Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2531/16 (S. K.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2531/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-2531/16, rješavajući apelaciju Sulje Kunića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulje Kunića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 161204 12 Gž od 18. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Suljo Kunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 14. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 161204 12 Gž od 18. maja 2016. godine.
2. Odlučujući u pravnoj stvari Turkish Ziraat Bank Bosnia d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv Edina Kršlaka i Dijane Čerim (u daljnjem tekstu: prvotuženi i trećetužena) te apelanta u svojstvu drugotuženog, radi duga, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 65 0 P 161204 10 P od 12. januara 2012. godine kojom je tužbeni zahtjev usvojen u odnosu na prvotuženog kao glavnog dužnika, dok je u odnosu na apelanta i trećetuženu u svojstvu žiranata, tužbeni zahtjev odbijen.
3. U obrazloženju presude je između ostalog navedeno da je tužitelj sa prvotuženim kao glavnim dužnikom zaključio ugovor za dobivanje i korištenje Visa i Mastercard kreditnih kartica; da su apelant i trećetužena tom prilikom potpisali izjave u svojstvu žiranata; da su navedenim izjavama potvrdili da će kao žiranti ukoliko prvotuženi ne vrati kredit, isti isplatiti sami; da prvotuženi nije ispoštovao bitne elemente ugovora koji mu je odobren korištenjem kreditnih kartica i da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena izvodom iz sistema analitičkih kartica. U pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na apelanta kao žiranta, Općinski sud je naveo da apelant sa tužiteljem nije zaključio ugovor o jemstvu kojim bi jamčio za obaveze prvotuženog proistekle iz ugovora za dobivanje i korištenje kreditnih kartica, pa je nedostatak postojanja ugovornog odnosa između apelanta i tužitelja ocijenjen na način da je tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta kao žiranta neosnovan te je kao takav i odbijen.
4. Protiv prvostepene presude tužitelj je izjavio žalbu koja je apelantu dostavljena na odgovor 29. februara 2012. godine.
5. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je donio presudu broj 65 0 P 161204 12 Gž od 18. maja 2016. godine kojom je žalba djelomično uvažena i prvostepena presuda u pobijanom dijelu preinačena na način što je apelant zajedno sa trećetuženom solidarno obavezan da tužitelju isplati dugovani iznos od 2.000.00 KM sa kamatama i troškovima postupka. Kantonalni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti ocijenio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi je ukazano da žalba osnovano ukazuje na pogrešan zaključak prvostepenog suda prema kojem između parničnih stranaka (tužitelja i tuženih) nije uspostavljen obligacionopravni odnos i da iz izjave apelanta kao žiranta ne proizilazi da je u pitanju jemstvo. Takvo rezonovanje prvostepenog suda je po ocjeni Kantonalnog suda suprotno odredbi člana 998. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji predviđa pismenu formu ugovora o jemstvu. S tim u vezi je napomenuto da je vijeće tog suda ponovno izvršilo uvid u navedeni pismeni dokaz i na osnovu neposrednog uvida utvrdilo da izjava apelanta zadovoljava sve propisane uvjete iz čl. 997. i 998. ZOO pa se može smatrati pismenim ugovorom između parničnih stranaka. Iako navedena isprava nosi naziv „izjava“, kako je dalje obrazloženo, ona po svojoj suštini predstavlja bezuslovnu izjavu o obavezivanju apelanta za potraživanje nastalo iz korištenja konkretne kartice prvotuženog. Imajući u vidu da je obaveza jemca za dugovanja korisnika kredita solidarna prema odredbama ZOO, to je žalba tužitelja uvažena i prvostepena presuda preinačena primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
6. Apelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant u suštini ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog suda, smatrajući pri tom da je Kantonalni sud pogrešno ocijenio sadržaj dokaza, naročito ugovora na kom je tužitelj zasnovao svoj tužbeni zahtjev i da u tom smislu presuda nije adekvatno obrazložena. Osim toga, apelant je ukazao na procesne nedostatke koji se tiču žalbe protiv prvostepene presude te je u vezi s tim istakao povredu prava pristupa sudu budući da nije bio obaviješten o izjavljenoj žalbi pa stoga na istu nije dao svoj odgovor. Smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja prvostepeni sud postupio pravilno kada je za potraživanje tužitelja obavezao prvotuženog kao glavnog dužnika jer kao žirant nije potpisao ugovor koji je sa tužiteljem potpisao glavni dužnik pa na temelju date izjave (žiranta) ne može odgovarati za obaveze glavnog dužnika.
7. Općinski sud je povodom podneska Ustavnog suda kojim su zatraženi podaci o dostavi žalbe apelantu istakao da je nakon uvida u spis konstatovano da je žalba tužitelja protiv prvostepene presude apelantu dostavljena na odgovor 29. februara 2012. godine i da je prijem žalbe apelant potvrdio svojim potpisom.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa pitanjem da li je Kantonalni sud u pogledu primjene materijalnog prava adekvatno obrazložio osporenu presudu, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 352/04 od 23. marta 2005. godine, tačka 27, i AP-1039/06 od 16. jula 2007. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, aplikacija broj 18390/91, tačka 29 i Higgins i dr. protiv Francuske, presuda od 19. februara 1998. godine, aplikacija broj 20124/92, tačka 42). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, tačka 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 35. i 36). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje stranama u postupku mogućnost da se žale protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad „administriranjem pravde“ i radom sudstva (idem).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci, odlučujući u okviru žalbenih razloga tužitelja, pazeći pri tom na pravilnu primjenu materijalnog prava, naveo detaljno i jasno obrazloženje o svim suštinskim pitanjima koja se tiču predmeta spora. Naročito je Kantonalni sud, pozivajući se pri tom na relevantne odredbe materijalnog prava – ZOO, detaljno obrazložio zaključak u pogledu preinačenja prvostepene presude i stoga osnovanosti zahtjeva tužitelja u odnosu na apelanta kao solidarnog dužnika, te u vezi s tim pogrešne primjene materijalnog prava od strane prvostepenog suda, koji je pri pravilnom i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju izveo pogrešan pravni zaključak.
12. U pogledu neosnovanosti navoda apelacije kojima je ukazano na povredu prava pristupa sudu, Ustavni sud podsjeća da iz odgovora na apelaciju koju je dostavio Općinski sud uz dostavnicu o prijemu pismena (žalbe) jasno proizilazi da je apelantu dostavljena tužiteljeva žalba protiv prvostepene presude 29. februara 2012. godine i da je prijem žalbe apelant potvrdio svojim potpisom.
13. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj presudi pažljivo razmotrio sve žalbene razloge, te je imajući u vidu da je prvostepeni sud iz pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan pravni zaključak, primjenom relevantnih materijalno-pravnih propisa prvostepenu presudu preinačio, te je za svoju odluku naveo jasne i razumljive razloge. U tom kontekstu, Ustavni smatra da u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost kod primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije kojima je ukazano na nedostatak obrazloženja (razloga) na kojima je utemeljena osporena presuda u vezi s primijenjenim materijalnim pravom kao i da su neosnovani navodi kojima je ukazano na povredu prava pristupa sudu.
14. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne nudi druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i zaključak Ustavnog suda u vezi sa pravom na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević