Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4231/18 (S. P.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4231/18

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP 4231/18, rješavajući zahtjev S. P.za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev S. P. za donošenje privremene mjere.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da ne poduzima radnje radi izvršenja kazne zatvora apelantu koja je izrečena Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 026960 17 Kro od 9. maja 2018.

godine.

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji.

OBRAZLOŽENJE

1. S. P. (u daljnjem tekstu: apelant), advokat iz Banjaluke, podnio je 24. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Sud BiH) broj S1 1 K 026960 18 Kv 3 od 22. juna 2018. godine i broj S1 1 K 026960 17 Kro od 9. maja 2018. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje Rješenja sudije za prethodno saslušanje Suda BiH broj S1 1 K 026960 17 Kro od 9. maja 2018. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Rješenjem Suda BiH (sudija za prethodno saslušanje) broj S1 1 K 026960 17 Kro od 9. maja 2018. godine odlučeno je da se novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM izrečena apelantu, braniocu optuženog M.G., pravosnažnim Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 026960 7 Kro od 9. februara 2018. godine, zamjenjuje kaznom zatvora u trajanju od 30 dana.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 026960 7 Kro od 9. februara 2018. godine apelantu, zbog vrijeđanja tog suda, izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, koju kaznu je apelant bio dužan platiti u roku od 15 dana. Navedeno rješenje je postalo pravosnažno 27. februara 2018. godine, apelant je plaćanje novčane kazne morao izvršiti do 14. marta 2018. godine.

4. Dalje je navedeno da apelant, i pored isteka navedenog roka i pisanog upozorenja na nužnost plaćanja i posljedice propuštanja od 14. marta 2018. godine, do dana donošenja rješenja nije platio izrečenu novčanu kaznu niti u cjelini, a ni bilo koji njen dio.

5. S obzirom na navedeno, pozivajući se na odredbe člana 179. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu :ZKP BiH) i člana 47. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) Sud BiH je utvrdio da je nužno postojeću novčanu kaznu zamijeniti kaznom zatvora. S obzirom da je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, to je navedena kazna, dosljednom primjenom odredaba KZ BiH, pretvorena u kaznu zatvora u trajanju od 30 dana.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, Sud BiH (vijeće) je je Rješenjem broj S1 1 K 026960 18 Kv 3 od 22. juna 2018. godine apelantovu žalbu odbi i potvrdio prvostepeno rješenje.

7. Vijeće je ocijenilo pogrešnim apelantove žalbene navode kojim ističe da se primjena člana

179. ZKP BIH ne odnosi na način izvršenja novčane kazne izrečene u krivičnom postupku izvršiocima krivičnih djela, usljed čega je neprimjenjiva odredba člana 47. KZ BiH, budući da je prema advokatu izrečena disciplinska mjera. S tim u vezi je istaknuto da iako se u konkretnom slučaju zaista radi o procesnoj sankciji, kažnjena osoba, ukoliko po pravosnažnosti rješenja, ne uplati novčanu kaznu, ista se zamjenjuje kaznom zatvora prema odgovarajućim materijalnim propisima, što je prvostepeni Sud pravilno utvrdio u pobijanom rješenju, posebno ako se ima u vidu da je zamjena novčane kazne supletornim zatvorom u smislu navedenog člana ZKP BiH obligatorna, a ne fakultativna. Stoga je apelantove navode o neprimjenjivosti odredbi člana 47. KZ BiH u konkretnom slučaju, Vijeće ocijenilo neosnovanim s obzirom da član 179. ZKP BIH izričito upućuje Sud da postupi na način propisan krivičnim zakonodavstvom BiH u slučaju kada se novčana kazna izrečena kao procesna sankcija ne može naplati. Shodno navedenom, izvršenje novčane kazne prema pravilima izvršnog postupka, kako je to apelant u žalbi naveo, po ocjeni vijeća Suda BiH, u konkretnom slučaju nije primjenjivo, a što i proizlazi iz odredbe člana 47. stav

1. KZ BiH u kojem je izričito određeno da se novčana kazna ne naplaćuje prinudno, odnosno da se ona u krivičnom postupku zamjenjuje kaznom zatvora.

8. Apelant je 27. avgusta 2018. godine obavijestio Ustavni sud da je primio uputni akt, prema kojem je obavezan da se 5. septembra 2018. godine javi u Kazneno popravni zavod poluotvorenog tipa radi izdržavanja kazne zatvora koja mu je izrečena osporenim rješenjima.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da iz odredbi Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) proizlazi da je advokatura izjednačena sa ostalim pravnim licima koja obavljaju privrednu djelatnost pa se, s obzirom na to svojstvo, advokatu za obavljanje poslova advokature ne može izreći kazna zatvora, niti izvršiti zamjena novčane kazne kaznom zatvora. Dalje navodi da iz odredbe člana 179. ZKP BiH jasno proizlazi da će se po odredbama ZKP BiH postupiti samo ako se novčana kazna izrečena na osnovu odredbi ZKP-a ne bude mogla naplatiti, što navodi na zaključak da se procesne kazne izrečene na osnovu odredbi zakonu o krivičnom postupku, moraju prije primjene odredbi krivičnog zakona pokušati naplatiti po odredbama izvršnog postupka. Apelant posebno ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3947/12 od 9. septembra 2015. godine.

10. Kao razlog za privremenu mjeru apelant navodi da je advokat, te da je pored redovnih poslova pred sudovima u Banjaluci, gdje mu je sjedište kancelarije, angažovan kao branilac u više predmeta pred Sudom BiH, Odjel za ratne zločine, od kojih su dva u završnoj fazi, odnosno u fazi pripremanja i izvođenja dokaza odbrane i završne riječi, a svaki traje više od četiri godine, pa je nemoguće da se novi branilac uključi u ovoj fazi u odbranu optuženih.

11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada je to u interesu stranaka ili vođenja postupka o apelaciji, odnosno kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

13. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

14. Ustavni sud dalje podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.

15. Vezano za apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/16, u daljnjem tekstu: ZIKS) reguliše postupak odlaganja i prekida izdržavanja kazne zatvora. Član 145. stav 1. tačka 4. navedenog zakona propisuje da se osuđenom licu koje se nalazi na slobodi može, na njegovu molbu ili s njegovim pristankom, na molbu članova uže porodice ili na prijedlog nadležnog općinskog organa socijalne zaštite, odgoditi izvršenje kazne zatvora ako je osuđeno lice obavezno izvršiti određeni posao koji je već započelo, a usljed neizvršenja posla nastala bi neotklonjiva ili znatnija šteta, za njega ili njegovu užu porodicu, odnosno za lice, odnosno organizaciju prema kojoj je u obavezi.

16. Ustavni sud ukazuje da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema navedenim odredbama ZIKS-a, odnosno da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio prekid izvršenja odluka redovnih sudova, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduslov za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere. Međutim, predmetnom apelacijom pokrenuta su ozbiljna pitanja koja se tiču ostvarivanja i zaštite prava na pravično suđenje u postupku koji je okončan osporenim rješenjima čije izvršenje rezultira lišavanjem slobode apelanta. Imajući u vidu navedeno, te praksu u predmetu Ustavnog suda broj AP 3947/12, na koji se i apelant pozvao, u kojem je Ustavni sud utvrdio da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu odredaba člana 47. KZBiH koje, bez bilo kakvih efektivnih i razumnih garancija, omogućavaju zamjenu novčane kazne kaznom zatvora, posebno u situaciji kada takvo zakonsko rješenje nema potreban kvalitet zakona, budući da nije uspostavljena „pravična ravnoteža“ između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca, u smislu garancija koje pruža Evropska konvencija (vidi, Odluka Ustavnog suda broj AP 3947/12 od 9. septembra 2015. godine, stav 63., dostupna na www.ustavnisud.ba ), kao i da je apelant dobio uputni akt da se javi na izdržavanje kazne zatvora, Ustavni sud je zaključio da je u okolnostima konkretnog slučaja, u interesu i apelanta i pravilnog vođenja postupka, shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da se usvoje zahtjevi za donošenje privremena mjera i da se, privremeno, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelacijama, odloži izvršenje kazni zatvora koja je izrečena apelantu.

17. Imajući u vidu odredbe člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.

18. U smislu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, odluka kojom se usvaja zahtjev za donošenje privremene mjere je obavezujuća do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

19. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4231/18 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio