Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4201/18 (A. V.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija preuranjena
- Lišavanje slobode
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4201/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4201/18, rješavajući apelaciju Aleksandra Vučića, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aleksandar Vučić, protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 022516 18 Kž od 25. juna 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 022516 18 K –p od 18. juna 2018. godine u odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aleksandar Vučić, protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 022516 18 Kž od 25. juna 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 022516 18 K –p od 18. juna 2018. godine u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksandar Vučić (u daljnjem tekstu: apelant, uz zapažanje Ustavnog suda da ime apelanta nije navedeno u podnesku apelacije u dijelu u kojem se navodi ime apelanta, ali koji se, prema sadržaju same apelacije, kao i potrebnog sadržaja apelacije, kako je propisano članom 21. Pravila Ustavnog sudaima smatrati apelantom), kojeg zastupa Aleksandra Metlić advokat iz Banjaluke, podnio je, 30. aprila 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 022516 18 Kž od 25. juna 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 022516 18 K-p od 18. juna 2018. godine (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 022516 18 K-p od 18. juna 2018. godine.
2. Okružni sud je donio rješenje broj 11 0 K 022516 18 K-p od 18. juna 2018. godine, kojim je apelantu, produžio pritvor iz pritvorskih razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), tako da pritvor po ovom rješenju može trajati do upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora, a najduže devet mjeseci od dana izricanja prvostepene presude. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presude kojom se prvostepena presuda preinačava ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i apelant pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena odluka ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke, s tim što će se isti ukinuti uvijek istekom izrečene kazne.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da presudom Okružnog suda od 18. juna 2018. godine apelant oglašen krivim da je počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383 a) stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), u vezi sa produženim krivičnim djelom teške krađe iz člana 232 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka 1) KZ RS, i dva krivična djela razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZ RS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Tužilac je predložio produženje pritvora po osnovu člana 197. stav 1 tačka a) ZKP, dok je odbrana predložila ukidanje pritvora.
4. Okružni sud je našao da je neophodno dalje zadržavanje apelanta u pritvoru imajući u vidu način i okolnosti pod kojima su izvršena krivična djela, odnosno činjenicu da je predmetno krivično djelo počinio u periodu oktobar 2014. godine - avgust 2016. godine, a da je nakon toga bio nedostupan organima gonjenja, te je za njim raspisana potjernica (6. februara 2017. godine) dok je isti za to vrijeme boravio na području Republike Srbije. Okružni sud navodi da je apelant znao da se protiv njega vodi istraga i da je tražen od pripadnika policije na adresi stanovanja, ali nije se odazivao pozivu i nije se javljao organima gonjenja, a sve u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti. Dakle, nakon izvršenog krivičnog djela apelant se dao u bjekstvo, jer je napustio BiH i svije mjesto prebivališta, krio se u Srbiji i koristio ličnu kartu na ime državljanina Republike Hrvatske Petra Jelinića, a lišen je slobode dana 16. juna 2017. godine. Okružni sud nadalje navodi da je na teritoriji Srbije apelant izvršio krivično djelo za koje mu se u međuvremenu sudilo, a po osnovu zahtjeva BiH dozvoljeno je izručenje apelanta radi predaje pravosudnim organima u cilju vođenja krivičnog postupka, a izručenje je izvršeno 14. februara 2018. godine. Okružni sud ističe da sve navedene okolnosti, uz težinu krivičnog djela izraženu kroz zaprijećenu kaznu, te činjenicu da je apelant skrivao skoro dvije godine bio u bjekstvu su okolnosti koje ukazuju da se apelant dao u bjekstvo u namjeri da izbjegne svoje prisustvo u krivičnom postupku, te da i dalje postoji opasnost od njegovog bjekstva ukoliko bude pušten na slobodu, čime su ispunjeni uslovi iz člana 197. stav 1 tačka a) ZKP za produženje pritvora i nako izricanje presude. Radi navedenog, sud je odlučio kako je navedeno u skladu sa odredbom člana 203 st. 1 i 3 i člana 301 ZKP.
5. Vrhovni sud je odlučujući po žalbi donio Rješenje broj 11 0 K 022516 18 Kž od 25. juna 2018. godine, kojim je odbio, kao neosnovanu, žalbu apelantovog branioca.
6. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da se prigovorima iz žalbe ne može se osporiti pravilnost činjenične osnove pobijanog rješenja i zaključak o neophodnosti produženja pritvora nakon izricanja presude i osude na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, po pritvorskom razlogu iz odredbe člana 197. stav 1. tačka a) ZKP. Vrhovni sud navodi da se pravilno u pobijanom rješenju dovode u međusobnu povezanost činjenice da je apelant lišen slobode po potjernici u Republici Srbiji, gdje je koristio lična dokumenta na ime druge osobe (ličnu kartu državljanina Republike Hrvatske, Petra Jelinića), da je bio nedostupan organima gonjenja skoro dvije godine od izvršenja djela, koje okolnosti, u povezanosti sa visinom kazne zatvora na koju je osuđen prvostepenom presudom, i po ocjeni ovog suda, predstavljaju okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Vrhovni sud ukazuje da slijedom navedenog, dato obrazloženje pobijanog rješenja za nužnost dalje primjene mjere pritvora, po uspostavljenom pritvorskom razlogu iz odredbe člana 197. stav 1. tačka a) ZKP, istovremeno ukazuje da nije bilo mjesta primjeni neke od mjera zabrane, propisanih u odredbi člana 184. ZKP, radi čega su bez osnova argumenti iz žalbe, kojima se, u ovom segmentu, osporava pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.
7. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 5. stav 4. i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant u apelaciji ukazuje da sudovi nisu razmotrili mogućnost izricanja neke druge blaže mjere, umjesto mjere pritvora, kao i da redovni sud nije naveo razlog zašto vjeruje da će apelant (koji se tokom cijelog postupka korektno držao pred sudom) pobjeći. Apelant ukazuje da navodi kako je apelant bio nedostupan i koristio ličnu kartu na drugo ime nisu dokazani.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena, (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanekprotiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vlzgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda (Obim odlučivanja), u pravilu ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji.
13. Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav
1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A-311, Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
14. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je apelantu produžen pritvor, a nakon izricanja prvostepene presude, kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina te su sudovi naveli da je to neophodno iz razloga propisanih odredbom člana 197. stav 1. tačka a) ZKP, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao pobjeći. Budući da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i vrlo konkretne razloge za svije odlučenje, ukazujući na činjenicu da je apelant dvije godine bio nedostupan organima gonjenja, jer je bio u bjekstvu, a što je doveo u vezu sa visinom kazne zatvora na koju je osuđen prvostepenom presudom, a da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio odgovarajuće argumente niti dokaze koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju tog suda, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani. Takođe, Vrhovni sud se jasno očitovao na činjenicu da je nužnost produženja mjere pritvora pritvora po pritvorskom osnovu iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP jasno obrazložena, što istovremeno ukazuje da nije bilo mjesta primjeni neke od mjera zabrane, odnosno jasno odgovorio na suprotan navod apelanta, a što takođe osporena rješenja ne čini proizvoljnim, te zadovoljava sve potrebne kriterijume, te Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
15. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
b) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
16. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je istim riješeno samo pitanje produženja trajanja mjere pritvora.
18. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević