Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2529/16 (S. D.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Služnost
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2529/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2529/16, rješavajući apelaciju Stojana Deronjića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Stojana Deronjića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 011291 16 Gž od 10. marta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 011291 12 P od 30. oktobra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stojan Deronjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića podnio je 13. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 011291 16 Gž od 10. marta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 011291 12 P od 30. oktobra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika tužene Opštine Teslić (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 25. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 9. jula 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. U parničnom postupku koji je apelant pokrenuo protiv tužene radi omogućavanja korišćenja puta i naknade štete, Osnovni sud je donio Presudu broj 87 0 P 011291 12 P od 30. oktobra 2015. godine, potvrđena presudom Okružnog suda, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za obezbjeđenje pristupnog puta (prilaza) njegovoj nepokretnosti (u naravi porodična kuća) čije su katastarske oznake bliže navedene u izreci presude i da mu na ime naknade štete tužena zbog nemogućnosti prilaza i korišćenja predmetnih nepokretnosti isplati iznos od 10.000,00 KM, uz troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude istaknuti su činjenični navodi iz tužbe i odgovora na tužbu a zatim dokazi izvedeni na okolnosti i tvrdnje iz tužbe i odgovora na tužbu. S tog aspekta je u obrazloženju presude veoma iscrpno naveden sadržaj svakog izvedenog dokaza, a nakon njihove analize i ocjene, pojedinačne, međusobne i ukupne, Osnovni sud je iskazao stav da tužbeni zahtjev nije osnovan pa je kao takav odbijen u cjelini jer se, kako je navedeno u zaključku presude, u svojoj naravi svodi na privođenje namjeni Regulacionog plana komunalno-radne zone (u daljnjem tekstu: Regulacioni plan) i kao takav ne može biti ostvaren u konkretnom parničnom postupku.

7. U kontekstu neosnovanosti apelantovog zahtjeva navedene su sljedeće činjenice: da je apelant 16. avgusta 2001. godine kupio nepokretnost (započetu kuću) od prodavca D. B. koja je u momentu kupovine imala sagrađene temelje, urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu; da su dozvole glasile na ime prethodnog prodavca; da se apelant nakon kupovine nepokretnosti obratio Administrativnoj službi tužene radi rješavanja problema u vezi s putem koji je postojao u momentu kupovine; da iz odgovora Administrativne službe tužene proizlazi da će se problem u vezi s putem rješavati u okviru Regulacionog plana donesenog za sporni dio naselja i da iz zapisnika o izvršenom geodetskom vještačenju proizlazi da prema apelantovoj nepokretnosti postoji makadamski put širine 3,00 m. Obrazlažući neosnovanost zahtjeva u kontekstu odredaba materijalnog prava, Osnovni sud je naveo sadržaj relevantnih odredaba Zakona o uređenju prostora i građenju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prostornom uređenju) kojim je između ostalog regulisano da su za prostorno planiranje nadležni Vlada i Narodna skupština RS, kao i skupština lokalne zajednice, a da se planiranje vrši donošenjem dokumenata prostornog uređenja i drugih dokumenata i propisa određenih zakonom (član 22 stav 1); da su organi jedinica lokalne samouprave koji obavljaju poslove prostornog uređenja nadležni za pripremu i sprovođenje dokumenata prostornog uređenja od značaja za jedinicu lokalne samouprave (član 23); da su dokumenti prostornog uređenja čije je donošenje obavezno za određena područja pod uslovima propisanim ovim zakonom između ostalog regulacioni plan – za pretežno izgrađena urbana područja i za područja od opšteg interesa jedinice lokalne samouprave ako je to određeno urbanističkim planom. Iz navedenih odredbi, kako je dalje obrazloženo, proizlazi da je skupština jedinice lokalne samouprave organ koji usvaja regulacioni plan kao i izmjene regulacionog plana pa je stoga nadležan za poslove uređenja prostora u jedinici lokalne samouprave. Imajući u vidu da u smislu relevantnih odredaba Zakona o prostornom uređenju regulacioni plan predstavlja opšti akt koji je u isključivoj nadležnosti jedinica lokalne samouprave, to je apelantov zahtjev na način kako je opredijeljen a kojim u suštini zahtijeva realizaciju Regulacionog plana neosnovan jer je to pravo i obaveza samo na jedinici lokalne samouprave. Obrazlažući dalje, Osnovni sud je napomenuo da je apelant u parničnom postupku mogao tražiti utvrđenje služnosti puta ili nužnog prolaza protiv titulara susjednih nepokretnosti radi rješavanja konkretnog problema u vezi s korišćenjem puta, do momenta realizacije planirane saobraćajnice. U pogledu neosnovanosti zahtjeva za naknadu štete, Osnovni sud je naveo da apelant nije izveo niti jedan dokaz na okolnost visine štete pa je tužbeni zahtjev i u ovom dijelu odbijen.

8. Okružni sud je Presudom broj 87 0 P 011291 16 Gž od 10. marta 2016. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u granicama propisanim u odredbi člana 221 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Okružni sud je ocijenio da je žalba neosnovana te je u vezi s tim ponovio predmet tužbenog zahtjeva i činjenična utvrđenja iz prvostepene presude uz zaključak da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. U vezi s tim, Okružni sud je podsjetio da je, prema izvedenim dokazima koji su iscrpno izloženi i obrazloženi u prvostepenoj presudi, prvostepeni sud pravilno i potpuno raspravio sve pravno relevantne činjenice koje su od bitnog uticaja na ishod konkretnog spora, te je, prema ocjeni Okružnog suda, donio pravilnu odluku kojom je tužbeni zahtjev odbijen, navodeći jasne činjenične i pravne razloge koje je kao pravilne u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud nalazeći da apelantovi žalbeni razlozi nemaju uporište u sadržaju spisa predmeta, niti imaju uporište u važećem materijalnom pravu. U tom kontekstu je Okružni sud prije svega ukazao na odredbu člana 123 ZPP kojom je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Iz navedene zakonske odredbe, kako je dalje obrazloženo, proizlazi da je za donošenje pravilne odluke o tužbenom zahtjevu od ključnog značaja prikupljanje činjenica i dokaza na osnovu kojih sud donosi svoju odluku, a dužnost iznošenja činjenica i predlaganja dokaza je isključivo na parničnim strankama na kojima je teret dokazivanja. Zatim je u obrazloženju presude ponovljen sadržaj relevantnih odredbi Zakona o prostornom uređenju, utvrđeno činjenično stanje i tužbeni zahtjev kojim je apelant u suštini zatražio privođenje namjeni Regulacionog plana, te u vezi s tim razlozi zbog kojih je prvostepeni sud pravilno ocijenio da apelantov zahtjev, na način kako je preciziran, nije osnovan. U vezi s tim je napomenuto da iz provedenih dokaza proizlazi da je na snazi Regulacioni plan koji je usvojila tužena i prema kome je planirana izgradnja saobraćajnice preko zemljišta koje predstavlja ometani pristupni put apelantovim parcelama, tako da je tužena, koja je izdala urbanističku saglasnost na osnovu Regulacionog plana, takvom saglasnošću na sebe već preuzela obavezu da navedeni plan i realizuje, pa bi usvajanjem tužbenog zahtjeva na način kako je on opredijeljen sud donio odluku koju bi bilo nemoguće realizovati u sudskom izvršnom postupku. S obzirom na navedene utvrđene činjenice, Okružni sud je ocijenio da apelantovi žalbeni prigovori nemaju uporište u stanju spisa predmeta, ni istaknutim razlozima iz obrazloženja osporavane presude, jer su u njoj dati dovoljni činjenični i pravni razlozi koje je u svemu kao pravilne prihvatio i drugostepeni sud, pa je stoga u skladu s odredbom člana 226 ZPP apelantova podnesena žalba odbijena kao neosnovana, a osporavana presuda potvrđena kao pravilna i na zakonu zasnovana.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant je prije svega hronološki opisao način i uslove pod kojima je kupio predmetnu nepokretnost a zatim postupak pred redovnim sudovima i neslaganje u pogledu zaključaka iz osporenih presuda, za koja smatra da su proizvoljni i pogrešni. Naime, apelant smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda potvrdili da je u okolnostima konkretnog slučaja dokazao činjenične tvrdnje iz tužbe, dakle nemogućnost korišćenja pristupnog puta, ali da rješavanje takvog pitanja ne potpada i okvir sudskog rješavanja pri činjenici postojanja Regulacionog plana za predmetno područje i lokalnu zajednicu. Apelant smatra da takav stav sudova nije opravdan i nije dopušten jer je pred nadležnim opštinskim organima pokušao ostvariti svoje pravo, ali to nije uspio. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno usljed proizvoljne primjene prava pa je predloženo da se apelacija usvoji i osporene presude ukinu, te predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

10. Okružni sud smatra da u postupku donošenja osporene presude nisu povrijeđena prava na koja je apelant ukazao budući da navodima žalbe nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost osporene prvostepene presude. U tom smislu, Okružni sud je pojasnio da apelant tokom prvostepenog postupka nije dokazao osnovanost svog zahtjeva, budući da je u postupku nesporno utvrđeno da je tužena usvojila Regulacioni plan kojim je planirala izgradnju saobraćajnice preko zemljišta koje predstavlja ometani pristupni put, pa bi donošenje drugačije odluke bilo necjelishodno. Predloženo je da se apelacija odbije.

11. Osnovni sud smatra da je apelacija neosnovana jer je postupak sproveden u skladu s odredbama ZPP i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Tužena smatra da je apelacija neosnovana i da u postupku nisu prekršena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu. U tom smislu, tužena je navela da su osporene presude zakonite i donesene u pravilno sprovedenom postupku i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, uz jasna i adekvatna obrazloženja, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

14. U Zakonu o uređenju prostora i građenju Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 22.

Za prostorno planiranje u Republici nadležni su Vlada i Narodna skupština Republike Srpske, kao i skupštine jedinica lokalne samouprave, a planiranje se vrši donošenjem dokumenata prostornog uređenja i drugih dokumenata i propisa određenih ovim zakonom.

Ministarstvo i organi jedinica lokalne samouprave nadležni za obavljanje poslova prostornog uređenja, kao nosioci pripreme dokumenata prostornog uređenja, te pravna i fizička lica koja posjeduju odgovarajuću licencu za izradu tih dokumenata, zaduženi su za stručnu osnovanost dokumenata iz stava 1. ovog člana.

Član 23.

Ministarstvo je nadležno za pripremu dokumenata prostornog uređenja od značaj a za Republiku, kao i za njihovo provođenje, dok su organi jedinica lokalne samouprave koji obavljaju poslove prostornog uređenja nadležni za pripremu i provođenje dokumenata prostornog uređenja od značaja za jedinicu lokalne samouprave.

Član 26.

Dokumenti prostornog uređenja čije donošenje je obavezno za određena područja pod uvjetima propisanim ovim zakonom su:

[...] b)za područje jedinice lokalne samouprave:

[...] 5)regulacioni plan - za pretežno izgrađena urbana područja i za područja od opšteg interesa jedinice lokalne samouprave, ako je to određeno urbanističkim planom, [...] VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 87 0 P 011291 16 Gž od 10. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 13. juna 2016. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant osporava presude redovnih sudova ukazujući da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

21. Ustavni sud prvenstveno podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom slučaju postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na zahtjev za obezbjeđenje korišćenja puta i naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

22. Navodi apelacije u pogledu povrede prava na pravično suđenje u suštini se svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

23. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

25. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmet spora apelantov zahtjev da mu tužena obezbijedi pristupni put (prilaz) nepokretnostima i da mu zbog nemogućnosti korišćenja navedenog puta nadoknadi štetu u određenom novčanom iznosu. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su na dvije instance zauzeli identičan stav iz kojeg proizlazi da apelantov zahtjev, na način kako je preciziran, nije osnovan. U vezi s tim je naveden sadržaj odredbe ZPP (član 123) iz kojeg proizlazi pravilo o teretu dokazivanja koje je dovedeno u vezu s apelantovom obavezom (u svojstvu tužioca) da dokaže činjenice na kojima je zasnovao svoj zahtjev, iz kojih bi proistekla obaveza tužene strane da nešto ne/učini. U tom kontekstu su redovni sudovi u obrazloženju presuda napomenuli da je apelant tužbenim zahtjevom suštinski zatražio privođenje namjeni Regulacionog plana (realizaciju Regulacionog plana) i da iz provedenih dokaza proizlazi da je Regulacioni plan koji je usvojila tužena na snazi, da je kao opšti akt u nadležnosti jedinica lokalne samouprave i da je navedenim Regulacionim planom planirana izgradnja saobraćajnice preko pristupnog puta čije je obezbjeđenje apelant od tužene zatražio. Neosnovanost tužbenog zahtjeva, prema ocjeni redovnih sudova, proizlazi upravo iz navedenih činjenica jer iz izvedenih dokaza slijedi da je tužena izdavanjem urbanističke saglasnosti na osnovu Regulacionog plana na sebe već preuzela obavezu da navedeni plan i realizuje i da apelantu po izgradnji planirane saobraćajnice obezbijedi prilaz nepokretnostima. Osim toga, u obrazloženjima osporenih presuda je jasno navedeno da je apelant, do momenta realizacije planirane saobraćajnice, s ciljem rješenja konkretnog problema očigledno proisteklog iz odnosa s titularima susjednih parcela koji ga ometaju u korišćenju puta, imao mogućnost podnošenja tužbe protiv titulara susjednih parcela radi utvrđenja služnosti puta ili nužnog prolaza. Takođe je u pogledu neosnovanosti zahtjeva za naknadu štete u osporenim presudama obrazloženo da apelant u postupku nije proveo niti jedan dokaz na okolnost nastale štete i njene visine.

26. U takvim okolnostima, imajući u vidu da prema članu 2 ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku i da je apelant bio dužan, primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 123 ZPP) iznijeti sve činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i izvesti sve dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odlukama redovnih sudova koji su po provedenom dokaznom postupku zaključili da apelantov tužbeni zahtjev kojim je suštinski zatražena realizacija već usvojenog Regulacionog plana nije osnovan. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne razloge uz pozivanje na relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

28. U vezi s navodima o povredi prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava nije posebno obrazlagao, odnosno da su navodi o kršenju ovog prava identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je suštinski zatražena realizacija Regulacionog plana koji je donijela tužena i koji je na snazi proizvoljno primijenili materijalno pravo, pri čemu su u obrazloženjima presuda navedeni jasni i argumentovani razlozi.

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava zasniva na identičnim navodima kao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2529/16 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio