Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4320/18 (M. M.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Apelacija preuranjena
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4320/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4320/18, rješavajući apelaciju Mirze Marušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirze Marušića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 004876 18 Kž 2 od 17. jula 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 004876 18 Kv 4 od 26. juna 2018. godine.

Odbacuje se apelacija Mirze Marušića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 004876 18 Kž 2 od 17. jula 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 004876 18 Kv 4 od 26. juna 2018. godine u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirza Marušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Rade Savić, advokat iz Doboja, podnio je 28. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 004876 18 Kž 2 od 17. jula 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 004876 18 Kv 4 od 26. juna 2018. godine. Apelant je istovremeno zatražio od Ustavnog suda donošenje privremene mjere kojom bi apelant odmah bio pušten na slobodu do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, te od Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani su odgovorili na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Okružni sud je donio Rješenje broj 13 0 K 004876 18 Kv 4 od 26. juna 2018. godine kojim je utvrdio da i dalje postoje razlozi za pritvor apelantu i ostalim navedenim licima (u daljnjem tekstu: optuženi) po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) „utvrđen posljednjim rješenjem ovog suda broj 13 0 K 004879 18 Kv 2, od 26. aprila 2018. godine“. Istim rješenjem odbijen je prijedlog apelantovog branioca za ukidanje pritvora.

6. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je protiv apelanta i ostalih optuženih podignuta optužnica zbog osnovane sumnje da su izvršili krivično djelo obljuba „nad djetetom“ mlađim od 15 godina iz člana 172. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika (u daljnjem tekstu: KZ), a koja je potvrđena 25. aprila 2018. godine, te je rješenjem od 26. aprila 2018. godine sud produžio pritvor apelantima po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP. Razmatrajući po službenoj dužnosti da li i dalje postoje razlozi za pritvor sud je istakao: „[n]alazi da je ispunjen objektivni uslov za određivanje pritvora, koji je uspostavljen i potvrđivanjem optužnice, a to je da postoji osnovana sumnja da su sada optuženi učinili predmetno krivično djelo, kako je to obrazloženo i u rješenju ovog suda o određivanju pritvora, a potvrđeno i stavom drugostepenog vijeća. Valja napomenuti, kada je u pitanju obilježje bića ovog krivičnog djela vezano za dob oštećene da su ranija rješenja utvrdila da se iz izjave oštećene vidi da je svim optuženim rekla da ima trinaest godina, a osnovana sumnja da su optuženi znali koliko ona ima godina, proizlazi i iz iskaza svjedoka [A. H.], koji je sve trojicu optuženih upozoravao da je oštećena dijete i da je se klone, a oni su mu ipak pričali da su sa istom imali seksualni odnos [...].“

7. Okružni sud je naveo da egzistiraju i posebni uslovi za pritvor iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP imajući u vidu da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina, a koje je posebno teško imajući u vidu način izvršenja i posljedice, te opisuje način (za šta postoji osnovana sumnja) izvršenja djela, da je događaj izazvao revolt roditelja oštećene, kao i mještana sela, uznemirenost i ogorčenost građana (na šta upućuju dokazi u spisu), te je navedeno da građani izražavaju bojazan za bezbjednost svoje djece i omladine, te insistiraju na strogom kažnjavanju počinioca da se događaj nikada više ne bi ponovio, što su sve vanredne okolnosti koje, prema mišljenju Okružnog suda, ukazuju da bi puštanjem na slobodu došlo do remećenja javnog reda. Protek vremena, kako Okružni sud navodi, iako postoji osnovana sumnja da se događaj desio u ljeto 2017. godine, nije od odlučnog značaja jer se za navedeno saznalo početkom 2018. godine, mogući počinioci su identifikovani tek u aprilu 2018. godine, nakon čega je javnost (prvenstveno porodica i mještani sela) saznala za djelo i tada su nastupile reakcije građana. Pri tome Okružni sud navodi da udaljenost mjesta prebivališta optuženih od mjesta prebivališta oštećene ne igra ulogu za ovaj pritvorski osnov. Okružni sud se pozvao i na odluku Ustavnog suda, koju je citirao (AP 2888/18, od 19. juna 2018. godine, kojom je apelacija istog apelanta u odnosu na rješenja o određivanju i produženju pritvora apelantu odbijena). Pri takvom stanju stvari, prema ocjeni Okružnog suda, „pritvor je jedina mjera kojom se može obezbijediti uspješno vođenje postupka i preduprijediti remećenje javnog reda za slučaj da se optuženi puste da se brane sa slobode“. Prijedlog apelantovog branioca da se apelant pusti na slobodu i da mu se izreknu mjere zabrane je bez osnova kod naprijed navedenog činjeničnog stanja, težine učinjenog djela i posebne osjetljivosti javnosti na krivična djela seksualne konotacije izvršena prema maloljetnicima. Okružni sud ukazuje da su mjere javljanja u policijsku stanicu, zabrane odlaska u mjesto oštećene ili oduzimanja putne isprave mjere koje eventualno mogu spriječiti bjekstvo optuženih, ili uticaj na svjedoke ili saučesnike djela, ali pritvor nije ni produžen po ovim osnovima, pa je vijeće odlučilo na osnovu člana 202. stav 2. tačka v. ZKP kao u izreci.

8. Odlučujući o žalbama apelanta i ostalih optuženih, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 13 0 K 004876 18 Kž 2 od 17. jula 2018. godine kojim je odbio žalbe.

9. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud nalazi da je, suprotno navodima žalbi branilaca optuženih, prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i izveo pravilan zaključak o postojanju osnovane sumnje da su ovi optuženi počinili krivično djelo obljuba s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ, koje im se optužnicom stavlja na teret, te je za takav zaključak prvostepeni sud dao valjane razloge u obrazloženju (na stranici 1. posljednji pasus), te je Vrhovni sud uputio na date razloge.

10. Pravilnost ovog zaključka pobijanog rješenja o postojanju osnovane sumnje da su optuženi počinili navedeno krivično djelo nije dovedena u pitanje žalbenim argumentima. U odnosu na žalbu apelantovog branioca kojom se tvrdi da radnja izvršenja djela koje se apelantu stavlja na teret ne predstavlja polnu radnju izjednačenu s obljubom, Vrhovni sud navodi da, suprotno tome, radnje koje je kritičnog događaja preduzeo apelant, prema činjeničnom opisu djela u dispozitivu optužnice, nesumnjivo manifestuju polnu radnju koja je izjednačena s obljubom.

11. Vrhovni sud navodi da su neosnovani prigovori žalbi svih optuženih zasnovani na tvrdnji da nije bilo mjesta za produženje pritvora protiv optuženih iz pritvorskih razloga predviđenih članom 197. stav 1. tačka g) ZKP. Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju pravilno utvrdio da i dalje egzistiraju razlozi za pritvor po navedenom zakonskom osnovu jer je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina i teža kazna, a okolnosti koje prate izvršenje djela, s obzirom na način izvršenja, vrijeme izvršenja i posljedice djela, ovom djelu daju posebnu težinu, pa bi puštanje optuženih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Za takav zaključak pobijano rješenje je dalo valjane i vrlo detaljne i konkretne razloge u obrazloženju (na str. 2. i 3), koje je razloge kao mjerodavno obrazloženje prihvatio i Vrhovni sud u cijelosti. Nadalje, Vrhovni sud navodi da pobijano rješenje pravilno nalazi da je u konkretnom slučaju pritvor jedina mjera kojom se može obezbijediti uspješno vođenje postupka i preduprijediti remećenje javnog reda, a da se mjerama zabrane takva svrha ne bi mogla postići. Slijedom toga, Vrhovni sud nalazi da je neosnovano zalaganje optuženih da se pobijano rješenje preinači i umjesto pritvora da se optuženima izreknu mjere zabrane.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije. U apelaciji apelant ukazuje na pogrešnu primjenu KZ, da sudovi „tumačenjem proširuju kriminalnu zonu“. Prema apelantovom mišljenju, odredba iz KZ (člana 172. stav 1. u vezi sa stavom 3. KZ) neprecizna je i dovodi u pitanje kvalitet zakona. Apelant navodi da ne postoji osnovana sumnja da je izvršio krivično djelo, jer sama oštećena navodi da s njim nije imala polne odnose. Apelant navodi da je nepravilan zaključak redovnih sudova da se ostale mjere zabrane ne mogu izreći ako je određen ili produžen pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, odnosno da je pritvor jedina mjera koja može obezbijediti uspješno vođenje postupka. Apelant, takođe, detaljno obrazlaže zašto, prema njegovom mišljenju, u konkretnom slučaju više ne postoje razlozi za pritvor. Apelant ističe da je prije pritvaranja pomagao svojoj majci koja je invalid i boravio s njom, čime mu je povrijeđen član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, ali i „izjava same oštećene da nije imala nikakve odnose s apelantom i uz pretpostavku nevinosti“. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere do donošenja konačne odluke povodom apelacije, a kojom će apelant odmah biti pušten na slobodu.

II.Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da je ispitao zakonitost prvostepenog rješenja te se u svemu saglasio s njim, odnosno da postoje razlozi za produženje mjere pritvora i nakon potvrđivanja optužnice. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim, nalazeći da je ocijenio sve argumente za odluku o produženju pritvora, poštujući sva apelantova prava. Tužilaštvo je navelo da se apelantova argumentacija nije bitno promijenila u odnosu na prethodnu apelaciju (AP 2888/18, koju je Ustavni sud odbio kao neosnovanu) te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) relevantne odredbe koje su primijenjene glase: Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.

(1)Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2)Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

[...]

v) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora i [...]

15. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/17) relevantne odredbe glase:

GLAVA XV

KRIVIČNA DJELA SEKSUALNOG ZLOSTAVLjANjA I ISKORIŠTAVANjA DJETETA Obljuba sa djetetom mlađim od petnaest godina Član 172. st. (1) i (3) (1) Ko izvrši obljubu ili s njom izjednačenu polnu radnju sa djetetom mlađim od petnaest godina, kazniće se kaznom zatvora od dvije do deset godina.

(3) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno upotrebom sile ili prijetnje, ili iskorištavanjem duševne poremećenosti ili nemoćnog stanja djeteta, ili na naročito svirep ili ponižavajući način, ili od strane više lica, ili postoji velika nesrazmjera u zrelosti i uzrastu između učinioca i žrtve, ili je usljed djela nastupila teška tjelesna povreda, teško narušavanje zdravlja ili trudnoća lica prema kojem je djelo izvršeno, učinilac će se kazniti kaznom zatvorom najmanje osam godina.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na pravo na pravično suđenje

18. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a koji se najprije odnose na navode o primjeni materijalnog prava, „tumačenje“ odredbi KZ i drugo, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

19. U konkretnom slučaju krivični postupak je u toku, dakle, nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojim je utvrđeno da i dalje egzistiraju razlozi za pritvor apelantu. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena. Ostali navodi

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda od 17. jula 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 28. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5, 8. i 13. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;

24. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spri-ječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

25. Apelant smatra da ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo povodom kojeg se vodi predmetni krivični postupak jer je sama oštećena navela da ništa nije imala s njim. Takođe, apelant smatra da nije ispunjen uslov za produženje pritvora po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, odnosno da on nije obrazložen i jasan, te apelant osporava takav zaključak redovnog suda, odnosno navodi da smatra da su prestali razlozi za pritvor po ovom osnovu. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno naveli i propustili ispitati i dati valjane razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta za određivanje mjera zabrane.

26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPRS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije pretvoriti u kaznu za osumnjičenog. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te načelno samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tačke a), b), v) i g).

27. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se temelji lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Što će se smatrati „osnovanim“ zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne bezbjednosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A broj 182, tačke 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je redovni sud u postupku sudske kontrole opravdanosti pritvora utvrdio da je ispunjen objektivni uslov „koji je uspostavljen i potvrđivanjem optužnice, a to je da postoji osnovana sumnja da su sada optuženi učinili predmetno krivično djelo, kako je to obrazloženo i u rješenju ovog suda o određivanju pritvora, a potvrđeno i stavom drugostepenog vijeća“. Apelant u žalbi, kao i u apelaciji, navodi da ne postoji osnovana sumnje jer je sama oštećena izjavila da nije imala nikakve odnose s njim. Vrhovni sud je potvrdio zaključak Okružnog suda o postojanju osnovane sumnje i ukazao da radnje koje je apelant preduzeo kritičnog dana prema činjeničnom opisu djela u dispozitivu optužnice nesumnjivo manifestuju polnu radnju koja je izjednačena s obljubom. Stoga, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo na način kako je to navedeno u optužnici i prethodnim rješenjima o pritvoru, što je, prema mišljenju Ustavnog suda, dovoljno za zaključak da osnovana sumnja zaista postoji, a argumenti koje apelant navodi u vezi s „nepostojanjem“ osnovane sumnje bit će tek eventualno ispitani tokom postupka.

29. Nadalje, apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP jer, prema apelacionim navodima, nema dokaza da bi puštanjem apelanta na slobodu došlo do narušavanja javnog reda, da dati razlozi nisu konkretizovani, kao i da sud nije pravilno i dovoljno razmotrio mogućnost izricanja neke druge blaže mjere. Ustavni sud podsjeća da Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno, u „posebnim okolnostima“, i kada činjenice ukazuju da bi puštanje na slobodu pritvorenika zaista narušilo javni red. Naime, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud nadalje podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj se faktor stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104).

30. Ustavni sud primjećuje da je u rješenjima koje apelant osporava apelacijom jasno navedeno da još uvijek sud smatra da i dalje egzistiraju uslovi za određivanje pritvora po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda za slučaj da apelant bude pušten na slobodu zasnovana na okolnostima koje sud detaljno navodi (jer je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja i posljedice krivičnog djela, vrijeme i mjesto izvršenja, jer je ovaj događaj izazvao revolt kod roditelja oštećene, kao i mještana navedenog sela, a što je vidljivo i iz iskaza svjedoka), što sve jesu vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu optuženih rezultiralo prijetnjom narušavanju javnog reda. Osim toga, redovni sud je jasno naveo i zašto nije od uticaja protek vremena, ukazujući kada su otkriveni eventualni počinioci, odnosno kada se za krivično djelo saznalo, a tek nakon čega su uslijedile reakcije porodice i mještana sela. Imajući u vidu način i vrijeme izvršenja spornog događaja, zaključak redovnih sudova da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju da apelant bude pušten na slobodu Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti, čak ni nakon proteka određenog vremena nakon određivanja inicijalnog pritvora po ovom osnovu i produženja nakon podizanja optužnice. Naime, i Ustavni sud smatra da nije nerazumno zaključiti da u konkretnom slučaju kod stanovnika jedne manje sredine, budući da je predmetno krivično djelo izvršeno tokom proslave slave te sredine i budući da građani te sredine izražavaju bojazan za bezbjednost svoje djece i omladine, postoje vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu apelanta i drugih optuženih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i mira. U tom smislu, Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi, uslijed navedenih konkretnih okolnosti, apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

31. Takođe, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi pri ocjeni da je pritvor jedina mjera kojom se može obezbijediti uspješno vođenje postupka i preduprijediti remećenje javnog reda zaključili da ostale mjere ne mogu postići istu svrhu, što nikako ne izgleda proizvoljno.

32. Zbog svih navedenih razloga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

Ostali navodi

33. Apelant je naveo i da su mu prekršena prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 8. i 13. Evropske konvencije.

34. U odnosu na pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 8. Evropske konvencije, apelant ukazuje da zbog pritvaranja nije u mogućnosti da se brine o majci koja je invalid, što bi upućivalo na povredu prava na porodičan život uslijed pritvaranja. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je pritvaranje, odnosno lišavanje slobode jedna od najtežih sankcija koja pogađa pojedinca sa, između ostalog, posljedicom da je fizički odvojen od svoje porodice. Međutim, zatvaranje, odnosno pritvaranje određenog lica, ukoliko je zakonito i opravdano, ne predstavlja miješanje u pravo na poštovanje porodičnog života. Imajući u vidu zaključak u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi u vezi sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, takođe, neosnovani. Ostali dio navoda o povredi ovog prava (koju apelant dovodi u vezu s izjavom oštećene „da nije imala nikakve odnose s apelantom i uz pretpostavku nevinosti apelanta“) nejasni su, ali imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, oni ne mogu uticati na drugačiju odluku Ustavnog suda.

35. U vezi s povredom člana 13. Evropske konvencije, koji apelant nije posebno obrazložio, Ustavni sud nalazi da ovaj navod o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije ne treba dodatno obrazlagati.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odluku o daljnjem postojanju razloga za pritvor apelantu zasnovali na postojanju osnovane sumnje, te postojanju posebnog razloga propisanog odredbama člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, o čemu su ponudili valjane razloge i obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

37. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je utvrđeno da je odvojenost od porodice posljedica apelantovog zakonitog pritvora.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4320/18 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio