom.
Odredbe prethodnih stavova primjenjuju se i na ranije vlasnike zemljišta koje je postalo društvena svojina po ranijim propisima, kao i na lica iz člana 21. stav 4. ovog zakona.
Član 42. stav 1.
Trajno pravo korišćenja zemljišta može se prenijeti, otuđiti naslijediti ili opteretiti samo zajedno sa zgradom.
25. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/79, 4/89, 29/90 i 22/91, te „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 2.
Građevinska zemljišta u društvenoj svojini ne mogu se otuđivati, ali se na njima mogu sticati prava određena zakonom.
Član 9. stav 2.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
26. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
1. Opšte odredbe Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 050108 15 Rev od 4. avgusta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 22. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da se utvrdi ništavost ugovora o zamjeni predmetnih nepokretnosti i izjave tuženog od 2. avgusta 1993. godine u vezi s pravom korišćenja na zemljištu u društvenoj svojini, pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu, Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6 Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
35. U vezi s apelantovim prigovorima da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
37. Ustavni sud zapaža da je presudom prvostepenog suda usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da su ništavi ugovori o razmjeni nepokretnosti zaključeni u Zadru i Banjoj Luci, kao i izjava tuženog od 2. avgusta 1993. godine, ocijenivši da su ugovori zaključeni pod pritiskom, odnosno da je ugovorima prometovano zemljište u društvenoj (sada državnoj) svojini, što je protivno prinudnim propisima, i to odredbama člana 3 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti, te odredbama čl. 4 i 10 Zakona o građevinskom zemljištu, te odredbama čl. 26, 28, 103, 104 i 109 ZOO. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud zaključio da je izjava tuženog od 2. avgusta 1993. godine takođe pravno ništava i bez pravnog dejstva budući da su predmet navedene izjave nepokretnosti u društvenoj svojini.
38. Ustavni sud dalje zapaža da je presudom Okružnog suda prvostepena presuda preinačena i odbijen apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti, te da je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena apelantova revizija. Iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da ugovori o razmjeni nepokretnosti nisu ništavi jer apelant nije dokazao postojanje direktnih pritisaka na njega i njegovu porodicu prilikom zaključenja predmetnih ugovora. Osim toga, tuženi je mogao ugovorom o razmjeni izvršiti prometovanje zemljišta na kojem se nalazila kuća i propratni objekti u smislu člana 42 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu, koje je bilo predmet ugovora o razmjeni sačinjenog u Banjoj Luci, dok je na zemljištu označenom kao društvena svojina tuženi imao pravo korišćenja s dijelom 1/1, koje je izjavom od 2. avgusta 1993. godine predao u posjed apelantu s pravom da ih koristi u obimu kao što ih je i on koristio. Ustavni sud, takođe, zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da apelant nema pravnog interesa da pobija presudu u pogledu odluke o zahtjevu za utvrđenje ništavosti predmetne izjave tuženog jer i eventualnim uspjehom u tom dijelu neće doći do promjene u pogledu ocjene pravne valjanosti predmetnih ugovora o zamjeni nepokretnosti, pa apelant ni eventualno drugačijom odlukom u pogledu te izjave ne bi mogao da ostvari pravnu korist u vidu većeg stepena zaštite po zahtjevu za utvrđivanje ništavosti predmetnih ugovora.
39. U vezi s apelantovim navodima da je ništav ugovor zaključen u okolnostima koje su diktirale ratne prilike tako da ne odgovara pravoj volji ugovornih strana, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 455/09 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 14) izrazio stav da sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex lege, ništav jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nepokretnosti, te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu s materijalnim propisima. Iz navedenog proizlazi da je utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nepokretnosti zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja. Prema ocjeni Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nije izostao ovakav pristup redovnih sudova prilikom odlučenja koji su na podlozi raspoloživih dokaza utvrdili sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja koje su u konačnici opredijelile Okružni i Vrhovni sud na zaključak da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može govoriti o ništavosti predmetnih ugovora u smislu člana 103 ZPP budući da apelant tokom postupka nije dokazao postojanje konkretnih subjektivnih okolnosti koje bi u vrijeme zaključenja spornih ugovora isključivale postojanje dobrovoljnosti u smislu odredbe člana 28 ZOO.
40. Dovodeći utvrđeno činjenično stanje u vezu s relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentovane razloge u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim na apelantovu štetu.
41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da je, shodno tome, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije apelacija neosnovana.
Pravo na imovinu
42. U vezi s apelacionim navodima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije posebno obrazložio već pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud ovo ničim obrazloženo pozivanje na kršenje prava na imovinu takođe smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao iscrpne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih odredaba ZPP i ZOO, a data obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
44. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant ove navode veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević