Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1994/16 (C.D.E.B. Trgovačko društvo d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1994/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1994/16, rješavajući apelaciju C.D.E.B. Trgovačko društvo d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija C.D.E.B. Trgovačko društvo d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 042457 15 Rev od 14.
januara 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042457 08 P od 6. februara 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. C.D.E.B. Trgovačko društvo d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Bekir Gavrankapetanović, Damir Koldžo, Emir Kukić i Džemila Gavrankapetanović, advokati iz Sarajeva, podnio je 10. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 042457 15 Rev od 14. januara 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 042457 08 P od 6. februara 2009. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda i pravnog zastupnika tužioca Duška Milanovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 6. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i pravni zastupnik tužioca su u periodu od 9. maja do 19. marta 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Tužilac je kod apelanta radio od 15. decembra 2004. godine na osnovu ugovora na određeno vrijeme, odnosno ugovora na neodređeno vrijeme. Nakon što je apelant promijenio naziv pod kojim posluje, apelant je s tužiocem zaključio dva ugovora na određeno vrijeme u trajanju od po tri mjeseca, a poslije toga ugovor na neodređeno vrijeme od 25. aprila 2007. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Predmetni ugovor je zaključen uz uvjet probnog rada u trajanju od tri mjeseca.
6. Apelant je 22. jula 2007. godine donio rješenje o otkazu predmetnog ugovora (u daljnjem tekstu: predmetna odluka o otkazu) uz otkazni rok od sedam dana, s obrazloženjem da tužilac u periodu probnog rada nije zadovoljio sve standarde i zahtjeve koji su neophodni za vršenje poslova i zadataka radnog mjesta radnik na održavanju opreme i objekta, što je utvrđeno ocjenom rada i radnog učinka od strane apelantovog zamjenika direktora, te je odlučeno da se u skladu sa članom
18. Zakona o radu i članom 5. i članom 6. stav 2. apelantovog Pravilnika o radu otkaže predmetni ugovor.
Osporeni postupak
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 042457 08 P od 6. februara 2009. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužioca koji je podnio protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa je poništena predmetna odluka o otkazu, te apelantu naloženo da tužiocu uspostavi radno-pravni status počev od 1. augusta 2007. godine pa ubuduće tako što će tužioca vratiti na poslove i zadatke koje je obavljao do momenta otkaza, odnosno poslove radnika na održavanju opreme i objekta u mjestu Gradiška. Nadalje je presudom apelant obavezan da tužiocu isplati neisplaćene plaće za period od 1. augusta 2007. do 9. januara 2009. godine zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu obračuna i isplati na račun nadležnih fondova sve poreze i doprinose, kao i da mu naknadi troškove postupka. Također je presudom odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog dijela koji se odnosi na isplatu plaće za juli 2007. godine i za period od 9. januara 2009. godine pa ubuduće, kao i u dijelu toka zateznih kamata.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je odredbom člana 94. Zakona o radu propisano da se otkaz daje u pismenoj formi, a stavom 2. da je direktor obavezan u pismenoj formi obrazložiti otkaz zaposleniku. Nadalje, odredbom člana 23. stav 1. alineja 3. Zakona o vijeću zaposlenika je propisano da se prije donošenja odluke značajne za prava i interese zaposlenika poslodavac obavezno konsultira s vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci, a naročito ako se radi o planu zapošljavanja, premještaju i otkazu.
9. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istakao da je apelant u obrazloženju predmetne odluke o otkazu paušalno naveo da tužilac, prema ocjeni zamjenika direktora, nije zadovoljio standarde i zahtjeve koji su neophodni za vršenje poslova i radnih zadataka na koje je raspoređen, a na osnovu ocjene rada i radnog učinka. Naime, apelant nije naveo koje tačno zahtjeve i standarde tužilac nije ispoštovao, na koje se poziva u predmetnoj odluci o otkazu. Stoga je Općinski sud ukazao da apelant nije postupio shodno odredbi člana 94. Zakona o radu, a na što ga obavezuje i član 72. Pravilnika o radu. Nadalje je Općinski sud istakao da apelant, također, nije, na način kako to predviđa član 23. Zakona o vijeću zaposlenika, a u vezi sa članom 31. stav 3. (ukoliko nije formirano vijeće zaposlenika), izvršio konsultacije sindikalne organizacije prije donošenja predmetne odluke o otkazu. Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio nezakonitom predmetnu odluku o otkazu.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 042457 09 Gz od 19. decembra 2014. godine žalba tužioca je odbijena, a apelantova žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da se tužbeni zahtjev odbija.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je članom 88. Zakona o radu predviđen način prestanka ugovora o radu, te je kao jedan od načina prestanka propisan i otkaz ugovora o radu, dok je članom 87. navedenog zakona propisano i predviđeno u kojim slučajevima poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, odnosno bez obaveze poštovanja otkaznog roka, zavisno od težine učinjene povrede radne obaveze. Naime, u konkretnom slučaju tužiocu je otkazan ugovor o radu uz poštovanje zakonom propisanog roka i zadatak suda u ovakvim pravnim situacijama je da utvrdi da li je došlo do povrede prava iz radnog odnosa zaposlenika i povrede postupka. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da su osnovani apelantovi žalbeni navodi da je nepravilan stav prvostepenog suda kojim se konstatira da je predmetna odluka o otkazu suprotna odredbama člana 23. stav 1. tačka 3. i člana 25. Zakona o vijeću zaposlenika. Ovo iz razloga što je postojanje vijeća zaposlenika pravo zaposlenika, a ne obaveza poslodavca. Pozivanje na odredbu člana 23. Zakona o vijeću zaposlenika (stupio na snagu 25. jula 2004. godine) u ovom slučaju je pogrešno jer se radi o pogrešnom tumačenju navedene norme. Tačno je da se u stavu 1. tačka 3. te odredbe predviđa obaveza poslodavca da se konsultira s vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci, a naročito kada se radi o planu zapošljavanja, premještaju i otkazu. Konsultacija je, prije svega, mišljenje koje ne obavezuje, a obaveza konsultiranja nije apsolutna. Odredbom člana 26. stav 1. Zakona o vijeću zaposlenika taksativno se navodi u kojim to slučajevima, a kada je u pitanju otkaz, poslodavac ima obavezu konsultiranja s vijećem zaposlenika. Odredba člana 23. navedenog zakona u tom dijelu upućuje na odredbu člana 26. tog zakona, iz čega proizlazi da u ovom slučaju ne postoji obaveza konsultiranja poslodavca s vijećem zaposlenika. Analogno tome, ne postoji ni obaveza konsultiranja sa sindikatom u smislu odredbe člana 108. stav
2. Zakona o radu. Čak i ako se uzme kao korektno tumačenje da sindikat ima sve obaveze i ovlaštenja koja se odnose na vijeće zaposlenika, ako ono ne postoji, Kantonalni sud je naveo da nije postojala obaveza konsultiranja sa vijećem zaposlenika, pa time ni sa sindikatom.
12. Nadalje je Kantonalni sud istakao da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o radu u kojem je ugovoren probni rad, a kojim se provjerava radna sposobnost radnika – njegovo znanje i sposobnosti, te se takav način provjere kao poseban uvjet rada ne utvrđuje prije, nego poslije zasnivanja radnog odnosa. Sadržajem predmetnog ugovora o radu nije određen način provjere probnog rada, niti je to propisano apelantovim Pravilnikom o radu. Zatim je Kantonalni sud ukazao na sadržaj odredbe člana 18. Zakona o radu, navodeći da je apelant tužioca ocijenio negativnom ocjenom, a što predstavlja razlog za otkaz ugovora o radu. Kako je apelant kao poslodavac otkazao predmetni ugovor, te tužiocu ostavio otkazni rok, Kantonalni sud je istakao da je apelantova žalba osnovana s obzirom na to da predmetna odluka o otkazu sadrži sve potrebne elemente koje rješenje o otkazu ugovora o radu mora da sadrži.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 042457 15 Rev od 14. januara 2016. godine usvojena je revizija tužioca i drugostepena presuda preinačena tako što se apelantova žalba odbija i prvostepena presuda potvrđuje. Također je presudom naloženo apelantu da tužiocu naknadi troškove revizije u određenom novčanom iznosu.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da tužilac osnovano prigovara da je drugostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 23. i 25. i člana 26. stav 1. Zakona o vijeću zaposlenika, navodeći da je, suprotno pravnom rezonovanju drugostepenog suda, prvostepeni sud pravilno interpretirao navedene zakonske odredbe i pod njih pravilno podveo utvrđeno činjenično stanje. Pri tome je Vrhovni sud istakao da je tačno da izjašnjenje vijeća zaposlenika odnosno sindikata o namjeravanoj odluci poslodavca nema obavezujući karakter, kako to zaključuje i drugostepeni sud, međutim izostanak postupka konsultacije, suprotno mišljenju drugostepenog suda, ima za posljedicu ništavost odluke poslodavca (član 25. Zakona o vijeću zaposlenika), kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Drugostepeni sud propušta da napravi nužnu razliku između instituta konsultacije poslodavca s vijećem zaposlenika odnosno sindikatom (član 23–25 Zakona o vijeću zaposlenika) i instituta obaveze prethodne saglasnosti vijeća zaposlenika ili sindikata iz člana 26. istog zakona. Naime, vijeće zaposlenika odnosno sindikat po odredbi člana 26. Zakona o vijeću zaposlenika ima svojevrsno pravo suodlučivanja o prestanku rada zaposlenika u tačno određenim slučajevima iz prvog stava tog zakonskog člana. Za slučaj da vijeće zaposlenika odnosno sindikat uskrati saglasnost na odluku o otkazu, rješenje spora se povjerava arbitraži (član 26. stav 3. Zakona o vijeću zaposlenika), tako da stav vijeća zaposlenika ne može jednostrano onemogućiti daljnji postupak rješavanja spora između poslodavca i zaposlenika. Izjašnjenje vijeća zaposlenika iz člana 23. u vezi sa članom 24. Zakona o vijeću zaposlenika ne obavezuje poslodavca, ali izostanak postupka konsultacija, sam po sebi, vodi do ništavosti odluke poslodavca.
15. Vrhovni sud je također naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant kao poslodavac propustio da na zadovoljavajući način obrazloži predmetnu odluku o otkazu, kao i da tokom postupka dokaže postojanje razloga za otkaz, za koji zaključak je Općinski sud u obrazloženju prvostepene presude dao pravilne razloge koje prihvaća i Vrhovni sud, bez potrebe za njihovim ponavljanjem.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zato što su Općinski i Vrhovni sud potpuno arbitrarno i proizvoljno primijenili odredbe Zakona o vijeću zaposlenika na činjenično-pravnu situaciju koja, prema apelantovom shvaćanju, ne podliježe primjeni ovog propisa. U vezi s tim, apelant ukazuje da se u okolnostima konkretnog predmeta nije radilo o otkazu ugovora o radu iz čl. 87. i 88. Zakona o radu, već o posebnom obliku (sui generis) prestanka radnog odnosa – otkaz zbog nezadovoljenja uvjeta radnog mjesta u toku trajanja probnog rada, pa se stoga nisu mogle primijeniti odredbe člana 91. Zakona o radu. Stoga, prema apelantovom mišljenju, predmetna odluka o otkazu zadovoljava zahtjeve iz odredbe člana 94. navedenog zakona, kako je to pravilno zaključio Kantonalni sud. Osim toga, apelant navodi da je potpuno nejasan i neobrazložen stav Vrhovnog suda da je apelant kao poslodavac propustio da na zadovoljavajući način obrazloži predmetnu odluku o otkazu. Slijedom navedenog, apelant predlaže Ustavnom sudu da ukine osporenu odluku Vrhovnog suda.
II.Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke tog suda, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
18. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima koji su dati u odluci tog suda, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6. Evropske konvencije.
19. Općinski sud je naveo da u toku postupka nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana
6. Evropske konvencije, niti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke.
20. Tužilac je naveo da apelant u apelaciji ne spominje nesporne činjenice da je među njima ranije zaključivano više ugovora o radu, da je on kod apelanta radio neprekidno od 15. decembra 2004. godine, te da je apelant manipulirao njegovim radnopravnim statusom. Nadalje je tužilac ukazao da je iz sudskih odluka u ovom predmetu vidljivo da je sporno vrijeme dosuda zaostalih plaća od 1. augusta 2007. do 9. januara 2009. godine. U vezi s tim, tužilac je naveo da je u vezi s njegovim pravima poslije 9. januara 2009. godine podnesena nova tužba kod Općinskog suda u predmetu broj 65 0 Rs 572540 16 Rs u kojem su on i apelant zaključili sudsku nagodbu na pripremnom ročištu od 9. juna 2017. godine. Navedenom sudskom nagodbom apelant je u cijelosti priznao zakonska prava i potraživanja tužioca do dana vraćanja na posao, tj. za vrijeme od 10. januara 2009. do 29. januara 2017. godine, slijedom čega se predmetna apelacija ukazuje neosnovanom. U prilogu je tužilac dostavio navedenu sudsku nagodbu.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 18.
(1) Prilikom zaključivanja ugovora o radu može se ugovoriti probni rad.
(2) Probni rad iz stava 1. ovog člana ne može trajati duže od tri mjeseca.
(3) Ako je ugovoren probni rad, otkazani rok iznosi najmanje sedam dana.
Član 87. stav 1.
(1) Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani otkazni rok, [...] u slučaju kada zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa zbog gubitka radne sposobnosti za obavljanje tih poslova.
Član 88. stav 1.
(1) Poslodavac odnosno zaposlenik može otkazati ugovor o radu [...] zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Član 90.
Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
Član 91.
Ako zaposlenik odnosno poslodavac otkazuje ugovor o radu iz razloga navedenih u članu 88. stav 1. ovog zakona, obavezan je da dokaze postojanje opravdanog razloga za otkaz.
Član 94. st. 1. i 2.
(1) Otkaz se daje u pismenoj formi.
(2) Poslodavac je obavezan, u pismenoj formi, obrazložiti otkaz zaposleniku.
22. Zakon o vijeću zaposlenika („Službene novine FBiH“ broj 38/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 23.
Prije donošenja odluke značajne za prava i interese uposlenika poslodavac se obvezno konzultira sa vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci, a naročito kada se radi o:
•donošenju pravilnika o radu;
•namjeri poslodavca da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovor o radu za više od 10% uposlenika, ali najmanje petorici;
•planu zapošljavanja, premještaju i otkazu;
•mjerama u svezi zaštite zdravlja i zaštite na radu;
•značajnim promjenama ili uvođenju nove tehnologije;
•planu godišnjih odmora;
•rasporedu radnog vremena;
•noćnom radu;
•naknadama za izume i tehnička unapređenja;
•drugim odlukama za koje je kolektivnim ugovorom predviđeno konzultiranje vijeća uposlenika u njihovom donošenju Član 25.
Odluka poslodavca donesena suprotno odredbama ovog Zakona o obavezi konsultiranja sa vijećem zaposlenika ništavna je.
Član 26.
Poslodavac može, samo uz prethodnu suglasnost vijeća uposlenika, donijeti odluku o:
•otkazu članu vijeća uposlenika;
•otkazu uposleniku kod kojeg postoji promijenjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti ;
•otkazu uposleniku starijem od 55 godina i ženi starijoj od 50 godina;
•prikupljanju, obrađivanju, korištenju i dostavljanju podataka trećim licima o uposlenik VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 042457 15 Rev od 14. januara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantov pravni zastupnik je primio 14. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 10. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Apelant, prije svega, smatra da su Općinski sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama proizvoljno primijenili pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se u okolnostima konkretnog predmeta radi o radnom sporu u kojem se pred redovnim sudovima postavilo pitanje ocjene zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu (na neodređeno vrijeme) u kojem je ugovoren probni rad.
33. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da je Općinski sud osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva suštinski sagledao, cijeneći prvenstveno da li predmetna odluka o otkazu u konkretnom slučaju zadovoljava uvjete propisane odredbom člana 94. (st. 1. i. 2) Zakona o radu, a posebno u dijelu u kojem je poslodavac obavezan obrazložiti otkaz. Raspravljajući taj aspekt osnovanosti, iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da je Općinski sud smatrao da predmetna odluka ne ispunjava uvjet obrazloženosti u kvalitativnom smislu budući da je, prema ocjeni tog suda, apelant u predmetnoj odluci samo paušalno naveo da tužilac nije zadovoljio standarde i zahtjeve koji su neophodni za vršenje poslova i zadataka na kojima je raspoređen prema predmetnom ugovoru. Prema pravnom shvaćanju Općinskog suda, apelant je bio dužan u predmetnoj odluci o otkazu tačno i precizno obrazložiti u čemu se ogleda neispunjavanje ugovorenih standarda i zahtjeva iz kojih bi posljedično tom utvrđenju proizašla negativna ocjena tužiočevog rada kao razloga prestanka radnog odnosa u konkretnom slučaju. S druge strane, prema apelantovom shvaćanju, predmetna odluka sadrži sve potrebne elemente propisane odredbom člana
94. Zakona o radu u kontekstu davanja otkaza u slučaju kada je ugovoren probni rad kao poseban oblik (sui generis) prestanka radnog odnosa, a kako je to potvrdio i Kantonalni sud u svojoj drugostepenoj odluci.
34. Kada je u pitanju probni rad iz člana 18. Zakona o radu, Ustavni sud primjećuje da je smisao ugovaranja probnog rada da se poslodavcu omogući provjera radnih sposobnosti radnika, a radnik zapravo ulazi u određeni rizik kojeg mora biti svjestan prilikom sklapanja takvog ugovora o radu. Važno je naglasiti da poslodavac samostalno odlučuje koje su mu sposobnosti i osobine radnika bitne za određeni posao, tj. koje sposobnosti i osobine zahtijeva jer je on autonoman u organizaciji i načinu svog poslovanja. Zatim, u konkretnom slučaju otkaz je dat jer tužilac nije zadovoljio uvjete za obavljanje poslova i radnih zadataka, dakle radi se o lično uvjetovanom otkazu. U vezi s tim, Ustavni sud smatra svrsishodnim ukazati i na primjer iz prakse Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Kovačević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud za ljudska prava, Odluka od 30. juna 2015. godine) u kojem se pred redovnim sudovima postavilo pitanje ocjene zakonitosti otkaza ugovora o radu na neodređeno vrijeme s ugovorenim probnim radom, te u kojem su redovni sudovi na svim instancama (općinski, županijski, vrhovni i ustavni sud) odbili aplikantovu tužbu, zaključujući da je u njegovom slučaju otkaz opravdan jer nije zadovoljio uvjete za obavljanje poslova i radnih zadataka. Do navedenog zaključka redovni sudovi u tom predmetu su došli ocjenom dokaza izvedenih tokom postupka, smatrajući pri tome da teret dokaza o opravdanosti odluke o otkazu leži na strani tuženog (poslodavca), čija se zakonitost ima cijeniti kroz odredbu člana 106. st. 1. i 2. Zakona o radu (RH) kojom je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani otkazni rok (redovni otkaz) ako za to ima opravdan razlog u slučaju [...] ako zaposlenik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obaveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (lično uvjetovani otkaz). Ocjenjujući aplikantove prigovore u navedenom predmetu da su redovni sudovi propustili propisno ispitati tvrdnje o tome je li otkaz doista bio zasnovan na njegovim neadekvatnim sposobnostima i osobinama ili pak na ekonomskim razlozima za poslovanje društva, Evropski sud za ljudska prava je u konačnom zaključio da ne postoji potreba da se sud bavi daljnjim tvrdnjama stranaka u vezi s postojanjem drugih mogućih razloga za otkaz ako se razlozi navedeni u odluci o otkazu pokažu osnovanim (stav 35. Odluke).
35. Budući da, u smislu pozitivnopravnih propisa (Zakon o radu), u okolnostima konkretnog slučaja nije postojala obaveza apelanta kao poslodavca da tužiocu omogući iznošenje njegove odbrane prije donošenja predmetne odluke o otkazu (član 90), niti je postojala apelantova obaveza da u predmetnoj parnici dokazuje postojanje opravdanog razloga za otkaz (član 91), Ustavni sud cijeni da je ovakvo zakonsko ograničenje onemogućilo tužioca da raspolaže jasnom i realnom mogućnošću da preispituje (načelo kontradiktornosti) bilo koju radnju kojom se miješalo u njegovo pravo od strane apelanta. Upravo iz tih razloga, a rukovodeći se da, pri tumačenju propisa o radu, radnopravne propise valja uvijek tumačiti in favorem laboratoris, Ustavni sud ukazuje da na strani poslodavca postoji pojačana obaveza da u obrazloženju odluke kojom se otkazuje ugovor o radu sa ugovorenim probnim radom navede izričite razloge i osnove za takvu odluku, na koji način bi se što potpunije ukazalo na postojanje uzročno-posljedične veze između zaposlenikovih profesionalnih osobina i sposobnosti, te neispunjavanja poslodavčevih očekivanja u vezi s njegovim probnim radom. Pored toga, Ustavni sud još jednom podsjeća da je primarna svrha ugovaranja probnog rada zaštita poslodavca s ciljem upoznavanja sa zaposlenikovim profesionalnim osobinama i sposobnostima, a da se u konkretnom slučaju tužilac, prije zaključenja predmetnog ugovora (koji je otkazan predmetnom odlukom o otkazu), već nalazio u radnom odnosu kod apelanta po osnovu više zaključenih ugovora o radu. U takvim okolnostima, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Općinskog suda kada je utvrdio da je predmetna odluka o otkazu a priori nezakonita u smislu odredbe člana 94. stav 2. Zakona o radu budući da navedenoj odluci nedostaje kvalitet obrazloženosti. Pri tome, Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud u osporenoj odluci, između ostalog, potvrdio ovakvo pravno shvaćanje Općinskog suda, zaključujući ukratko da je apelant propustio na zadovoljavajući način obrazložiti predmetnu odluku o otkazu, prihvaćajući i pozivajući se bez potrebe za njihovim ponavljanjem na razloge koje je dao Općinski sud u tom dijelu.
36. U vezi s apelantovim navodima kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu odredaba Zakona o vijeću zaposlenika, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud smatrao da u konkretnom slučaju obaveza (konsultacije) s vijećem zaposlenika nije postojala, odnosno da nije apsolutna, dok je, prema ocjeni Vrhovnog suda i Općinskog suda, apelant propustio postupiti u skladu s relevantnim odredbama navedenog zakona (čl. 23–25), kojima je propisana obaveza konsultiranja poslodavca s vijećem zaposlenika (odnosno sindikatom) prilikom donošenja odluke o otkazu. Pri tome, iz obrazloženja konačno osporene odluke proizlazi da se Vrhovni sud složio sa stavom Kantonalnog suda da izjašnjenje vijeća zaposlenika o namjeravanoj odluci poslodavca nema obavezujući karakter, ali da izostanak postupka konsultacije ima za posljedicu ništavost odluke poslodavca, te da je u tom smislu Kantonalni sud propustio da napravi nužnu razliku između instituta konsultacije poslodavca s vijećem zaposlenika i instituta obaveze prethodne saglasnosti vijeća zaposlenika.
37. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi, između ostalog, razmatrao slično pravno pitanje. Primjera radi, u predmetu broj AP 3009/16 (Odluka o dopustivosti od 10. novembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je odbacio apelaciju kao prima facie neosnovanu kojom je osporavana presuda Kantonalnog suda kojom je, između ostalog, zaključeno „da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojim se ukazuju na povredu postupka otkaza ugovora o radu jer tuženi nije primijenio član 23. stav 1. tačka 3. Zakona o vijeću zaposlenika […]. Kantonalni sud ističe da odredbama Zakona o vijeću zaposlenika kao lex specialis, između ostalog, uređeno je pitanje obaveze poslodavaca konsultiranja vijeća zaposlenika i u slučaju 'plana zapošljavanja, premještaja i otkaza zaposlenika', a što nije konkretna pravna situacija apelanta kojem je odlukom tuženog otkazan ugovor o radu zbog povrede radne obaveze.“
38. Nadalje, u predmetu broj AP 2486/17 (Odluka o dopustivosti od 20. decembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je odbacio kao prima facie neosnovanu apelaciju podnesenu protiv odluke Kantonalnog suda u kojoj je, između ostalog, zaključeno da „je prije donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu tuženi tražio mišljenje vijeća zaposlenika, koje je dalo mišljenje da je apelantica prekršila pravila normi rada i radne discipline, što je sve u skladu s odredbama člana 23. stav 1. tačka 3), te čl. 24. i 25. Zakona o vijeću zaposlenika“.
39. Ustavni sud uočava da iz navedenog proizlazi različito tumačenje redovnih sudova u pogledu primjene propisa – Zakona o radu ili Zakona o vijeću zaposlenika, odnosno obaveze konsultiranja apelanta kao poslodavca s vijećem zaposlenika kod donošenja odluke o otkazu ugovora o radu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno jer je navedeno u isključivoj nadležnosti redovnih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju utvrđuje da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4736/11 od 9. oktobra 2013. godine, stav 13, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da su Općinski sud, a posebno Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava – Zakona o vijeću zaposlenika, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
40. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da su Vrhovni sud i Općinski sud u osporenim odlukama naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca. Stoga se, prema ocjeni Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su Vrhovni sud i Općinski sud primijenili relevantne propise (pravo) ne doima proizvoljnim na apelantovu štetu. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda Vrhovnog suda i Općinskog suda zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer u predmetnom postupku nije proizvoljno primijenjeno pravo kada je usvojen predmetni tužbeni zahtjev tužioca radi utvrđenja zakonitosti predmetne odluke o otkazu.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević