Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2117/18 (M. M., A. M. i S. S.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2117/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-2117/18, rješavajući apelacije M. M. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
M. M. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 101169 15 Rev od 8. decembra 2017. godine, Anera Mahmuljin protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 240419 15 Rsž od 30. marta 2018. godine i Sead Sarihodžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 138751 17 Rev od 24. aprila 2018.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2117/18
1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Fahrudin Ibrišimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 101169 15 Rev od 8. decembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom („Iris Computers“ d.d. Sarajevo) da mu na ime naknade štete isplati iznos od 12.000,00 KM, a koju vrijednost čini 800 dionica.
3. U obrazloženju presude, prvostepeni sud je, pored ostalog, naveo da iz činjeničnog stanja spisa nesporno proizlazi da je prema Zakonu o društvenom kapitalu vršena privatizacija tuženog, u kojem je apelant bio radnik. Nadalje, istaknuto je da je članom 5. Zakona o privatizaciji preduzeća propisana obaveza revizije preduzeća privatiziranih po osnovu Zakona o društvenom kapitalu, što je kod tuženog izvršeno tokom 1999. godine. Također, ukazano je da je Uredbom o reviziji prethodno izvršene vlasničke transformacije određen postupak i nadležnost u postupku revizije prethodno izvršene vlasničke transformacije preduzeća u čijim je bilansima na 31. decembar 1991. godine iskazan dionički kapital ili udjel kapitala, odnosno preduzeća koja su vršila vlasničku transformaciju na osnovu Zakona o društvenom kapitalu i Zakona o isplati ličnih dohodaka, sredstava za neposrednu zajedničku potrošnju i sredstava za ishranu radnika u toku rada, što je slučaj i sa tuženim u konkretnoj pravnoj stvari. Naime, konstatovano je da je Uredba propisala obavezno provođenje revizije prilikom čega je sačinjavan zapisnik o izvršenoj reviziji, koji je, između ostalog, obavezno morao da sadrži vlasničku strukturu, odnosno iznose i relativno učešće državnog i dioničkog, odnosno privatnog kapitala na 31. decembar 1991. godine i 31. decembar 1997. godine, što je kod tuženog izvršeno. Isto tako, prvostepeni sud je istakao da je Uredba u članu 9. propisala pravo žalbe dioničara na rješenje o rezultatima revizije, koja se podnosi Ministarstvu finansija, a članom 13. također je propisala da su rezultati revizije osnov za utvrđivanje vlasničke strukture po stanju na 31. decembar 1997. godine. Nakon toga, prvostepeni sud je naveo da iz dokaza provedenih u toku postupka, te izjave apelanta, koji navodi da se prijavio na oglas za upis internih dionica, a ne zna koliko je dionica upisao i na koji vremenski period, te nalaza vještaka, proizlazi da tužitelj na kojem je, shodno članu 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa članom 126. ZPP, teret dokazivanja, u ovoj pravnoj stvari nije dokazao da je nakon izvršenog upisa internih dionica učestvovao u njihovom otkupu. Odnosno, ukazano je da apelant nije dokazao da ih je otkupio, jer je utvrđeno da je apelant otplatio iznos od vrijednosti jedne dionice tokom postupka transformacije vlasničke strukture preduzeća, niti da je u tom svojstvu evidentiran tokom postupka kontrole te transformacije, u smislu citirane Uredbe. Na kraju, prvostepeni sud je konstatovao da s obzirom na odredbe naprijed navedenih članova ZPP-a, stranke imaju obavezu da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvedu sve dokaze, kojima se utvrđuju te činjenice, pa kako apelant nije dokazao da je na osnovu otplaćenih internih dionica, stekao dionički kapital, to je sud odbio njegov zahtjev, kao neosnovan.
4. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnoj pravnoj stvari apelant nije dokazao da je nakon izvršenog upisa internih dionica učestvovao u njihovom otkupu odnosno da ih je otkupio, a niti da je kao dioničar evidentiran tokom postupka kontrole te transformacije u smislu navedene Uredbe. AP-3279/18
5. Anera Mahmuljin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodrag Deretić i Draško Zec iz Prijedora, podnijela je 9. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 240419 15 Rsž od 30. marta 2018. godine.
6. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezani su tužitelji, tj. S. D. i apelantica, da na ime naknade materijalne štete solidarno isplate tuženom („Opresa“ d.d. Sarajevo) novčani iznos od 8.901,00 KM.
7. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je, pored ostalog, istakao da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su u periodu od 1. maja 2010. do 15. januara 2011. godine tužitelji, kao zaposlenici, zaključili više pismenih ugovora o radu na određeno vrijeme sa tuženim, u svojstvu poslodavca, kojim je ugovoreno da će obavljati poslove prodavca u kiosku tuženog broj 6. u Kozarcu te da imaju obavezu i odgovorni su, između ostalog za finansijsko i materijalno poslovanje prodajnog mjesta i svakodnevnu predaju i dokumentiranje utrška. Nadalje, navedeno je da na osnovu zapisnika o izvršenoj kontroli poslovanja i utvrđivanju finansijskog stanja ove prodavnice od 5. jula, 12. oktobra i 25. oktobra 2010. godine, te 4. marta 2011. godine, koje su potpisali i tužitelji, te nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, utvrđeno je postojanje manjka u ovoj prodavnici u iznosu od 8.901,00 KM, a koji je nastao u periodu kada su u njoj radili tužitelji. Pošto su tužitelji bili odgovorni za finansijsko i materijalno poslovanje u tom kiosku, Kantonalni sud je konstatovao da onda proizlazi da su u vezi sa radom tuženom prouzrokovali štetu u pomenutom novčanom iznosu zbog čega se, u smislu člana 81. Zakona o radu u vezi sa članom 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pri čemu se pravilnom i zakonitom pokazuje prvostepena presuda kojom je usvojen protivtužbeni zahtjev. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti kao osnovani navodi žalbe iz kojih proizlazi da Knjiga ulaza i izlaza robe sa kojom su bili zaduženi tužitelji, a koja se koristila za davanje nalaza i mišljenja vještaka, nije bila vjerodostojna, odnosno da je ista poslužila tuženom da “uštima” manjak tužiteljima. Također, istaknuto je da se ne mogu prihvatiti ni navodi da je D. V., koji je tužiteljima bio pretpostavljeni rukovoditelj, kada je dolazio u kiosk, od tužitelja tražio da mu predaju pazar i robu navodeći da će isto vratiti, do čega nikada nije došlo. Shodno navedenom, Kantonalni sud je ukazao da iz sadržaja odredaba člana 7. stav 1., člana 123. stav 1. u vezi sa članom 126. ZPP-a proizlazi da je teret dokazivanja činjenica koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe na tužitelju, dok tuženi treba dokazivati činjenice na kojima temelji prigovore kojima osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Obzirom da tužitelji u toku postupka nisu dokazali istinitost svojih tvrdnji, a na koje se pozivaju i u žalbi i kojima osporavaju osnovanost protivtužbenog zahtjeva, to se radi toga takvi žalbeni prigovori pokazuju neosnovanim. Osim toga, istaknuto je da su neosnovani i prigovori da je prvostepena presuda nepravilna zato što tuženi nije shodno članu 68. Pravilnika o radu tuženog imenovao Komisiju za utvrđivanje okolnosti nastale štete i odgovornosti zaposlenika koji su štetu prouzrokovali. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je to stoga što odredbom člana 81. niti nekom drugom odredbom Zakona o radu nije propisano kao uslov da, prije pokretanja postupka pred nadležnim sudom, mora visina štete biti utvrđena u postupku koji se vodi kod poslodavca. AP-4190/18
8. Sead Sarihodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 24. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 138751 17 Rev od 24. aprila 2018. godine.
9. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla) povlačenjem revizije na presudu Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž-07-000239 od 3. februara 2010. godine, koju je kao njegov punomoćnik uložio apelant (u dijelu odluke o troškovima postupka), pričinio štetu apelantu, pa da se dosljedno tome naloži tuženom da mu isplati na ime naknade materijalne štete određeni novčani iznos.
10. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da predmetni tužbeni zahtjev predstavlja zahtjev apelanta za naknadu štete, koju mu je prouzrokovao tuženi sprečavanjem povećanja njegove imovine (izmakla korist) u smislu odredbi čl. 155. i 189. ZOO. Nadalje, istaknuto je da je tuženi apelantu, u skladu sa članom 4. ugovora o javnoj nabavci usluga pravnog zastupanja od 8. oktobra 2009. godine i od 29. oktobra 2010. godine, isplatio na ime troškova zastupanja iznos od 9.712,76 KM, koji je tuženom, preinakom odluke o troškovima u prvostepenoj presudi (251.953,68 KM), dosuđen u privrednom sporu presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž-07-000239 od 3. februara 2010. godine. Vrhovni sud je ukazao da je nakon toga tuženi, u skladu sa svojim ovlaštenjem stranke koju zastupa punomoćnik da može uvijek doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika (član 300. stav 2. ZPP-a), u svom podnesku od 6. decembra 2010. godine, kao pravni sljednik prvotuženog (Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla) u predmetu Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž-07-000239, dao izjavu da odustaje od revizije, koju je protiv presude (u dijelu koji sadrži odluku o troškovima postupka) u navedenom predmetu izjavio njegov punomoćnik Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, tj. apelant. U vezi s tim, navedeno je da apelant nije dokazao da je tuženi odustankom od revizije, koju je izjavio apelant kao njegov punomoćnik, spriječio uvećanje imovine apelanta, koje je po njegovom mišljenju trebalo uslijediti uvažavanjem revizije i dosuđenjem troškova postupka u iznosu koji je pravnom predniku tuženog dosudio prvostepeni sud presudom broj Ps-181/04 od 21. septembra 2007. godine, pa je tužbeni zahtjev apelanta odbijen. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da prema odredbi člana 189. stav 1. ZOO, u vezi sa odredbom člana 155. ZOO, oštećeni ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, a odredbom člana 189. stav 3. ZOO je propisano da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Također, istaknuto je da je pravilno zaključio drugostepeni sud da je apelant bio dužan u visokom stepenu dokazati izvjesnost ostvarenja koristi u iznosu koji traži u vidu izvjesnosti uspjeha sa izjavljenom revizijom na navedenu presudu Kantonalnog suda u Tuzli, u dijelu koji sadrži odluku o troškovima postupka, što apelant nije dokazao. Prema tome, Vrhovni sud je konstatovao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da nisu ispunjeni kumulativni uslovi iz člana 189. stav 3. ZOO-a, tj. a) da korist nije ostvarena, b) da je postojala izvjesnost ostvarenja koristi po redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, c) da postoji dopuštenost osnova po kojem bi korist bila ostvarena i d) da je ostvarenje koristi spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Dakle, ukazano je da je među navedenim uslovima i izvjesnost ostvarenja koristi u vidu izvjesnosti uspjeha sa izjavljenom revizijom, pa je drugostepeni sud pravilnom primjenom odredaba parničnog postupka (čl. 7., 123. i 126. ZPP), kao i materijalnog prava (čl. 154., 155., 158., 189. ZOO), pravilno odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu.
Spajanje predmeta
11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2117/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
12. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanata u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su odbili tužbene zahtjeve apelanata koji se odnose na naknadu materijalne štete, odnosno kada su obavezali apelanticu da nadoknadi tužitelju materijalnu štetu, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a i ZOO-a. Ustavni sud u ovakvom postupanju sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević