Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3337/16 (NIGD „Dnevne nezavisne novine“ d.o. Banja Luka)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Kleveta
- Miješanje
- Građanski postupak
- Sloboda primanja i prenošenja informacija i ideja
- Naknada štete
- Proporcionalnost
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3337/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3337/16, rješavajući apelaciju NIGD „Dnevne nezavisne novine“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija NIGD „Dnevne nezavisne novine“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 159693 14 GŽ od 9. juna 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 156963 12 P od 27. marta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. NIGD „Dnevne nezavisne novine“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 159693 14 GŽ od 9. juna 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 156963 12 P od 27. marta 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Danijela Kovačića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 17. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 28. maja 2018. godine. Osnovni sud i tužilac nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 156963 12 P od 27. marta 2014. godine djelimično je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev i obavezan apelant i Borjana Radmanović Petrović (u daljnjem tekstu: drugotužena) da tužiocu solidarno naknade nematerijalnu štetu na osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, u ukupnom iznosu od 3.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev tužioca odbijen kao neosnovan. Presudom su obavezani apelant i drugotužena da tužiocu solidarno naknade troškove postupka precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tužioca za naknadu troškova odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je tužilac u tužbi naveo da su apelant kao izdavač predmetnog dnevnog lista i drugotužena kao glavna i odgovorna urednica tog lista, iznošenjem neistina s namjerom da diskredituju tužioca, tužiocu prouzrokovali nematerijalnu štetu čiju naknadu je tužilac i tražio tužbenim zahtjevom. U vezi s tim je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant u svom dnevnom listu 26. septembra 2012. godine, 27. septembra 2012. godine i 19. oktobra 2010. godine objavio tekstove u kojima je navedeno kako slijedi:
6. Utvrđeno je da je 26. septembra 2012. godine objavljen tekst pod naslovom „Šefovi krim-policija učestvovali u iznudama“, u kojem je, između ostalog, navedeno: „[...] Nezavisne saznaju i da su u vezu sa iznudama i zelenaštvom dovedeni i inspektori Siniša Karanović, Danijel Kovačić i Ognjen Kos. Na listi je i Predrag Karanović, koji je trenutno zaposlen u obezbjeđenju ličnosti u CJB Banjaluka. Ovi inspektori su, kako je pojasnio izvor, iskorištavali svoj položaj tako što su privodili Banjalučane koji su bili zavedeni u knjigama zelenaša [...]“; da je dana 27. septembra 2012. godine objavljen i tekst pod naslovom „Istraga protiv inspektora“, u kojem je, između ostalog, navedeno: „[...] Bez povjerenja građana policija RS ne bi mogla sprovoditi uspješne akcije, zaključio je Mandić. Izvor Nezavisnih blizak istrazi otkrio je ranije da su saučesnici Branislavu Smiljaniću (36) Ćeli i ostalim kamatarima u iznudama više stotina hiljada maraka od 150 oštećenih Banjalučana bili Goran Guska - šef krim policije Policijske stanice Obilićevo, Goran Vojvodić šef krim policije Policijske stanice Lazarevo, Vlado Jurišić bivši inspektor i portparol Osnovnog suda Banjaluka. U vezi sa iznudama i zelenaštvom dovedeni su i inspektori Siniša Karanović, Danijel Kovačić i Ognjen Kos [...]“; da je 19. oktobra 2012. godine objavljen i tekst pod naslovom „Proširena istraga protiv Smiljanića i zelenaša“, u kojem je, između ostalog, navedeno: „[...] Osim Guske i Karanovića, kako je potvrdio naš izvor, u vezu su dovedeni i Goran Vojvodić šef krim policije Policijske stanice Lazarevo, Predrag Karanović trenutno zaposlen u obezbjeđenju ličnosti u CJB Banjaluka, te inspektori Danijel Kovačić i Ognjen Kos [...]“.
7. Nadalje je navedeno da je utvrđeno da je tužilac u vrijeme objavljivanja ovih tekstova bio kriminalistički inspektor MUPRS, CJB Banjaluka, PS Lazarevo, na kojim poslovima radi 13 godina i da nikada nije disciplinski ni krivično kažnjavan, niti je ikad vođen krivični ili disciplinski postupak protiv njega; da iz iskaza tužioca proizlazi da je oženjen, otac jednog djeteta; da je Branislava Smiljanića prvi put upoznao prilikom vođenja postupka koji je vodio kao inspektor u PS Lazarevo s kolegom Aleksandrom Trninićem, gdje je Branislav Smiljanić bio oštećen zbog toga što mu je bilo oštećeno njegovo putničko vozilo, nakon čega je podnio krivičnu prijavu i kada je isključivo zbog tog predmeta ostvarivao kontakte sa Smiljanićem, i to u par navrata sa službenog telefona iz PS Lazarevo u vezi s njegovom prijavom jer se on interesovao za svoj predmet; da ga je navedeno lice kontaktiralo i na njegov privatni telefon, ali da tužilac nije znao ko mu je dao njegov privatni broj telefona jer se tužilac nikada nije privatno družio sa Smiljanićem; da se tužiočeva supruga zbog stresa prouzrokovanog navedenim tekstovima porodila 20 dana prije termina, zbog čega dijete i danas ima problema sa zdravljem; da apelant takođe ima zdravstvene probleme precizirane u presudi, zbog čega je boravio i u bolnici na liječenju.
8. U vezi s tim je navedeno da je odredbama člana 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete propisano da je kleveta iznošenje ili pronošenje izražavanje nečeg neistinitog, što dovodi do prouzrokovanja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iz čega, prema mišljenju tog suda, sadržaj onog što je izraženo mora biti neistinit, a teret dokazivanja istinitosti navoda leži, po pravilu, na tuženim, a teret dokazivanja postojanja tih navoda na tužiocu. Kako je obrazloženo, kod nespornih činjenica da je apelant izdavač predmetnog dnevnog lista, a drugotužena njegova glavna i odgovorna urednica, da su navedenih datuma objavljeni naprijed citirani tekstovi, proizlazi da je tužilac dokazao postojanje navoda u kojima su apelant i drugotužena iznijeli ili pronijeli određene činjenice o ponašanju i djelima tužioca, a u kojima se tvrdi da su u vezu s iznudama i zelenaštvom koje je organizovao osumnjičeni Branislav Smiljanić dovođeni apelant i drugi poimenično navedeni krim-inspektori koji su iskorišćavali svoj položaj tako što su privodili Banjalučane zavedene u knjigama zelenaša i iznuđivali im novac. Navedeno je da je, s druge strane, bila obaveza apelanta i drugotužene da u toku trajanja ovog postupka dokažu istinitost ovih objavljenih navoda što, prema mišljenju tog suda, apelant i drugotužena nisu učinili. Ovo stoga jer, kako je obrazloženo, iz iskaza svjedoka koje su predložili apelant i drugotužena proizlazi da tužilac ničim nije doveden u vezu s navedenim radnjama, te da se iskazi tih poimenično navedenih svjedoka slažu sa iskazom tužioca. Kako, prema mišljenju Osnovnog suda, u konkretnom slučaju nije riječ o vrijednosnim sudovima, već se nesporno radi o činjenicama koje su se mogle dokazati, a što apelant i drugotužena nisu učinili, to su se stekli uslovi za odgovornost apelanta i drugotužene po osnovu klevete.
9. Navedeno je i da sloboda izražavanja, propisana odredbom člana 1 Zakona o zaštiti od klevete i odredbom člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), podrazumijeva određena ograničenja, a ona se prvenstveno tiču nemogućnosti objavljivanja i izražavanja neistinitog sadržaja. Osnovni sud je naveo da su prema odredbi člana 10 Evropske konvencije mediji dužni objavljivati tačne, nepristrasne i objektivne informacije zasnovane na provjerenim činjenicama, ali uz poštovanje ljudskog dostojanstva i fundamentalnih prava drugih. Shodno navedenom, Osnovni sud je istakao da ne nalazi da u konkretnom slučaju postoje elementi za oslobađanje apelanta i drugotužene od odgovornosti za naknadu štete prema članu 5 Zakona o zaštiti od klevete jer ovi tuženi, prilikom iznošenja u javnost navedenih informacija, nisu zaštitili ljudsko dostojanstvo, niti su provjerili informacije, niti su iskazali svoje vrijednosne sudove, već su u spornom izražavanju iznijeli netačnu informaciju o tužiocu, zbog čega je taj sud i donio presudu kao u dispozitivu. Pri tome je taj sud uzeo u obzir i odredbe člana 11 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete kojim je predviđeno da se naknada štete vrši isključivo s namjerom davanja satisfakcije zbog povrede časti i ugleda oštećenog i ta naknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti, kao i odredbe čl. 186 i 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim su propisani uslovi naknade nematerijalne štete.
10. Protiv navedene presude apelant i drugotužena su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 159693 14 GŽ od 9. juna 2016. godine žalbu odbio i potvrdio osporenu prvostepenu presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o glavnoj stvari i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima. Presudom su odbijeni i zahtjevi apelanta, drugotužene i tužioca za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da osnov odgovornosti za štetu pričinjenu klevetom proizlazi iz odredbe člana 5 Zakona o zaštiti od klevete, člana 154 stav 1 i člana 158 ZOO jer je štetnik za ovaj vid štete odgovoran po principu da svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja ili u svojstvu lica koje je na drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje (član 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete). U vezi s tim, navedeno je da je za odgovornost tuženih od značaja bilo utvrditi da li je predmetno iznošenje i pronošenje sadržano u spornim člancima istinitog ili neistinitog sadržaja i da li se, s obzirom na to, može definisati klevetom, te da li je time pričinjena šteta tužiocu i u čemu se šteta sastoji.
11. Prema obrazloženju Okružnog suda, kleveta postoji kada sadržaj onoga što je izraženo nije istinit, a u konkretnom slučaju apelant i drugotužena tokom postupka nisu dokazali da je sadržaj objavljenih tekstova istinit. Prema obrazloženju tog suda, tuženi su dokazali, na čemu istrajava i žalba, da je tužilac imao kontakte s optuženim Branislavom Smiljanićem, a koje činjenice nisu ni sporne jer je utvrđeno da se radi o kontaktima zbog kojih je i vođena unutrašnja kontrola u MUPRS, utvrđen je sadržaj kontakata i, osim dostavljenog izvještaja, nisu vođeni dalji postupci o utvrđivanju odgovornosti tužioca vezano za te kontakte. Međutim, prema obrazloženju tog suda, istinitost navoda da je protiv tužioca otvorena istraga, da se on dovodi u vezu s optuženim, a u vezi s izvršenjem krivičnih djela, a naročito da je tužilac saučesnik optuženom, tuženi nisu dokazali. Postojanje klevete – iznošenje ili prenošenje nečeg neistinitog za neko lice postoji u onom slučaju kad to može škoditi njegovoj časti i ugledu, odnosno, kako je obrazložio Okružni sud, ovo pretpostavlja da se iznošenje ili prenošenje neistina mora vršiti ozbiljno jer objektivno kod drugog može stvoriti lošu, nepovoljnu predstavu (ocjenu) o onome na koga se kleveta odnosi. U vezi s tim, navedeno je da iz iznesenog sadržaja u spornim tekstovima proizlazi ozbiljnost i upornost u iznošenju izražavanja za koja apelant i drugotužena nisu dokazali da su istinita. Prema obrazloženju, sadržaj prava ličnosti (između ostalih garantovanih prava) čine čast i ugled kao izraz specifične socijalne funkcije čovjeka i socijalnog ugrožavanja njegove ličnosti jer čast i ugled neke ličnosti predstavljaju lično dobro i čine sastavni dio integriteta čovjekove ličnosti, a sama čast je sopstveno osjećanje moralne vrijednosti, tj. intimna moralna svijest o sopstvenoj vrijednosti, dok ugled predstavlja uvažavanje koje određeno lice uživa u određenoj društvenoj sredini.
12. Kod ovog vida nematerijalne štete u smislu odredbe člana 200 ZOO, kako je obrazložio Okružni sud, šteta se ogleda u subjektivnom trpljenju sramote, povrede časti i ugleda, kao moralne vrijednosti, odnosno uvažavanja oštećenog u društvenoj sredini. Međutim, kod dosuđivanja naknade štete zbog klevete, nije potrebno posebno utvrđivanje intenziteta i dužine pretrpljenih duševnih bolova oštećenog, već koliko iznesena kleveta može škoditi ugledu tog lica po shvatanjima sredine u kojoj oštećeni živi i po opšteusvojenim društvenim normama. Okružni sud je nadalje naveo da je nesporno da je tužilac u to vrijeme bio raspoređen na poslove zamjenika komandira za kriminalitet u PS Banjaluka – Lazarevo, iz čega slijedi da je iznošenje i prenošenje neistinitog sadržaja nesporno škodilo časti i ugledu oštećenog (tužioca) prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, a posebno kada se uzme u obzir „kvantitet i kvalitet“ iznesene klevete. Zbog toga, prema mišljenju tog suda, žalba neosnovano ukazuje da su apelant i drugotužena dokazali postojanje kontakata jer to nije ni sporno, međutim u objavljenim testovima nije navedeno postojanje kontakata, već je tužilac doveden u vezu s iznudama i zelenaštvom i istaknuto je da je saučesnik Branislavu Smiljaniću Ćeli i ostalim kamatarima u iznudama, a istinitost tih navoda nije dokazana. Okružni sud je istakao da je, polazeći od pravnog standarda kao najopštijeg pravila, i onoga što se u životu najčešće događa kao određenog obrasca ponašanja, izvjesno da će kod prosječnog čovjeka povreda časti i ugleda takvog intenziteta i trajanja kao u spornim člancima prouzrokovati duševne bolove takvog intenziteta i trajanja koji opravdavaju dosuđivanje naknade, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud i kroz visinu dosuđene naknade sankcionisao ponašanje tuženih koji su ispoljili upornost u iznošenju klevete. Stoga su, kako je obrazloženo, neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije ocijenio izvedene dokaze u skladu s odredbom člana 8 ZPP, a u vezi sa članom 123 istog zakona. Suprotno ovim navodima žalbe, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je izvedene dokaze cijenio kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, na način kako to propisuje navedena odredba i brižljivom i savjesnom ocjenom svih dokaza je stekao uvjerenje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Žalbeni navodi da su tuženi samo radili svoj posao u spornom periodu i da se ne može tvrditi da su žalioci imali neiskrenu namjeru prema javnosti, pa ni tužiocu kao policijskom inspektoru, posebno imajući u vidu suptilnost policijsko-inspektorskog poziva, ne utiču na drugačiju odluku suda.
13. Navedeno je da je u tom smislu odredbom člana 6 Zakona o zaštiti od klevete propisano kada se neće odgovarati za klevetu. Naknada štete u građanskoj parnici po osnovu naknade za štetu nanijetu časti i ugledu oštećenog predstavlja miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja, međutim, kako je naveo taj sud, u skladu sa članom 10 stav 2 Evropske konvencije, vlast (u širem smislu) može da se miješa u ostvarivanje slobode izražavanja ako su ispunjena tri (kumulativna) uslova: 1. da je miješanje propisano zakonom, 2. da je cilj miješanja da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti i 3. da je miješanje neophodno u demokratskom društvu. U predmetnom slučaju, kako je obrazloženo, ispunjeni su ovi uslovi, pa stoga nema povrede člana 10 stav 2 Evropske konvencije. U pogledu žalbenih navoda da tužilac nije dokazao pasivnu legitimaciju tuženih, prema mišljenju tog suda, ovi navodi su neosnovani zato što, između ostalog, iz stanja spisa proizlazi da je sporne tekstove objavio apelant, da je drugotužena glavna urednica kod apelanta, što ti tuženi u toku postupka nisu ni sporili. Navedeno je i da, što se tiče dokaza naslovljenog kao prijedlog za dopunu dokaznog postupka (Presuda Okružnog suda broj 11 0 K 01 1005 K od 13. marta 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 011005 14 Kž od 6. novembra 2014. godine), koje su apelant i prvotužena priložili, taj sud je naveo da cijeni da su apelant i prvotužena mogli, shodno odredbi člana 102 stav 2 ZPP, uz ispunjenje uslova koje propisuje navedena zakonska odredba, predložiti i izvesti dokaz čitanjem navedenih presuda na nastavku glavne rasprave, uz isticanje da se radi o novom dokazu i uz prezentaciju činjenice zašto ga nisu predložili do zaključenja glavne rasprave, što nije učinjeno i zbog čega se taj sud tim nije posebno ni bavio. Iz naprijed navedenih razloga, kako je obrazložio taj sud, nisu postojali ni razlozi za otvaranje glavne rasprave pred tim sudom, shodno odredbi člana 217 ZPP. Konačno, navedeno je da su, imajući u vidu da je tužilac uspio u parnici i da su mu na opredijeljen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, postavljen do zaključenja glavne rasprave, dosuđeni troškovi koji su bili potrebni za vođenje predmetne parnice shodno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i sloboda izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Apelant navodi da mu nije omogućeno da dokaže informacije koje je naveo u spornim tekstovima jer je drugostepeni sud odbio da kao dokaz o istinitosti tih informacija prihvati presudu u krivičnom predmetu preciziranom u prethodnim tačkama ove odluke, a koji krivični postupak je i bio osnov za sporno izražavanje. Navodi i da se nije radilo o novom dokazu kako to smatra drugostepeni sud, već o dostavljanju presude do koje apelant ranije nije mogao doći jer nije bila ni donesena. Smatra da je njegove tvrdnje redovni sud trebao provjeriti putem CMS baze i tako uvidjeti da je sporno izražavanje istinito.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud je naveo sadržaje osporenih presuda, te istakao da je apelacija neosnovana jer u predmetnom postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva. V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
Član 5. stav 1.
(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
[... ] Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.
Član 11. stav 1.
(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), tekst koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 207. stav 1.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 159693 14 GŽ od 9. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 4. avgusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 10 Evropske konvencije.
Sloboda izražavanja
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja
25. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
a) Opšti principi
26. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov [demokratskog] društva, jedan od osnovnih uslova njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uslovima iz stava 2 člana 10, ova sloboda je primjenljiva ne samo na „informacije“ ili „ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. Ovo, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uslovi“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u ovoj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja, preuzima „dužnosti i obaveze“ u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je stoga utvrdio niz principa i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanja jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.
27. Naime, Evropski sud i Ustavni sud su u svojim odlukama konstantno ukazivali da je u domaćem pravnom sistemu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izražavanja koja se odnose na pitanja od javnog interesa i podrazumijevaju kritiku javnih ličnosti, a pri vršenju važne uloge „čuvara javnog interesa“ sloboda procjene je ograničena upravo interesom demokratskog društva.
28. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna s drugom: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).
b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju
29. Dovodeći navedene opšte principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesena na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanta i drugotužene zbog nanošenja nematerijalne štete u vidu povrede časti i ugleda ličnosti tužioca usljed pronošenja neistinitih informacija u apelantovom dnevnom listu, zbog kojih je tužilac, kako je u postupku utvrđeno, trpio (i trpi) psihičke bolove koji su rezultirali i fizičkom bolešću koju je tužilac dobio, kao i problemima na radnom mjestu tužioca. Dakle, iz navedenog proizlazi da je narušavanjem ugleda tužioca pronošenjem neistinite informacije došlo do nastanka nematerijalne štete.
30. Ustavni sud još mora utvrditi da li su korišćena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 8 Evropske konvencije.
31. U vezi s tim, Evropski sud je utvrdio određene kriterijume, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od opšteg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li je lice u pitanju kontaktirano radi informacija, da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da javnosti pruži tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom, uloga i funkcija lica u pitanju, kao i perioda aktivnosti, prethodno ponašanje lica o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i najzad težina nametnute sankcije.
32. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o dosudi naknade nematerijalne štete koja je tužiocu nastala zbog neistinite informacije objavljene u apelantovom dnevnom listu (da je tužilac kao krim-inspektor povezan s organizovanom zelenaškom grupom), koja je dovela do povrede časti i ugleda tužioca, a time i nastupanja nematerijalne štete. U vezi s tim, a štiteći pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih sudova nije nešto za šta se mogu pružiti dokazi. Iz sadržaja spornog izražavanja, kako su to obrazložili i redovni sudovi, proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica vezanih za umiješanost tužioca u krivične radnje lica poimenično navedenih u prethodnim tačkama ove odluke, pa se, za razliku od vrijednosnih sudova, ovakvi navodi mogu i dokazati. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnoj povezanosti policijskih službenika s kriminalnim miljeom predstavlja legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u kontekstu navedenih principa apelant je imao obavezu ukazati na svoj doprinos opštem interesu u kontekstu objavljenog spornog priloga, načina na koji su informacije pribavljene kako bi se utvrdilo da li su (apelanti) postupali bona fide.
33. Naime, u konkretnom slučaju je nesporno da ni autor predmetnog teksta, niti apelant kao izdavač lista, niti drugotužena kao glavna i odgovorna urednica nisu provjerili navode koje su iznijeli ne u jednom već u tri objavljena teksta, te da i dalje tvrde da je u spornom krivičnom postupku i tužilac doveden u vezu s istim, ali da o tome apelant i drugotužena nisu ponudili nikakve dokaze. Dakle, u konkretnom slučaju proizlazi da ni autor teksta, niti apelant kao izdavač časopisa u kojem je tekst objavljen, niti drugotužena kao glavna i odgovorna urednica nisu vodili računa o posljedicama objavljivanja sporne informacije iako su na to bili obavezni.
34. Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, smatra da su redovni sudovi čije presude su osporene ovom apelacijom na osnovu provedenih dokaza jasno obrazložili i argumentovali razloge zbog kojih je utvrđeno prekoračenje prava na slobodu izražavanja, što je dovelo do povrede časti i ugleda tužioca i nastupanja nematerijalne štete tužiocu, pa je apelant (solidarno s drugotuženom) obavezan na naknadu nematerijalne štete tužiocu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se nastanak i visina štete moraju dokazati u smislu relevantnih odredbi ZOO u svakom pojedinačnom slučaju, kao i osnov odgovornosti štetnika, zatim da je članom 13 Zakona o zaštiti od klevete propisano da se u odnosu na pitanja koja nisu uređena tim zakonom primjenjuju odgovarajuće odredbe, između ostalog, zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, te shodno odredbama ZPP kojim je regulisano pitanje dokaznog postupka, primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi i kako je tužilac putem provedenih dokaza dokazao osnov i visinu nematerijalne štete koja mu je iz navedenih razloga nastala. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa članom 10 Evropske konvencije.
35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, te da stoga osporenim presudama nije prekršena sloboda izražavanja.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja slobode izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
37. Apelant navodi da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na pravično suđenje jer drugostepeni sud nije prihvatio priloženu presudu tog suda donesenu u krivičnom postupku protiv Branislava Smiljanića koja je, kako apelant tvrdi, trebala dokazati istinitost spornih izražavanja i koja nije predstavljala novi dokaz ponuđen u žalbenom postupku.
38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. [...]
39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje počinjene klevete, dakle da se radi o predmetu građansko-pravne prirode te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
41. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava od strane redovnih sudova, prije svega Okružnog suda koji je odbio da prihvati dokaz koji je apelant ponudio uz obrazloženje da se radi o novom dokazu koji se ne može iznositi u žalbenom postupku jer nema opravdanja zašto ga apelant nije ranije, do zaključenja glavne rasprave, predložio kao dokaz u svoju korist. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
42. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
43. Dovodeći u kontekst naprijed citirane činjenice predmeta i relevantne propise Ustavni sud smatra, suprotno apelantovim navodima, da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Okružni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je zaključio da je sporna presuda donesena u krivičnom postupku novi dokaz koji se ne može podnijeti u žalbenom postupku bez iznošenja okolnosti koje su spriječile njegovo podnošenje do završetka glavne rasprave (član 207 ZPP). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je tačna apelantova tvrdnja da predmetni krivični postupak nije bio okončan u vrijeme predmetnog parničnog postupka, ali da je apelant, u vezi s tim, mogao ponuditi kao (eventualni) dokaz i presudu prvostepenog suda, a što apelant nije učinio, zbog čega su ovi apelantovi navodi neosnovani. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su neosnovani i apelantovi navodi da je sam Okružni sud putem CMS-a mogao provjeriti sve činjenice vezane za navedeni krivični postupak, a da to nije učinio jer iz dokumentacije koju je apelant dostavio uz apelaciju proizlazi i da je taj sud izvršio provjeru, ali da su podaci o krivičnom predmetu koje je uz zahtjev za provjeru dobio bili pogrešni. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da, sve i da je tačno da se u konkretnom slučaju ne radi o novom dokazu i da ga je redovni sud trebao prihvatiti, navedeni dokaz (presude donesene u krivičnom postupku koji je vođen protiv Branislava Smiljanića) ne bi bio od uticaja na drugačiju odluku redovnih sudova u konkretnom parničnom postupku čiji je predmet bilo pitanje klevete. Ovo stoga jer iz drugostepene Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 011005 14 Kž od 6. novembra 2014. godine, kao ni iz dijelova prvostepene Presude broj 11 0 K 01 1005 K od 13. marta 2014. godine koje je apelant dostavio uz apelaciju ne proizlazi nikakva povezanost tužioca s tim predmetom, niti se ime tužioca u njima pojavljuje. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
45. Nema kršenja slobode izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke, kojima je apelant obavezan na naknadu nematerijalne štete tužiocu zbog kršenja tužiočevog prava na čast i ugled dali argumentovano i jasno obrazloženje, u situaciji kada je nesporno dokazano da je tužiocu nastupila nematerijalna šteta nakon što je apelant u svom dnevnom listu objavio sporne članke pronoseći neistinite informacije vezane za tužiočevu povezanost sa zelenaškom kriminalnom grupom i njihovim radnjama, a koje apelant nije prethodno provjerio, niti dokazao njihovu istinitost.
46. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi, prije svega Okružni sud, proizvoljno primijenili procesno pravo kada Okružni sud nije prihvatio apelantovo pozivanje u žalbenom postupku na presude donesene u krivičnom postupku kao dokaza za svoje tvrdnje jer bi takvo postupanje bilo suprotno odredbama člana 207 ZPP i kada iz navedenih krivičnih presuda ne proizlazi povezanost tužioca s tim krivičnim postupkom.
47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević