Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4520/18 (M. R.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Protek roka
- Stanarsko pravo
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4520/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4520/18, rješavajući apelaciju Merime Ramusović, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Merima Ramusović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 197434 17 Rev od 7. juna 2018. godine (u dijelu u kojem je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu), zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Merima Ramusović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 197434 13 Gž od 14. juna 2017. godine (u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu), zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Merima Ramusović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nusret Kolašinac, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 197434 17 Rev od 7. juna 2018. godine, kojom je odbijena revizija apelantice u odnosu na protivtužbeni zahtjev, odnosno odbačena revizija apelantice u odnosu na tužbeni zahtjev. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 197434 13 Gž od 14. juna 2017. godine, protiv koje je apelantica izjavila reviziju, odbijena je žalba apelantice i potvrđena prvostepena presuda, kojom je, pored ostalog, usvojen tužbeni zahtjev i naloženo apelantici da tužitelju M. T. preda u posjed slobodan od ljudi i stvari stan koji se nalazi u Sarajevu, dok je odbijen protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud obaveže tužitelja da joj na ime nužnih i korisnih ulaganja u sanaciju predmetnog stana isplati određeni novčani iznos. Također, apelantica je tražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se obustaviti iseljenje apelantice iz predmetnog stana na osnovu rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 692159 18 I od 16. aprila 2018. godine.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelantičina revizija u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu nije dopuštena. Vrhovni sud je pojasnio da vrijednost predmeta spora u tužbi ne prelazi vrijednosni kriterij iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) za dopustivost revizije, te da odlučivanje o predmetnoj reviziji vezano za tužbeni zahtjev ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa da stoga nema mjesta dopustivosti revizije ni po odredbi člana 237. stav 3. ZPP. U odnosu na protivtužbeni zahtjev, koji apelantica temelji na odredbi člana 215. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), istaknuto je da je prvostepeni sud odbio protivtužbeni zahtjev pozivajući se na odredbe čl. 572. stav 1., 574 stav 1. i 575. ZOO (Ugovor o zakupu, obaveze zakupodavca). Naime, navedeno je da te odredbe propisuju da zakupodavac ne može bez pristanka zakupca činiti izmjene na zakupljenoj stvari za vrijeme trajanja zakupa, kao i da zakupodavac ne odgovara za nedostatke zakupljene stvari, koji su u času zaključenja ugovora o zakupu bili poznati zakupcu ili nisu mogli ostati nepoznati, već da odgovara za sve nedostatke zakupljene stvari ako je tvrdio da ona nema nikakvih nedostataka. Nadalje, ukazano je da po ocjeni drugostepenog suda apelantica nije dokazala zakonske pretpostavke propisane navedenim odredbama, a koje bi bile od značaja za osnovanost protivtužbenog zahtjeva, niti je dokazala da je iskoristila pravo na raskid ugovora ili sniženje zakupnine po odredbi člana 578. ZOO. Prema tome, navedeno je da svoje pravo za povrat uloženih sredstava apelantica može, eventualno, ostvariti od treće osobe, vlasnika stana R. J., čija imovina se uvećala ulaganjem i radovima koje je ona poduzela. Dakle, konstatovano je da je prihvatajući činjenična utvrđenja prvostepenog suda da je apelantica bez ovlaštenja nositelja stanarskog prava, kao zakupodavca vršila ulaganja kako bi poboljšala svoje uslove stanovanja, drugostepeni sud zaključio da ne postoji pravni osnov za usvajanje protivtužbenog zahtjeva. Nadalje, Vrhovni sud je, pored ostalog, ukazao da je tužitelj, po osnovu prava ranijeg nositelja stanarskog prava, kao član njegovog porodičnog domaćinstva, stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na stanu u svojini građana (član 2. stav 2. Zakona o stambenim odnosima), tzv. „zaštićeni stanar“, te da ima sva prava i obaveze koji se tim zakonom propisuju za nositelja stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva, s tim što mu stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na način koji su predviđeni zakonom. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da je ugovorom o izdavanju prostorija u stanu od 1997. godine, na određeno vrijeme od jedne godine uz naknadu, tužitelj izdao apelantici na korištenje, kao podstanaru, dio stana (jednu sobu sa upotrebom kuhinje i kupatila) s tim da u drugom dijelu stana stanuje nositelj stanarskog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je konstatovao da kada je apelantica kao podstanar vršila ulaganja u cijeli stan, adaptaciju i sanaciju stana i na taj način povećala vrijednost stana, povrat uloženih sredstava može eventualno tražiti od vlasnika stana, po osnovu sticanja bez osnova (član 210. ZOO) ili kao savjestan posjednik u skladu sa odredbom člana 44. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Također, navedeno je da uložena sredstva u stan apelantica ne može tražiti od tužitelja po osnovu obaveza nositelja stanarskog prava propisanih odredbom člana 36. Zakona o stambenim odnosima, prema kojima nositelj stanarskog prava snosi sve troškove popravke u stanu i na drugim dijelovima zgrade, koje prouzrokuje svojom krivicom, odnosno koje prouzrokuju lica koja stanuju i borave u stanu uz njegovo znanje. Shodno navedenom, Vrhovni sud je konstatovao da tužitelj nije pasivno legitimisan da u pravnom odnosu sa apelanticom, kao podstanarom, isplati apelantici, po protivtužbi potraživani iznos naknade za uložena sredstva adaptacije i sanacije predmetnog stana, kako su pravilno zaključili i nižestepeni sudovi.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na presudu Kantonalnog suda - protek roka
5. Ustavni sud zapaža da je apelantica protiv presude Kantonalnog suda kojom je, između ostalog odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja, izjavila reviziju, koja je odlukom Vrhovnog suda, u tom dijelu, odbačena kao nedozvoljena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u tom slučaju bila neefektivan pravni lijek u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga proizlazi da je konačna odluka, u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja, u predmetnom slučaju odluka Kantonalnog suda, navedena u dispozitivu ove odluke. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantici dostavljena presuda Kantonalnog suda, budući da je osporena presuda Vrhovnog suda po reviziji donesena 7. juna 2018. godine, pa se podrazumijeva da je apelantica presudu Kantonalnog suda morala primiti prije navedenog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 9. augusta 2018. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na presudu Kantonalnog suda, kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja, podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporenu drugostepenu presudu zbog čega je apelacija u ovom dijelu nedopuštena zbog proteka roka za podnošenje apelacije. U odnosu na presudu Vrhovnog suda - prima facie
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na dom, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i Zakona o stambenim odnosima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević